Vijesti

Otajstvo Kristove ljubavi u životu i nauci Elizabete od Presvetog Trojstva

Otajstvo Kristove ljubavi u životu i nauci Elizabete od Presvetog Trojstva

Ususret kanonizaciji Elizabete od Presvetog Trojstva II. dio:

Nije li sâm Isus, dar Božji? Svaki dan on čini da imam iskustvo kako je divno biti Njegova i moje zvanje karmelićanke sve više me potiče na klanjanje i zahvalnost.    

                                                                                                             (Elizabeta od Trojstva)

 

ISUS, DAR OČEV NAMA – OTAJSTVO KRISTOVE LJUBAVI

elizabeta-od-trojstva-za-klavirom

na slici: Elizabeta (15. godina) je bila izvanredno talentirana i uspješna sviračica klavira

Intimna nazočnost Isusova

Dok je za većinu kršćana Krist neko povijesno biće, koje je nestalo s pozornice svijeta prije dvadeset vjekova, ili apstraktno neko biće, koje se povuklo u nedokučivu vječnost dalekog neba, za sestru Elizabetu od Presvetog Trojstva kao i za sve svete Isus je konkretna, svakidašnja stvarnost, koja sudjeluje u najmanjim pojedinostima njihova života. Ukratko: on je najviša stvarnost. Njegova nevidljiva, ali posve bliza nazočnost svuda ih prati. U svakom trenutku oni osjećaju posve blizu sebe toga Isusa, Sina Božjeg i Marijinog, koji im daje svoju milost, osvjetljuje ih, pomaže im, kori ih, ako ustreba, spasava ih, daje im vječni život.

Ako želimo shvatiti ovu nauku o intimnoj nazočnosti Isusovoj u životu svetaca, onda moramo imati na umu, da je Krist kao Riječ svuda nazočan, kao što je i Otac i Duh Sveti. Trojstvo ostaje nepodjeljivo. Riječ zajedno s Ocem i Duhom Svetim ispunja vrijeme i prostor. Nema nijednog atoma u svemiru, koji ne bi bio ispunjen njegovom božanskom nazočnošću. Kad bi se On povukao, sve bi stvorenje ponovo palo u ništavilo.

Kao Utjelovljena Riječ On se nalazi na nebu, blista od slave i zasićuje blaženike ljepotom svoga spasiteljskog Lica, dok je u Hostiji nazočan po svojem zastrtom čovječanstvu: „No to je onaj isti, koga promatraju odabranici gledanjem i s kojim su združene duše na zemlji po vjeri“[1]. On je život za sve njih. Mnoštvu preodređenih daje svjetlo slave, koje ih čini blaženima, a vojujućoj Crkvi daje se po vjeri i po sakramentima. Iz Njega danju i noću „izlazi neka tajna sila“ (Lk 6,19), koja ih posvećuje i njegov dodir svakog trenutka čini duše svetaca božanskima. Ljudska narav Kristova, „organ Riječi“ i opći posrednik svih milosti, koje od Trojstva silaze na duše, donosi svima: milost, svjetlo, snagu, različite karizme, koje su potrebne Crkvi za izvršenje njene misije na zemlji. U nadnaravnom redu imamo u Kristu bitak, pokret i život. I „bez Njega“ ne možemo ništa učiniti. „Sine Me: nihil“ (Iv 15,5).

Katolička je teologija snažno naglasila ovo stanovište u nauci od najveće važnosti po ekonomiju našeg duhovnog života: milost Krista kao Glave svoje Crkve. Trojstveni se život našega krštenja razvija u nama samo „u Isusu Kristu“: „In Christo Jesu“ (Ef 1,3)[2].

Pokreti duše sestre Elizabete od Presvetog Trojstva oslanjali su se na ovu nauku. Ona se rado svakog časa utjecala k milosti ovoga Krista, koji živi u njoj, u najintimnijem dijelu njene duše. „Osjećam, da mi daje vječni život“[3]. Ona je stekla naviku, da se obraća „k Njemu“ u svim stvarima, moleći Ga, da je zaodjene svojom božanskom čistoćom, da je učini djevičanskom, da uzdigne njenu dušu iznad zemaljskog nemira, da je uzdrži tihu i smirenu, kao da već boravi u vječnosti.

„Ostanimo sabrane uz Onoga, koji Jest, uz Nepromjenljivog, koji uvijek bdije nad nama svojom ljubavlju. Pođimo k Onome, koji hoće, da budemo posve njegove i koji nas tako okružuje, da ne bismo više mogle živjeti mi, nego On živi u nama“[4]. „Božanska nazočnost Učitelja toliko je prijatna i tako je draga. Ona daje toliko snage duši. Vjerovati, da nas Bog toliko ljubi, da u nama stanuje, da se čini drugom našeg progonstva, pouzdanikom, neprestanim Prijateljem, pa to je intimnost djeteta i majke, zaručnice i zaručnika. Eto, to je život Karmelićanke: sjedinjenje je sjajno njeno sunce, njenom se pogledu ukazuju neizmjerni horizonti“[5].

Ovo intimno sjedinjenje s Kristom nazočnim u dubini njene duše postalo je za nju stjecište njene vjere, njene ljubavi, njenog života molitve i klanjanja. „Ostanite u meni“ (Iv 15,4). Riječ nam Božja daje ovu zapovijed, ona nam izražava ovu svoju volju. „Ostanite u meni“, ne samo za nekoliko trenutaka, za nekoliko sati, koji moraju proći, nego ostanite neprestano, stalno. „Ostanite u meni“, molite u meni, klanjajte se u meni, ljubite u meni, trpite u meni, radite, djelujte u meni. „Ostanite u meni“, da se tako susretnete sa svakom osobom i sa svakom stvari“[6].

Najradije je voljela sabirati se pred ovom „prevelikom ljubavi“ (Ef 4,2) Kristovom i dati, da je On svu zaokupi. „Sveti Pavao veli, da „nismo više gosti ili stranci, nego da pripadamo gradu svetaca i kući Božjoj“ (Ef 2,19). Po vjeri već stanujemo u tom nadnaravnom i božanskom svijetu. A moje gledanje na zemlji, to je ljubav, „prevelika njegova ljubav“, da se opet poslužim riječima velikog Apostola. Hoćemo li ikada razumjeti, koliko nas Bog ljubi? Mislim, da je baš u tome znanje svetih. Sveti Pavao u divnim svojim poslanicama ne propovijeda ništa drugo osim ove tajne o Kristovoj ljubavi: „Neka vam Otac Gospodina našega Isusa Krista udijeli, po bogatstvu svoje slave, da se učvrstite u nutarnjem čovjeku po njegovom Duhu. Da po vjeri u vašem srcu stanuje Isus Krist, da budete ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi, kako biste mogli shvatiti sa svima svetima, kolika je širina, duljina, visina, dubina, i upoznati ljubav Isusa Krista, koja nadvisuje svako znanje, kako biste bili napunjeni svakom puninom Božjom“. Budući da naš Gospodin boravi u našim dušama, njegova molitva pripada nama i ja bih neprestano htjela u njoj sudjelovati, držeći sebe poput male posude na izvoru, na studencu života, kako bih zatim mogla njega predavati dušama, izlijevajući obilno bujicu neizmjerne njegove ljubavi“[7].

Tekstovi sestre Elizabete od Presvetog Trojstva o ovoj Isusovoj nazočnosti u nama tako su snažno izraženi, da bismo mogli zaključiti na pravo njegovo stanovanje u nama, kad bismo ih uzimali odviše doslovno. Ona sama upozorava svoju majku, da se čuva takve pretjeranosti: „Ti ne posjeduješ svetog Čovječanstva, kao kada se pričestiš, ali je u tvojoj duši Božanstvo, ona bitnost, kojoj se klanjaju blaženici na nebu“[8].

Uz ovo ograničenje, ona se slobodno prepušta zanosu svoje duše, koji ju uvijek ponovno dovodi u dubinu nje same, da ondje živi u prijateljstvu sa svojim Učiteljem i da je On ondje spasava. „On je u nama, da nas posveti. Molimo Ga, dakle, da On sam bude naša svetost. U Evanđelju piše, da je „tajna sila izlazila“ iz našega Gospodina, dok je još bio na zemlji (Lk 6,19). Po njegovom su dodiru bolesnici ozdravljali, mrtvi su se vraćali u život. On neprestano živi: živi u svom divnom sakramentu, živi u našim dušama. On je sam rekao: „Ako me netko ljubi, držat će moje riječi, i moj će ga Otac ljubiti i mi ćemo k njemu doći, nastanit ćemo se u njemu“ (Iv 14,23). Budući da je On u nama, budimo uvijek u njegovu društvu, kao s ljubljenim prijateljem. Ovo božansko i posve intimno sjedinjenje sačinjava na neki način bitnost života u Karmelu“[9].

„Duša ima u svom središtu Spasitelja, koji svakog časa dolazi, da je učini čistom“[10]. „Božanski je Klanjalac u nama. Imamo dakle Njegovu molitvu. Prikažimo je. Sudjelujmo u njoj, molimo s njegovom dušom“[11].

Pobožnost prema Kristovoj duši

             Osobito je značajna kod sestre Elizabete njena tako osobna pobožnost Kristovoj duši.

Neki osjećaju sklonost, da časte ovo ili ono njegovo otajstvo, da poštivaju ovaj ili onaj dio svetog njegovog tijela. Nutarnja pobožnost sestre Elizabete ide ravno Kristovoj duši, tom remek-djelu Presvetog Trojstva.

Cijeli je Krist dostojan klanjanja zbog osobnog svog sjedinjenja s Božjom Riječi. To vrijedi za njega i za svako njegovo otajstvo. Nakon hipostatskog sjedinjenja duša je Kristova ono najplemenitije u Utjelovljenoj Riječi. Sve djelovanje duhova i svetaca ne vrijedi toliko kao najmanji čin kreposti Kristove duše, zaodjevene puninom na neki način neizmjerne milosti, koja tu dušu čini dostojnom Nestvorene Osobe Utjelovljene Riječi. U Njoj Presveto Trojstvo nalazi neizmjerni užitak. U Kristovoj se duši nalaze ponori svjetlosti, ljubavi, božanske ljepote. Neposredno gledanje ovih njenih svojstava bit će nakon gledanja samoga Boga najveća radost u vječnosti. Zar nije radi toga Isus govorio svom Ocu pred svojim učenicima: „Gledati Tebe licem u lice, Tebe i tvoga Krista, to je život vječni“? (Iv 17,3).

eliazeta-zarucnica-kristova

Na slici: Elizabeta Catez (8. prosinca 1901.); u skladu sa tadašnjim karmelskim Obredom ulaska u Novicijat, redovnička pripravnica bi na dan primanja redovničkog habita prvotno odjenula vjenčanicu kao znak zaručništva s Kristom koju bi potom zamijenila redovničkim odijelom i koprenom.

Uskladiti se sa svim pokretima Kristove duše.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva znala je razumjeti u kolikoj je mjeri Krist naš: „Osjećam, da sve blago Kristove duše pripada meni“[12]. Ona je sama napisala, da je „Kristova duša njoj kao Karmelićanki bila najmilija knjiga“[13].

Već za prve njene večeri u Karmelu, Majka Germana ju je našla šutljivu i sabranu uz veliki Križ Kristov, koji se uzdiže nad vrtom:

– Što tu radite, dijete moje?, – upita ju Majka.

A sestra Elizabeta odgovori: „Prešla sam u dušu svoga Krista“[14].

I uzela je za geslo svoga redovničkog života: „uskladiti se sa svim pokretima Kristove duše“.

Kako se njen duhovni život razvijao, ovo je usklađivanje s najintimnijim osjećajima duše njenog Učitelja postajalo dirljiva stvarnost. Sav napor nutarnjeg njenog života ide za tim, da „uđe u pokret božanske njegove duše“[15] i da se dade uznijeti zajedno s Kristom u krilo Očevo.

Ako želimo otkriti najtajniji ritam njenog duhovnog života, moramo se uvijek vraćati njenoj molitvi. A u molitvi se najbitnije crte ove njene pobožnosti Kristovoj duši očito pokazuju i ukratko izražavaju cijelu njenu nauku o ovoj stvari: „O ljubljeni moj Kriste, iz ljubavi razapeti… Molim Te, da me preobučeš u samoga Sebe, da uskladiš moju dušu sa svim pokretima svoje duše, da me preplaviš, da me zaposjedneš, da staviš Sebe na moje mjesto, tako da moj život bude samo ižarivanje Tvog života“.

 Izražavati Krista Očevim očima

Usklađenje sestre Elizabete s najintimnijim osjećajima Isusovim prema Njegovu Ocu spada među najdivnije učinke ove pobožnosti.

Bogoslovi znadu ovo: dvostruki je duhovni pokret obuzimao dan i noć Kristovu Dušu: otkupljenje svijeta i Očeva slava. Zapravo se samo radi toga utjelovio: spasiti ljude i učiniti ih klanjaocima Presvetog Trojstva, nakon što ih bude u svojoj krvi očistio od njihovih grijeha.

Ova prvenstvena briga za slavu Očevu jasno se pokazuje u najmanjim događajima i činima Isusova života. Prva njegova misao, kada je ulazio u ovaj svijet, ide k Ocu: „Nisi htio žrtava paljenica, niti ljudskih žrtava: evo stoga mene, da se žrtvujem na Tvoju slavu“ (Ps 39,7). O otajstvu Isusova djetinjstva i skrovita njegovog života sačuvala nam se samo jedna crta: kako su ga pronašli u hramu i kako je odgovorio svojoj Majci: „Zar ne znate, da moram biti u kući svog Oca?“ (Lk 2,49). Jedina ova njegova riječ, okružena s trideset godina šutnje, poput munje osvjetljuje cijelo Isusovo otajstvo. Mi moramo znati poput Marije, da je Sin došao u prvome redu radi slave svog Oca. Izjave za javnoga njegovog života ne ostavljaju nikakve neizvjesnosti u ovoj stvari: On je „jednak“ Ocu kao Bog. „Moj Otac i ja smo Jedno“ (Iv 10,30), ali u svom čovječanstvu on mu u svim svojim činima iskazuje podložnost i poštovanje: „Uvijek činim, što mu se sviđa“ (Iv 8,29). Ako, na primjer, analiziramo izbližega prizor sa Samaritankom, vidjet ćemo, da se vrhovna točka ovog događaja, koji je promijenio religioznu povijest čovječanstva, pokazuje u najtajnijoj želji Isusova srca: naći „klanjalaca u duhu i istini za Oca, koji ih traži“, „Pater quaerit“ (Iv 4,23).

Trebalo bi ovdje citirati cijelo Evanđelje svetog Ivana, a osobito velikosvećeničku molitvu, najviše povjerljivo očitovanje Isusova srca, gdje će Crkva do konca vjekova nalaziti hranu za svoj kontemplativni život. Bacivši pogled na svoj život, Učitelj ga ovako ukratko izražava u dvije riječi: „Glorificavi Te“, „Oče, ja sam Ti davao samo slavu“ (Iv 17,4). U času, kad je umirao, Raspeti Isus na križu upravlja Bogu posljednje svoje riječi (Lk 23,6). Čim je uskrsnuo, On opet govori „o svom Ocu, koji je naš Otac, o svom Bogu, koji je naš Bog“ (Iv 20,17). Sveti nam ga Pavao otkriva u vječnom životu „kako je uvijek pred licem Očevim, da nas zagovara“ (Heb 7,25), dok na koncu vremena najuzvišenijim činom „Isus ne preda svoje kraljevstvo svom Ocu. Tada će biti kraj“ (1 Kor 15,24).

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva bila je u rijetkoj mjeri svjesna prvenstvenog ovog mjesta Očeve slave u najintimnijim osjećajima Isusove duše, duše Onoga, koji je bio „najsavršenija pohvala slave Oca“ i Trojstva. Nije nam o tome ostavila mnogo tekstova, ali su oni jasni i spadaju u razinu najrazvijenije njene misli. „U krasnom govoru poslije Večere, koji je kao posljednja pjesma ljubavi duše Božanskog Učitelja, On govori svom Ocu ove lijepe riječi: „Proslavio sam Te na zemlji, izvršio sam djelo, što si mi ga dao, da ga izvršim“ (Iv 17,4). Čini mi se, da bismo uvečer svakog našeg dana morale ponavljati ove riječi mi, koje Njemu pripadamo kao zaručnice i koje se zato moramo posvema poistovjetiti s Njime. Možda ćete mi reći: kako da Ga proslavimo? To je vrlo jednostavno. Sam naš Gospodin odaje nam tu tajnu, kad nam veli: „Moja je hrana da činim volju Onoga, koji me je poslao“ “[16].

Dok se tako sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva u svom nutarnjem životu nastojala „uskladiti sa svim pokretima Kristove duše“, u njoj se događalo tajanstveno jedno preobraženje. Misao svetog Pavla: „Mihi vivere Christus est“ (Fil 1,21) ostvarila se u njoj i diktirala joj je rečenicu, koja dobro izražava posebni značaj njene pobožnosti prema Božjem Sinu: „izražavati Krista Očevim očima“, a to je najuzvišeniji ideal kršćanina.

„Čini mi se, da je sve gubitak, otkako znam za uzvišenu spoznaju Isusa Krista, moga Gospodina. Zbog njegove sam ljubavi sve izgubila i smatram sve kao blato, da stečem Krista i da se nađem u Njemu, ne sa svojom vlastitom pravednošću, nego s pravednošću, koja dolazi od Boga po vjeri. Hoću upoznati Njega, zajednicu njegovih muka i usklađenost s njegovom smrću. Nastavljam svoju trku, nastojeći stići onamo, kamo mi je to Krist odredio, kad me je uzeo. Brinem se samo za to, da zaboravim, što je za mnom, da stalno težim prema onome, što je preda mnom. Trčim ravno k meti, k nagradi nebeskoj, na koju me je pozvao Bog u Isusu Kristu“ (Fil 3,8.14).

„Apostol je često isticao veličinu ovog poziva. On veli: „Bog nas je odabrao prije stvorenja, da budemo neokaljani i sveti pred njim u ljubavi“ (Ef 1,4). „Preodređeni smo odlukom Onoga, koji čini sve stvari po savjetu svoje volje, kako bismo bili pohvala njegove slave“ (Ef 1,11-12). No kako da odgovorimo na dostojanstvo ovog poziva? Evo te tajne: „Mihi vivere Christus est… Vivo enim, jam non ego, vivit vero in me Christus“ (Gal 2,20). Treba se preobraziti u Isusa Krista. I to me naučava sveti Pavao: „Koje je Bog upoznao u svom predznanju, preodredio ih je, da budu slični slici njegova Sina“ (Rim 8,29).

Važno je dakle, da proučavam nebeski ovaj uzor, da se uskladim s Njim u tolikoj mjeri, da bih Ga neprestano mogla izražavati Očevim očima.

A prije svega, što On govori, kad ulazi u ovaj svijet? „Evo me, dolazim, moj Bože, da činim Tvoju volju“ (Heb 10,7). Mislim, da bi ova molitva morala biti kucanje srca u zaručnice: „Evo nas, Oče, da činimo Tvoju volju“. Učitelj je bio tako istinit u tom prvom svom prikazanju. Njegov je život, tako reći, bio samo posljedica ovog čina. On je rado govorio: „Moja je hrana, da činim volju Onoga, koji me je poslao“ (Iv 4,34). To mora također biti i hrana zaručnice, a također i mač, koji će je žrtvovati: „Ako je moguće, da se ovaj kalež udalji od mene… No neka ne bude, kako ja hoću, Oče, nego kako ti hoćeš“ (Mt 26,39). Tada ona smireno i radosno polazi na svako žrtvovanje, zajedno sa svojim Učiteljem, radujući se, što ju je Otac prepoznao, budući da je žrtvuje zajedno sa svojim Sinom. „Uzeo sam tvoje naredbe, da budu zauvijek moja baština, jer one su naslada moga srca“ (Ps 118,111). Ta je pjesma odzvanjala u duši Učiteljevoj i ona mora naći snažan odjek u duši zaručnice. Ako bude vjerna svakog časa ovim vanjskim i nutarnjim odredbama, ona će posvjedočiti za istinu i moći će kazati: „Onaj, koji me je poslao, nije me ostavio samu. On je uvijek sa mnom, jer ja uvijek činim ono, što se njemu sviđa“ (Iv 8,29). I ako ga nikada ne bude ostavila, ako ga se bude čvrsto držala, ona će moći ižarivati tajnu onu silu, koja spasava i oslobađa duše. Kad se odrekne i oslobodi same sebe i svega, ona će moći poći za Učiteljem na goru i ondje s Njim u Njegovoj duši moliti molitvu Božju.

Zatim će opet preko božanskoga Klanjaoca, preko Onoga, koji je bio velika pohvala Očeve slave, bez prestanka prikazivati žrtvu pohvale, to jest plod usnica, koje davaju slavu njegovu imenu. „Ona će ga hvaliti radi silnih djela njegovih, radi uzvišenog veličanstva njegova“, kako to pjeva Psalmist (Ps 150,1-2). Kada dođe čas poniženja, uništenja, ona će se sjetiti ove male rečenice: „Jesus autem tacebat“ (Mt 26,63), i ona će šutjeti, čuvajući svu svoju snagu za Gospodina, tu snagu, koju crpimo u šutnji. Kada dođe zaborav, napuštenost, tjeskoba, koja je Kristu istrgnula jaki krik: „Zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46), ona će se sjetiti ove molitve: „Neka imaju puninu moje radosti“ (Iv 17,13). I ispijajući do taloga kalež, što joj ga je Otac pripravio, ona će umjeti naći u njegovoj gorčini božansku slast. Napokon, nakon što bude često govorila: „Žeđam“ (Iv 19,28), žeđam, da posjedujem Tebe u slavi, ona će zapjevati: „Svršeno je… (Iv 19,30). Predajem svoju dušu u Tvoje ruke…“ (Lk 23,46). I Otac će doći, da je uzme i prenese u njenu baštinu, gdje „će u svjetlosti vidjeti njegovo svjetlo“ (Ps 35,10). David je pjevao: „Znajte, da je Bog divno proslavio svoga sveca“ (Ps 4,4). Jest, svetac Božji bit će proslavljen u ovoj duši, jer je u njoj sve uništio, da je zaodjene sa samim Sobom i jer je ona zapravo živjela prema riječima Preteče: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,30)“[17].

„Moja se duša raduje svemu, – koliko to stoji do volje, a ne do osjećaja, – svemu onome, što me može žrtvovati, uništiti, poniziti, jer želim učiniti mjesta svom Učitelju: „Ne živim više ja, nego On živi u meni“ (Gal 2,20). Ne želim više živjeti vlastitim svojim životom, nego želim biti preobražena u Isusa Krista, kako bi moj život bio više božanski nego ljudski i kako bi Otac priklanjajući se meni mogao prepoznati sliku svoga ljubljenog Sina, u kojem vrlo uživa“[18].

„Budimo „ON“ i idimo k Ocu u pokretu njegove božanske duše“[19].

elizabeta-novakinja

Na slici: Elizabeta Catez na dan ulaska u novicijat dobila je redovničko prezime “od Presvetog Trojstva” koje će snažno obilježiti njen duhovni profil.

Biti Njemu dodijeljeno čovještvo

Drugi je jedan pokret dan i noć obuzimao Kristovu Dušu: želja, da nas spasi.

Kad je zamišljen i osamljen hodao palestinskim putevima ili kad ga je mnoštvo u Jeruzalemu stiskalo sa svih strana, Isus je neprestano ostajao u samoći sa svojim Ocem i pregovarao je o našem spasenju. Niti jedne sekunde nije nas napustio spasiteljski njegov pogled, koji je sve vidio: nebo, pakao, udes svoje Crkve, udes svake naše duše do najmanjih pojedinosti. Njegov pogled na svijet bio je isto tako širok kao i pogled Trojstva, samo što nije bio jednak po jakosti svjetla. Ništa u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nije pred njim bilo sakriveno. Ovo je znanje Isus upotrebljavao za naše spasenje. Po svojoj božanskoj naravi Krist Čovjek bio je jednak svom Ocu, ali ipak posve naš. „Jedan“ sa svojim Ocem, „jedan“ sa svojom braćom, u tome je cijelo Isusovo otajstvo, Krist se dovršuje u nama.

Kršćanska se misao s ljubavlju zaustavila na proučavanju ovoga gledišta: „Krist u nama“, o kojemu govori sveti Pavao, najodličniji Naučitelj mističnog Tijela Kristova.

Tu se pokazuju dvije struje.

Misao grčkih Otaca uživala je u promatranju tajanstvenog jedinstva, koje povezuje kršćane između sebe s Kristom i nalazi najviši svoj uzorak u jedinstvu Trojstva.

Zapadna je misao upravila svoje promatranje više prema bolnim udovima Spasiteljevim, nego li prema Presvetom Trojstvu. Sveti Augustin, vjerni nasljedovatelj svetog Pavla, ostavio nam je o tome tumačenje na stranicama, koje su ostale klasične i nedostignute.

Ovoj posljednjoj struji mišljenja priključuje se sada već glasoviti obrazac kojim sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva izražava svoje tako osobno shvaćanje vlastite uloge u mističnom tijelu: „Biti Kristu dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu On može obnoviti cijelo svoje otajstvo“.

Dva dana nakon što je sastavila molitvu, iz koje smo izvadili ovaj obrazac, ona je sama protumačila svoju misao: „ „Vivo, jam non ego, vivit vero in me Christus“ (Gal 2,20). To je želja mene kao Karmelićanke, to je, mislim također želja vaše svećeničke duše, to je osobito želja Kristova i ja Ga molim, da tu želju potpuno izvrši u našim dušama. Budimo Njemu na neki način kao dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu on može obnoviti cijelo svoje otajstvo. Zamolila sam Ga, da se nastani u meni kao Klanjalac, kao Otkupitelj i kao Spasitelj. Ne mogu vam reći, kakav mir silazi u moju dušu, kad pomislim, da On nadoknađuje moje slabosti i ako ja padam u svakom času, koji prolazi, On je tu, da me pridigne i da me ponese dalje u Sebe, u dno one božanske Biti, u kojoj već stanujemo po milosti i gdje bih se htjela zakopati tako duboko, da me ništa odande ne može izvući“[20].

Kako smo daleko s ovom naukom o mističnom Tijelu, koju je ona proživljavala, od onog sitničavog shvaćanja, u kojem se koji puta povlače redovničke duše u sitnom životu svoje zajednice. Veliki horizonti života Crkve postaju joj blizi: „Kako li osjećamo potrebu, da se posvetimo, da zaboravimo posvema sebe, kako bismo se posve žrtvovali za potrebe Crkve. Siromašna Francuska! Rado je pokrivam krvlju „Pravednika“, Onoga, koji neprestano živi, da posreduje i da moli milosrđe. Kako je uzvišena zadaća Karmelićanke: ona mora biti posrednica s Isusom Kristom, mora mu biti kao neko dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu bi On mogao produžiti svoj život naknade, žrtve, pohvale i klanjanja“[21].

Tko se ne bi divio apostolskoj plodnosti duše, koja se tako umije uzdignuti do stalnog gledanja cijeloga Krista. Sveti Toma naučava: „Tkogod živi u ljubavi, postaje dionikom svega dobra, koje se čini na svijetu“[22]. Prave kontemplativne duše razumiju ove stvari. Sveta Terezija od Djeteta Isusa željela je raditi za duhovno dobro Crkve do konca svijeta, i sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva težila je za tim, da „kaže svim dušama“ tajnu sreće i svetosti, koja je sakrivena u njima samima po otajstvu božanske nazočnosti.

Nakon što se prava Karmelićanka cijeli dan herojski istrošila spasavajući duše molitvom i šutljivom žrtvom, ona će se uvečer, u času potrebnog odmora, prije nego što zaspi, uteći k svemogućem sveopćem zagovoru Djevice Suspasiteljice, moleći je, da mjesto nje, dok ona bude spavala, nastavi njeno posredovanje za bijedne grešnike i da uspješno nastavi uništenje zla na svijetu.

Tako je radila sestra Elizabeta: zaboravljala je vlastitu bol i nadvisivala samu sebe želeći samo to, da „se istroši“ iz ljubavi prema Kristu, da „istoči svoju krv kap po kap“, „za njegovo Tijelo, a to je Crkva“ (Kol 1,24). Ona je takav život nazivala: „Biti Kristu dodijeljeno čovječanstvo“.

[1] Pismo njenim tetkama R., 1903.

[2] Ef 1,3 i često kod svetog Pavla.

[3] Svojoj priorici.

[4] Pismo M.G.,1901.

[5] Pismo G. de G., 1903.

[6] „Nebo na zemlji“, 2. razmatranje.

[7] Pismo svećeniku Ch., 25. prosinca 1904.

[8] Pismo majci, lipanj 1906.

[9] Pismo gđi A., 24. studenoga 1904.

[10] Pismo gđi A., 24. studenoga 1905.

[11] Pismo G. de G., koncem rujna 1903.

[12] Pismo kanoniku A., 11. rujna 1901.

[13] Upitni arak, što ga je ispunila osam dana nakon dolaska u Karmel.

[14] Ovo mi je povjerila sama Majka Germana od Isusa.

[15] Pismo gđi A., 29. rujna 1902.

[16] Pismo gđi A., 1906.

[17] „Posljednje duhovne vježbe“, XIV.

[18] „Nebo na zemlji“, 5. razmatranje.

[19] Pismo od 29. rujna 1902.

[20] Pismo svećeniku Ch., 23. studenoga 1906.

[21] Pismo kanoniku A., siječanj 1906.

[22] In Symbolum Apostolorum: „Sanctorum communionem…“

Autor: M. M. Philipon, OP

Kategorija Vijesti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

four × 2 =

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Current month ye@r day *