Mala karmelska biblioteka

Blažena Djevica Marija u životu i nauci Elizabete od Presvetog Trojstva

Blažena Djevica Marija u životu i nauci Elizabete od Presvetog Trojstva

Ususret kanonizaciji Elizabete od Presvetog Trojstva I. dio:

 Moj mi Učitelj kaže: Evo ti majke!  (Bl. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

Nije bilo moguće, da sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva ne odredi Majci Božjoj važno mjesto u svom životu.

elizabeta-od-trojstva-i-djevica-marijaPobožnost prema Kristovoj Majci sačinjava bitni uvjet spasenja. Svi su sveci žarko ljubili Mariju. Svaki na vlastiti način osobne svoje milosti. Sveti je Pavao, u skladu sa svojom misijom, označio njeno mjesto u ekonomiji otkupljenja u vezi s otajstvo Krista „rođena od žene“ (Gal 4,4), da bude Spasitelj svoga roda, koji je u Adamu pao. Sveti je Ivan zadržao sjećanje na posljednji čas, kad je Isus na križu ostavio Mariju za majku njemu i svim preodređenima. On nam je također objavio u Otkrivenju, kako nas Djevica nakon svoje smrti i slavnog uznesenja nije nipošto zaboravila, nego se služi svojom nazočnošću pred Licem Vječnoga, da bolje bdije nad nama, uvijek brižljiva za svu svoju djecu, više Majka nego ikada. Sveti nam je Augustin pokazuje, kako je u času Utjelovljenja po svojoj ljubavi postala Majka čitavoga Krista. Grčki su Oci pjesnički i veličanstveno uzveličali „posve svetu“, živi tabernakul Utjelovljene Riječi, prečisti hram Presvetog Trojstva. Već dvadeset stoljeća istočna i zapadna Crkva sa svetim Efremom, svetim Ćirilom, svetim Anselmom, svetim Bonaventurom, svetim Tomom, – trebalo bi ovdje navesti sve naučitelje i sve svece, – neprestano navješćuje jedinstvenu i sveopću ulogu Marije u djelu našeg spasenja. Kao Majka Boga i ljudi Marija ispunjava božanski plan majčinske svoje dobrohotnosti. Ne događa se ni najmanji pokret u otkupiteljskom svemiru, a da tu uz Isusa i s Isusom Marija nema svog udjela. „Takva je nepromjenljiva volja Onoga, koji je htio, da sve primamo po Mariji“[1].

Svaki svetac zadržava vlastitu svoju fizionomiju u svojoj marijanskoj milosti.

Žarka duša svetog Bernarda, Marijina pjevača, neprestano pjeva pred veličinom Djevice Majke. – „De Maria nunquam satis“. – Sveti Toma kao bogoslov zaustavlja svoj pogled na božanskom materinstvu, ugaonom kamenu svih Marijinih veličina. On promatra Majku Riječi, kako po ovom materinstvu pristupa do granica Božanstva, jer ima istog Sina kao i Vječni Otac.

Marijansku pobožnost sestre Elizabete ne smijemo svesti na odviše određeni oblik robovanja, kako je to na primjer zamišljao sveti Grignon de Monfort. Je li ona uopće pročitala „Raspravu o pravoj pobožnosti prema Svetoj Djevici“, to remek-djelo naše marijanske književnosti? Ona prilazi Djevici sa svom svojom kontemplativnom dušom i nalazi u Njoj ostvarenje svoga nutarnjeg ideala. Osobito ju privlači Djevica od Utjelovljenja, kako se klanja Riječi sakrivenoj u njenoj utrobi ili kako mirno i veličanstveno prolazi judejskim gorama, sabrana u nutrini s Riječju, koja u njoj stanuje, tako da je ništa izvana ne može rastresti od nutarnjeg njenog gledanja. Sestri Elizabeti posebno je draga Djevica šutnje i sabranosti.

Nije tome uvijek bilo tako. Njena je pobožnost prema Mariji dugo vremena bila nalik na pobožnost mnogih djevojaka, kojima duhovna fizionomija još nije poprimila potpuno izrazite značajke. Ona se utjecala Djevici kao čuvarici svoje čistoće i na svaki bi njen blagdan obnavljala svoj zavjet djevičanstva. Utjecala se k Mariji u svim svojim potrebama, otprilike kao dijete, koje se instinktivno povjerava zaštiti svoje majke, i u teškim ju je časovima žarko molila za svoju budućnost ili za svoje zvanje. Kroz tri dana gledala ju je lurdska Djevica, kako pred njom kleči, moleći je, da bdije nad njom, i izručujući sebe u njene ruke kao žrtva za grešnike. Elizabeta Catez ne bi nikada izlazla iz svoje kuće, da ode na kakvu svjetovnu zabavu, a da prije toga ne zamoli u Djevice blagoslov. Marija uvijek uslišava molitve čistih srdaca. Njena je Djevičanska milost u tome, da duše čini djevičanskima, da ih uzdrži, pod pogledom Božjim, svetima i neokaljanima u ljubavi, kao što je i Ona. Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva prošla je ovom zemljom čista poput ljiljana zahvaljujući posebnoj njenoj zaštiti.

Djevojački njen „Dnevnik“ sav je ispunjen mišlju na Mariju. U svim zgodama, sretnima ili nesretnima, ona se utječe Djevici, ona moli njeno posredovanje u nekim pojedinostima, zbog kojih bismo se skoro morali smijati. Sveci bolje vide sve stvari negoli mi. Jednog je dana zamolila Svetu Djevicu, da joj ne dopusti, da ode na jednu dječju priredbu, jer se bojala, da će joj pljeskati i da će to pogodovati njenoj taštini. Uoči te priredbe navečer tako ju je zaboljelo uho, da sutradan nije mogla otići na koncert. U četrnaestoj svojoj godini pošla je zajedno s malom jednom svojom prijateljicom u burgundsko svetište Naše Gospe od Ribnjaka, da izmoli od nje milost, da umre mlada: ona je ostavila zemlju s dvadeset i šest godina. Da i ne brojimo sve one molitve i devetnice, svaki puta, kad je trebalo postići kakvu milost. Djevica se nalazi svuda u djevojačkom njenom životu. Otvorimo posve na sreću njen „Dnevnik“:

„2. veljače 1899. – Svijećnica. Na svaki Marijin blagdan obnavljam svoju posvetu dobroj ovoj Majci. Izručila sam Joj se dakle danas i ponovno sam se bacila u njen naručaj s najpotpunijim pouzdanjem. Preporučila sam joj svoju budućnost, svoje zvanje“.

„12. ožujka 1899. – Dobri Učitelju, ako mi ne daš ove duše, umrijet ću od boli. Zaklinjem Te, daj mi je u zamjenu za bilo kakvu bol. Marijo, Djevice lurdska, Naša Gospo od Neprekidne Pomoći, dođi mi u pomoć. Ako ne učiniš čudo, sve je izgubljeno. Ja računam s tim čudom“.

„24. ožujka 1899. – O Marijo, svaki Te dan molim, da postanem ponizna. Dođi mi u pomoć, slomi moju oholost, pošalji mi mnogo poniženja, dobra Majko“.

„2. travnja 1899. – Sve je svršeno. Kako su ove misije brzo prošle. Prije nego što sam ostavila crkvu, povjerila sam bijednoga svoga grešnika Djevici od Neprekidne Pomoći. Bila sam joj obećala, da ću je svaki dan zazivati za ubogu ovu dušu. Zatim sam se ponovno posvetila Mariji. Prepustila sam joj se s punim pouzdanjem. Ona me tako lijepo uslišala za moje zvanje. Nikad joj neću moći dovoljno izreći svoju ljubav i svoju zahvalnost. Tako sam sretna, srce mi je preplavljeno od radosti. Unaprijed već uživam u svojoj sreći. O Majko Neprekidne Pomoći, svaki ću Te dan zazivati na dvostruku ovu nakanu: da i dalje pomažeš moju mamu, koja me sada tako dobro shvaća, i zatim, da i mene pomažeš na ovom križnom putu, kojim počinjem stupati puna sreće, idući za svojim Isusom. Majko, pomozi, da na tom putu ustrajem, da postanem posve savršena. Očuvaj mi srce čisto“.

elizabeta-od-trosjtva-5

Elizabeta na jednom od svojih mnogobrojnih izleta  u planine; fotografija snimljena na izletu u Chervau, kolovoz 1898

1.Karmelska Djevica

Karmelska njena pobožnost prema Svetoj Djevici brzo je postala život duboke intimnosti. Na temelju redovitog jednog psihološkog procesa, što ga međutim ipak treba naglasiti, u marijanskoj pobožnosti pojedinih svetaca nalazimo glavne crte njihove duhovne fizionomije. Sestra Elizabeta već je prvi dan svog boravka u Karmelu „sva ušla u dušu Kristovu“. Na temelju istih psiholoških refleksa ona će učvrstiti kontemplativni svoj pogled na Djevičinu dušu. Tek nekoliko dana nakon svog ulaska u samostan ona piše svojoj majci:

„Stavila sam tvoju dušu u dušu Majke žalosne i zamolila sam je, da te utješi. Imamo u dnu samostana kip „Žalosne Gospe“, pred kojim se mnogo molim. Svako joj veče govorim o tebi. Tako su mi drage te Djevičine suze“.

Karmel je u najvišoj mjeri marijanski red. „Duše, koje je Bog pozvao, da Mu služe u našem Redu, moraju znati, da je prva i glavna njihova obveza kao Karmelićana posebno častiti Presvetu Djevicu Mariju: prvo, u najvišem njenom dostojanstvu Majke Božje, u svim povlasticama i svim veličinama, što ih ovo dostojanstvo uključuje, kao i u vrhovnoj vlasti, što joj ga ono daje na nebu i na zemlji; drugo, u prevelikoj dobroti i poniznosti, koja je potakla ovu Presvetu Djevicu, da postane Majka i Zaštitnica ovog Reda.

Svaka će, kako bi udovoljila ovoj dužnosti, paziti, da se barem jednom mjesečno pričesti na čast Presvete Djevice: da se ispune njene nakane na zemlji, da njena čast poraste u svim dušama i da postigne od Nje, kako bi sve duše ovog Reda Nju ljubile, častile i Njoj pripadale prema cijelom rasponu milosrdnih nakana njenog Božanskog Sina i Nje same“[2].

Upada u oči neobična uzvišenost ove marijanske pobožnosti. Karmelićanka ide ravno Majci Božjoj, da joj čestita zbog tog božanskog materinstva, koje tumači sve u Mariji: „povlastice, veličine, vlast nad svemirom“.

To je posve naravno za Karmelićanku: ponajprije i uvijek Bog. Ne treba dodati: Bog sam. To se razumije samo po sebi: karmelska se duša pokreće pred otajstvom u posve božanskom svjetlu, isključujući posvema svako drugo svjetlo. Djevicu, kao i sveto Kristovo Čovječanstvo i svako drugo stvorenje, ona sve to gleda samo u vezi s Bogom. Istom drugotnim jednim pogledom, putem zaključivanja iz „najvećeg dostojanstva Majke Božje“, Karmelićanka ponire u ovo materinstvo milosti, koje „je po prevelikoj ljubavi i poniznosti potaknulo Presvetu Djevicu, da postane Majka i Zaštitnica svog Reda“. No ona se ne smije ovdje zadržati, „da se ispune njene nakane na zemlji, da njena čast poraste u svim dušama, a osobito, da ju duše ovog Reda uvijek ljube, časte, da joj služe i Njoj pripadaju prema cijelom rasponu milosrdnih nakana njenog Božanskog Sina“.

Ne možemo odviše naglasiti u kolikoj se mjeri sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva okoristila toliko uravnoteženom pobožnošću, što je primaju članovi velikih Redova za vrijeme svojega odgoja. Duga svetačka tradicija, kakva riječ izrečena prigodom tumačenja Pravila ili Ustanova, svakidašnje ispravljanje po jednostavnom djelovanju zajedničkog života, koji sve stvari stavlja na njihovo pravo mjesto, sve to čini, da se vjerne duše sve više prožimaju najčišćim duhom svog Reda i naglo napreduju prema savršenosti. To se kod sestre Elizabete osobito vidi u razvoju njenog marijanskog života.

Čim je ušla u samostan, njena je marijanska pobožnost brzo poprimila karmelsko obilježje. Da shvatimo ovaj oblik marijanske pobožnosti, moramo imati na umu, da je samoća u Karmelu sve.

A koje li samoće u duši Djevice! U njoj nema više ništa ljudsko. Ona je biće čisto, svijetlo, prozirno, slobodno od svega. Grešna ili samo odviše osjećajna ljubav nikad je nije dotakla. Ona je posve djevičanska, u najizvrsnijem značenju, odijeljena od svega. Ona je stupala svojom životnom stazom „sama sa Samim“, ne želeći imati u blaženstvu ili u boli drugog društva osim Njega. Samoća Djevičina srca, koju ništa osjetno nije nikad zadržalo, koja je prošla kroz osjećaje prolaznoga ovog svijeta „sveta i neokaljana u ljubavi“. Samoća Djevičine duše, koja je bila u vezi jedino s Bogom. Ona se bez sumnje umiješala u život ljudi, da među njima izvrši božansko jedno djelo, kao duša Suspasiteljice, koja se sve više i više usklađivala sa svim pokretima duše Krista, koji je bio tako osamljen navečer na gori ili u Getsemaniju. Božanska samoća u duši Djevice, uznesene s Riječju, njenim Sinom, do blizine Božanstva i ondje pridružena svim nakanama Trojstva zbog sveopće svoje uloge u spasenju svijeta, ali osobito u tome neizmjerno udaljena od Boga svog Sina. To su ponori, zbog kojih moramo zadrhtati.

Na vrhuncu svog života sveci su najsamotniji ljudi na zemlji. Što da istom kažemo o Djevici i o Kristu? Tko ikada misli na onu duševnu samoću Riječi? U početku bijaše Riječ i Riječ je bila kod Boga. I Riječ je postala tijelo i stanovala je među nama i svoji je nisu primili. I vidjeli smo je kao samotnoga Boga, kako se šeće posred svog stvorenja. Istina je, iznutra je imao društvo Oca i Ljubavi, u Jedinstvu, no videći Ga, tko je to mogao slutiti? Tako je, uz potrebna ograničenja, bilo i s dušom Djevice. Ona je bila tako sama posred ljudi Nazareta, Betlehema, podno Križa. Zapravo je bila sva sakrivena u Bogu s Kristom, razmišljajući u svom srcu dan i noć o Njegovu otajstvu.

2. Djevica Utjelovljenja

Ova Karmelska Djevica, tuđa svemu stvorenome, klanjajući se Riječi sakrivenoj u njenoj utrobi, to je Djevica od Utjelovljenja, sestri Elizabeti najmilija Djevica, jer i njezin je ideal bio, da živi u šutnji i klanjanju pred Bogom sakrivenim u dubini svoje duše.

„Mislimo li na to, što se moralo događati u duši Djevice, kad je nakon Utjelovljenja imala u sebi Utjelovljenu Riječ, Dar Božji? S kojom li se šutnjom, kojom sabranošću, kojim klanjanjem morala zakopati u dubinu svoje duše, da obujmi ovog Boga, kojemu je bila Majka“[3]. „Nije mi potreban nikakav napor, da uđem u ovu tajnu božanske nazočnosti u Djevici. Čini mi se, da tu nalazim redoviti pokret svoje duše, kakav je bio i u njenoj duši: klanjati se u sebi sakrivenom Bogu“[4].

Čitajući svetog Ivana od Križa ona otkriva u Mariji savršeni uzor preobražajnog sjedinjenja i želi da provede svoj zemaljski život kao Djevica: u šutnji i klanjanju Riječi, sva izgubljena u Presvetom Trojstvu. „Čitam sada tako lijepe stranice našeg Oca svetog Ivana od Križa o preobraženju duše u Tri božanske Osobe. Na koji li smo bezdan slave pozvani! Oh, razumijem šutnju, sabranost svetaca, koji više nisu mogli izaći iz svoje kontemplacije. Stoga ih je Bog i mogao povesti na božanske vrhunce, gdje se izvršuje „Jedno“ između Njega i duše, koja mu je postala zaručnicom u mističnom značenju ove riječi. Blaženi naš Otac kaže, da ju tada Duh Sveti uzdiže na takvu divnu visinu, da ju čini sposobnom proizvoditi u Bogu isto nadisanje ljubavi, što ga Otac proizvodi sa Sinom i Sin s Ocem, a to nadisanje nije ništa drugo negoli sam Duh Sveti. I dragi nas Bog poziva po našem zvanju, da živimo u takvim svetim jasnoćama! Kojeg li klanjanja vrijednog otajstva ljubavi… Htjela bih odgovoriti na taj poziv time, da prođem ovom zemljom kao sveta Djevica „čuvajući sve ove stvari u srcu“ (Lk 2,51), zakopajući se tako reći u dno svoje duše, kako bih se izgubila u Presvetom Trojstvu, koje ondje stanuje, da se preobrazim u to Trojstvo. Tada će moje geslo, „svijetli moj ideal“ biti ostvaren: bit će to uistinu Elizabeta od Presvetog Trojstva“[5].

Posebnu je pobožnost gojila prema jednoj slici, što ju je dobila na dar, a prikazivala je Djevicu od Utjelovljenja, kako je sabrana pod djelovanjem Presvetog Trojstva: „U samoći naše ćelije, koju nazivam „malim svojim rajem“, – jer je ona sasvim ispunjena Onim, od kojega žive stanovnici neba, – često ću gledati dragocjenu sliku i sjedinit ću se s dušom Djevice u času, kad ju je Otac pokrio svojom sjenom, dok se u njoj utjelovila Riječ, a Duh Sveti silazio nada nju, da izvrši veliko otajstvo. Cijelo je Presveto Trojstvo ovdje na djelu, ono se izručuje, daje se. I zar se život Karmelićanke ne mora odvijati u ovom božanskom zagrljaju?“[6].

Djevica od Utjelovljenja, sva sabrana pod stvoriteljskim djelovanjem Presvetog Trojstva, „koje čini u njoj velike stvari“ (Lk 1,49), to je najdraži intimni ideal marijanske pobožnosti sestre Elizabete od Presvetog Trojstva. Ona osjeća, da je ovaj ideal privlači kao po „naravnoj sukladnosti“, reklo bi se teološki. Iz dugog ovog marijanskog iskustva jednog će dana provreti ona tako lijepa molitva Djevici u njenim duhovnim vježbama „Kako da nađemo nebo na zemlji“.

„Si scires donum Dei“ (Iv 4,10). „Kad bi poznavala dar Božji“, rekao je Krist jednog dana Samaritanki. No koji je to dar Božji, ako to nije On sam? I kako nam veli ljubljeni učenik: „On je došao svojima i svoji ga ne primiše“ (Iv 1,11). Sveti bi Ivan Krstitelj još mnogim dušama mogao upraviti onaj prigovor: „Ima netko među vama, – u vama, – kojega vi ne poznajete“ (Iv 1,26). „Kad bi poznavala dar Božji…“

„Ima jedno stvorenje, koje je poznavalo taj dar Božji, jedno stvorenje, koje nije od tog dara izgubilo ni najmanje čestice, koje je bilo tako čisto, tako svijetlo, da se čini, da je Svjetlo samo: „speculum justitiae“. Jedno stvorenje, kojemu je život bio tako jednostavan, tako izgubljen u Bogu, da gotovo ništa ne možemo o njemu kazati: „Virgo fidelis“. To je Djevica vjerna, „ona, koja je čuvala sve stvari u svom srcu“. Ona se smatrala tako malenom, bila je tako sabrana pred licem Božjim u tajnosti Hrama, da se svidjela Presvetom Trojstvu. Odsada će je nazivati blaženom svi naraštaji, jer je Bog pogledao na neznatnu svoju službenicu…

„Priklanjajući se ovom tako lijepom stvorenju, koje tako potpuno nije znalo za tu svoju ljepotu, Otac je htio, da ona bude u vremenu Majka Onoga, kome je On sam Otac u vječnosti. Tada je sišao Duh Ljubavi, koji vodi sve Božje djelovanje, Djevica je rekla svoj fiat: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Tvojoj riječi“ (Lk 1,38) i tako se izvršilo najveće otajstvo. Kad je Riječ sišla u Mariju, Ona je zauvijek postala plijen Božji.

„Čini mi se, da je život Djevice za onih mjeseci između Navještenja i Božića uzor za duše nutarnjeg života, onih bića, što ih je Bog odabrao, da žive u nutrini, duboko u ponoru bez dna. S kojim li je mirom, s kojom li sabranošću Marija činila i proživljavala sve stvari. Kako li su najobičnije stvari postale po njoj božanske, jer Djevica je u svemu ostala u klanjanju pred darom Božjim. To ju nije sprečavalo, da se izvana žrtvuje, kad se radilo o djelima ljubavi. Evanđelje nam veli, da je „Marija otišla žurno u judejske planine, da dođe do svoje rođakinje Elizabete“ (Lk 1,39). Zbog neizrecive vizije, koju je promatrala, nikada se neće umanjiti vanjska njena ljubav, jer iako kontemplacija ide prema pohvali i prema vječnosti njenog Gospodina, ona posjeduje jedinstvo i neće ga izgubiti“[7].

elizabeta-od-trojstva-3

3.  Vrata Nebeska – Janua Coeli

Ovakva uzvišena misao ne može provreti slučajno. Ona pretpostavlja dug život intimnosti s Marijom. To potvrđuju i dokumenti.

Još dok je bila dijete, prve su njene pjesme govorile o Djevici „čuvarici njene čistoće“. Djevojački njen Dnevnik bio je pun misli na Mariju. Kad je postala redovnica, Djevica se opet pokazuje u najmanjim pojedinostima njena života. Ona često potpisuje svoja pisma: sestra Marija Elizabeta od Presvetog Trojstva. Glasovitu svoju molitvu napisala je na blagdan Prikazanja, na taj „toliko ljubljeni blagdan“, gdje je nalazila najredovitiji pokret svog srca: prikazanje Djevice Presvetom Trojstvu, ne više u Jeruzalemu, nego u hramu njene duše.

„O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam… Umiri moju dušu. Učini je svojim nebom, dragim svojim boravištem i mjestom svog počinka. Ne dopusti, da Te ondje ikada ostavim sama, nego daj, da sva budem tamo, sva budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana Tvome stvaralačkom Djelovanju“.

Kad je došlo veče kratkog ovog života, sestra se Elizabeta dvostrukom nježnošću obratila Bezgrešnoj, Djevici svog redovničkog oblačenja: „Ona, Bezgrešna, dala mi je karmelsko odijelo, i molim je, da me obuče u onu haljinu od finog platna, kojim se ukrašuje zaručnica, kada polazi na svadbenu večeru Janjeta“[8].

Kad je jedne noći u bolesničkoj sobi pogled sestre Elizabete počivao na slici Žalosne Gospe, ona začuje u nutrini prigovor, kakav Bog znade upravljati duši svojih svetaca. Sjetila se tada jedne Gospe Lurdske, uz koju je kao djevojka bila primila mnogo milosti. Zamolila je stoga majku, da joj donese taj kip, da bi Ona, koja je bdjela nad njenim ulaskom, „čuvala i njen izlazak“. I nazvala ju je sada „Janua Coeli“, „Vrata Nebeska“. Ovaj je kip više nije ostavljao. Sestra Elizabeta, već sva iscrpljena, vukla se u mali oratorij, iz kojega se vidjelo na kor, noseći s poteškoćom među svojim mršavim prstima ovaj kip nešto veći od trideset centimetara. Ako bi netko vidio kip „Janua Coeli“, „Laudem Gloriae“ nije bila daleko.

Jednog je dana sestra Elizabeta postavila u ćeliju svoje priorice tvrđavu s visećim mostom iz kartona. Uza zatvorena vrata stajala je iz kartona izrezana Lurdska Djevica. Bila je to „Janua Coeli“. Na jednom uglu zupčaste kule lepršala je zastavica s ovim natpisom: „Tvrđava boli i svete sabranosti, stan sestre Laudem Gloriae, dok ne stigne u Kuću Očevu“. Janua Coeli postala je za nju: vrata, koja vode k Presvetom Trojstvu[9].

U posljednjim satima njene agonije mnogo su je tješili sjećajući je na nazočnost toliko ljubljene Djevice. „Sveta će Djevica biti ovdje, ona će vam pružiti ruku“. – Jest, istina je: „Janua Coeli“ će uvesti „Laudem Gloriae“.

Još dva dana pred njenu smrt čuli su je kako šapuće: „Za dva ću dana biti u krilu svoje Trojice“. „Laetatus sum in his quae dicta sunt mihi“ (Ps 121,1). „Djevica, to svijetlo biće, posve čista čistoćom Božjom, ona će me uzeti za ruku, da me uvede u nebo, u to tako blještavo nebo“.

Posljednje svoje duhovne vježbe na zemlji htjela je staviti pod zaštitu Djevice „Janua Coeli“ i na večer 15. kolovoza ušla je u njih kao „u nebeski novicijat, da se pripravi, da primi haljinu slave“[10]. Već prvo ovo veče duhovnih vježbi sestra se Elizabeta obraća Djevici i moli je, da joj ostvari najveću želju njenog srca: da se uskladi s Raspetim iz ljubavi i da postane, po njegovu uzoru, savršena pohvala slave Presvetog Trojstva. „Nitko nije vidio Oca“ (Iv 6,46), veli nam sveti Ivan, „osim Sina i onih, kojima je Sin htio objaviti“ (Mt 11,27). Čini mi se, da se također može reći: „Nitko nije prodro u dubinu Kristova otajstva osim Djevice“. Ivan i Magdalena doprli su daleko u ovo otajstvo. Sveti Pavao često govori o „razumijevanju“ otajstva, što ga je bio primio, a ipak, kako li svi ovi sveci ostaju u sjeni, kad pogledamo sjaj Djevice… Ona je neizreciva. Nijedan jezik nije mogao objaviti, nijedno pero nije moglo napisati „tajnu, koju je ona čuvala i o kojoj je razmišljala u svom srcu“.

„Ova će Majka milosti odgojiti moju dušu, kako bi malo njezino dijete bilo živa, „dirljiva“ slika njenog prvorođenca, Sina Boga Vječnoga, Onoga, koji je bio savršena pohvala slave svog Oca“[11].

Posljednji dan svojih duhovnih vježbi sestra Elizabeta sastavila je na jedan zamah, poput zanosa, što je provreo iz srca, krasnu molitvu Djevici. Naučna sigurnost i ovdje je bez pogreške, a dubina misli zapanjuje. To je čas, kad je njena marijanska nauka bila najviše razvijena. Ima u spisima svetaca nekih stranica, koje bi trebalo čitati klečeći:

„Nakon Isusa Krista, dakako u razmaku, koji postoji između neizmjernog i ograničenog, ima jedno stvorenje, koje je također bilo velika pohvala slave Presvetog Trojstva. Ona je potpuno odgovorila na božanski izbor, o kojemu govori Apostol. Ona je uvijek bila čista, bezgrešna, neporočna u očima tri puta svetog Boga.

Njena je duša tako jednostavna, pokreti su joj tako duboki, da ih ne možemo zamijetiti. Čini se, da ona proživljava na zemlji život božanskog Bića, Bića jednostavnog. Stoga je ona prozirna, tako svijetla, da bi je čovjek mogao smatrati svjetlom. Ipak je ona samo „ogledalo sunca pravde: speculum justitiae…“

„Djevica je čuvala ove stvari u svom srcu“ (Lk 2,51). Sva se njena povijest može ukratko izraziti ovim riječima: ona je živjela u svom srcu i to tako duboko, da je pogled ne može slijediti.

Kad čitam u Evanđelju, da je Marija „otišla žurno u judejske planine“ (Lk 1,39), da izvrši službu ljubavi kod svoje rođakinje Elizabete, vidim je kako prolazi tako lijepa, tako mirna, tako veličanstvena, tako sabrana u nutrini s Riječju Božjom. Njena je molitva uvijek bila ista kao i Njegova: „Ecce“, Evo me. – A tko? Službenica Gospodnja, posljednja od njegovih stvorova, Ona, njegova Majka.

Ona je bila tako istinita u svojoj poniznosti. Zato što je uvijek zaboravljala sebe, što nije znala za sebe, što je bila oslobođena same sebe. Stoga je mogla pjevati: „Svemogući je učinio u meni velike stvari, odsad će me svi naraštaji nazivati blaženom“.

Ova je Kraljica djevica također i Kraljica mučenika. No mač je nju probo u srcu, jer kod nje se sve zbiva iznutra…

Kako je divna, kad je promatramo za vrijeme dugog njenog mučeništva. Tako vedra, sva okružena nekim veličanstvom, koje u isti mah odiše snagom i blagošću. Bila je takva zato, jer je od same Riječi naučila, kako moraju trpjeti oni, koje je Otac odabrao za žrtve, oni, koje je odlučio pridružiti velikom svom djelu otkupljenja, „oni, koje je upoznao i preodredio, da budu slični njegovom Kristu“ (Rim 8,29), „Raspetom iz ljubavi“.

Eno je pod Križem: stoji jaka i hrabra, i evo mi moj Učitelj veli: „Ecce mater tua“ (Iv 19,27). On mi je daje za Majku. I sada, kad se vratio Ocu, kad je stavio mene na svoje mjesto na Križu, da pretrpim u sebi, što nedostaje njegovoj Muci za njegovo tijelo – Crkvu, sada je opet tu Djevica, da me nauči trpjeti poput Njega, da mi kaže, da mi objavi posljednji pijev njegove Duše, što ga nitko osim Nje, njegove Majke, nije mogao zamijetiti.

Kad budem izrekla svoj „consummatum est“ (Iv 19,30), opet će me Ona, Janua Coeli, uvesti u božanske dvore, šapćući mi posve tiho tajanstvene riječi: „Laetatus sum in his quae dicta sunt mihi, in domum Domini ibimus…“ (Ps 121,1)“.

[1] Sveti Bernardo, Sermo de Nativitate B.M.V.

[2] Običajnik, što su ga u Francusku donijele Majke iz Španjolske.

[3] Pismo njenoj sestri, studeni 1903.

[4] Pismo njenoj sestri.

[5] Pismo svećeniku Ch., 23. studenoga 1903.

[6] Pismo gđi de S., 1905.

[7] „Nebo na zemlji“, 12. razmatranje.

[8] Pismo kanoniku A., koncem srpnja 1906.

[9] Janua Coeli je zaziv iz litanija Presvete Djevice, a znači: Vrata nebeska.

[10] Pismo jednoj sestri u Karmelu, 15. kolovoza 1906.

[11] „Posljednje duhovne vježbe“, I.

Autor: M. M. Philipon, OP

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

three × 3 =

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Current month ye@r day *