Vijesti

Dan posvećenog života: Kršćanski identitet

Dan posvećenog života: Kršćanski identitet

Povodom Dana Posvećenog života u Biskupiji Krk već tradicionalno se obilježava taj dan susretom redovnica i redovnika sa svih otoka Biskupije u Krčkoj katedrali.

Ove godine susret je održan u subotu, 1. veljače prigodnim predavanjem fra. Antuna Badurine, gvardijana o. Franjevaca Trećoredaca u Krku na temu: Kršćanski identitet.

Nakon pobudnog duhovnog nagovora u 18.00 uslijedila je sveta Misa koju je slavio preč. biskup u koncelebraciji sa vlč. Zvonimirom Badurina Dudićem, te svećenicima redovnicima.

Poslije sv. Mise uslijedio je domjenak i druženje za sve prisutne u Biskupskom dvoru.

 

Donosimo neke dijelove predavanja o. Antuna Badurine:

U uvodnom dijelu je postavljeno pitanje: Kakvo kršćanstvo dominira u Hrvatskoj?, te je predstavljen rezultat jednog istraživanja: Bez obzira na 88,6 % deklariranih katolika i što 2/3 ispitanika smatra vjeru važnu u životu, samo 2,7% anketiranih odgovara da svoje kršćanstvo gradi na osobi Isusa Krista. Na čemu ga grade oni ostali? Kakva je budućnost kršćanstva već nastupila u Hrvatskoj?

Pogled jednog komentatora baca pogled i šire od Hrvatske, pa piše: “Kršćanstvo je danas u svom središtu u Europi prestalo proizvoditi značenje, ovako ili onako ono je prešutno pristalo na supostojanje, pa i ravnopravnost različitih istina.” On smatra da na osobnoj razini kršćaninu to može samo pomoći. To što civilizacija u kojoj živimo prestaje biti primarno kršćanska, daje šansu i kršćanima da intenzivnije žive svoje krašćanstvo da ga svjedoče baš kao prvi kršćani.

Kako je u crkvenim redovima? “I u crkvenim redovima posvećenog života naići ćemo na tugaljivo kršćanstvo”, opisala je mala s. Magdalena, utemeljiteljica Družbe Isusovih malih sestara u svojoj molitvi…

Tumačeći prispodobu o sijaču, jedan je biskup rekao da živimo usputno, plitko ili površno kršćanstvo zapleteno u brige. Tvrdi da postoji hitna potreba izvornog temeljitog kršćanstva. Što je to drugo, nego poziv na potragu za identitetom kršćanina? Tko je on zapravo, kako bi se trebal ponašati, po čemu je različit od drugih? Nije li kršćanin – unaprijed gubitnik u javnom sučeljavanju s drugačijim idejama projektima, svjetonazorima?

Gdje potražiti odgovor na tolika pitanja? Identitet je skup svojstava koji nekoga čini ono što jest – jedinstven, poseban, različit od drugih. Kršćanin i njegov identitet možemo opisati na više načina.

Ali treba ga potražiti na izvoru gdje je nastao, a to je Novi Zavjet. Tamo ćemo naći niz opisa i imena za kršćanina, to jest Isusova slijedbenika koje bi trebalo istražiti: učenik, brat sestra, svet, posvećenik, uskrsnik, pashalni čovjek molitelj, pomazanik duhom, dijete Božje itd.

O. Antun nije istraživao jedno po jedno, nego se zadržao na značenju najstarijeg opisa ili imena za kršćanina, a to je učenik.

Početak učeništva u Isusovoj školi je zgoda kada dva znatiželjna učenika Ivana Krstitelja, Andrija i Ivan pitaju Isusa: „Učitelju gdje stanuješ?” Dođite i vidite. Ostali su taj dan s Njim i izvjestili rođenu braću. Isto i Filip svjedoči. Našli smo onoga, o kojem je pisao svoje iskustvo Mojsije Natanaelu: “Dođi i vidi!”

Tako je otvorena Isusova škola, koja od tada do danas ne prestaje s radom.

Novi Zavjet opisuje 6 kategorija učenika sljedbenika koji su Isusa držali učiteljem. Možemo ih poredati u 6 koncentričinh krugova:

1. Mnoštvo – najširi krug

2. Carinici i grešnici

3. Žene

4. Neki koji žele s Isusom uspostaviti životnu zajednicu: Reče mu netko: “Za tobom ću kamo god ti pošao”. (Lk) Isus ga nije ga odbio, ali je bio rezerviran. Neke je pozivao Isus, ali su oni ostali rezervirani ili zauzeti drugim poslom.

5. Sudionici poslanja: “Nakon toga odredi Gospodin druga 72 učenika.”

6. Najbliži – DVANAESTORICA. “Pozove koje sam htjede i ustanovi dvanaestoricu.” Oblik i metoda učeništva u Isusovo vrijeme odvijala se redovito u neposrednom i osobnom odnosu: Učitelj – učenik. Isus nije kao učitelji onog vremena. Postavlja posve drugačija pravila igre; učenike bira sam, “izabrah vas, da idete”… Ne bira ih da mu služe, nego da on njima služi. “Život dade kao otkupninu za mnoge” … Zatim se Isusovi učenici ne kavalificiraju, ne dobivaju diplomu, za buduće rabine i učitelje. Jedan je vaš učitelj, svi ste vi braća, kao takvi ste uvijek samo učenici i učiteljevi izaslanici u širenju Evanđelja i služenju ljudima. Ima i učenice, posve novo, nečuveno, revolucionarno. Nema razlike muško-žensko, svi smo jedno u Gospodinu… Međutim Isus ima kriterije za učeništvo: neke je pozivao jer su mu se svidjeli, ali su se prepali uvjeta za učeništvo, neki su se nudili sami, ali odustali iz istih razloga.
Sav svijet koji slijedi Isusa zna da je to nasljedovanje zahtjevno, iziskuje nešto novo, nije formalno: “Mi smo s tobom jeli i pili”, ili “Mi te dnevno zazivamo Gospodine, Gospodine.”

Isus je u raznim prigodama obrazlagao kriterije i zahtejve za učeništvo. Temeljna su tri:

Odvajanje od obitelji. “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik.” Znamo značenje ovih tvrdih riječi; Isus je najdragocijeniji biser, On je blago skriveno na njivi života, pa ga valja zato pretpostaviti svima i svemu. On je prva ljubav koja ravna svim ljubavima.

Odvajanje od materijalnih dobara. “Tako dakle ne može biti moj učenik tko se ne odrekne” zapreka mladiću pozvao u bliže zajedništvo , smisao isto. Isus je ono prvo, a ostalo će se nadodati.

Nošenje vlastitog križa. “Tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.” Na drugom mjestu još je doslovniji: “Hoće li tko za mnom neka se odreće Samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom”.Takvu spremnost ili inteligenciju srca Isus želi otkriti i strpljivo odgajati u svojih učenika. To je vizija i objava života koja nadilazi našu naravnu nagonsku logiku. Ne poništava ju, nego oplemenjuje, uzdiže i smješta na pravo mjesto, pomiće granice. Biti učenik Isusov, to znači NOVI IDENTITET. Čitajući Novi Zavjet, zapažamo da ljudi koji su ozbiljno krenuli za Isusom, i ostavili netko oca, netko ženu i djecu, netko zanimanje, ribariju itd. zadobivaju novo ime. Zovu se jednostavno: Učenici Isusa iz Nazareta, to je njihov novi osobni identitet, tako ih ljudi zovu, prepoznaju procijenjuju čak. Ribar, carinik, prije svega učenik, to niije puki pridjev: to je nešto značilo, ta nova identičnost iz dana u dan sve opasnija i obveznija, čak je postala i povod za optužnicu: “I ti si bio s Isusom iz Nazareta”, javlja se i lik tajnog učenika od straha od Židova.

Tako je bilo i nakon apostolskih vremena i u doba mučenika. Kršćani se predstavljaju i dalje kao učenici, napose snažno u doba mučenika…

Tijekom povijesti Crkve izvorno ime Isusova sljedbenika “učenik” i snažan doživljaj posebnosti i rizičnosti povezan s tim naslovom je izbilijedio i pretvorio se u opću imenicu.

S novim imenom “kršćanin” koji je dugo čuvao isti dinamizam posebnog identiteta, događa se u naše vrijeme nešto slično, barem u Europi. To postaje ime najšireg značenja, neki kulturuloški i tradicijski pojam iz nekadašnjeg kršćanskog društva, kojega mnogi kršćani čak i ne dovode u vezu s Kristom.

Možda bi izvorni identitet i osobni odnos učenika naspram učitelju mogli potražiti danas pod sadržajem pojma “nasljedovanje Krista“, ali taj pojam ujedno znači sužavanje i ograničavanje učeništva na duhovnu elitu, na klerike, na zajednice posvećeno života.

Ali Ivan navodi Isusov govor Židovima u kojima se on poziva na proroke, da bi ustvrdio. “Pisano je u prorocima: Svi će biti učenici Božji”.

Matej bilježi posljednji Isusov nalog prije uzašašća: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih i učeći ih čuvati sve što sam zapovijedio.” Učeništvo nije neka etapa u životu Isusova sljedbenika, nego ontološki bitak, trajno stanje od trenutka prihvaćanja Krista za Učitelja, za Put Istinu i Život, pa sve do smrti. To je ponovno otkriće i rehabilitacija vlastitog izvornoga identiteta.

Odgovor na zabrinjavajuće stanje kršćanstava danas jest ponovno postati skromni učenik, prvašić u Isusovoj školi. Kad se čita životopise svetaca i zrelih kršćana onda se uoči da su oni svi redom otkrili izvorni identitet i postali ponizni Isusovi đaci.

R. Cantalamesa ovako sažima bit učeništva. Biti učenik Isusa iz Nazareta i danas u suštini znači dvije stvari:

Nasljedovati Krista, onako kako to shvaća, ići za njim, učiti od njega , nadasve učiti kako treba vrštiti volju Božju.

Svjedočiti Krista, govoriti svijetu tko je on, što je bio i što je još uvijek za nas i kako druge učitniti njegovim učenicima. Sa svime time, počevši najprije od svoje kuće. Pripovijesti o prvim obraćenjima završavaju riječima: “I povjerova on i sav njegov dom.”

Hoće li se povećati u nekoj budućoj anketi s novim naraštajem kršćana postotak od 2,7 onih koji svoje kršćanko uvjerenje temelje na osobi Isusa Krista, ovisi o tome koliko će se umnožiti broj zainteresiranih i upornih učenika, odnosno koliko ćemo mi sami biti znatiželjni i dobri učenici ili makar solidarni prosjaci koji će drugim prosjacima otkriti gdje će naći kruh, kako je na slikovit način opisao kršćansko prenošenje radosne vijesti jedan pisac.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

2 × three =

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Current month ye@r day *