Vijesti

Poslanje nove svetice Crkve: Elizabete od Presvetog Trojstva

Poslanje nove svetice Crkve: Elizabete od Presvetog Trojstva

„Ostavljam vam u nasljedstvo ovaj poziv, moj poziv u krilu Crkve: POHVALA SLAVE PRESVETOG TROJSTVA.“

 

elizabeta-od-trojstva-4

U času kad su ostavljali ovaj svijet, veliki su službenici Božji bili svjesni da njihovo apostolsko djelovanje u službi Crkve ne samo neće prestati njihovom smrću, nego da će se naprotiv razviti osobito kada njihova duša jednom stigne u slavu. Zar nisu imali primjer i uspomenu na obećanje, što ga je Učitelj dao svojim Apostolima: „Dobro je za vas da ja odem. Kad se budem vratio Ocu, poslat ću vam Duha.“. Sveti nam je Pavo opisao ovo vječno Kristovo djelovanje kako on uvijek živi pred Licem svog Oca, bez sumnje, da Mu se klanja i da Ga slavi, ali i zato da dan i noć nas zagovara (Hebr 7,25). Tko bi se usudio pomisliti da se Majka ljudi nakon slavnoga svog uznesenja odvratila od naših zemaljskih bijeda i da Majka Božja u vječnom svom otajstvu posred blaženoga gledanja nije sva zauzeta time, da bude na službu druge svoje djece, sa svemogućim svojim zagovorom, uvijek brižljiva za sve narode, kako bi ih „rodila Kristu“, više naša Majka nego ikada.

Nije rijetko da na usnicama velikih osnivača Redova nađemo riječi sličene riječima što ih je sveti Dominik izrekao svojim sinovima, koji su oplakivali njegovu smrt: „Ondje ću vam, gore biti korisniji“. Cijeli je svijet čuo za želju „najveće svetice modernih vremena“[1], Terezije od Djeteta Isusa: „Na nebu neću biti besposlena. Hoću provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji“. Ponizna njena sestra iz Dijona izrekla je isti usklik: „Vjerujte mi, tamo gore u žarištu ljubavi djelotvorno ću misliti na vas. Molit ću za vas milost sjedinjenja, milost intimnosti s Učiteljem. To je iz mog života načinilo nebo već ovdje na zemlji.“ Nekoliko dana prije svoje smrti napisala je pod utjecajem Duha Svetog iscrpljena njena ruka za sirotu jednu sestru lajikinju glasovitu izreku: „Čini mi se da će moja misija na nebu biti da privlačim duše pomažući im da izađu iz sebe samih, kako bi prionule uz Boga posve jednostavno, iz ljubavi, i da ih sačuvam u toj velikoj nutarnjoj šutnji, koja omogućuje Bogu da sebe u njih utisne i da ih preobrazi u Sebe“.

Proročke su to riječi, a naglo i svjetsko proširenje njezinih „Uspomena“ omogućuje  nam da ustanovimo njihovo ostvarenje.

 

 Život u Božjoj prisutnosti i njegovanje  nutarnje šutnje

Na nebu ima svaki svetac misiju u skladu s otkupiteljskim planom i kao nagradu za svoje zasluge što ih je na zemlji stekao. Sve do konca svijeta oni i dalje rade na proširenju Božjega kraljevstva i na oblikovanju „potpunoga Krista“: Majka Utjelovljene Riječi kao opća Posrednica svih milosti bez izuzetka, drugi sveci svaki na svojoj liniji, manje ili više, prema svome mjestu u ekonomiji Providnosti. Tako patrijarsi redovničkih zajednica posebno bdiju nad članovima svojih ustanova, sveta Ivana od Arka nad svojom domovinom, jedan biskup nad svojom biskupijom, župnik nad svojom župom, otac ili majka nad svojom djecom. Sestra Elizabeta nema te misijie da slavno posreduje u upravi svijeta, nego da privlači duše na staze šutnje i sabranosti na sve veću slavu Trojstva: „Čini mi se da će na nebu moja misija biti privlačiti duše“.

„Pomažući im da izađu iz samih sebe“.– to je milost nad svim milostima. Kolikim „labirintskim“ dušama nikada ne polazi  za rukom da „izađu iz sebe“ preko tisuću zavijutaka svoga „ja“. Najrevnije zbog toga uzdužu i očajavaju. Uzalude one pokušavaju da se oslobode vlastitim svojim naporima, ništa to ne pomaže. To djelo nadilazi ljudske sile, potrebna je za nj milost Božja. Službenica Božja obećaje, dakle, vrlo dragocjenu milost dušama nutarnjeg života, zatvorenima u svoj vlastiti „ja“. Gore s neba vodi ih tiho njeno posredovanje do potpunog onog oslobođenja koje ih baca „potpuno u Krista“.

Duša se odriče samo zato da „prione uz Boga“. To je pozitivno i temeljno gledište poslanja, koje ispunja službenica Božja. Duhovni spisi sestre Elizabete već su donijeli velikih plodova u najrazličitijim katoličkim krugovima. Njezin je poziv na nutarnji život upravljen svim dušama u Crkvi. No moramo priznati, čini se, da je šutljiva karmelićanka iz Dijona primila posebno poslanje za kontemplativne duše da ih izvuče iz njih samih i koji puta iz njihovih „krpica“, i da ih ponese u veliku struju božanskog života koji im daje otkupiteljsku moć na Božje Srce.

Kolike li zamršenosti za mnoge duše u praksi njihova duhovnog života! Jedne traže Boga pretjeranim mrtvljenjem, druge nekom odviše doslovnom i mehaničkom vjernošću u pojedinostima, bez dovoljne pažnje za nadahnuće Duha. Sve ove duše dobre volje, koji puta nedovoljno poučene, službenica Božja podsjeća da Bogu treba ići „posve jednostavnim, posve ljubeznim pokretom“. Samo ljubav proizvodi jednostavnost. Duša, koja u savršenoj ljubavi, u svemu traži samo Božju slavu, jednostavna je duša koja ide ravno Bogu. „Deus, ignis consumens“: naš je Bog uništavajući oganj, to jest oganj ljubavi koji uništava, koji pretvara u Samoga Sebe sve čega se dotakne. Misli se samo na izvanjsko djelovanje. Duše više ne znaju šutjeti, da slušaju Boga. Može li u ovom modernom svijetu, uznemirenom i bučnom, biti važnije misije od one, što ju je Providnost povjerila svojoj karmelićanki iz Dijona: povratiti duše na stazu sabranosti i „sačuvati ih u onoj velikoj nutarnjoj šutnji, koja omogućuje Bogu da se u njih utisne i da ih preobrazi u Sebe“? Ona nas je sama naučila: „duša, koja u svom nutarnjem kraljevstvu čuva još nešto za sebe, koje sve moći nisu „uključene“ u Bogu ne može biti savršena pohvala slave… Duša, koja raspravlja sa svojim „ja“, koja se bavi svojim osjećajnostima, koja ide za nepotrebnom mišlju, za bilo kakvom željom, takva duša raspršuje svoju snagu, ona nije posve usmjerena na Boga. Njena lira ne bruji jednozvučno i kad je Učitelj dodirne, ne može izvuči iz nje božanskih harmonija. Ima tu još odviše ljudskog[3].

        sv-elizabeta-od-trosjtva-slika

Pohvala slave Presvetog Trojstva

Posmrtni jedan dokumenat od izvanredne važnosti otkrit će nam jedan drugi još bitniji vidik u providencijalnoj misiji Božje službenice. Nakon njene smrti našli su malu jednu kuvertu, brižljivo zapečačenu crvenim voskom, s ovim natpisom: „Tajne za našu Majku“. Posljednje povjerljivo saopćenje u času kada sveci sve gledaju u svjetlu vječnosti.

„Moja Majko, kada budete čitali ove retke, vaša mala „Pohvala slave“ neće više pjevati na zemlji, nego će stanovati u neizmjernom žarištu ljubavi. Čas je tako ozbiljan, tako svečan, ne želim se zaustavljati govoreći vam o stvarima za koje mislim da bi ih umanjila, kad bi ih htjela izraziti riječima… Vaše vam dijete dolazi otkriti što osjeća, ili bolje: reći ono što joj je njezin Bog u časovima duboke sabranosti, u dodiru sjedinjenja dao shvatiti… Poštovana Majko, majko za mene posvećena već od vječnosti, polazeći ja Vam oporučno ostavljam ovaj poziv, koji je bio moj poziv u vojujućom Crkvi i koji ću od sada ispunjavati neprekidno u pobjedničkoj Crkvi: POHVALA SLAVE PRESVETOG TROJSTVA.“

Slava Presvetog Trojstva to je posljednja oporuka svete Karmelićanke svim dušama, koje budu htjele poći za njom stazama nutarnjeg života. Ova „pohvala slave Presvetog Trojstva“, koja je bila „njen poziv već u progonstvu“, i ostaje „njezina služba u vječnosti“ pred Božjim Licem, približuje se najuzvišenijoj Božjoj namisli o svakom stvorenju. Sve je u Božjem djelu usmjereno na ovu slavu. „Universa propter Se operatus est Dominus“ (Prič 16,4). Svog je Sina poslao na svijet prije svega zato, da popravi tu slavu po grijehu povrijeđenu. Sam je Isus jednom riječju izrazio ukratko svoje poslanje na zemlji: „Oče, tražio sam samo tvoju slavu“, „Pater, glorificavi Te“ (Iv 17,4).

+          +          +

Sada možemo obuhvatiti mističnu nauku sestre Elizabete u cijeloj njenoj širini.

Klanjanja dostojno Trojstvo je vrhovno Dobro, prema kome teže sve duše i svijet čistih duhova. Otac je stvorio svemir i „poslao svog Sina“, da nas uvede „u društvo“ s božanskim Osobama. Sva je tajna Crkve i Majke Božje, Posrednice milosti, u tome da dovedu „cijeloga Krista“ do kontemplacije Presvetog Trojstva. Gledanje Trojstva u Jedinstvu, to je uzvišeno određenje čovjeka. On mučno koraca po zemlji uz pomoć Krista, „Raspetoga iz ljubavi“, ali zato, da postane vječan u Bogu. Kroza sve križeve, sve noći, sve smrti vojujuće Crkve nastavlja se šutljivo uspinjanje duša prema Nepromjenljivom i blaženotvornom Trojstvu.

Do božanskog gledanja, koje ih „usavršuje u jedinstvu“, dolaze samo oni, koji su za vrijeme uspinjanja dosta odvažni, da napuste sve što je tuđe Bogu kako bi uživali u osamljenosti, jednostavnosti i čistoći ovog Bića, o kome sve ovisi, prema kome sve gleda, po kome postoji bitak, život i smisao. „Ima jedno Biće koje je Ljubav, i ono hoće da živimo s Njim u društvu“[6]. „Ova neizmjerna Ljubav, koja nas okružuje, hoće nas već ovdje na zemlji pridružiti svom blaženstvu. U nama počiva čitavo Presveto Trojstvo, cijelo ono otajstvo koje ćemo gledati na nebu.“[7]

Duši, koja je po vjeri izdaleka ugledala ove trojstvene krasote, sve se ostalo čini isprazno. Ona je svjesna, da „posjeduje u svojoj dubini Preizvrsno Dobro, pred kojim sva ostala dobra nestaju. Sve radosti, koje joj dolaze, za nju su samo opomene koje je pozivaju da radije uživa u Dobru, što ga posjeduje i s kojim se nijedno drugo ne može usporediti.“[8] Koje li ljubavi i koje li želje da se sjedini s tim Dobrom u duši koja ga je susrela! Ona Ga ljubi ljubavlju „jačom od smrti“, sa žarkim željama; ona se ruga svakoj drugoj ljubavi, prezire ostale ljepote koje su je mogle očarati za jedan čas. Za onoga koji u samom sebi posjeduje Boga, odreknuće od svega stvorenoga ne predstavlja trpljenje. Nesretan je samo onaj koji nije došao do gledanja ove najviše Ljepote. Treba dakle sve ostaviti da zadobijemo ovo božansko bogatstvo, odijeliti se posvema od čara prolaznih ljepota, koje bi mogle ugroziti dušu i odvratiti je od njenog cilja, ništa više ne znati na zemlji, bježati „sama sa Samim“, biti tuđinka svemu. Prava je domovina duše ovdje, „u krilu smirenom Trojstva“, u šutnji i sabranosti. „Trojstvo, to je naše prebivalište, naš dom, očinska kuća, iz koje ne smijemo nikada izaći“.[9]

Više se jedan razvoj duhovnog života ostvaruje, kada duša pobijedi svoj vlastiti „ja“ i „zaboravivši posvema“ samu sebe živi samo za Boga, kao blaženici na nebu, u „neprekidnoj pohvali slave“. Ova je duša takoreći neprestani Sanctus, neprestana „pohvala slave“ u svakom svom pokretu, u svakoj svojoj težnji, kao i u svakom svom činmu, kako god on bio običan.[10] Ona u vremenu započinje svoju „službu vječnosti“. I to čini tako da ne prestaje živjeti sabrano u dubini same sebe, u onom najintimnijem svetištu svog života, kamo se povukla sa svojim Bogom.

„O najljepši od stvorova, dušo, koja tako žarko želiš upoznati mjesto gdje se nalazi tvoj Ljubljeni, da Ga potražiš i s Njim se sjediniš, ti si sama utočište kamo se on sklanja, prebivalište gdje se on skriva. Tvoj Ljubljeni, tvoje blago, jedina tvoja nada, tako je blizu tebe, da stanuje u tebi samoj. A pravo govoreći, i ne možeš postojati bez Njega“.[11] No neka ta duša, međutim, bude na oprezu. bog ne stanuje u njoj samo zbog njene radosti, nego prije svega zbog svoje slave. „Presveto Trojstvo tako rado nalazi svoju sliku i priliku u svojim stvorovima!“ Tako, napokon, slava Trojstva mora uzdignuti dušu iznad nje same i iznad vlastite njene radosti. „Budući da je moja duša nebo u kojemu živim očekujući nebeski Jeruzalem, to nebo mora pjevati slavu Vječnoga, jedino slavu Vječnoga.“[12] Do te točke duhovna nauka sestre Elizabete želi konačno dovesti duše: „živjeti po uzoru Nepromjenljivog Trojstva u vječnoj sadašnjosti. Klanjati Mu se uvijek zbog Njega samoga i postati po sve jednostavnijem sve više ujediniteljskom pogledu odraz njegove slave. Drugim riječima: neprekidna pohvala slave Njegovih klanjanja dostojnih savršenosti“.[13]

Dok je sveta Terezija od Djeteta Isusa prikazavši se kao žrtva Milosrdne Ljubavi, povukla za sobom mnoštvo duša, za sestru se Elizabetu od Presvetog Trojstva čini da je primila za zadaću podići u Crkvi mnoštvo „Pohvala slave“ na čast Presvetog Trojstva:

            „Ostavljam vam kao oporuku ovaj poziv, koji je bio moj poziv u vojujućoj Crkvi, i koji ću odsada ispunjavati neprekidno u pobjedničkoj Crkvi:

„POHVALA SLAVE PRESVETOG TROJSTVA“.

[1] Pio X., jednom biskupu misionaru

[2] „Nebo na zemlji“, 6. razmatranje

[3] „Posljednje duhovne vježbe“, 2. dan

[4] „Posljednje duhovne vježbe“, 10. dan

[5] „Posljednje duhovne vježbe“, 2. dan

[6] Pismo majci, 20. listopada 1906.

[7] Pismo G. de G., 20. kolovoza 1903.

[8] „Nebo na zemlji“, 11. razmatranje

[9] „Nebo na zemlji“, 1. razmatranje

[10] „Posljednje duhovne vježbe“, 8. dan

[11] Sv. Ivan od Križa „Duhovna pjesma“, 1. strofa

[12] „Posljednje duhovne vježbe“, 7. dan

[13] „Posljednje duhovne vježbe“, 16. dan

Kategorija Vijesti

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

three × one =

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Current month ye@r day *