Mala karmelska biblioteka

Elizabeta Catez – proročica Boga Trojstvene Ljubavi

Elizabeta Catez – proročica Boga Trojstvene Ljubavi

Ususret kanonizaciji Elizabete od Presvetog Trojstva III. dio

 

elisabeth-18-godina

Na slici: osamnaestogodišnja Elizabeta Catez

MOLITVA PRESVETOM TROJSTVU
(Tumačenje)

,,O moja Trojice, moje Sve,

moje Blaženstvo, Beskrajna Samoćo,

neizmjernosti u kojoj se gubim…“

 

O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam…

Gledati neku dušu kako se moli, to znači zahvatiti je u času njene najveće intimnosti s Bogom, kao svećenika na oltaru. Molitva je razmatranja sinteza jedne duše: kakva molitva, takav život. Cijeli naučni geni svetog Tome Akvinskog sjajno se pokazuje u oficiju Presvetog Sakramenta. I sama Ujelovljena Riječ ne izbjegava ovom zakonu naše psihologije: velikosvećenička molitva najviša je objava njegova Srca kao Krista. Ništa ne pokazuje bolje njegovu ljubav prema njegovom Ocu i otkupiteljsku ljubav prema svojoj braći, od kružnog pokreta Duše, koja govori Ocu o njegovoj slavi i o usavršenju svih u jedinstvu. Ovdje je cijelo Kristovo otajstvo.

            To vrijedi za molitvu svih svetaca. Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva nije napisala rasprave o molitvi razmatranja, kao njena sveta Majka Terezija, ali uzvišena njena molitva “O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam…“ daje nam najbogatije svjedočanstvo o posve karmelskom načinu, na koji je ona shvaćala život molitve razmatranja: neprekidno sudjelovanja u Presvetom Trojstvu. „Moliti se neznači nametnuti sebi mnogo usmenih molitava, koje treba svaki dan izgovoriti, nego je to uzdignuće duše prema Bogu u svim stvarima, i to nas uzdignuće stavlja u neku vrst neprestane povezanosti s Presvetim Trojstvom, dok jednostavno izvršavamo sve svoje čine pod njegovim pogledom“[1].

            Ova već glasovit molitva, sastavljena na jedan zamah, bez najmanjeg ispravka na dan kad je cijeli Karmel obnovio svoje zavjete, sinteza je njenog nutarnjeg života. Sve se bitne crte njene duše u njoj pojavljuju savršeno karakterizirane: velika pobožnost njena života: Trojstvo-oblik vlastit njenom životu razmatranja: klanjanje,- žarka njena nježnost prema Kristu, „koga ljubi toliko da iz ljubavi umre“, koga ljubi razapetoga, – i napokon neodoljivi polet prema “Trojici“. To je „njeno blaženstvo, njeno sve, neizmjerna Samoća u kojoj se gubi njena duša“. Djevica se ne spominje, no ona je ipak nazočna. To osjećamo iz datuma što ga je sama napisala: 2. studenoga 1904., na blagdan Prikazanja.

            No treba zabilježiti, da nedostaje još posljednji razvoj njene duše: široki horizont njenog života kao “Pohvale slave“, o kojima još ništa ne sluti.

            Pred takvom molitvom, jednom od najljepših kršćanskih molitava, dugo se nismo usudili napisati tumačenje. Osjećali smo donekle onu nepriliku, koju egzegeta ili teolog mora osjetiti pred Kristovom velikosvećeničkom molitvom.. Svi ljudski egzegetski i teološki komentari zauvijek su izgubili nadu, da će ikada moći izraziti posve božansku jednostavnost posljednje Isusove molitve za Jedinstvo. No mislili smo na ono mnoštvo kontemplativnih duša, za koje je ova molitva Presvetom Trojstvu postala najmilija molitva i cijeli jedan program nutarnjeg života, u kojemu nalaze tajnu.kako da zaborave sebe. jena nam je Karmelićanka napisala: „Svaka riječ poziva na razmatranje i ova molitva sabire moju dušu isto tako kao najljepše rasprave o mistici“.

            Budući da smo kroz više godina proučavali izbliza povlaštenu ovu dušu, možda će ovo tumačenje biti o neke koristi, da drugi prodru do pravog, tako dubokog značenja ove molitve.

            Premda ne želimo nametnuti odviše krutih razdioba ovoj tako kontemplativnoj duši, ipak možemo, kako nam se čini.razlikovati u ovoj molitvi pet glavnih pogleda:

  1. Prvi jedan posve spontani polet njene duše prema ovom Trojstvu, koje je postalo sve u njenom životu: „ O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam…“
  2. Opis duhovne klime, u kojoj se njen kontemplativni život kretao u središtu njene duše, u ozračju nepromjenljivog mira: „Umiri moju dušu…“
  3. Pokret žarke nježnosti prema njenom Kristu, „koga ljubi toliko da iz ljubavi umire“. Riječi se naglo gomilaju i time pokazuju žestinu osjećaja jednog bića, koje žarko želi da se poistovjeti sa svim pokretima Kristove duše:,, O ljubljeni moj Kriste…“
  4. Zatim iznenada i susljedno tri poziva na svaku od Triju božanskih Osoba, prema kojima teži njen život: ,,O vječna Riječi..O uništavajući Ognju…A ti, Oče…“ Ona se osobito zaustavlja na Riječi. Ona je po svom Utjelovljenju pristupačnija našim tjelesnim očima. Elizabetina je duša očarana ovom “Vječnom Riječi, Riječi njenog Boga“. Zaziva i “Duha ljubavi“, ali zato da proizvede u njoj kao neko utjelovljenje Riječi i da joj ona bude kako dodijeljeno čovječanstvo, u kojem bi Otac mogao naći Lice moga Krista, „koji Mu je posve omilio“. Jer Krist se uistinu nalazi u središtu ove molitve, kao i u središtu njenog života.
  5. Zaključni vapaj,kojim se završava ova molitva Presvetom Trojstvu. Umjetnička njena duša ponovno prihvaća temu početka: “O moj Bože, Trojstvo,kome se klanjam…“ ali je tema opsežno razvijena, u vrlo ritmiranom pokretu, koji uznosi ovu dušu u dubine Trojstva: ,,O moja Trojice…Vama se predajem kao plijen…“

I. O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam

„O moj Bože“. – Njena duša ide izravno ne prema božanskim savršenstvima, nego prema biti, izvoru svih svojstava, prema Bogu samom.

„Trojstvo“ – Nije to Bog filozofa i učenjaka, nego Bog kršćana i mistika: Otac, Riječ, Ljubav.

            Druge će duše posebno privlačiti Otac, kao na primjer sv.Katarinu Sijensku, ili Sin, kao svetu Gertrudu, svetu Margaretu Mariju, ili Duh sveti. Crkva odobrava sve oblike molitve, jer se ona sama u svojoj liturgiji obraća sada Ocu, sada Sinu, sada Setom Duhu. Štovanje je upravljeno prema Osobama, koje u Trojstvu ostaju neizmjerno razlikovane. Kao pravi teolog sveti Toma Akvinski moliti „Trojstvu u jedinstvu“, i takva pobožnost okuplja u jednoj sintetičkoj formuli svu bitnost otajstva.

            Sestre se Elizabete manje doima ova intimna strana otajstva u njemu samom. Više se brine, kako će u njemu otkriti blaženi i izričiti cilj svog života sjedinjenja: „Trojstvo je naš stan, naš dom, očinska kuća, iz koje ne smijemo nikada izaći“[2]. Trebalo ju je čuti, s kakvom je nježnošću, pritišćući ruke na svoje srce, kao nad nekom dragom nazočnošću, ona govorila o svojoj „Trojici“: ,,Tako mi je drago ovo otajstvo. To je ponor u kojemu se gubim“.

            „Kojem se klanjam“. – Vlastiti je oblik ovog molitvenog života klanjanje. Ona posebno voli ponašanje blaženika u nebeskom Gradu, kako joj to opisuju posljednja poglavlja Otkrivenja: ,,Oni padaju ničice i klanjaju se, bacajući palme pred prijestoljem Janjeta“.

            Kako li smo s ovim prvenstveno daleko od mnogih onih prosjačkih duša koje kao da se Bogu približuju samo pružene ruke, da nešto dobiju! Kao prava kontemplativka, koja posjeduje osjećaj o Bogu, ona mu najprije iskazuje počast zbog neograničenih njegovih savršenstava ili, prema izrazu, što ga voli:,, zbog njega samoga“. Njena se pobožna duša posve naravno izražava činom, koji je pred Bogom za nas najosnovniji: klanjanjem. Prosidbena molitva promatra bijedu, koja treba pomoć, zahvala zadržava pogled na primljenim dobročinstvima, zadovoljština je izmišljena s uspomenom na prošle grijehe, samo klanjanje promatra Boga u njemu samome: ,,Klanjanje je zanos ljubavi satrvene ljepotom, jakošću, neizmjernom veličinom ljubljene osobe“[3].

            ,,Pomozi mi da posve zaboravim sebe“ – najveća zapreka Karmelićanke i svake kontemplativne osobe nalazi se u vlastitom “ja“. „Samoljublje umire istom četvrt sata nakon nas“, govorio je uz smiješak sveti Franjo Saleški i sveci su vodili najteže svoje bitke protiv samih sebe, kako bi uništili ovaj tako uporni “ja“. Tko bi se začudio njegovoj tvrdokornoj upornosti čak i u najvećim, od Boga najviše ljubljenim dušama. do onog dana, kad se Učitelju svidi, da ih toga zauvijek oslobodi posve nezasluženom milošću.

            Sestra Elizabeta, koja je po svom posebnom pozivu imala postati uzor i zaštitnica duša unutarnjeg života, morala je vlastitim iskustvom upoznati veliku opasnost za one duše, za koje Bog hoće, da budu sabrane u samima sebi, kako bi ondje živjele od Njega Samoga.Njen je duhovni život dugo bio zakrčen siromašnim njenim „ja“. Ona je zbog toga trpjela. Ništa je od toga nije uspjelo osloboditi. ovo najveće oslobođenje duša može samo biti trijumf milosti i jedan od najuzvišenijih učinak darova Duha Svetog. Ne vraća se dakle ona samoj sebi slučajno već u drugoj rečenici ove uzvišene molitve, nego pod pritiskom vrlo intimnog osjećaja. Posljednja je to tužalica jednoga „ja“, koje će uskoro umrijeti. „Pomozi mi, da posve zaboravim sebe“. Tri dana nakon što je sastavila ovu molitvu, opet se vraća na istu misao: „Sveci su tako dobro shvatili pravo znanje, ono, koje čini, da ostavljamo sve, a osobito sebe same, kako bismo se vinuli u Boga i živjeli samo od Njega“[4].

            „Posve“. – Shvatimo to dobro: „zaboraviti se posvema“. da nas u našem poletu prema Bogu ne zaustavlja ništa više, ni izvanjski događaji, ni nutarnje nestalnosti. Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva cilja visoko: radi se o tome, da dospijemo do blažnog onog preobraženja u Krista, koje ovako smiono izražava sveti Pavao: ,,ne živim više ja, nego u meni živi Krist“. Kojeg li ostavljanja samog sebe ovo pretpostavlja! Koje li smrti! Veliki svetac piše Kološanima: ,,Vi ste mrtvi i vaš je život sakriven u Bogu s Isusom Kristom“. Evo uvjeta: treba biti mrtav. Bez toga možemo biti sakriveni u Bogu u nekim časovima, ali ne živimo stalni u tom božanskom Biću, jer sve osjećajnosti i sve drugo nas izvlači iz Njega. Duša ne pripada posve Bogu“[5]. I još ovo: „ Osamila sam se, odijelila, odrekla sebe i svih stvari, u naravnom i nadnaravnom redu pa i s obzirom na darove Božje. Jer duša, koja nije uništena, oslobođena od sebe, bit će nužno u nekim časovima niska i naravna, a to nije dostojno kćeri Božje, zaručnice Kristove, hrama Duha Svetoga“[6].

            „Pomozi mi“ . – Ovo je najveće oslobođenje u svetaca najviši trijumf milosti nad naravi. Sestra Elizabeta ponizno za to moli: „pomozi mi“.

            Znam, da je Bog uslišao molitvu ponizne svoje službenice. Jednu je godinu kasnije mogla pisati jednoj svojoj prijateljici:

            „Čini vam se, da je teško zaboraviti sebe. Kad biste znali, kako je to jednostavno. Reći ću vam svoju tajnu: mislite na Boga, koji stanuje u vama i kojemu ste vi hram. Sveti Pavao govori ovako, možemo mu vjerovati. Duša se malo pomalo privikava živjeti u dragom njegovom društvu. Ona razumije, da nosi u sebi malo jedno nebo, na kojemu je Bog ljubavi smjestio svoje boravište. On tada udiše kao božansko neko ozračje.Rekla bih štoviše, da je samo njeno tijelo na zemlji, njena duša stanuje u Onome, koji je Nepromjenljiv. A evo i metode: ne ćemo se očistiti promatrajući svoju bijedu, nego promatrajući Onoga koji je sama čistoća i sama svetost“[7].

            „Kako bih se nastanila u Tebi“. – Kada se duša jednom posvema oslobodi same sebe i stigne na čiste vrhunce gore Karmela, ona definitivno ulazi u krug trojstvenog života, ona stanuje u Bogu. Ova je božanska intimnost sestri Elizabeti postala tako bliza, da joj se činilo, da će joj se Bog pojaviti u samostanskim hodnicima:,,Bog u meni i ja u njemu, oh to je moj život“.

            Nepomična i mirena, kao da mi duša već boravi u vječnosti“. – Jedan je od plodova ove bitno kontemplativne pobožnosti taj, da trga dušu iz sitničavih njenih briga i od nje same, te je postavlja stalno u ozračje vječnosti. Zar se svaka kršćanska duša ne bi na zemlji morala smatrati kao u progonstvu, budući da je krsna milost stavila u nju klicu ovog nepromjenljivog postojanja i budući da po vjeri ona već živi od svijetla Riječi? Jedna riječ Vjerovanja, nečuveno duboka, lijepo označuje stanovište svake duše, koja vjeruje, pred ovim prolaznim svijetom: „Expecto, očekujem vječni život“. Kako su godine prolazile, ovaj je osjećaj vječnosti sve više i više prevladavao u duši službenice Božje. Njena je duša već stanovala u tom nevidljivom, ali tako bliskom drugom svijetu. Posljednjih su je mjeseci čuli gdje šapuće:“ Sada mi govori samo o vječnosti“.

            „Nepomično i mirno“. – Mir zauzima u ovoj duhovnoj nauci prvenstveno mjesto. U kratkoj svojoj molitvi sestra se Elizabeta vraća toj riječi do tri puta: „Nepomično i mirno, kao da mi duša već boravi u vječnosti“. – „Neka ništa ne uzmogne pomutiti moj mir“.-„Umiri moju dušu“.- Ovaj mir, koji nadvisuje svaki osjećaj, ne dolazi sa zemlje, nego potječe iz jednog Božjeg svojstva: „ Neka me ništa ne uzmogne izvući iz Tebe, moj nepromjenljivi“. Sveti je Augustin ostavio glasovitu definiciju mira: „Mir je smirenost poretka, pax est tranquillitas ordinis“. Duhovni je mir sklad moći u jedinstvu, suradnja njihova nastojanja prema istoj svrsi. Izvor mu je Bog, koga duša ljubi u svemu i iznad svega. Bogoslovi znadu da je mir jedan od nutarnjih učinaka ljubavi. U duši, koja je sva usmjerena prema Bou, vlada mir.

            Sestra Elizabeta opisala je mir drugim riječima, ali istog značenja: „to može učiniti jedinstvo u cijelom svom biću po nutarnjoj šutnji, okupiti sve svoje moći, da se bave samo vježbom ljubavi“[8]. „Ako moje želje, moje bojazni, moje radosti ili moje boli, ako svi pokreti, koji proizlaze iz četiriju ovih strasti, ne budu savršeno usmjereni prema Bogu, bit će u meni buke, ne ću imati mira. Potrebno je dakle smirenje, spavanje moći, jedinstvo bića“[9]. Tada „se duša više ne mora bojati dodira s vanjskim svijetom, niti nutarnjih poteškoća“[10]. „Kako se njena volja izgubila u volji Božjoj,njene se sklonosti, njene sposobnosti pokreću samo u toj ljubavi i za tu ljubav“[11]. „Stvari ne samo da joj nisu zapreka, nego je još dublje ukorjenjuju u ljubavi njenog Učitelja“[12]. U jedinstvu duševnih moći, koje duša sve čuva za Krista, vlada nepromjenljivi mir.

            „Neka me svaki čas sve to više ponese u dubinu Tvog Otajstva“ – U ovom molbi otkriva žarku dušu svete Karmelićanke, njenu želju da svaki dan sve više ostvaruje prvotni smisao svakog redovničkog života: težnju prema svetosti. Ovu brigu za savršenijim na koje se sveta Terezija bila obvezala posebnim zavjetom, nalazimo kod njene kćeri na visokom stupnju. Zašto da to ne priznamo? Nakon više godina, kako se bavimo dušom sestre Elizabete od Presvetog Trojstva, prevladava u nama dojam o neprestano sve većoj brzini njenog poleta prema Bogu. jedna Karmelićanka iz Dijona, koja je s njom bila u velikoj intimnosti i za koju je Božja službenica govorila: „Mi smo kao dvije sobe istoga stana“, izjavila nam je, da je osobito završetak njenog života bio divno jedno uspinjanje. Počevši od posljednjih osam mjeseci njenog života u bolesničkoj sobi:,,Nismo je više mogle slijediti“. U tom svijetlu treba razumjeti ovu rečenicu, koja tako lijepo izražava njenu pohlepnu težnju za najvišim savršenstvom: „Neka me svaki čas sve to više ponese u dubinu Tvog Otajstva“. Ona je o tome bila uvjerena:“Svaka nam je minuta dana, da se dublje ukorijenimo u Bogu, kako bi naša sličnosti našim božanskim uzorkom bila upadnija, sjedinjenje sve intimnije“. Njena se misao ne će mijenjati. U duhovnim vježbama, što ih je napisala za svoju sestru kao oporuku, ona se vraća na tu misao s bogatijom jezgrovitošću, kada ovako definira duhovni život:“To je vječni život koji je započeo i koji neprestano napreduje“.

elizabeta-postulantica

Na slici: Elizabeta kao postulantica, fotografija snimljena 5. kolovoza 1901., tri dana

nakon ulaska u Karmel

II. Umiri moju dušu

            Novi jedan vidik ove molitve uvodi nas u njeno tako osobno shvaćanje nutarnjeg života. Ne da bi ona otkrila neku još neobjavljenu kršćansku nauku, nego je znala proniknuti u tako duboki smisao Isusovih riječi:“Kraljestvo je Božje u vama“. Ona je očito od Boga primila milost, da duše u ovoj točki dovede natrag k čistom Evanđelju. Zar ne bismo mogli kazati za sestru Elizabetu ono, što je ona sama napisala o Djevici, uzoru vlastitog svog nutarnjeg života:“kod nje se sve zbiva u nutrini?“ Vlastita je njena milost bila, što je u dubini svoje duše proživljavala trojstveno bogatstvo svog krštenja i pozvala duše, da se vrate pravim izvorima božanskog života.

            „Učini je svojim nebom“. – Kad je duša smještena u miru i oslobođena od svoga „ja“, ona postaje pozornicom čudesa milosti i za Boga pravo nebo, drago boravište, mjesto njegova počinka. Treba uočiti uzvišenost ovog intimnog života s božanskim Osobama. Obični su pogledi izvrnuti: većina duša ide za sjedinjenjem s Bogom u pohvalnoj težnji, da postanu sveta. Misle li one uvijek dovoljno na vrhovni razlog svake svetosti: radost Božja i njegova sve veća slava? One teže prema Bogu svim svojim silama ali ne uspijevaju posvema zaboraviti sebe. Koliko skrivenih opasnosti u ovom metodi duhovnosti, koju bismo mogli nazvati metodom posvećenog „ja“. Ovdje se naprotiv jasno pokazuje prvenstveno Bog.

            Duša je živi hram, u kojemu Presveto Trojstvo neprestano prima štovanje, klanjanja, zavale, pohvale i ljubavi. Jedna i druga Božanska Osoba uživaju u dubini ove duše, u kojoj zajedno stanuju: ovdje Otac rađa Sina, Otac i Sin zajedno nadišu istu Ljubav. Duša postaje nebo za Boga. Promatrajući ovu Božju dobrotu, koja uživa u tome da živi posred sinova ljudskih, sestra će Elizabeta kasnije ovako opisati službu jedne pohvale slave: „ duša, koja omogućuje božanskom Biću, da u njoj zadovolji svojoj potrebi, da preda sve što jest i što ima“.

            „Da Te ondje nikada ne ostavim Sama“. – Evo nužnog dijela osobne suradnje:“biti ondje sva, sva budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana stvaralačkom djelovanju“.

            Zapravo Bog nikada nije Sam: ni u Samome sebi, ni u dušama. Ovo mu je Trojstveno Društvo dovoljno. Otac, Sin i Duh Sveti žive zajedno „sada, kao u početku, i u vijeke vjekova“, nalazeći u najintimnijoj dubini svoje Biti u savršenom prijateljstvu: Svijetlo, Ljubav i Radost,na neizmjernom stupnju. Bog dakle nikada nije sam i trojstvena teologija ispravno opaža, da je strogo govoreći zabranjeno nazivati Boga: Osamljenim.

            Ovaj život Božji „unutar“ Njega samoga tkao sačinjava radost naše Boga, da, kad po nemogućnosti ne bi u krilu trojstvenog života postojala množina osoba, naš bi Bog ostao Vječni Osamljenik, makar i bio posred neizmjernog mnoštva ljudi i anđela, po milosti pozvanih, da sudjeluju u njegovu intimnom Životu. Bilo da bi mu donekle kao ljudskom stvoru, obdarenom razumom i voljom, koji bi se šetao u nekom vrtu osamljeno unatoč nazočnosti bezbrojnih bilina i životinja[13].

            Iz prekomjerne čiste dobrote i iz „prevelike Ljubavi“ htio je Bog nalaziti svoj užitak među sinovima ljudskim. Vidjeli su Njega Samoga posred njegova stvorenja: Riječ je postala Tijelom i nastanila se među nama. Mi spadamo u broj onih povlaštenih, kojima je dano, da postanu „Božja djeca“ i da mogu sudjelovati u „Riječi“, jer su predodređeni da žive „u društvu“ s Njim. Ova riječ svetog Ivana: „u društvu“, tako draga sestri Elizabeti, tumači nam značenje njene molitve:“Da Te ondje nikada ne ostavim Sama“.

            „Nego daj, da sva budem tamo“.- Njena askeza i njena mistika baš su se sastojale u tome da se sačuva slobodnom i odijeljenom od svega ostalog, kako bi u dubini svoje duše mogla živjeti „u nazočnosti živoga Boga“.

            „Sva budna u svojoj vjeri“. – „Karmelićanka je duša vjere“.U intimnom svom životu službenica se Božja često vraćala prvoj ovoj bogoslovnoj kreposti: „Raspored mojih duhovnih vježbi bit će taj, da po vjeri i ljubavi ostanem pod pomazanjem Svetoga“. „Biti budna u vjeri“ znači ići dalje od formule, koje našem razumu pružaju istine, koje treba vjerovati. To znači: stanovati u Bogu.

            „Sva u klanjanju“ .– Uvijek isto bitno klanjalačko stanovište pred Bogom.

            „Sva predana Tvome stvaralačkom djelovanju“. – Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva bila je jedna od onih duša koje se bez pridržaja izručuju djelovanju Duha, jer su uvjerene, da se duhovni život ne sastoji toliko u tome, da umnažamo osobno svoje nastojanje, nego u tome, da se damo uzeti od Boga. Stalna je njena i sve značajnija briga bila, da „vjeruje u Ljubav“, da se dade od Nje preobraziti. Od najveće je važnosti, da se u njenoj školi dobro uvjerimo o tome, da sve inicijative svetosti dolaze najprije od Boga i da u prvom redu ovise o ostvarenjima njegove milosti, drugim riječima od nezaslužene njegove ljubavi. Zar nije vlastiti značaj Ljubavi Božje prema nama, da je to stvaralačka Ljubav? dati se ljubiti znači dakle dopuštati Bogu, da djeluje u najintimnijoj našoj dubini, dopuštati Mu da stvara u nama sva svoja čudesa milosti i slave.

            Sestra je Elizabeta shvatila, u kojem smislu treba odgovoriti ovoj Ljubavi, koja od nas traži samo to da može u nama djelovati: „biti sva predana stvaralačkom njezinom djelovanju“.

elizabeta-od-presvetog-trojstva

III. O ljubljeni moj Kriste

            Evo sada puta, koji vodi k Trojstvu: evo Krista. Kao a se pojavljuje iznenada. Zapravo je on u središtu molitve sestre Elizabete, kao što je i u središtu njena života.

            „O ljubljeni moj Kriste“. – Čim se radi o Njemu, govor je samo o tome da ga ljubimo i „da ga ljubimo toliko, da iz ljubavi umremo“. Ona je već u svom djevojačkom „Dnevniku“ bila napisala: „Htjela bih učiniti, da Ga pozna, da ga ljubi cijela zemlja“. Odonda je prošlo pet godina dnevne intimnosti, zaručničkog života s Kristom.

            Njena pobožnost prema Kristu ide na ono bitno:“raspetome iz ljubavi“, Onome. koji joj je rekao u večer polaganja njenih zavjeta, da ju je izabrao za cijeli jedan život šutnje i ljubavi. Sestra Elizabeta se predala: „Htjela bih biti zaručnica Tvog srca“ i „toga jutra, najljepšeg u njenom životu“ ona je postala zaručnica Kristova do smrti.Od sada u njoj ne će više biti drugog života osim Kristovom.

            „Htjela bih Te obasut slavom“. – Mulier gloria viri ( 1 Kor 11,7). Poput vjerne zaručnice ona je stala s još više žara „revnovati za njegovu čast“. Bog joj još nije bio objavio najviši njen poziv, a bude „Pohvala slave“, ali je prema tom cilju upućuje,. Doći će dan, kad će ovaj pokret ponijeti sve u njenoj duši prema slavi Presvetog Trojstva i prema slavi njenog Krista.

            „No ja osjećam svoju nemoć“. – Utješno je za nas znati, da su se sveci osjećali slabi kao i mi. Zar nije i sam Krist htio primiti pomoć anđela u smrtnoj borbi i pomoć jednog Cirenca? Sveci nisu uzmicali pred nadčovječnim idealom. Oni su znali prizvati k sebi u pomoć Jakoga, Onoga, koji j tajnom svojom silom uvijek nazočan, da nas očisti, da nas spasi, da nas pobožanstveni, da nas pretvori u Sebe.“On je uvijek živ, uvijek djeluje u našoj duši. Dopustimo, da nas On izgradi. Neka bude duša naše duše, život našeg života, kako bismo mogli reći sa svetim Pavlom: „Za mene je živjeti Isus Krist“[14]. Njihove bijede ili njihove slabosti ne samo da ih ne čude ili zaustavljaju, nego ih bacaju u Boga i Isusa Krista. Poslušajte uzvišeni ovaj crescondo svetačkog pouzdanja: „Molim Te, da me preobučeš u samoga sebe, da uskladiš moju dušu sa svim pokretima svoje duše“. Zatim se riječi gomilaju, naglo se nižu, da iskažu preobilni jedan osjećaj:,,Molim Te,…da me preplaviš, da me zaposjedneš, da staviš Sebe na moje mjesto, tako da moj život bude samo ižarivanje Tvog života“. „Dođi u mene kao Klanjalac, kao Otkupitelj i kao Spasitelj“. Preobraženje u Krista je potpuno, geslo urezano na „lijepoga Krista njenih redovničkih zavjeta“ je ostvareno: „Ne živim više ja, nego živi u meni Krist. „ Jam non ego, vivit vero in me Christus“.

IV. O vječna Riječi

            Lice Raspetoga dovodi do krasote Riječi. To je jedna od poznatih tema kod mističnih pisaca. Svaka se prava pobožnost prema Našem Gospodinu obraća osobito njegovu Božanstvu. Čovječanstvo je samo put. I ovdje se nalazimo sasvim na tradicionalnoj, savršeno uravnoteženoj liniji. Nakon što se njena misao bila zaustavila u spasiteljskim ranama „Raspetoga iz ljubavi“, ona se jednim skokom vinula do Riječi:“O Vječna Riječi, Riječi mog Boga, želim živjeti samo za to, da Tebe slušam“. Što znače sva čudesa prirode i milosti za dušu koja je susrela Riječ? Ovi stvorovi nisu On, a „mi tražimo Njega“. Zar Ga nebesa, koja pripovijedaju njegovu slavu, ne sakrivaju našim očima? „Vječna Riječi, Riječi mog Boga, želim živjeti samo za to, da Tebe slušam“. Ti ćeš mi pripovijedati svu tajnu sakrivenu u Očevu krilu, Otajstvo Trojice u jedinstvu.

            „Želim postati sva poučljiva, kako bih sve od Tebe naučila“.– Sada nam službenica Božja otkriva izvor najuzvišenijih svojih prosvjetljenja: Božju školu. teško bi bilo naći dušu, koja je manje ovisna o knjigama. Ona se jedva hranila rijetkim nekim knjigama duhovnosti: Duhovna Pjesma, Živi Plamen njenog Oca svetog Ivana od Križa,“koji je prodro daleko u Božanstvo“, i poslanice svetog Pavla. Ona je sama posve tiho priznala svojoj Priorici:“Ono, što me On uči u nutrini, je neizrecivo“. Majka je Germana sa svoje strane o tome bila posve uvjerena: sestra Elizabeta bila je u prvome reu učenica i slušateljica Riječi.

            „Želim zatim kroz sve noći, sve praznine, sve nemoći“.- Ovdje prepoznajemo stazu onoga „ništa“, koja vodi na vrhunac Karmela. Kontemplativna duša, osobito karmelska duša, mora upoznati duga i bolna pročišćavanja „noći“, da dođe do božanskog sjedinjenja. Nakon što je sve ostavila za Krista, mora osjetiti, da On nestaje… ne za jedan dan ili za nekoliko mjeseci, nego za godine, za cijeli život možda, i mora unatoč svemu ostati vjerna, te nikada svoja obećanja opozvati, nikada se potužiti. Veliko se proživljeno iskustvo sakriva u kratkim ovim riječima: neke duše, koje razmatraju, ne traže Boga putem utjehe, nego u jednostavnoj vjeri i u potpunom odreknuću. Neka na tom putu ostanu vjerne: „kroza sve noći, sve praznine, sve nemoći“.

            „Želim neprestano upirati svoj pogled na Tebe i prebivati u Tvom velikom svijetlu“. – I sestra je Elizabeta okusila u prvim časovima svog ulaska na mistične staze opojne radosti Božje nazočnosti. Doskora će ona i za dugo vremena morati tražiti svog Boga u čistoj vjeri. „Nakon uzvišenih zanosa, za vrijeme kojih duša zaboravlja sve i vidi samo svog Boga, kako se obično razmatranje čini tvrdo i mučno, s kojom li mukom treba opet raditi da okupimo svoje moći, kako je to naporno i kako se to čini teško“. No to ipak nije čas, da napustimo život razmatranja. To je blagoslovljeni onaj čas, koji u noćnoj šutnji dovodi do preobražajnog sjedinjenja. Dakle treba više nego ikada „neprestano upirati svoj pogled u Njega“ i „ostati u miru pod velikim svijetlom“ tamne noći, koja propušta svijetlo. Moramo se sve više dati pasivno privlačiti po Riječi:“O ljubljena moja Zvijezdo, očaraj me tako, da više ne mognem izaći iz Tvog sjaja“. Neka me bljesak velikoga Tvog svijetla svlada kao leptira.

+          +          +

            „Duše ljubavi“. – Cijelo otajstvo Duha Svetoga, pravog „Duha Ljubavi“, u kojemu Bog ljubi samoga Sebe i ljubi cijeli svemir, sastoji se u tome, što je On u krilu Presvetog Trojstva Osobna Ljubav Oca i Sina. Najintimnija narav ove božanske Osobe, jednake Ocu i Sinu, od kojih izlazi, jest ta, što je ona bitna i jednaka vječna Ljubav u jednom trojstvenom životu.

            I ovdje se službenica Božja samo oslanja na temeljni jedan podatak trojstvene dogme, najdublji podatak za kontemplativnu dušu, koja bi već na zemlji htjela živjeti od onog otajstva jednog Boga, koji je po svojoj osobi Ljubav. Njena je briga više praktične naravi.Njena molitva nije uzdignuće misli o intratrinitarnom životu, nego pokret kontemplativne duše koja u ovom otajstvu Trojstva nalazi „svoje Sve, svoje Božanstvo, Beskrajnu Samoću, u kojoj se gubi“. Ona zaziva Duha Ljubavi zbog posvetiteljske njegove uloge u dušama, koje idu za božanskim sjedinjenjem: „O uništavajući Ognju, Duše Ljubavi, spusti se na mene, da se u mojoj duši izvrši kao neko utjelovljenje Riječi“. Ona je već zamolila Krista, da je uskladi sa svim pokretima Svoje Duše, da Sebe stavi na njeno mjesto, tako da njen život bude samo ižarivanje Njegova života. Ista se misao ponavlja, kada zaziva Oca i Duha Svetog. Toliko je njena želja, da se preobrazi u Krista,u središtu ove bitno trojstvene molitve. Ništa ne pokazuje jače, u kojoj se mjeri Isus stavio na njeno mjesto u vlastitom njenom životu.

            „Da se u mojoj duši izvrši kao neko utjelovljenje Riječi“.- Smiona izreka, koju treba shvatiti. „Kao“ neko utjelovljenje. Ne radi se ovdje o želji koju bi trebalo uzeti odviše doslovno i koja bi bila nemoguća. Govor je to jedne duše posve obuzete od Krista i koja želi postati drugi On.

            „A ja da Joj budem dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu Ona obnavlja cijelo svoje Otajstvo“. – Svijetla izreka, koja sve osvjetljuj.Ona ju sama tumači tri dana kasnije, kada piše mladom jednom svećeniku:“Neka mu budem dodijeljeno čovječanstvo, to jest neka bi On u meni mogao ovjekovječiti svoj život zadovoljštine, žrtve, pohvale i klanjanja…Zamolila sam Ga, da dođe u mene kao Klanjalac, kao Otkupitelj i kao Spasitelj“.

            „A Ti, Oče“. – A sada evo Oca, Počela cijeloga Božanstva. On je Otac, to je cijelo njegovo otajstvo, vlastiti njegov značaj u krilu Trojice. On je Počelo bez pčela, iz kojega iz neizmjerno plodnog izvora proizlazi sav naš život unutar Trojstva. Najviše svijetlo gledanja licem u lice pokazat će nam se, kada u Njemu otkrijemo cijelo Otajstvo Trojice u Jedinstvu kao u njihovom vječnom postojanju.

            O tome se izravno ne radi u milosnom ovom času, kada sestra Elizabeta sastavlja svoju molitvu. Njoj se pred ovim božanskim očinstvom osobito pokazuje vlastito njeno ništavilo. „Oče, prikloni se svom ubogom, malom stvoru“. Sjećajući se otajstva Djevice od Utjelovljenja, Djevice njoj najmilije, ona dodaje:“ pokrij ga svojom sjenom“, to jest: zaštiti ga. Napokon njna duša, koja se neprestano vraća Kristu, ovako šapće: ,,Gledaj u njemu samo Ljubljenoga, koji Ti je posve omilio“.

V. O moja Trojice

Molitva ide kraju. Posljednji jedan polet zanosi je prema „Trojici“, kojima je posvetila svoj život.“o moja Trojice, moje Sve, moje Blaženstvo, Beskrajna Samoćo, neizmjernosti, u kojoj se gubim, Vama se predajem kao plijen. Zakopajte se u meni, da se ja zakopam u Vama, dok ne pođem promatrati u Vašem svijetlu bezdan Vaše uzvišenosti“.

            Molba, što ju je izrazila u početku, sada je uslišana: ona gubi vlastiti svoj trag. Duša se preobrazila u Boga.

[1] Pismo G. de G., veljača 1905.

[2] „Nebo na zemlji“. 1. razmatranje

[3] ,,Posljednje duhovne vježbe“, 8.dan

[4] Pismo gđi. A., 24.studenoga 1904.

[5] ,,Posljednje duhovne vježbe“, 6,dan

[6] ,,Posljednje duhovne vježbe“, 10.dan.

[7] Pismo gđi. A., 24.studenoga, 1905.

[8] ,,Posljednje duhovne vježbe“, 2.dan.

[9] ,,Posljednje duhovne vježbe“, 10.dan

[10] ,,Posljednje duhovne vježbe“, 2.dan

[11] ,,Nebo na zemlji“, 7.razmatranje.

[12] ,,Posljednje duhovne vježbe“, 8.dan.

[13] Usporedi tako duboki tekst svetog Tome I.a.q.31, art. 3.ad 1.

[14] Pismo gđi.A, 9.studenoga 1902.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

seventeen + twenty =

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Current month ye@r day *