Jubilejska događanja i najave

“KARMEL I BOŽJE SRCE UPUĆUJU NA: DAROVANOST, MILOSRĐE I VJEČNOST.”

“KARMEL I BOŽJE SRCE UPUĆUJU NA: DAROVANOST, MILOSRĐE I VJEČNOST.”

U nedjelju, 17. rujna, u središnjoj kući Karmelićanki Božanskog Srca Isusova hrvatske provincije Sv. Male Terezije, u Hrvatskom Leskovcu, svečanim Euharistijskim slavljem zaključena je završna proslava stoljeća prisutnosti Karmela Božanskog Srca Isusova u Hrvatskoj. Sestre su zajedno sa prisutnim Božjim narodom Gospodinu iskazale zahvalnost, radost i slavu za dar jubilejskog slavlja, primljenih milosti tijekom proteklog stoljeća, te stoga što je Karmel Božanskog Srca mogao biti dar Bogu, Crkvi i siromasima u hrvatskom narodu.

Misno slavlje predslavio je mons. dr. Ivan Šaško, izaslanik uzoritog kard. Josipa Bozanića.

Uvodne riječi i homiliju mons. Ivana donosimo u cijelosti:

 

U zajedništvu otajstva dana Gospodnjega, Vama, poštovana provincijalna poglavarice, sestro Kristina, i svim sestrama karmelićankama Božanskoga Srca Isusova, donosim u ovome slavlju čestitke i molitveno dioništvo našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, zahvaljujući za stoljeće čudesnoga djela koje je Bog ostvario po sestrama, čiji su životi očitovali kako gorljivost srca zahvaća ljude, kako darovanost dopire do nezamislivih prostora, a nesebičnost preobražava svijet.

Zahvalno se spominjemo blažene Utemeljiteljice Marije Terezije od sv. Josipa, svih sestara Hrvatske provincije i svih duhovnih kćeri i sinova koji naviještaju i svjedoče milosrđe Božjega Srca po ljepoti Karmela.

Karmelska karizma nam omogućuje čitati svoje živote u svjetlu vječnosti, u prisutnosti Gospodina po Riječi koja ne prolazi….

Homilija

Liturgijska čitanja: Sir 27,30 – 28,7; Ps103, 1-4.8.10-12;

Rim 14, 7-9; Mt 18, 21-35

1. Karmel i Božje Srce upućuju na: darovanost, milosrđe i vječnost. Tako živa Božja riječ koja ove nedjelje ulazi u naše živote – premda u prvi tren tako ne izgleda – otključava i stoljetnu riznicu sestara karmelićanki.

Nije teško otkriti da je središte pozornosti današnjih čitanja oproštenje, pri čemu Knjiga Sirahova naglašava ispraznost naših zahtjeva i kratkovidnost oholosti, združene s ne-htijenjem da oprostimo drugima i ugasimo mržnju i srdžbu. Najprije smo, dakle, suočeni s istinom da se ne može od Boga očekivati blagonaklonost i milost, dok se ustraje u nepoštivanju Božjih zapovijedi, odnosno Božje ljubavi; zapovijedi među kojima je i opraštanje.

Isus to potvrđuje premještajući pogled i pokazujući kako je Bog prvi prema nama očitovao milosrđe. Zacijelo poznajemo učenja i govorljive primjere ljubavi prema bližnjima i izvan religije, ali u ozračju Božje objave, naročito u otajstvu Isusa Krista, milosrđe je neodvojivo od našega života, jer nam se Bog objavljuje kao milosrđe, da se čovjek ne izgubi.

U tome milosrđu spoznajemo sebe, svoje bližnje i svijet. Bez križa i Kristove žrtve, po kojoj smo pomireni i po kojoj nam je otvoren prostor beskrajne sreće, kršćanstvo nije moguće ni razumjeti ni prihvatiti.

2. U nekim je jezicima pojam ‘oproštenje’ usko vezan uz smisao davanja i darivanja (engl. forgive; tal. perdonare), dok je u hrvatskome jeziku snažnije naglašeno oslobađanje, u kojemu je jednako tako istaknut dar – dar slobode. Čovjek koji ne oprašta živi u zarobljenosti, u neslobodi.

Oproštenje je zapravo istoznačnica s ljubavlju, jer uključuje prihvaćanje bez uvjeta;oproštenje je suosjećanje i su-trpljenje s drugim. Zato se u opraštanju susreću sloboda i dar.

Upravo je to Bog učinio za nas. On je, poštujući našu slobodu, postao u Kristu Darom za nas, da bi nadvladao grijeh u ime ljubavi. Kako bi predočio omjer, Isus koristi sliku nevjerojatnoga duga koji je ravan javnomu dugu neke države koji ne može vratiti niti jedan čovjek. Posljedica i kazna ne bi bila samo u oduzimanju svega što posjeduje, nego bi bila pretvorena u trajno ropstvo: njegovo i njegove obitelji.

Nažalost, slika ropstva zbog raznih dugova danas je postala stvarnost. No, istodobno se izgubila osjetljivost odnosa našega grijeha prema Bogu. U svakome čovjeku živi čežnja za srećom, onom neizmjernom. Evanđelje nam govori ponajprije istinom da čovjek sam ne može doprijeti do te sreće, da bez Boga svaki naš pokušaj ostaje nedostatan.

Današnja Radosna vijest je u tome da nam Bog oprašta bez naših zasluga te da se to opraštanje proteže na našu svakodnevicu, na međuljudske i društvene odnose.

3. No, Božje milosrđe ne pada u prazno i nije bez posljedica. Ono potiče na naše opraštanje, na mjeru bez mjere. Petar kani biti velikodušan, kada spominje opraštanje „do sedam puta“. No, premda se u tome broju sugerira savršenost i punina, ipak se osjeća prizvuk granice. Isus svojim odgovorom govori Petru da treba oprostiti uvije i posvema. Jedino je dar takav.

Isus nam je rekao da budemo savršeni poput nebeskoga Oca, misleći pritom na praštanje, misleći na dar, svjesni da ‘dug’ koji drugi imaju prema nama nije nikada usporediv s onom veličinom opraštanja kojom je Bog nama oprostio i oprašta.

Naš Gospodin spominje teško zamislivu veličinu duga, da bi pred nas stavio oproštenje naizgled neoprostivoga.

Evanđelje ne kani nametnuti krivnju ili čovjeka trajno držati u grižnji savjesti. Naprotiv. Ono objavljuje i nudi Božju ljubav. Svatko osjeća potrebu za opraštanjem, a tako postajemo raspoloženiji za prihvaćanje drugoga, jer „onaj tko ne želi oprostiti drugomu ruši most kojim i sam mora proći“ (G. Herbert). Tako čovjek koji ne oprašta nanosi štetu samomu sebi i postaje slijep za ljepotu dara, oduzimajući mir, vedrinu, a u konačnici i nadu.

4. Nemilosrdan čovjek u svome postupanju povezuje zloću i nerazboritost, nelogičnost ili čak i ludost. Vjerujem da se – slušajući ovu prispodobu – svatko mora upitati: Gdje je ovomu, komu je toliko oprošteno, a on sam ne oprašta, uopće pamet? No, znamo da je grijeh plod povezivanja zloće i bezumlja. Zbog toga je s jedne stane prijetnja, opasnost, a s druge djeluje smiješno, nakazno, besmisleno.

No, prispodoba pokazuje i to da oproštenje nužno ne mijenja srca onih kojima je oproštenje darovano. Koliko smo se puta u to uvjerili. Zato onaj tko oprašta prihvaća i taj izazov: da njegova dobrota bude obezvrijeđene i ponižena.

Ipak, baš je u tome dokidanje mržnje, prekidanje lanca zla. Ljubav nikada nije si-metrična, jer ona ne treba metar ni mjerenje; ona nema protuteže; ona daruje oproštenje i onomu tko ga ne traži.

Primijetimo da su prijatelji čovjeka koji ne želi oprostiti bili „silno ražalošćeni“. Pogođeni su tom nepravdom, ali ujedno bespomoćni i tužni. Osjećaju pobunu protiv te nepravde i traže pomoć za drugoga. Možemo reći da, ako ja mogu oprostiti bezbroj puta grijeh protiv sebe, nemam pravo ni ovlast opraštati zlo koje je netko učinio drugomu.

Zato je u svemu važno iskreno (Isus kaže: „od srca“) traženje oproštenja. Ono je znak želje za novim početkom i za obraćenjem. Tu se ostvaruje rast novosti oslonjene na jednostranu Isusovu ponudu ljubavi posvjedočene na križu, gdje je njegovo Srce probodeno za sve ljude; gdje je život pobijedio umiranje, dobro pobijedilo zlo, gdje je oprošteno odbijanje oproštenja.

5. Sestre i braćo, zašto je to važno u ovome stoljetnom jubileju naših karmelićaniki? Zato što gledajući njihovu zajednicu gledamo riznicu darivanja koja živi od bezuvjetnosti.

Rekao sam na početku da karmel upućuje na: darovanost, milosrđe i vječnost. U tome triptihu posebno je važna vječnost. Govoreći o vjeri u konačnici ćemo naići na razdjelnicu koja pita o životu. Jer, kada se netko izjašnjava vjernikom ili nevjernikom, to se prevodi u vjeru ili nevjeru u život nakon smrti.

Čovjek koji svijet i ljude promatra u svjetlu vječnosti svoje ponašanje usklađuje s otajstvom, s onim što ga nadilazi i što osjeća puninom istine koju je Bog u njega usadio. Dakle, vječnost nije neka kočnica u strahu što će biti u budućnosti, nego radost onoga što već jest, što je započelo darom života na zemlji.

Redovnici i redovnice to trajno svjedoče i njihova prisutnost nas upućuje prema vječnosti, otkriva nadahnuća, razloge oduševljenja i predanosti.

Tako,osobito snažno,karmelska karizma trajno vraća na početak, na Božji plan i na ljepotu koja nije odvojiva od vječnosti. Zapravo vidimo da je ljepota nagrđena, kada je odvojena od vječnosti.

Jer, ponirući u povijest ove zajednice nailazimo na djela koja se ne razumiju bez susreta s Bogom koji se daruje, bez milosrđa i bez svjetla vječnosti. Koliko je svjedočanstava ljubavi i brižnosti koju sestre žive ne očekujući nikakav uzvrat. To je, usuđujem se reći, jedina istinska novost u svijetu, jer je na tragu Kristova otajstva utjelovljenja i žrtve.

Gledajući sestre gledamo trag Boga koji je ostao živjeti kao dar među nama. Taj trag je raširen u životima zahvaćenima njihovom ljubavlju, naročito u životima djece za koju su se brinule i za koju se brinu.

Zato molimo da ostanu zadivljene tim darom, da ga pročišćuju i uđu u novo stoljeće kao pitanje suvremenomu svijetu koji tako lako odbacuje i dar i milosrđe i pogled prema vječnosti; da uđu u novo stoljeće i kao odgovor koji raduje da smo dionici neizmjernoga dara Boga koji živi među nama i u nama po Kristovoj ljubavi. Molimo da Božji Duh rosom zalijeva predivni karmelski vrt iz kojega rastu plodovi proroštva i radosti otajstva života.

Amen.

Prilog o našem slavlju kojeg je učinila LAUDATO TV možete pogledati ovdje:

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

20 − eight =

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Current month ye@r day *