Vijesti

Intervju: s. Nevenka Vidaković, redovnica karmelićanka BSI

Intervju: s. Nevenka Vidaković, redovnica karmelićanka BSI

Intervju: s. Nevenka Vidaković, redovnica karmelićanka BSI

Sestra Nevenka Vidaković, redovnica je karmelićanka Božanskog Srca Isusova i mjesna poglavarica karmelskog samostana u Slavonskom Brodu, koji pripada Hrvatskoj provinciji Božanskog Srca Isusova, a nalazi se u župi Duha Svetoga.

Sestre karmelićanke došle su u Slavonski Brod još davne 1969. godine, na poziv tadašnjeg župnika župe Duha Svetog, pokojnog vlč. Marka Majstorovića. U počecima su bile smještene u kući kod jedne obitelji, no već nakon dvije-tri godine zdušnim zalaganjem Crkve uspjele su sebi otkupiti samostansku kuću, u Kvaternikovoj ulici, u kojoj i danas djeluju. Trenutačno njih šest sestara, u zajedništvu.

Odmah po dolasku u Brod, sestre karmelićanke uključile su se u apostolat župe Duha Svetoga, u katehizaciju djece i mladih, pastoralni i sakramentalni rad, brigu za župnu crkvu i sakristiju, a kako je u ono vrijeme pod okriljem same Župe djelovao i Dječji vrtić, sestre su preuzele i odgojnu brigu za mališane polaznike vrtića. Vrtić je djelovao je sve do 90-ih godina, do početka Domovinskog rata. Inače je rad u vrtićima i dječjim domovima za napuštenu djecu karizma karmelićanki, a izvorno je to apostolat unutar vlastitih samostana.

– Sestro Nevenka, karmelićanke u Slavonskom Brodu omiljene su i prepoznatljive među vjerničkim pukom. To je nedvojbeno. Ali, i pravi izazov, zar ne?

s. Nevenka: Svakako, prihvaćenost i otvorenost ljudi prema sestrama karmelićankama snažno se osjeti. Gdje god nas vide, mnogi imaju potrebu prići nam i nešto nam reći. Podjeliti s nama svoje probleme, poteškoće, makar da ih samo i saslušamo. I to je svakako jedan od vidova našeg redovničkog poslanja. U ovom vremenu beznađa, moramo biti svjetionici ljudima, buditi im nadu koja je uvijek prisutna, ali valja nam se u nju i uzdati. I to je svakako veliki izazov.

– Nije li teško biti redovnik ili redovnica u današnjem turbulentnom vremenu progonstva Crkve i društvu koje nas okružuje?

s. Nevenka: Redovnik se ne postaje samo završenom formacijom i polaganjem zavjeta, nego cijeli život uvijek je izazov, uvijek se treba vraćati na izvore, a to je povezanost s Isusom, nasljedovanje Isusa, čistog, siromašnog, poslušnog. Naša je karizma uranjanje u Krista u molitvi i u intimnom razgovoru s Njime, svakodnevno, u šutnji i sabranosti, tražiti oslonac u Kristu, napose u svim poteškoćama koje za sobom nosi život, osluškivati Božji glas u molitvi i iz molitve crpiti snagu kojom možeš djelovati i ljudima dalje širiti Evanđelje!

Mi smo zaista poslanje ljudima. I naravno, osjetimo taj teret aktualnih zbivanja u društvu danas, jer redovništvo je oslonjeno na Crkvu. Redovništvo bez Crkve nije redovništvo, a ucijepljeni u Krista po sakramentu Krštenja, moramo Njegovu Radosnu vijest svjedočiti drugima. Ta, Isus nam je ostavio i svojevrsnu oporuku: ‘Da, progoni će vas uvijek čekati, ali ne bojte se…’! Dakle, crpite snagu u molitvi. Samo se molitvom i s pouzdanjem u Gospodina možemo nositi sa svim izazovima i teškoćama, napose u aktualnim okolnostima društva u kakvim danas živimo.

– Svakako me zanima, kako ste i kada Vi osobno čuli Božji poziv i odazvali se na nj, odlučivši postati redovnica karmelićanka? 

s. Nevenka: Potječem iz tradicionalne katoličke i vjerničke obitelji, u kojoj je vjera u praktičnom smislu uvijek bila vidljivo prisutna: redovite nedjeljne mise, odlasci na marijanske pobožnosti što mi je posebno ostalo u divnom sjećanju iz djetinjstva, i ta molitva na koju nas je sve najviše poticala majka. Bile smo nas četiri sestre, pa je nekako bilo i logično da je majka ta koja je imala dominantnu ulogu u poticanju na vjeru, napose onda kada je bilo i teško, kada nečega nismo imali, uvijek bi mama govorila: Bog će nam već dati! Osjećala se ipak ta neka nada i skrovita radost. Odrastala sam kao i svako dijete, ni po čemu se ne ističući u usporedbi s ostalom djecom, bila sam živahna, što nikada ne bi odavalo da ću jednog dana biti redovnica.

Sa sestrama karmelićankama prvi put sam se povezala kroz duhovne vježbe na koje sam odlazila već u šestom razredu osmoljetke. Boravak s njima bio je vjerojatno i presudan, da sam ostala zadivljena njihovom radošću i povezanošću u zajedništvu. To je ono što me privuklo ‘na prvu’. Ne toliko njihovo konkretno služenje napuštenoj djeci i mladima, koliko ta njihova radost u tom služenju. Sjećam se jedne zgode o proslavi 100. godišnjice osnutka naše Družbe, bilo je to godine 1991., išla sam tada u šesti razred. Bilo je puno posla u organizacijom smislu, činilo se teškim, ali sam primijetila unatoč svemu neopisivu radost sestara kroz rad. Tada sam osjetila u sebi glas: zar i ti ne bi bila jedna od njih?

I kad je sve to završilo, nisam ponovno razmišljala o redovnicama i njihovu pozivu sve do pred kraj osmog razreda i aktualnom trenutku razmišljanja o tome koju srednju školu upisati. Nisam imala uopće predodžbu o daljnjem školovanju, sve dok jednog dana nisam došla kući i rekla mami i tati: idem u Zagreb! Tamo ću upisati srednju školu i idem kod sestara karmelićanki u samostan! Roditelji su me podržali, unatoč tomu što se to činilo kao odluka koja nije zrelo promišljena. Odlučila sam bez razmišljanja o tome što ću ostaviti iza sebe, obitelj, moje sestre, ja sam samo znala da želim ići u Zagreb. Sjećam se, otac mi je samo rekao: pa kćeri, kud’ tamo daleko?

Nisam se uopće pitala: što dijete od 15 godina može svjesno samostalno odlučiti? No, znala sam: Bog je pozvao. Bog nas sve zove, a hoćemo li se mi odazvati ili ne, on to ostavlja u našoj slobodi koju poštuje. I tako sam ja došla u Zagreb, riješila dokumente, postala kandidatica za red, završila četverogodišnju srednju školu, ušla u postulat koji je trajao šest mjeseci, nakon toga još dvije godine novicijata, i pet godina juniorata. Tek potom sam položila doživotne zavjete.

– I tako ste naučili sve o karmelu…?

s. Nevenka: Karmelski red Božanskog Srca Isusova je svojevrstan otvoreni red, za razliku od onog iskonskog strogo kontemplativnog reda karmelićanki (iza ‘rešetaka’). Mi smo zapravo nova grana Karmela koju je osnovala bl. Marija Terezija od svetog Josipa, ali pripadamo starom deblu drevnog Karmela onoga iz doba svetog Ilije Proroka, s brda Karmel u Palestini.

No, tek u 16. stoljeću sveta Terezija Avilska i sveti Ivan od Križa, reformirali su Karmel, tako da smo mi jedan kontemplativno-aktivni red, temeljen na molitvi i radu: ‘Ora et labora’. Prva nam je molitva i to zajednička molitva u kojoj kad zbrojimo, provedemo četiri sata dnevno, plus još osobna molitva. Iz te molitve zapravo crpimo snagu za rad u našem apostolatu, pema karizmi služenja Gospodinu.

– Četiri sata dnevno molite?! Zaista fascinantno za jednog laika. Pa, imate li uopće slobodnog vremena za hobije i rekreaciju?

s. Nevenka: Naravno, imamo i slobodno vrijeme za rekreaciju, osobno i u zajedništvu, u kojemu opet razmjenjujemo u ležernom razgovoru sve što smo doživjeli tijekom dana, što sve planiramo sutradan i tako… Imamo vremena i za nekakav kreativni ručni rad, ali gdje god i što god radimo, imamo svijest o Isusovoj pisutnosti. Ta, i majka Terezija je rekla: Isus je i među loncima!

– Znači i kuhanje? 

s. Nevenka: A kuhanje već spada u dužnost (smijeh)… No, htjela sam naglasiti, uz molitvu i rad, za Karmel je specifična i šutnja.

– Koliko dnevno onda i šutite?

s. Nevenka: Umjerena je to šutnja tijekom dana, što ne znači da ne smijem sa sestrom razgovarati, nego nema onog nepotrebnog razgovora. Znači, jedna šutnja povezana s Gospodinom. Sjetimo se naše karizme: trajno sjedinjenje s Isusom…

– Isus je bio povezan sa svojom nazaretskom obitelji, čak i u vrijeme svog javnog djelovanja. Imate li i koliko kontakta s vašim obiteljima?

s. Nevenka: Naravno, imamo. Možemo razgovarati i posjećivati naše obitelji, a posebno ako su stari ili bolesni roditelji, puno i češće u dogovoru s poglavaricama. Bez obzira što smo pozvane na redovnički vid života, imamo dužnost i tu ljubav održavati kontakt s našim roditeljima, braćom i sestrama, i to redovito tijekom godine.

– Iako sve ovo o čemu smo razgovarali, može biti poruka svakome čitatelju, napose onima koje Bog poziva na duhovno zvanje, za kraj, imate li ipak neku osobnu poruku, rekao bih, i prigodnu?

Ako čujete Glas, Božji poziv, odazovite se! To jest nešto posebno, naravno, nitko ne može nikoga nagovarati, to je osobna stvar pojedinca, mene i Boga. Bog upućuje poziv, ali ne dira moju slobodu. Na meni je hoću li Mu se odzvati. U svojoj slobodi biram ono što želim sebi, kako ostvariti sebe, ali ne u onom smislu karijere kako je to danas aktualno, nego ostvarivanje Krista u sebi i u ovom svijetu. Mi redovnici smo znak Krista za kojim smo pošli i kojega želimo nasljedovati u našem zajedničkom posvećenom životu koji se izgrađuje cijeloga života, ne samo u nekoj formaciji. Posvećeni život je cjeloživotno poslanje i naše duhovno odrastanje, svakodnevno uranjanje u Krista i otvaranje Njegovoj milosti kroz molitvu.

Isus nam je rekao: …Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se (Lk 11,9), a nama je dano kucati na njegovo Srce koje je uvijek tu za nas. Budući da smo mi karmelićanke Božanskoga Srca Isusova, imamo to Srce uvijek pred sobom i znamo, osjećamo da nas Ono uvijek prati u našem djelovanju i u radosti i u teškoćama i u onim križevima koji dolaze i s kojima se susrećemo. Jača od svega je – ljubav!

 

Razgovarao: Ivica Vlašić

Fotografije: Ivica V. i arhiva samostana karmelićanki BSI, Slavonski Brod 2012.

Intervju preuzet sa stranica Župe sv. Antuna.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

3 × 3 =

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Current month ye@r day *