Sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva

svjedokinja nazočnosti Boga - Trojstvene Ljubavi 

LITANIJE SV. ELIZABETI OD PRESVETOG TROJSTVA

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče, Nebeski Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas!
Sveta Elizabeto od Presvetog Trojstva,
Zaručnice Kristova,
Hrame Duha Svetoga,
Odmorište Presvetog Trojstva,
Istinska vjernice,
Potpuna slušateljice,
Savršena klanjateljice,
Duboko sabrana dušo,
Velika zagovornice,
Isusu dodano čovještvo,
Podno križa kontemplativko Krista,
Skromna i radosna u žrtvi,
Ti koja si doživljavala obilje Božje ljubavi,
Ti koja si iskusila Nebo po vjeri,
Ti koja si živjela u započetoj vječnosti,
Učiteljice slušanja unutarnje tišine,
Učiteljice neprestane molitve,
Gorljiva učenice sv. Pavla,
Apostolko Duha Svetoga u našim dušama,
Struno božanske lire,
Uronula u Boga,
Božanski sretna,
Ispunjena bezdanom čežnjom za Bogom,
Šatore Božji,
Pohvalo slave Presvetog Trojstva,
Ti koja si ušla u Živor, Svjetlo i Ljubav,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!

Moli za nas sveta Elizabeto.
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se. Bože, koji si bogat milosrđem,ti si Elizabeti od Presvetog Trojstva pokazao tajnu svoje otajstvene prisutnosti u duši pravednoga i učinio si je klanjateljicom u duhu i istini. Po njezinu zagovoru daj i nama ustajnost u ljubavi Kristovoj i da postanemo hram Duha Ljubavi, na hvalu tvoje slave. Po Gospodinu našem Isusu Kristu...

Našem dezorijentiranom čovječanstvu Elizabeta daje svjedočanstvo o savršenoj otvorenosti za riječ Božju u kojoj se nalazi sve što daje smisao životu. Mi se danas usuđujemo predstaviti je svijetu. S bl. Elizabetom obasjalo nas je jedno novo svjetlo, jedna nova zvijezda, pouzdana i sigurna.

Papa Ivan Pavao II., koji je i sam priznao veliki duhovni utjecaj Svetice na njegov život, na proglašenju blaženom 25. studenog 1984.

Molitva da se po zagovoru sv. Elizabete od Presvetog Trojstva zadobiju milosti

Sveta Elizabeto, u svojoj velikoj ljubavi prema Bogu ti si uvijek bila bliska tvojim prijateljima u potrebama. Sada kada si u nebu, licem u lice s Gospodinom, posreduj za nakane koje ti preporučujemo. Pouči nas kako da u ljubavi i vjernosti častimo Presveto Trojstvo svim srcem svojim. Posreduj za sve nakane koje ti preporučujemo. Uči nas kako da ižaravamo Božju ljubav bližnjima u svakodnevnom životu, tako da možemo biti Pohvala slave Presvetog Trojstva. Amen.

Bog je revnu karmelićanku učinio apostolom preko koje Duh Sveti u neprestanim Duhovima silazi u duše.

msgr. Monestis, biskup Dijona

 

 

Ostavljam ti svoju pobožnost
prema Presvetoj Trojici
- prema Ljubavi.
Živi s Njima
u nebu svoje duše.

 

 

Upoznajmo mladu karmelićanku, koja je našla „Nebo na zemlji“ i svojim iskustvom „moderne svetosti“ - nježne prisnosti s Bogom i prije ulaska u samostan, postala jednako poticajan uzor za Kristove vjernike laike u svijetu kao i za redovničke osobe.

 

Elizabeta je rođena 18. srpnja 1880. u vojnom kampu Avora, blizu Bourgesa, gdje je njen otac bio stacioniran. Bila je prvo dijete kapetana Josepha i Marie Catez. Kada je imala dvije godine, njena obitelj seli u Dijon u kojem je rođena i njena sestra Marguerite. Elizabeta je bila veoma živo dijete, vatrenog temperamenta i vrlo tvrdoglava. Prva sv. Ispovijed će u njoj izazvati duboku promjenu te će s mnogo uspjeha nadalje raditi na svladavanju svojih mana. Pri prvom susretu s euharistijskim Kristom, 19. travnja 1891. primit će milost razumijevanja nazočnosti Trojstva u duši. To je bio početak naglašene povezanosti s Bogom, što ju je dovelo do Karmela.

Kao djevojka, Elizabeta je živjela poput svake druge djevojke njenog vremena. Voljela je putovanja, susrete, bankete i ples, te je u društvu bila veoma zapažena. Istinoljubiva je i čestita, ponizna i otvorena za svu ljepotu milosti i naravi. Kada je imala osam godina, majka ju je upisala na Glazbeni konzervatorij u Dijonu na kojem je pokazala izrazitu talentiranost. Osvaja nagradu za nagradom te postaje tražena pijanistica. Također, katehizira djecu koja su radila u tvornici, posjećuje bolesnike i angažirana je u župskom zboru. Bila je vođa po naravi, te sasvim spontano zadobiva naklonost osoba svih dobi. Uz sve to provodila je život intenzivne molitve i pokore.

U četrnaestoj godini života osjeća snažan poticaj da zavjetuje doživotno djevičanstvo te želi stupiti u Karmel. Ona želi biti zaručnica Kristova. Svoju odluku vjerno živi, iako njena okolina ne zna ništa o njenoj odluci. Elegantna djevojka, ugodne vanjštine i značaja, nije mogla ostati nezapažena te je nekoliko puta bila i isprošena. No, Elizabetin je stav: «Kako sam ostala ravnodušna na taj zavodljiv prijedlog», zapisat će ona kasnije u svom Dnevniku. «Moje srce nikako nije slobodno, dala sam ga Kralju kraljeva, ne mogu više raspolagati s njim. Zaručnik može biti samo onaj koga srce doista ljubi.» Za Elizabetu to može biti samo Isus jer On obuzima njene misli, s njim dijeli radosti i tjeskobe, osjećaje, planove o budućnosti… Ona svoju tajnu čuva za sebe, ali nešto osobito ižaruje iz nje. Tajanstvena prisutnost najviše Ljubavi posve ju obuzima i Elizabeta otkriva da je Karmel ona pustinja kamo je Bog želi odvesti, da bi je sebi zaručio u ljubavi i vjernosti. Majka se tome odlučno protivi jer je uvjerena u uspješnu budućnost i izvrsnu karijeru svoje glazbeno nadarene kćerke. Energično majčino protivljenje prisilit će ju da odgodi svoju želju za Karmelom do dvadesetprve godine života.

Osamnaestogodišnja Elizabeta

Elizabeta Catez na dan ulaska u novicijat 8. prosinca 1901. dobila je redovničko prezime "od Presvetog Trojstva" koje će snažno obilježiti njen duhovni profil

Elizabeta od Presvetog Trojstva, fotografija snimljena 1903.

Ona nastavlja živjeti intenzivnim duhovnim životom u svijetu. Čak su i posve svjetovne osobe osjećale nešto nebesko u njenoj pojavi. Bilo je očito da je započela karmelski život mnogo prije nego je ušla u klauzuru. Shvaćala je svetost kao ostvarivanje svakodnevnih dužnosti, te je ohrabrivala svoje prijatelje i rođake za dosljedan kršćanski život u svijetu. Integralni dio njenog duhovnog života je Biblija, osobito pavlovski spisi, što je značajan podatak u vrijeme kada Biblija nije bila odviše čitana u katoličkim krugovima.

Majka najzad popušta Elizabetinoj želji, te ona ulazi u Karmel u Dijonu 2. kolovoza 1901. Ondje je njeno duhovno putovanje bilo vrlo zanimljivo, od iskustva velikih osjetnih milosti do ekstremnih tmina i suhoća. Redovničke zavjete polaže 11. siječnja 1903. Svoj poziv karmelićanke je živjela u velikoj vjernosti, ulazeći sve intenzivnije u misterij nazočnosti Trojstva. Uz Bibliju, izvori njene duhovnosti su: Terezija Avilska, Ivan od Križa, Terezija iz Lisieuxa, Angela iz Foligna, flamanski mistik Ruysbroec.

U ljeto 1903. godine, kod Elizabete se zamjećuju se prvi simptomi Addisonove bolesti. U jesen 1906. stanje se izrazito pogoršava. Podnosila je bolest i trpljenje s radošću i herojskom snagom. Inspirirana Himnom iz Poslanice Efežanima, željela je biti pohvala slave Presvetog Trojstva i to postaje njen duhovni program u zadnjem razdoblju života. Poput mnogih svetaca, osjećala je da će se njeno poslanje nastaviti nakon smrti. «Čini mi se da će u Nebu moje poslanje biti privlačiti duše pomažući im da izađu iz sebe da bi prionule uz Boga po sasvim jednostavnom pokretu i punom ljubavi, te da se čuvaju u toj velikoj tišini iznutra koja dopušta Bogu da se utisne u njih, da ih preobrazi u sebe.» Stožeri njene nauke su: Trojstvo, milost krštenja, božansko prebivanje, Pohvala slave – sjedinjenje s Kristom.

Umrla je 9. studenoga 1906., a posljednje su joj riječi bile: ulazim u svjetlo, u ljubav, u život.

Nakon njene smrti, prepoznavajući svetost njena života, poglavarica je zajedno s nekrologom poslala karmelskim samostanima i neke Elizabetine spise. Odjek je bio više nego pozitivan. Rezultat velikog zanimanja za njezin život i spise jest knjiga «Uspomene» čije je svako novo izdanje bili rasprodano brže od prethodnog. Značajno je da je u Francuskoj, u to vrijeme koje je povijesno promatrano vrlo nepovoljno za vjeru jer je ona službeno nakon zakona o separaciji Crkve i države (1905.) bila ateistička država, ta zemlja bila puna mistika i mnogih autentičnih izvora duhovnosti.

Vrijednost Elizabetine poruke bila je priznata, te je postupak za njenu beatifikaciju započeo 23. svibnja 1931. Papa Ivan Pavao II, koji je i sam priznao veliki duhovni utjecaj Svetice na njegov život, proglasio ju je blaženom 25. studenog 1984. na blagdan Krista Kralja. Tada je rekao: «Našem dezorijentiranom čovječanstvu Elizabeta daje svjedočanstvo o savršenoj otvorenosti za riječ Božju u kojoj se nalazi sve što daje smisao životu. Mi se danas usuđujemo predstaviti je svijetu. Sa bl. Elizabetom obasjalo nas je jedno novo svjetlo, jedna nova zvijezda, pouzdana i sigurna.».

U mističnoj teologiji Svetica ima istaknuto mjesto. Njena molitva «O moj Bože, Trojstvo kojemu se klanjam...» uvrštena u Katekizam katoličke Crkve pokazuje važnost njene poruke cijeloj Crkvi.Opus sačuvanih Elizabetinih spisa je prilično bogat. Sačuvana su 342 pisma, 125 pjesama, fragmenti iz njenog dnevnika i osobnih bilješki, a posebno su značajni spisi u obliku pisma: «Nebo u vjeri» (1906), «Posljednje duhovne vježbe», «Veličina našeg poziva» (1906), i «Daj da te ljubim».

S obzirom da je umrla u dvadeset šestoj godini života, nije joj dostajalo vremena da uz sva bogatstva svoga srca i inteligencije dosegne osobni stil te vlastitu terminologiju za izricanje svojeg mističnog života. No, ona nije profesorica teologije ili mistike, već svjedok djelovanja milosti. Hans Urs von Balthasar navodi da su struktura njenog duhovnog svijeta čiste i duboke teološke misli.

Jedno od najljepših svjedočanstava o Svetici je dao biskup Dijona msgr. Monestis koji je izjavio: «Bog je revnu karmelićanku učinio apostolom preko koje Duh Sveti u neprestanim Duhovima silazi u duše.».

Nema dvojbe da Elizabeta iz vječnosti nastavlja svoje poslanje pohvale Slave trojedinoga Boga.

(sestre Karmelićanke BSI)

Elizabeta - svetica koja je našla Nebo na zemlji

Otajstvo Kristove ljubavi u životu i nauci Elizabete od Presvetog Trojstva


Nije li sâm Isus, dar Božji? Svaki dan on čini da imam iskustvo kako je divno biti Njegova i moje zvanje karmelićanke sve više me potiče na klanjanje i zahvalnost.
(Sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)


ISUS, DAR OČEV NAMA - OTAJSTVO KRISTOVE LJUBAVI

Elizabeta (13 godina) je bila izvanredno talentirana i uspješna sviračica klavira

Intimna nazočnost Isusova

Dok je za većinu kršćana Krist neko povijesno biće, koje je nestalo s pozornice svijeta prije dvadeset vjekova, ili apstraktno neko biće, koje se povuklo u nedokučivu vječnost dalekog neba, za sestru Elizabetu od Presvetog Trojstva kao i za sve svete Isus je konkretna, svakidašnja stvarnost, koja sudjeluje u najmanjim pojedinostima njihova života. Ukratko: on je najviša stvarnost. Njegova nevidljiva, ali posve bliza nazočnost svuda ih prati. U svakom trenutku oni osjećaju posve blizu sebe toga Isusa, Sina Božjeg i Marijinog, koji im daje svoju milost, osvjetljuje ih, pomaže im, kori ih, ako ustreba, spasava ih, daje im vječni život.
Ako želimo shvatiti ovu nauku o intimnoj nazočnosti Isusovoj u životu svetaca, onda moramo imati na umu, da je Krist kao Riječ svuda nazočan, kao što je i Otac i Duh Sveti. Trojstvo ostaje nepodjeljivo. Riječ zajedno s Ocem i Duhom Svetim ispunja vrijeme i prostor. Nema nijednog atoma u svemiru, koji ne bi bio ispunjen njegovom božanskom nazočnošću. Kad bi se On povukao, sve bi stvorenje ponovo palo u ništavilo.
Kao Utjelovljena Riječ On se nalazi na nebu, blista od slave i zasićuje blaženike ljepotom svoga spasiteljskog Lica, dok je u Hostiji nazočan po svojem zastrtom čovječanstvu: „No to je onaj isti, koga promatraju odabranici gledanjem i s kojim su združene duše na zemlji po vjeri“[1]. On je život za sve njih. Mnoštvu preodređenih daje svjetlo slave, koje ih čini blaženima, a vojujućoj Crkvi daje se po vjeri i po sakramentima. Iz Njega danju i noću „izlazi neka tajna sila“ (Lk 6,19), koja ih posvećuje i njegov dodir svakog trenutka čini duše svetaca božanskima. Ljudska narav Kristova, „organ Riječi“ i opći posrednik svih milosti, koje od Trojstva silaze na duše, donosi svima: milost, svjetlo, snagu, različite karizme, koje su potrebne Crkvi za izvršenje njene misije na zemlji. U nadnaravnom redu imamo u Kristu bitak, pokret i život. I „bez Njega“ ne možemo ništa učiniti. „Sine Me: nihil“ (Iv 15,5).
Katolička je teologija snažno naglasila ovo stanovište u nauci od najveće važnosti po ekonomiju našeg duhovnog života: milost Krista kao Glave svoje Crkve. Trojstveni se život našega krštenja razvija u nama samo „u Isusu Kristu“: „In Christo Jesu“ (Ef 1,3)[2].
Pokreti duše sestre Elizabete od Presvetog Trojstva oslanjali su se na ovu nauku. Ona se rado svakog časa utjecala k milosti ovoga Krista, koji živi u njoj, u najintimnijem dijelu njene duše. „Osjećam, da mi daje vječni život“[3]. Ona je stekla naviku, da se obraća „k Njemu“ u svim stvarima, moleći Ga, da je zaodjene svojom božanskom čistoćom, da je učini djevičanskom, da uzdigne njenu dušu iznad zemaljskog nemira, da je uzdrži tihu i smirenu, kao da već boravi u vječnosti.
„Ostanimo sabrane uz Onoga, koji Jest, uz Nepromjenljivog, koji uvijek bdije nad nama svojom ljubavlju. Pođimo k Onome, koji hoće, da budemo posve njegove i koji nas tako okružuje, da ne bismo više mogle živjeti mi, nego On živi u nama“[4]. „Božanska nazočnost Učitelja toliko je prijatna i tako je draga. Ona daje toliko snage duši. Vjerovati, da nas Bog toliko ljubi, da u nama stanuje, da se čini drugom našeg progonstva, pouzdanikom, neprestanim Prijateljem, pa to je intimnost djeteta i majke, zaručnice i zaručnika. Eto, to je život Karmelićanke: sjedinjenje je sjajno njeno sunce, njenom se pogledu ukazuju neizmjerni horizonti“[5].
Ovo intimno sjedinjenje s Kristom nazočnim u dubini njene duše postalo je za nju stjecište njene vjere, njene ljubavi, njenog života molitve i klanjanja. „Ostanite u meni“ (Iv 15,4). Riječ nam Božja daje ovu zapovijed, ona nam izražava ovu svoju volju. „Ostanite u meni“, ne samo za nekoliko trenutaka, za nekoliko sati, koji moraju proći, nego ostanite neprestano, stalno. „Ostanite u meni“, molite u meni, klanjajte se u meni, ljubite u meni, trpite u meni, radite, djelujte u meni. „Ostanite u meni“, da se tako susretnete sa svakom osobom i sa svakom stvari“[6].
Najradije je voljela sabirati se pred ovom „prevelikom ljubavi“ (Ef 4,2) Kristovom i dati, da je On svu zaokupi. „Sveti Pavao veli, da „nismo više gosti ili stranci, nego da pripadamo gradu svetaca i kući Božjoj“ (Ef 2,19). Po vjeri već stanujemo u tom nadnaravnom i božanskom svijetu. A moje gledanje na zemlji, to je ljubav, „prevelika njegova ljubav“, da se opet poslužim riječima velikog Apostola. Hoćemo li ikada razumjeti, koliko nas Bog ljubi? Mislim, da je baš u tome znanje svetih. Sveti Pavao u divnim svojim poslanicama ne propovijeda ništa drugo osim ove tajne o Kristovoj ljubavi: „Neka vam Otac Gospodina našega Isusa Krista udijeli, po bogatstvu svoje slave, da se učvrstite u nutarnjem čovjeku po njegovom Duhu. Da po vjeri u vašem srcu stanuje Isus Krist, da budete ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi, kako biste mogli shvatiti sa svima svetima, kolika je širina, duljina, visina, dubina, i upoznati ljubav Isusa Krista, koja nadvisuje svako znanje, kako biste bili napunjeni svakom puninom Božjom“. Budući da naš Gospodin boravi u našim dušama, njegova molitva pripada nama i ja bih neprestano htjela u njoj sudjelovati, držeći sebe poput male posude na izvoru, na studencu života, kako bih zatim mogla njega predavati dušama, izlijevajući obilno bujicu neizmjerne njegove ljubavi“[7].
Tekstovi sestre Elizabete od Presvetog Trojstva o ovoj Isusovoj nazočnosti u nama tako su snažno izraženi, da bismo mogli zaključiti na pravo njegovo stanovanje u nama, kad bismo ih uzimali odviše doslovno. Ona sama upozorava svoju majku, da se čuva takve pretjeranosti: „Ti ne posjeduješ svetog Čovječanstva, kao kada se pričestiš, ali je u tvojoj duši Božanstvo, ona bitnost, kojoj se klanjaju blaženici na nebu“[8].
Uz ovo ograničenje, ona se slobodno prepušta zanosu svoje duše, koji ju uvijek ponovno dovodi u dubinu nje same, da ondje živi u prijateljstvu sa svojim Učiteljem i da je On ondje spasava. „On je u nama, da nas posveti. Molimo Ga, dakle, da On sam bude naša svetost. U Evanđelju piše, da je „tajna sila izlazila“ iz našega Gospodina, dok je još bio na zemlji (Lk 6,19). Po njegovom su dodiru bolesnici ozdravljali, mrtvi su se vraćali u život. On neprestano živi: živi u svom divnom sakramentu, živi u našim dušama. On je sam rekao: „Ako me netko ljubi, držat će moje riječi, i moj će ga Otac ljubiti i mi ćemo k njemu doći, nastanit ćemo se u njemu“ (Iv 14,23). Budući da je On u nama, budimo uvijek u njegovu društvu, kao s ljubljenim prijateljem. Ovo božansko i posve intimno sjedinjenje sačinjava na neki način bitnost života u Karmelu“[9].
„Duša ima u svom središtu Spasitelja, koji svakog časa dolazi, da je učini čistom“[10]. „Božanski je Klanjalac u nama. Imamo dakle Njegovu molitvu. Prikažimo je. Sudjelujmo u njoj, molimo s njegovom dušom“[11].

Elizabeta Catez (8. prosinca 1901.); u skladu s tadašnjim karmelskim Obredom ulaska u Novicijat, redovnička pripravnica bi na dan primanja redovničkog habita prvotno odjenula vjenčanicu kao znak zaručništva s Kristom koju bi potom zamijenila redovničkim odijelom i koprenom.

Pobožnost prema Kristovoj duši

Osobito je značajna kod sestre Elizabete njena tako osobna pobožnost Kristovoj duši.
Neki osjećaju sklonost, da časte ovo ili ono njegovo otajstvo, da poštivaju ovaj ili onaj dio svetog njegovog tijela. Nutarnja pobožnost sestre Elizabete ide ravno Kristovoj duši, tom remek-djelu Presvetog Trojstva.
Cijeli je Krist dostojan klanjanja zbog osobnog svog sjedinjenja s Božjom Riječi. To vrijedi za njega i za svako njegovo otajstvo. Nakon hipostatskog sjedinjenja duša je Kristova ono najplemenitije u Utjelovljenoj Riječi. Sve djelovanje duhova i svetaca ne vrijedi toliko kao najmanji čin kreposti Kristove duše, zaodjevene puninom na neki način neizmjerne milosti, koja tu dušu čini dostojnom Nestvorene Osobe Utjelovljene Riječi. U Njoj Presveto Trojstvo nalazi neizmjerni užitak. U Kristovoj se duši nalaze ponori svjetlosti, ljubavi, božanske ljepote. Neposredno gledanje ovih njenih svojstava bit će nakon gledanja samoga Boga najveća radost u vječnosti. Zar nije radi toga Isus govorio svom Ocu pred svojim učenicima: „Gledati Tebe licem u lice, Tebe i tvoga Krista, to je život vječni“? (Iv 17,3).

Uskladiti se sa svim pokretima Kristove duše.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva znala je razumjeti u kolikoj je mjeri Krist naš: „Osjećam, da sve blago Kristove duše pripada meni“[12]. Ona je sama napisala, da je „Kristova duša njoj kao Karmelićanki bila najmilija knjiga“[13].
Već za prve njene večeri u Karmelu, Majka Germana ju je našla šutljivu i sabranu uz veliki Križ Kristov, koji se uzdiže nad vrtom:
- Što tu radite, dijete moje?, - upita ju Majka.
A sestra Elizabeta odgovori: „Prešla sam u dušu svoga Krista“[14].
I uzela je za geslo svoga redovničkog života: „uskladiti se sa svim pokretima Kristove duše“.
Kako se njen duhovni život razvijao, ovo je usklađivanje s najintimnijim osjećajima duše njenog Učitelja postajalo dirljiva stvarnost. Sav napor nutarnjeg njenog života ide za tim, da „uđe u pokret božanske njegove duše“[15] i da se dade uznijeti zajedno s Kristom u krilo Očevo.
Ako želimo otkriti najtajniji ritam njenog duhovnog života, moramo se uvijek vraćati njenoj molitvi. A u molitvi se najbitnije crte ove njene pobožnosti Kristovoj duši očito pokazuju i ukratko izražavaju cijelu njenu nauku o ovoj stvari: „O ljubljeni moj Kriste, iz ljubavi razapeti… Molim Te, da me preobučeš u samoga Sebe, da uskladiš moju dušu sa svim pokretima svoje duše, da me preplaviš, da me zaposjedneš, da staviš Sebe na moje mjesto, tako da moj život bude samo ižarivanje Tvog života“.

Izražavati Krista Očevim očima

Usklađenje sestre Elizabete s najintimnijim osjećajima Isusovim prema Njegovu Ocu spada među najdivnije učinke ove pobožnosti.
Bogoslovi znadu ovo: dvostruki je duhovni pokret obuzimao dan i noć Kristovu Dušu: otkupljenje svijeta i Očeva slava. Zapravo se samo radi toga utjelovio: spasiti ljude i učiniti ih klanjaocima Presvetog Trojstva, nakon što ih bude u svojoj krvi očistio od njihovih grijeha.
Ova prvenstvena briga za slavu Očevu jasno se pokazuje u najmanjim događajima i činima Isusova života. Prva njegova misao, kada je ulazio u ovaj svijet, ide k Ocu: „Nisi htio žrtava paljenica, niti ljudskih žrtava: evo stoga mene, da se žrtvujem na Tvoju slavu“ (Ps 39,7). O otajstvu Isusova djetinjstva i skrovita njegovog života sačuvala nam se samo jedna crta: kako su ga pronašli u hramu i kako je odgovorio svojoj Majci: „Zar ne znate, da moram biti u kući svog Oca?“ (Lk 2,49). Jedina ova njegova riječ, okružena s trideset godina šutnje, poput munje osvjetljuje cijelo Isusovo otajstvo. Mi moramo znati poput Marije, da je Sin došao u prvome redu radi slave svog Oca. Izjave za javnoga njegovog života ne ostavljaju nikakve neizvjesnosti u ovoj stvari: On je „jednak“ Ocu kao Bog. „Moj Otac i ja smo Jedno“ (Iv 10,30), ali u svom čovječanstvu on mu u svim svojim činima iskazuje podložnost i poštovanje: „Uvijek činim, što mu se sviđa“ (Iv 8,29). Ako, na primjer, analiziramo izbližega prizor sa Samaritankom, vidjet ćemo, da se vrhovna točka ovog događaja, koji je promijenio religioznu povijest čovječanstva, pokazuje u najtajnijoj želji Isusova srca: naći „klanjalaca u duhu i istini za Oca, koji ih traži“, „Pater quaerit“ (Iv 4,23).
Trebalo bi ovdje citirati cijelo Evanđelje svetog Ivana, a osobito velikosvećeničku molitvu, najviše povjerljivo očitovanje Isusova srca, gdje će Crkva do konca vjekova nalaziti hranu za svoj kontemplativni život. Bacivši pogled na svoj život, Učitelj ga ovako ukratko izražava u dvije riječi: „Glorificavi Te“, „Oče, ja sam Ti davao samo slavu“ (Iv 17,4). U času, kad je umirao, Raspeti Isus na križu upravlja Bogu posljednje svoje riječi (Lk 23,6). Čim je uskrsnuo, On opet govori „o svom Ocu, koji je naš Otac, o svom Bogu, koji je naš Bog“ (Iv 20,17). Sveti nam ga Pavao otkriva u vječnom životu „kako je uvijek pred licem Očevim, da nas zagovara“ (Heb 7,25), dok na koncu vremena najuzvišenijim činom „Isus ne preda svoje kraljevstvo svom Ocu. Tada će biti kraj“ (1 Kor 15,24).
Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva bila je u rijetkoj mjeri svjesna prvenstvenog ovog mjesta Očeve slave u najintimnijim osjećajima Isusove duše, duše Onoga, koji je bio „najsavršenija pohvala slave Oca“ i Trojstva. Nije nam o tome ostavila mnogo tekstova, ali su oni jasni i spadaju u razinu najrazvijenije njene misli. „U krasnom govoru poslije Večere, koji je kao posljednja pjesma ljubavi duše Božanskog Učitelja, On govori svom Ocu ove lijepe riječi: „Proslavio sam Te na zemlji, izvršio sam djelo, što si mi ga dao, da ga izvršim“ (Iv 17,4). Čini mi se, da bismo uvečer svakog našeg dana morale ponavljati ove riječi mi, koje Njemu pripadamo kao zaručnice i koje se zato moramo posvema poistovjetiti s Njime. Možda ćete mi reći: kako da Ga proslavimo? To je vrlo jednostavno. Sam naš Gospodin odaje nam tu tajnu, kad nam veli: „Moja je hrana da činim volju Onoga, koji me je poslao“ “[16].
Dok se tako sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva u svom nutarnjem životu nastojala „uskladiti sa svim pokretima Kristove duše“, u njoj se događalo tajanstveno jedno preobraženje. Misao svetog Pavla: „Mihi vivere Christus est“ (Fil 1,21) ostvarila se u njoj i diktirala joj je rečenicu, koja dobro izražava posebni značaj njene pobožnosti prema Božjem Sinu: „izražavati Krista Očevim očima“, a to je najuzvišeniji ideal kršćanina.
„Čini mi se, da je sve gubitak, otkako znam za uzvišenu spoznaju Isusa Krista, moga Gospodina. Zbog njegove sam ljubavi sve izgubila i smatram sve kao blato, da stečem Krista i da se nađem u Njemu, ne sa svojom vlastitom pravednošću, nego s pravednošću, koja dolazi od Boga po vjeri. Hoću upoznati Njega, zajednicu njegovih muka i usklađenost s njegovom smrću. Nastavljam svoju trku, nastojeći stići onamo, kamo mi je to Krist odredio, kad me je uzeo. Brinem se samo za to, da zaboravim, što je za mnom, da stalno težim prema onome, što je preda mnom. Trčim ravno k meti, k nagradi nebeskoj, na koju me je pozvao Bog u Isusu Kristu“ (Fil 3,8.14).
„Apostol je često isticao veličinu ovog poziva. On veli: „Bog nas je odabrao prije stvorenja, da budemo neokaljani i sveti pred njim u ljubavi“ (Ef 1,4). „Preodređeni smo odlukom Onoga, koji čini sve stvari po savjetu svoje volje, kako bismo bili pohvala njegove slave“ (Ef 1,11-12). No kako da odgovorimo na dostojanstvo ovog poziva? Evo te tajne: „Mihi vivere Christus est… Vivo enim, jam non ego, vivit vero in me Christus“ (Gal 2,20). Treba se preobraziti u Isusa Krista. I to me naučava sveti Pavao: „Koje je Bog upoznao u svom predznanju, preodredio ih je, da budu slični slici njegova Sina“ (Rim 8,29).
Važno je dakle, da proučavam nebeski ovaj uzor, da se uskladim s Njim u tolikoj mjeri, da bih Ga neprestano mogla izražavati Očevim očima.
A prije svega, što On govori, kad ulazi u ovaj svijet? „Evo me, dolazim, moj Bože, da činim Tvoju volju“ (Heb 10,7). Mislim, da bi ova molitva morala biti kucanje srca u zaručnice: „Evo nas, Oče, da činimo Tvoju volju“. Učitelj je bio tako istinit u tom prvom svom prikazanju. Njegov je život, tako reći, bio samo posljedica ovog čina. On je rado govorio: „Moja je hrana, da činim volju Onoga, koji me je poslao“ (Iv 4,34). To mora također biti i hrana zaručnice, a također i mač, koji će je žrtvovati: „Ako je moguće, da se ovaj kalež udalji od mene… No neka ne bude, kako ja hoću, Oče, nego kako ti hoćeš“ (Mt 26,39). Tada ona smireno i radosno polazi na svako žrtvovanje, zajedno sa svojim Učiteljem, radujući se, što ju je Otac prepoznao, budući da je žrtvuje zajedno sa svojim Sinom. „Uzeo sam tvoje naredbe, da budu zauvijek moja baština, jer one su naslada moga srca“ (Ps 118,111). Ta je pjesma odzvanjala u duši Učiteljevoj i ona mora naći snažan odjek u duši zaručnice. Ako bude vjerna svakog časa ovim vanjskim i nutarnjim odredbama, ona će posvjedočiti za istinu i moći će kazati: „Onaj, koji me je poslao, nije me ostavio samu. On je uvijek sa mnom, jer ja uvijek činim ono, što se njemu sviđa“ (Iv 8,29). I ako ga nikada ne bude ostavila, ako ga se bude čvrsto držala, ona će moći ižarivati tajnu onu silu, koja spasava i oslobađa duše. Kad se odrekne i oslobodi same sebe i svega, ona će moći poći za Učiteljem na goru i ondje s Njim u Njegovoj duši moliti molitvu Božju.
Zatim će opet preko božanskoga Klanjaoca, preko Onoga, koji je bio velika pohvala Očeve slave, bez prestanka prikazivati žrtvu pohvale, to jest plod usnica, koje davaju slavu njegovu imenu. „Ona će ga hvaliti radi silnih djela njegovih, radi uzvišenog veličanstva njegova“, kako to pjeva Psalmist (Ps 150,1-2). Kada dođe čas poniženja, uništenja, ona će se sjetiti ove male rečenice: „Jesus autem tacebat“ (Mt 26,63), i ona će šutjeti, čuvajući svu svoju snagu za Gospodina, tu snagu, koju crpimo u šutnji. Kada dođe zaborav, napuštenost, tjeskoba, koja je Kristu istrgnula jaki krik: „Zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46), ona će se sjetiti ove molitve: „Neka imaju puninu moje radosti“ (Iv 17,13). I ispijajući do taloga kalež, što joj ga je Otac pripravio, ona će umjeti naći u njegovoj gorčini božansku slast. Napokon, nakon što bude često govorila: „Žeđam“ (Iv 19,28), žeđam, da posjedujem Tebe u slavi, ona će zapjevati: „Svršeno je… (Iv 19,30). Predajem svoju dušu u Tvoje ruke…“ (Lk 23,46). I Otac će doći, da je uzme i prenese u njenu baštinu, gdje „će u svjetlosti vidjeti njegovo svjetlo“ (Ps 35,10). David je pjevao: „Znajte, da je Bog divno proslavio svoga sveca“ (Ps 4,4). Jest, svetac Božji bit će proslavljen u ovoj duši, jer je u njoj sve uništio, da je zaodjene sa samim Sobom i jer je ona zapravo živjela prema riječima Preteče: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,30)“[17].
„Moja se duša raduje svemu, - koliko to stoji do volje, a ne do osjećaja, - svemu onome, što me može žrtvovati, uništiti, poniziti, jer želim učiniti mjesta svom Učitelju: „Ne živim više ja, nego On živi u meni“ (Gal 2,20). Ne želim više živjeti vlastitim svojim životom, nego želim biti preobražena u Isusa Krista, kako bi moj život bio više božanski nego ljudski i kako bi Otac priklanjajući se meni mogao prepoznati sliku svoga ljubljenog Sina, u kojem vrlo uživa“[18].
„Budimo „ON“ i idimo k Ocu u pokretu njegove božanske duše“[19].

Fotografija snimljena između konca siječnja i ožujka 1903. nakon redovničkog zavjetovanja

O moj ljubljeni Kriste,
raspeti iz ljubavi, htjela bih biti zaručnica Tvoga Srca...

Biti Njemu dodijeljeno čovještvo

Drugi je jedan pokret dan i noć obuzimao Kristovu Dušu: želja, da nas spasi.
Kad je zamišljen i osamljen hodao palestinskim putevima ili kad ga je mnoštvo u Jeruzalemu stiskalo sa svih strana, Isus je neprestano ostajao u samoći sa svojim Ocem i pregovarao je o našem spasenju. Niti jedne sekunde nije nas napustio spasiteljski njegov pogled, koji je sve vidio: nebo, pakao, udes svoje Crkve, udes svake naše duše do najmanjih pojedinosti. Njegov pogled na svijet bio je isto tako širok kao i pogled Trojstva, samo što nije bio jednak po jakosti svjetla. Ništa u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nije pred njim bilo sakriveno. Ovo je znanje Isus upotrebljavao za naše spasenje. Po svojoj božanskoj naravi Krist Čovjek bio je jednak svom Ocu, ali ipak posve naš. „Jedan“ sa svojim Ocem, „jedan“ sa svojom braćom, u tome je cijelo Isusovo otajstvo, Krist se dovršuje u nama.
Kršćanska se misao s ljubavlju zaustavila na proučavanju ovoga gledišta: „Krist u nama“, o kojemu govori sveti Pavao, najodličniji Naučitelj mističnog Tijela Kristova.
Tu se pokazuju dvije struje.
Misao grčkih Otaca uživala je u promatranju tajanstvenog jedinstva, koje povezuje kršćane između sebe s Kristom i nalazi najviši svoj uzorak u jedinstvu Trojstva.
Zapadna je misao upravila svoje promatranje više prema bolnim udovima Spasiteljevim, nego li prema Presvetom Trojstvu. Sveti Augustin, vjerni nasljedovatelj svetog Pavla, ostavio nam je o tome tumačenje na stranicama, koje su ostale klasične i nedostignute.
Ovoj posljednjoj struji mišljenja priključuje se sada već glasoviti obrazac kojim sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva izražava svoje tako osobno shvaćanje vlastite uloge u mističnom tijelu: „Biti Kristu dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu On može obnoviti cijelo svoje otajstvo“.
Dva dana nakon što je sastavila molitvu, iz koje smo izvadili ovaj obrazac, ona je sama protumačila svoju misao: „ „Vivo, jam non ego, vivit vero in me Christus“ (Gal 2,20). To je želja mene kao Karmelićanke, to je, mislim također želja vaše svećeničke duše, to je osobito želja Kristova i ja Ga molim, da tu želju potpuno izvrši u našim dušama. Budimo Njemu na neki način kao dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu on može obnoviti cijelo svoje otajstvo. Zamolila sam Ga, da se nastani u meni kao Klanjalac, kao Otkupitelj i kao Spasitelj. Ne mogu vam reći, kakav mir silazi u moju dušu, kad pomislim, da On nadoknađuje moje slabosti i ako ja padam u svakom času, koji prolazi, On je tu, da me pridigne i da me ponese dalje u Sebe, u dno one božanske Biti, u kojoj već stanujemo po milosti i gdje bih se htjela zakopati tako duboko, da me ništa odande ne može izvući“[20].
Kako smo daleko s ovom naukom o mističnom Tijelu, koju je ona proživljavala, od onog sitničavog shvaćanja, u kojem se koji puta povlače redovničke duše u sitnom životu svoje zajednice. Veliki horizonti života Crkve postaju joj blizi: „Kako li osjećamo potrebu, da se posvetimo, da zaboravimo posvema sebe, kako bismo se posve žrtvovali za potrebe Crkve. Siromašna Francuska! Rado je pokrivam krvlju „Pravednika“, Onoga, koji neprestano živi, da posreduje i da moli milosrđe. Kako je uzvišena zadaća Karmelićanke: ona mora biti posrednica s Isusom Kristom, mora mu biti kao neko dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu bi On mogao produžiti svoj život naknade, žrtve, pohvale i klanjanja“[21].
Tko se ne bi divio apostolskoj plodnosti duše, koja se tako umije uzdignuti do stalnog gledanja cijeloga Krista. Sveti Toma naučava: „Tkogod živi u ljubavi, postaje dionikom svega dobra, koje se čini na svijetu“[22]. Prave kontemplativne duše razumiju ove stvari. Sveta Terezija od Djeteta Isusa željela je raditi za duhovno dobro Crkve do konca svijeta, i sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva težila je za tim, da „kaže svim dušama“ tajnu sreće i svetosti, koja je sakrivena u njima samima po otajstvu božanske nazočnosti.
Nakon što se prava Karmelićanka cijeli dan herojski istrošila spasavajući duše molitvom i šutljivom žrtvom, ona će se uvečer, u času potrebnog odmora, prije nego što zaspi, uteći k svemogućem sveopćem zagovoru Djevice Suspasiteljice, moleći je, da mjesto nje, dok ona bude spavala, nastavi njeno posredovanje za bijedne grešnike i da uspješno nastavi uništenje zla na svijetu.
Tako je radila sestra Elizabeta: zaboravljala je vlastitu bol i nadvisivala samu sebe želeći samo to, da „se istroši“ iz ljubavi prema Kristu, da „istoči svoju krv kap po kap“, „za njegovo Tijelo, a to je Crkva“ (Kol 1,24). Ona je takav život nazivala: „Biti Kristu dodijeljeno čovječanstvo“.

[1] Pismo njenim tetama R., 1903.
[2] Ef 1,3 i često kod svetog Pavla.
[3] Svojoj priorici.
[4] Pismo M.G.,1901.
[5] Pismo G. de G., 1903.
[6] „Nebo na zemlji“, 2. razmatranje.
[7] Pismo svećeniku Ch., 25. prosinca 1904.
[8] Pismo majci, lipanj 1906.
[9] Pismo gđi A., 24. studenoga 1904.
[10] Pismo gđi A., 24. studenoga 1905.
[11] Pismo G. de G., koncem rujna 1903.
[12] Pismo kanoniku A., 11. rujna 1901.
[13] Upitni arak, što ga je ispunila osam dana nakon dolaska u Karmel.
[14] Ovo mi je povjerila sama Majka Germana od Isusa.
[15] Pismo gđi A., 29. rujna 1902.
[16] Pismo gđi A., 1906.
[17] „Posljednje duhovne vježbe“, XIV.
[18] „Nebo na zemlji“, 5. razmatranje.
[19] Pismo od 29. rujna 1902.
[20] Pismo svećeniku Ch., 23. studenoga 1906.
[21] Pismo kanoniku A., siječanj 1906.
[22] In Symbolum Apostolorum: „Sanctorum communionem…“

Autor: M. M. Philipon, OP

Blažena Djevica Marija u životu i nauci Elizabete od Presvetog Trojstva


Posljednja fotografija Elizabete; pored nje se nalazi kip Gospe Lurdske koju je ona nazivala "Janua Coeli" - "Vrata nebeska", u rukama joj se nalazi sveta krunica i spisi sv. Ivana od Križa "Duhovni spjev" i "Živi plamen ljubavi"

Moj mi Učitelj kaže: Evo ti majke! (Sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

Nije bilo moguće, da sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva ne odredi Majci Božjoj važno mjesto u svom životu.
Pobožnost prema Kristovoj Majci sačinjava bitni uvjet spasenja. Svi su sveci žarko ljubili Mariju. Svaki na vlastiti način osobne svoje milosti. Sveti je Pavao, u skladu sa svojom misijom, označio njeno mjesto u ekonomiji otkupljenja u vezi s otajstvo Krista „rođena od žene“ (Gal 4,4), da bude Spasitelj svoga roda, koji je u Adamu pao. Sveti je Ivan zadržao sjećanje na posljednji čas, kad je Isus na križu ostavio Mariju za majku njemu i svim preodređenima. On nam je također objavio u Otkrivenju, kako nas Djevica nakon svoje smrti i slavnog uznesenja nije nipošto zaboravila, nego se služi svojom nazočnošću pred Licem Vječnoga, da bolje bdije nad nama, uvijek brižljiva za svu svoju djecu, više Majka nego ikada. Sveti nam je Augustin pokazuje, kako je u času Utjelovljenja po svojoj ljubavi postala Majka čitavoga Krista. Grčki su Oci pjesnički i veličanstveno uzveličali „posve svetu“, živi tabernakul Utjelovljene Riječi, prečisti hram Presvetog Trojstva. Već dvadeset stoljeća istočna i zapadna Crkva sa svetim Efremom, svetim Ćirilom, svetim Anselmom, svetim Bonaventurom, svetim Tomom, - trebalo bi ovdje navesti sve naučitelje i sve svece, - neprestano navješćuje jedinstvenu i sveopću ulogu Marije u djelu našeg spasenja. Kao Majka Boga i ljudi Marija ispunjava božanski plan majčinske svoje dobrohotnosti. Ne događa se ni najmanji pokret u otkupiteljskom svemiru, a da tu uz Isusa i s Isusom Marija nema svog udjela. „Takva je nepromjenljiva volja Onoga, koji je htio, da sve primamo po Mariji“[1].
Svaki svetac zadržava vlastitu svoju fizionomiju u svojoj marijanskoj milosti.
Žarka duša svetog Bernarda, Marijina pjevača, neprestano pjeva pred veličinom Djevice Majke. - „De Maria nunquam satis“. - Sveti Toma kao bogoslov zaustavlja svoj pogled na božanskom materinstvu, ugaonom kamenu svih Marijinih veličina. On promatra Majku Riječi, kako po ovom materinstvu pristupa do granica Božanstva, jer ima istog Sina kao i Vječni Otac.
Marijansku pobožnost sestre Elizabete ne smijemo svesti na odviše određeni oblik robovanja, kako je to na primjer zamišljao sveti Grignon de Monfort. Je li ona uopće pročitala „Raspravu o pravoj pobožnosti prema Svetoj Djevici“, to remek-djelo naše marijanske književnosti? Ona prilazi Djevici sa svom svojom kontemplativnom dušom i nalazi u Njoj ostvarenje svoga nutarnjeg ideala. Osobito ju privlači Djevica od Utjelovljenja, kako se klanja Riječi sakrivenoj u njenoj utrobi ili kako mirno i veličanstveno prolazi judejskim gorama, sabrana u nutrini s Riječju, koja u njoj stanuje, tako da je ništa izvana ne može rastresti od nutarnjeg njenog gledanja. Sestri Elizabeti posebno je draga Djevica šutnje i sabranosti.
Nije tome uvijek bilo tako. Njena je pobožnost prema Mariji dugo vremena bila nalik na pobožnost mnogih djevojaka, kojima duhovna fizionomija još nije poprimila potpuno izrazite značajke. Ona se utjecala Djevici kao čuvarici svoje čistoće i na svaki bi njen blagdan obnavljala svoj zavjet djevičanstva. Utjecala se k Mariji u svim svojim potrebama, otprilike kao dijete, koje se instinktivno povjerava zaštiti svoje majke, i u teškim ju je časovima žarko molila za svoju budućnost ili za svoje zvanje. Kroz tri dana gledala ju je lurdska Djevica, kako pred njom kleči, moleći je, da bdije nad njom, i izručujući sebe u njene ruke kao žrtva za grešnike. Elizabeta Catez ne bi nikada izlazla iz svoje kuće, da ode na kakvu svjetovnu zabavu, a da prije toga ne zamoli u Djevice blagoslov. Marija uvijek uslišava molitve čistih srdaca. Njena je Djevičanska milost u tome, da duše čini djevičanskima, da ih uzdrži, pod pogledom Božjim, svetima i neokaljanima u ljubavi, kao što je i Ona. Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva prošla je ovom zemljom čista poput ljiljana zahvaljujući posebnoj njenoj zaštiti.
Djevojački njen „Dnevnik“ sav je ispunjen mišlju na Mariju. U svim zgodama, sretnima ili nesretnima, ona se utječe Djevici, ona moli njeno posredovanje u nekim pojedinostima, zbog kojih bismo se skoro morali smijati. Sveci bolje vide sve stvari negoli mi. Jednog je dana zamolila Svetu Djevicu, da joj ne dopusti, da ode na jednu dječju priredbu, jer se bojala, da će joj pljeskati i da će to pogodovati njenoj taštini. Uoči te priredbe navečer tako ju je zaboljelo uho, da sutradan nije mogla otići na koncert. U četrnaestoj svojoj godini pošla je zajedno s malom jednom svojom prijateljicom u burgundsko svetište Naše Gospe od Ribnjaka, da izmoli od nje milost, da umre mlada: ona je ostavila zemlju s dvadeset i šest godina. Da i ne brojimo sve one molitve i devetnice, svaki puta, kad je trebalo postići kakvu milost. Djevica se nalazi svuda u djevojačkom njenom životu. Otvorimo posve na sreću njen „Dnevnik“:
„2. veljače 1899. - Svijećnica. Na svaki Marijin blagdan obnavljam svoju posvetu dobroj ovoj Majci. Izručila sam Joj se dakle danas i ponovno sam se bacila u njen naručaj s najpotpunijim pouzdanjem. Preporučila sam joj svoju budućnost, svoje zvanje“.
„12. ožujka 1899. - Dobri Učitelju, ako mi ne daš ove duše, umrijet ću od boli. Zaklinjem Te, daj mi je u zamjenu za bilo kakvu bol. Marijo, Djevice lurdska, Naša Gospo od Neprekidne Pomoći, dođi mi u pomoć. Ako ne učiniš čudo, sve je izgubljeno. Ja računam s tim čudom“.
„24. ožujka 1899. - O Marijo, svaki Te dan molim, da postanem ponizna. Dođi mi u pomoć, slomi moju oholost, pošalji mi mnogo poniženja, dobra Majko“.
„2. travnja 1899. - Sve je svršeno. Kako su ove misije brzo prošle. Prije nego što sam ostavila crkvu, povjerila sam bijednoga svoga grešnika Djevici od Neprekidne Pomoći. Bila sam joj obećala, da ću je svaki dan zazivati za ubogu ovu dušu. Zatim sam se ponovno posvetila Mariji. Prepustila sam joj se s punim pouzdanjem. Ona me tako lijepo uslišala za moje zvanje. Nikad joj neću moći dovoljno izreći svoju ljubav i svoju zahvalnost. Tako sam sretna, srce mi je preplavljeno od radosti. Unaprijed već uživam u svojoj sreći. O Majko Neprekidne Pomoći, svaki ću Te dan zazivati na dvostruku ovu nakanu: da i dalje pomažeš moju mamu, koja me sada tako dobro shvaća, i zatim, da i mene pomažeš na ovom križnom putu, kojim počinjem stupati puna sreće, idući za svojim Isusom. Majko, pomozi, da na tom putu ustrajem, da postanem posve savršena. Očuvaj mi srce čisto“.

Elizabeta u samostanskom vrtu sa svetom krunicom u lijevoj ruci dok u drugoj drži malo izdanje Pravila i Konstitucije Karmelićanki (1903.)

Karmelska Djevica

Karmelska njena pobožnost prema Svetoj Djevici brzo je postala život duboke intimnosti. Na temelju redovitog jednog psihološkog procesa, što ga međutim ipak treba naglasiti, u marijanskoj pobožnosti pojedinih svetaca nalazimo glavne crte njihove duhovne fizionomije. Sestra Elizabeta već je prvi dan svog boravka u Karmelu „sva ušla u dušu Kristovu“. Na temelju istih psiholoških refleksa ona će učvrstiti kontemplativni svoj pogled na Djevičinu dušu. Tek nekoliko dana nakon svog ulaska u samostan ona piše svojoj majci:
„Stavila sam tvoju dušu u dušu Majke žalosne i zamolila sam je, da te utješi. Imamo u dnu samostana kip „Žalosne Gospe“, pred kojim se mnogo molim. Svako joj veče govorim o tebi. Tako su mi drage te Djevičine suze“.
Karmel je u najvišoj mjeri marijanski red. „Duše, koje je Bog pozvao, da Mu služe u našem Redu, moraju znati, da je prva i glavna njihova obveza kao Karmelićana posebno častiti Presvetu Djevicu Mariju: prvo, u najvišem njenom dostojanstvu Majke Božje, u svim povlasticama i svim veličinama, što ih ovo dostojanstvo uključuje, kao i u vrhovnoj vlasti, što joj ga ono daje na nebu i na zemlji; drugo, u prevelikoj dobroti i poniznosti, koja je potakla ovu Presvetu Djevicu, da postane Majka i Zaštitnica ovog Reda.
Svaka će, kako bi udovoljila ovoj dužnosti, paziti, da se barem jednom mjesečno pričesti na čast Presvete Djevice: da se ispune njene nakane na zemlji, da njena čast poraste u svim dušama i da postigne od Nje, kako bi sve duše ovog Reda Nju ljubile, častile i Njoj pripadale prema cijelom rasponu milosrdnih nakana njenog Božanskog Sina i Nje same“[2].
Upada u oči neobična uzvišenost ove marijanske pobožnosti. Karmelićanka ide ravno Majci Božjoj, da joj čestita zbog tog božanskog materinstva, koje tumači sve u Mariji: „povlastice, veličine, vlast nad svemirom“.
To je posve naravno za Karmelićanku: ponajprije i uvijek Bog. Ne treba dodati: Bog sam. To se razumije samo po sebi: karmelska se duša pokreće pred otajstvom u posve božanskom svjetlu, isključujući posvema svako drugo svjetlo. Djevicu, kao i sveto Kristovo Čovječanstvo i svako drugo stvorenje, ona sve to gleda samo u vezi s Bogom. Istom drugotnim jednim pogledom, putem zaključivanja iz „najvećeg dostojanstva Majke Božje“, Karmelićanka ponire u ovo materinstvo milosti, koje „je po prevelikoj ljubavi i poniznosti potaknulo Presvetu Djevicu, da postane Majka i Zaštitnica svog Reda“. No ona se ne smije ovdje zadržati, „da se ispune njene nakane na zemlji, da njena čast poraste u svim dušama, a osobito, da ju duše ovog Reda uvijek ljube, časte, da joj služe i Njoj pripadaju prema cijelom rasponu milosrdnih nakana njenog Božanskog Sina“.
Ne možemo odviše naglasiti u kolikoj se mjeri sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva okoristila toliko uravnoteženom pobožnošću, što je primaju članovi velikih Redova za vrijeme svojega odgoja. Duga svetačka tradicija, kakva riječ izrečena prigodom tumačenja Pravila ili Ustanova, svakidašnje ispravljanje po jednostavnom djelovanju zajedničkog života, koji sve stvari stavlja na njihovo pravo mjesto, sve to čini, da se vjerne duše sve više prožimaju najčišćim duhom svog Reda i naglo napreduju prema savršenosti. To se kod sestre Elizabete osobito vidi u razvoju njenog marijanskog života.
Čim je ušla u samostan, njena je marijanska pobožnost brzo poprimila karmelsko obilježje. Da shvatimo ovaj oblik marijanske pobožnosti, moramo imati na umu, da je samoća u Karmelu sve.
A koje li samoće u duši Djevice! U njoj nema više ništa ljudsko. Ona je biće čisto, svijetlo, prozirno, slobodno od svega. Grešna ili samo odviše osjećajna ljubav nikad je nije dotakla. Ona je posve djevičanska, u najizvrsnijem značenju, odijeljena od svega. Ona je stupala svojom životnom stazom „sama sa Samim“, ne želeći imati u blaženstvu ili u boli drugog društva osim Njega. Samoća Djevičina srca, koju ništa osjetno nije nikad zadržalo, koja je prošla kroz osjećaje prolaznoga ovog svijeta „sveta i neokaljana u ljubavi“. Samoća Djevičine duše, koja je bila u vezi jedino s Bogom. Ona se bez sumnje umiješala u život ljudi, da među njima izvrši božansko jedno djelo, kao duša Suspasiteljice, koja se sve više i više usklađivala sa svim pokretima duše Krista, koji je bio tako osamljen navečer na gori ili u Getsemaniju. Božanska samoća u duši Djevice, uznesene s Riječju, njenim Sinom, do blizine Božanstva i ondje pridružena svim nakanama Trojstva zbog sveopće svoje uloge u spasenju svijeta, ali osobito u tome neizmjerno udaljena od Boga svog Sina. To su ponori, zbog kojih moramo zadrhtati.
Na vrhuncu svog života sveci su najsamotniji ljudi na zemlji. Što da istom kažemo o Djevici i o Kristu? Tko ikada misli na onu duševnu samoću Riječi? U početku bijaše Riječ i Riječ je bila kod Boga. I Riječ je postala tijelo i stanovala je među nama i svoji je nisu primili. I vidjeli smo je kao samotnoga Boga, kako se šeće posred svog stvorenja. Istina je, iznutra je imao društvo Oca i Ljubavi, u Jedinstvu, no videći Ga, tko je to mogao slutiti? Tako je, uz potrebna ograničenja, bilo i s dušom Djevice. Ona je bila tako sama posred ljudi Nazareta, Betlehema, podno Križa. Zapravo je bila sva sakrivena u Bogu s Kristom, razmišljajući u svom srcu dan i noć o Njegovu otajstvu.

Djevica od Utjelovljenja

Ova Karmelska Djevica, tuđa svemu stvorenome, klanjajući se Riječi sakrivenoj u njenoj utrobi, to je Djevica od Utjelovljenja, sestri Elizabeti najmilija Djevica, jer i njezin je ideal bio, da živi u šutnji i klanjanju pred Bogom sakrivenim u dubini svoje duše.
„Mislimo li na to, što se moralo događati u duši Djevice, kad je nakon Utjelovljenja imala u sebi Utjelovljenu Riječ, Dar Božji? S kojom li se šutnjom, kojom sabranošću, kojim klanjanjem morala zakopati u dubinu svoje duše, da obujmi ovog Boga, kojemu je bila Majka“[3]. „Nije mi potreban nikakav napor, da uđem u ovu tajnu božanske nazočnosti u Djevici. Čini mi se, da tu nalazim redoviti pokret svoje duše, kakav je bio i u njenoj duši: klanjati se u sebi sakrivenom Bogu“[4].
Čitajući svetog Ivana od Križa ona otkriva u Mariji savršeni uzor preobražajnog sjedinjenja i želi da provede svoj zemaljski život kao Djevica: u šutnji i klanjanju Riječi, sva izgubljena u Presvetom Trojstvu. „Čitam sada tako lijepe stranice našeg Oca svetog Ivana od Križa o preobraženju duše u Tri božanske Osobe. Na koji li smo bezdan slave pozvani! Oh, razumijem šutnju, sabranost svetaca, koji više nisu mogli izaći iz svoje kontemplacije. Stoga ih je Bog i mogao povesti na božanske vrhunce, gdje se izvršuje „Jedno“ između Njega i duše, koja mu je postala zaručnicom u mističnom značenju ove riječi. Blaženi naš Otac kaže, da ju tada Duh Sveti uzdiže na takvu divnu visinu, da ju čini sposobnom proizvoditi u Bogu isto nadisanje ljubavi, što ga Otac proizvodi sa Sinom i Sin s Ocem, a to nadisanje nije ništa drugo negoli sam Duh Sveti. I dragi nas Bog poziva po našem zvanju, da živimo u takvim svetim jasnoćama! Kojeg li klanjanja vrijednog otajstva ljubavi… Htjela bih odgovoriti na taj poziv time, da prođem ovom zemljom kao sveta Djevica „čuvajući sve ove stvari u srcu“ (Lk 2,51), zakopajući se tako reći u dno svoje duše, kako bih se izgubila u Presvetom Trojstvu, koje ondje stanuje, da se preobrazim u to Trojstvo. Tada će moje geslo, „svijetli moj ideal“ biti ostvaren: bit će to uistinu Elizabeta od Presvetog Trojstva“[5].
Posebnu je pobožnost gojila prema jednoj slici, što ju je dobila na dar, a prikazivala je Djevicu od Utjelovljenja, kako je sabrana pod djelovanjem Presvetog Trojstva: „U samoći naše ćelije, koju nazivam „malim svojim rajem“, - jer je ona sasvim ispunjena Onim, od kojega žive stanovnici neba, - često ću gledati dragocjenu sliku i sjedinit ću se s dušom Djevice u času, kad ju je Otac pokrio svojom sjenom, dok se u njoj utjelovila Riječ, a Duh Sveti silazio nada nju, da izvrši veliko otajstvo. Cijelo je Presveto Trojstvo ovdje na djelu, ono se izručuje, daje se. I zar se život Karmelićanke ne mora odvijati u ovom božanskom zagrljaju?“[6].
Djevica od Utjelovljenja, sva sabrana pod stvoriteljskim djelovanjem Presvetog Trojstva, „koje čini u njoj velike stvari“ (Lk 1,49), to je najdraži intimni ideal marijanske pobožnosti sestre Elizabete od Presvetog Trojstva. Ona osjeća, da je ovaj ideal privlači kao po „naravnoj sukladnosti“, reklo bi se teološki. Iz dugog ovog marijanskog iskustva jednog će dana provreti ona tako lijepa molitva Djevici u njenim duhovnim vježbama „Kako da nađemo nebo na zemlji“.
„Si scires donum Dei“ (Iv 4,10). „Kad bi poznavala dar Božji“, rekao je Krist jednog dana Samaritanki. No koji je to dar Božji, ako to nije On sam? I kako nam veli ljubljeni učenik: „On je došao svojima i svoji ga ne primiše“ (Iv 1,11). Sveti bi Ivan Krstitelj još mnogim dušama mogao upraviti onaj prigovor: „Ima netko među vama, - u vama, - kojega vi ne poznajete“ (Iv 1,26). „Kad bi poznavala dar Božji…“
„Ima jedno stvorenje, koje je poznavalo taj dar Božji, jedno stvorenje, koje nije od tog dara izgubilo ni najmanje čestice, koje je bilo tako čisto, tako svijetlo, da se čini, da je Svjetlo samo: „speculum justitiae“. Jedno stvorenje, kojemu je život bio tako jednostavan, tako izgubljen u Bogu, da gotovo ništa ne možemo o njemu kazati: „Virgo fidelis“. To je Djevica vjerna, „ona, koja je čuvala sve stvari u svom srcu“. Ona se smatrala tako malenom, bila je tako sabrana pred licem Božjim u tajnosti Hrama, da se svidjela Presvetom Trojstvu. Odsada će je nazivati blaženom svi naraštaji, jer je Bog pogledao na neznatnu svoju službenicu…
„Priklanjajući se ovom tako lijepom stvorenju, koje tako potpuno nije znalo za tu svoju ljepotu, Otac je htio, da ona bude u vremenu Majka Onoga, kome je On sam Otac u vječnosti. Tada je sišao Duh Ljubavi, koji vodi sve Božje djelovanje, Djevica je rekla svoj fiat: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Tvojoj riječi“ (Lk 1,38) i tako se izvršilo najveće otajstvo. Kad je Riječ sišla u Mariju, Ona je zauvijek postala plijen Božji.
„Čini mi se, da je život Djevice za onih mjeseci između Navještenja i Božića uzor za duše nutarnjeg života, onih bića, što ih je Bog odabrao, da žive u nutrini, duboko u ponoru bez dna. S kojim li je mirom, s kojom li sabranošću Marija činila i proživljavala sve stvari. Kako li su najobičnije stvari postale po njoj božanske, jer Djevica je u svemu ostala u klanjanju pred darom Božjim. To ju nije sprečavalo, da se izvana žrtvuje, kad se radilo o djelima ljubavi. Evanđelje nam veli, da je „Marija otišla žurno u judejske planine, da dođe do svoje rođakinje Elizabete“ (Lk 1,39). Zbog neizrecive vizije, koju je promatrala, nikada se neće umanjiti vanjska njena ljubav, jer iako kontemplacija ide prema pohvali i prema vječnosti njenog Gospodina, ona posjeduje jedinstvo i neće ga izgubiti“[7].

Elizabeta na dan primanja crnog vela i križa kao znakova redovničkog zavjetovanja; 21. siječnja 1903.

Vrata Nebeska - Janua Coeli

Ovakva uzvišena misao ne može provreti slučajno. Ona pretpostavlja dug život intimnosti s Marijom. To potvrđuju i dokumenti.
Još dok je bila dijete, prve su njene pjesme govorile o Djevici „čuvarici njene čistoće“. Djevojački njen Dnevnik bio je pun misli na Mariju. Kad je postala redovnica, Djevica se opet pokazuje u najmanjim pojedinostima njena života. Ona često potpisuje svoja pisma: sestra Marija Elizabeta od Presvetog Trojstva. Glasovitu svoju molitvu napisala je na blagdan Prikazanja, na taj „toliko ljubljeni blagdan“, gdje je nalazila najredovitiji pokret svog srca: prikazanje Djevice Presvetom Trojstvu, ne više u Jeruzalemu, nego u hramu njene duše.
„O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam… Umiri moju dušu. Učini je svojim nebom, dragim svojim boravištem i mjestom svog počinka. Ne dopusti, da Te ondje ikada ostavim sama, nego daj, da sva budem tamo, sva budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana Tvome stvaralačkom Djelovanju“.
Kad je došlo veče kratkog ovog života, sestra se Elizabeta dvostrukom nježnošću obratila Bezgrešnoj, Djevici svog redovničkog oblačenja: „Ona, Bezgrešna, dala mi je karmelsko odijelo, i molim je, da me obuče u onu haljinu od finog platna, kojim se ukrašuje zaručnica, kada polazi na svadbenu večeru Janjeta“[8].
Kad je jedne noći u bolesničkoj sobi pogled sestre Elizabete počivao na slici Žalosne Gospe, ona začuje u nutrini prigovor, kakav Bog znade upravljati duši svojih svetaca. Sjetila se tada jedne Gospe Lurdske, uz koju je kao djevojka bila primila mnogo milosti. Zamolila je stoga majku, da joj donese taj kip, da bi Ona, koja je bdjela nad njenim ulaskom, „čuvala i njen izlazak“. I nazvala ju je sada „Janua Coeli“, „Vrata Nebeska“. Ovaj je kip više nije ostavljao. Sestra Elizabeta, već sva iscrpljena, vukla se u mali oratorij, iz kojega se vidjelo na kor, noseći s poteškoćom među svojim mršavim prstima ovaj kip nešto veći od trideset centimetara. Ako bi netko vidio kip „Janua Coeli“, „Laudem Gloriae“ nije bila daleko.
Jednog je dana sestra Elizabeta postavila u ćeliju svoje priorice tvrđavu s visećim mostom iz kartona. Uza zatvorena vrata stajala je iz kartona izrezana Lurdska Djevica. Bila je to „Janua Coeli“. Na jednom uglu zupčaste kule lepršala je zastavica s ovim natpisom: „Tvrđava boli i svete sabranosti, stan sestre Laudem Gloriae, dok ne stigne u Kuću Očevu“. Janua Coeli postala je za nju: vrata, koja vode k Presvetom Trojstvu[9].
U posljednjim satima njene agonije mnogo su je tješili sjećajući je na nazočnost toliko ljubljene Djevice. „Sveta će Djevica biti ovdje, ona će vam pružiti ruku“. - Jest, istina je: „Janua Coeli“ će uvesti „Laudem Gloriae“.
Još dva dana pred njenu smrt čuli su je kako šapuće: „Za dva ću dana biti u krilu svoje Trojice“. „Laetatus sum in his quae dicta sunt mihi“ (Ps 121,1). „Djevica, to svijetlo biće, posve čista čistoćom Božjom, ona će me uzeti za ruku, da me uvede u nebo, u to tako blještavo nebo“.
Posljednje svoje duhovne vježbe na zemlji htjela je staviti pod zaštitu Djevice „Janua Coeli“ i na večer 15. kolovoza ušla je u njih kao „u nebeski novicijat, da se pripravi, da primi haljinu slave“[10]. Već prvo ovo veče duhovnih vježbi sestra se Elizabeta obraća Djevici i moli je, da joj ostvari najveću želju njenog srca: da se uskladi s Raspetim iz ljubavi i da postane, po njegovu uzoru, savršena pohvala slave Presvetog Trojstva. „Nitko nije vidio Oca“ (Iv 6,46), veli nam sveti Ivan, „osim Sina i onih, kojima je Sin htio objaviti“ (Mt 11,27). Čini mi se, da se također može reći: „Nitko nije prodro u dubinu Kristova otajstva osim Djevice“. Ivan i Magdalena doprli su daleko u ovo otajstvo. Sveti Pavao često govori o „razumijevanju“ otajstva, što ga je bio primio, a ipak, kako li svi ovi sveci ostaju u sjeni, kad pogledamo sjaj Djevice… Ona je neizreciva. Nijedan jezik nije mogao objaviti, nijedno pero nije moglo napisati „tajnu, koju je ona čuvala i o kojoj je razmišljala u svom srcu“.
„Ova će Majka milosti odgojiti moju dušu, kako bi malo njezino dijete bilo živa, „dirljiva“ slika njenog prvorođenca, Sina Boga Vječnoga, Onoga, koji je bio savršena pohvala slave svog Oca“[11].
Posljednji dan svojih duhovnih vježbi sestra Elizabeta sastavila je na jedan zamah, poput zanosa, što je provreo iz srca, krasnu molitvu Djevici. Naučna sigurnost i ovdje je bez pogreške, a dubina misli zapanjuje. To je čas, kad je njena marijanska nauka bila najviše razvijena. Ima u spisima svetaca nekih stranica, koje bi trebalo čitati klečeći:
„Nakon Isusa Krista, dakako u razmaku, koji postoji između neizmjernog i ograničenog, ima jedno stvorenje, koje je također bilo velika pohvala slave Presvetog Trojstva. Ona je potpuno odgovorila na božanski izbor, o kojemu govori Apostol. Ona je uvijek bila čista, bezgrešna, neporočna u očima tri puta svetog Boga.
Njena je duša tako jednostavna, pokreti su joj tako duboki, da ih ne možemo zamijetiti. Čini se, da ona proživljava na zemlji život božanskog Bića, Bića jednostavnog. Stoga je ona prozirna, tako svijetla, da bi je čovjek mogao smatrati svjetlom. Ipak je ona samo „ogledalo sunca pravde: speculum justitiae…“
„Djevica je čuvala ove stvari u svom srcu“ (Lk 2,51). Sva se njena povijest može ukratko izraziti ovim riječima: ona je živjela u svom srcu i to tako duboko, da je pogled ne može slijediti.
Kad čitam u Evanđelju, da je Marija „otišla žurno u judejske planine“ (Lk 1,39), da izvrši službu ljubavi kod svoje rođakinje Elizabete, vidim je kako prolazi tako lijepa, tako mirna, tako veličanstvena, tako sabrana u nutrini s Riječju Božjom. Njena je molitva uvijek bila ista kao i Njegova: „Ecce“, Evo me. - A tko? Službenica Gospodnja, posljednja od njegovih stvorova, Ona, njegova Majka.
Ona je bila tako istinita u svojoj poniznosti. Zato što je uvijek zaboravljala sebe, što nije znala za sebe, što je bila oslobođena same sebe. Stoga je mogla pjevati: „Svemogući je učinio u meni velike stvari, odsad će me svi naraštaji nazivati blaženom“.
Ova je Kraljica djevica također i Kraljica mučenika. No mač je nju probo u srcu, jer kod nje se sve zbiva iznutra...
Kako je divna, kad je promatramo za vrijeme dugog njenog mučeništva. Tako vedra, sva okružena nekim veličanstvom, koje u isti mah odiše snagom i blagošću. Bila je takva zato, jer je od same Riječi naučila, kako moraju trpjeti oni, koje je Otac odabrao za žrtve, oni, koje je odlučio pridružiti velikom svom djelu otkupljenja, „oni, koje je upoznao i preodredio, da budu slični njegovom Kristu“ (Rim 8,29), „Raspetom iz ljubavi“.
Eno je pod Križem: stoji jaka i hrabra, i evo mi moj Učitelj veli: „Ecce mater tua“ (Iv 19,27). On mi je daje za Majku. I sada, kad se vratio Ocu, kad je stavio mene na svoje mjesto na Križu, da pretrpim u sebi, što nedostaje njegovoj Muci za njegovo tijelo - Crkvu, sada je opet tu Djevica, da me nauči trpjeti poput Njega, da mi kaže, da mi objavi posljednji pijev njegove Duše, što ga nitko osim Nje, njegove Majke, nije mogao zamijetiti.
Kad budem izrekla svoj „consummatum est“ (Iv 19,30), opet će me Ona, Janua Coeli, uvesti u božanske dvore, šapćući mi posve tiho tajanstvene riječi: „Laetatus sum in his quae dicta sunt mihi, in domum Domini ibimus...“ (Ps 121,1)“.

[1] Sveti Bernardo, Sermo de Nativitate B.M.V.
[2] Običajnik, što su ga u Francusku donijele Majke iz Španjolske.
[3] Pismo njenoj sestri, studeni 1903.
[4] Pismo njenoj sestri.
[5] Pismo svećeniku Ch., 23. studenoga 1903.
[6] Pismo gđi de S., 1905.
[7] „Nebo na zemlji“, 12. razmatranje.
[8] Pismo kanoniku A., koncem srpnja 1906.
[9] Janua Coeli je zaziv iz litanija Presvete Djevice, a znači: Vrata nebeska.
[10] Pismo jednoj sestri u Karmelu, 15. kolovoza 1906.
[11] „Posljednje duhovne vježbe“, I.

Autor: M. M. Philipon, OP

Proročica Boga Trojstvene Ljubavi


MOLITVA PRESVETOM TROJSTVU


O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam, pomozi mi, da posve zaboravim sebe, kako bih se nepomično i mirno nastanila u Tebi, kao da mi duša već boravi u vječnosti. Neka ništa ne uzmogne pomutiti moj mir, niti me izvući iz Tebe, o moj Nepromjenljivi, nego neka me svaki čas sve to više unese u dubinu Tvog Otajstva.
Umiri moju dušu. Učini je svojim nebom, dragim svojim boravištem i mjestom svog počinka. Ne dopusti, da Te ondje ikada ostavim sama, nego daj, da sva budem tamo, sva budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana Tvome stvaralačkom Djelovanju.
O ljubljeni moj Kriste, iz ljubavi razapeti, htjela bih biti zaručnica Tvog Srca. Htjela bih te obasuti slavom, htjela bih te ljubiti… ljubiti toliko, da iz ljubavi umrem. No ja osjećam svoju nemoć i stoga Te molim da me preobučeš u samoga Sebe, da uskladiš moju dušu sa svim pokretima svoje duše, da me preplaviš, da me zaposjedneš, da staviš Sebe na moje mjesto, tako da moj život bude samo ižarivanje Tvog života. Dođi u mene kao Klanjalac, kao Otkupitelj i kao Spasitelj.
O vječna Riječi, Riječi moga Boga, želim živjeti samo za to, da tebe slušam. Želim postati sva poučljiva kako bih sve od Tebe naučila. Želim zatim kroz sve noći, sve praznine, sve nemoći neprestano upirati svoj pogled u Tebe i prebivati u Tvom velikom svjetlu. O ljubljena moja Zvijezdo, očaraj me tako, da više ne mognem izaći iz Tvog sjaja.
O uništavajući ognju, Duše ljubavi, spusti se na mene da se u mojoj duši izvrši kao neko utjelovljenje Riječi a ja da joj budem dodijeljeno čovještvo, u kojem ona obnavlja cijelo svoje Otajstvo.
A Ti, Oče, prikloni se svom ubogom stvoru. Pokrij ga svojom sjenom i gledaj u njemu samo Ljubljenoga, koji Ti je posve omilio.
O moja Trojice, moje Sve, moje Blaženstvo, beskrajna Samoćo, Neizmjernosti u kojoj se gubim, Vama se predajem kao plijen. Zakopajte se u meni, da se ja zakopam u Vama, dok ne pođem promatrati u Vašem svjetlu bezdan vaše uzvišenosti.

sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva



Tumačenje molitve

O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam...

Orginalni rukopis glasovite molitve sv. Elizabete "O moj Bože, Trojstvo kome se klanjam...", koju je u nadahnuću zapisala 21. studenog 1904., a koja je uvrštena i u Katekizam Katoličke Crkve

Gledati neku dušu kako se moli, to znači zahvatiti je u času njene najveće intimnosti s Bogom, kao svećenika na oltaru. Molitva je razmatranja sinteza jedne duše: kakva molitva, takav život. Cijeli naučni geni svetog Tome Akvinskog sjajno se pokazuje u oficiju Presvetog Sakramenta. I sama Ujelovljena Riječ ne izbjegava ovom zakonu naše psihologije: velikosvećenička molitva najviša je objava njegova Srca kao Krista. Ništa ne pokazuje bolje njegovu ljubav prema njegovom Ocu i otkupiteljsku ljubav prema svojoj braći, od kružnog pokreta Duše, koja govori Ocu o njegovoj slavi i o usavršenju svih u jedinstvu. Ovdje je cijelo Kristovo otajstvo.
To vrijedi za molitvu svih svetaca. Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva nije napisala rasprave o molitvi razmatranja, kao njena sveta Majka Terezija, ali uzvišena njena molitva “O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam...“ daje nam najbogatije svjedočanstvo o posve karmelskom načinu, na koji je ona shvaćala život molitve razmatranja: neprekidno sudjelovanja u Presvetom Trojstvu. „Moliti se neznači nametnuti sebi mnogo usmenih molitava, koje treba svaki dan izgovoriti, nego je to uzdignuće duše prema Bogu u svim stvarima, i to nas uzdignuće stavlja u neku vrst neprestane povezanosti s Presvetim Trojstvom, dok jednostavno izvršavamo sve svoje čine pod njegovim pogledom“[1].
Ova već glasovit molitva, sastavljena na jedan zamah, bez najmanjeg ispravka na dan kad je cijeli Karmel obnovio svoje zavjete, sinteza je njenog nutarnjeg života. Sve se bitne crte njene duše u njoj pojavljuju savršeno karakterizirane: velika pobožnost njena života: Trojstvo-oblik vlastit njenom životu razmatranja: klanjanje,- žarka njena nježnost prema Kristu, „koga ljubi toliko da iz ljubavi umre“, koga ljubi razapetoga, - i napokon neodoljivi polet prema “Trojici“. To je „njeno blaženstvo, njeno sve, neizmjerna Samoća u kojoj se gubi njena duša“. Djevica se ne spominje, no ona je ipak nazočna. To osjećamo iz datuma što ga je sama napisala: 2. studenoga 1904., na blagdan Prikazanja.
No treba zabilježiti, da nedostaje još posljednji razvoj njene duše: široki horizont njenog života kao “Pohvale slave“, o kojima još ništa ne sluti.
Pred takvom molitvom, jednom od najljepših kršćanskih molitava, dugo se nismo usudili napisati tumačenje. Osjećali smo donekle onu nepriliku, koju egzegeta ili teolog mora osjetiti pred Kristovom velikosvećeničkom molitvom.. Svi ljudski egzegetski i teološki komentari zauvijek su izgubili nadu, da će ikada moći izraziti posve božansku jednostavnost posljednje Isusove molitve za Jedinstvo. No mislili smo na ono mnoštvo kontemplativnih duša, za koje je ova molitva Presvetom Trojstvu postala najmilija molitva i cijeli jedan program nutarnjeg života, u kojemu nalaze tajnu.kako da zaborave sebe. jena nam je Karmelićanka napisala: „Svaka riječ poziva na razmatranje i ova molitva sabire moju dušu isto tako kao najljepše rasprave o mistici“.
Budući da smo kroz više godina proučavali izbliza povlaštenu ovu dušu, možda će ovo tumačenje biti o neke koristi, da drugi prodru do pravog, tako dubokog značenja ove molitve.
Premda ne želimo nametnuti odviše krutih razdioba ovoj tako kontemplativnoj duši, ipak možemo, kako nam se čini razlikovati u ovoj molitvi pet glavnih pogleda:
I. Prvi jedan posve spontani polet njene duše prema ovom Trojstvu, koje je postalo sve u njenom životu: „ O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam...“
II. Opis duhovne klime, u kojoj se njen kontemplativni život kretao u središtu njene duše, u ozračju nepromjenljivog mira: „Umiri moju dušu...“
III. Pokret žarke nježnosti prema njenom Kristu, „koga ljubi toliko da iz ljubavi umire“. Riječi se naglo gomilaju i time pokazuju žestinu osjećaja jednog bića, koje žarko želi da se poistovjeti sa svim pokretima Kristove duše:,, O ljubljeni moj Kriste...“
IV. Zatim iznenada i susljedno tri poziva na svaku od Triju božanskih Osoba, prema kojima teži njen život: ,,O vječna Riječi..O uništavajući Ognju...A ti, Oče...“ Ona se osobito zaustavlja na Riječi. Ona je po svom Utjelovljenju pristupačnija našim tjelesnim očima. Elizabetina je duša očarana ovom “Vječnom Riječi, Riječi njenog Boga“. Zaziva i “Duha ljubavi“, ali zato da proizvede u njoj kao neko utjelovljenje Riječi i da joj ona bude kako dodijeljeno čovječanstvo, u kojem bi Otac mogao naći Lice moga Krista, „koji Mu je posve omilio“. Jer Krist se uistinu nalazi u središtu ove molitve, kao i u središtu njenog života.
V. Zaključni vapaj, kojim se završava ova molitva Presvetom Trojstvu. Umjetnička njena duša ponovno prihvaća temu početka: “O moj Bože, Trojstvo,kome se klanjam...“ ali je tema opsežno razvijena, u vrlo ritmiranom pokretu, koji uznosi ovu dušu u dubine Trojstva: ,,O moja Trojice...Vama se predajem kao plijen...“

I. O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam

„O moj Bože“ - Njena duša ide izravno ne prema božanskim savršenstvima, nego prema biti, izvoru svih svojstava, prema Bogu samom.
„Trojstvo“ - Nije to Bog filozofa i učenjaka, nego Bog kršćana i mistika: Otac, Riječ, Ljubav.
Druge će duše posebno privlačiti Otac, kao na primjer sv.Katarinu Sijensku, ili Sin, kao svetu Gertrudu, svetu Margaretu Mariju, ili Duh sveti. Crkva odobrava sve oblike molitve, jer se ona sama u svojoj liturgiji obraća sada Ocu, sada Sinu, sada Setom Duhu. Štovanje je upravljeno prema Osobama, koje u Trojstvu ostaju neizmjerno razlikovane. Kao pravi teolog sveti Toma Akvinski moliti „Trojstvu u jedinstvu“, i takva pobožnost okuplja u jednoj sintetičkoj formuli svu bitnost otajstva.
Sestre se Elizabete manje doima ova intimna strana otajstva u njemu samom. Više se brine, kako će u njemu otkriti blaženi i izričiti cilj svog života sjedinjenja: „Trojstvo je naš stan, naš dom, očinska kuća, iz koje ne smijemo nikada izaći“[2]. Trebalo ju je čuti, s kakvom je nježnošću, pritišćući ruke na svoje srce, kao nad nekom dragom nazočnošću, ona govorila o svojoj „Trojici“: ,,Tako mi je drago ovo otajstvo. To je ponor u kojemu se gubim“.
„Kojem se klanjam“ - Vlastiti je oblik ovog molitvenog života klanjanje. Ona posebno voli ponašanje blaženika u nebeskom Gradu, kako joj to opisuju posljednja poglavlja Otkrivenja: ,,Oni padaju ničice i klanjaju se, bacajući palme pred prijestoljem Janjeta“.
Kako li smo s ovim prvenstveno daleko od mnogih onih prosjačkih duša koje kao da se Bogu približuju samo pružene ruke, da nešto dobiju! Kao prava kontemplativka, koja posjeduje osjećaj o Bogu, ona mu najprije iskazuje počast zbog neograničenih njegovih savršenstava ili, prema izrazu, što ga voli:,, zbog njega samoga“. Njena se pobožna duša posve naravno izražava činom, koji je pred Bogom za nas najosnovniji: klanjanjem. Prosidbena molitva promatra bijedu, koja treba pomoć, zahvala zadržava pogled na primljenim dobročinstvima, zadovoljština je izmišljena s uspomenom na prošle grijehe, samo klanjanje promatra Boga u njemu samome: ,,Klanjanje je zanos ljubavi satrvene ljepotom, jakošću, neizmjernom veličinom ljubljene osobe“[3].
,,Pomozi mi da posve zaboravim sebe“ - najveća zapreka Karmelićanke i svake kontemplativne osobe nalazi se u vlastitom “ja“. „Samoljublje umire istom četvrt sata nakon nas“, govorio je uz smiješak sveti Franjo Saleški i sveci su vodili najteže svoje bitke protiv samih sebe, kako bi uništili ovaj tako uporni “ja“. Tko bi se začudio njegovoj tvrdokornoj upornosti čak i u najvećim, od Boga najviše ljubljenim dušama. do onog dana, kad se Učitelju svidi, da ih toga zauvijek oslobodi posve nezasluženom milošću.
Sestra Elizabeta, koja je po svom posebnom pozivu imala postati uzor i zaštitnica duša unutarnjeg života, morala je vlastitim iskustvom upoznati veliku opasnost za one duše, za koje Bog hoće, da budu sabrane u samima sebi, kako bi ondje živjele od Njega Samoga.Njen je duhovni život dugo bio zakrčen siromašnim njenim „ja“. Ona je zbog toga trpjela. Ništa je od toga nije uspjelo osloboditi. ovo najveće oslobođenje duša može samo biti trijumf milosti i jedan od najuzvišenijih učinak darova Duha Svetog. Ne vraća se dakle ona samoj sebi slučajno već u drugoj rečenici ove uzvišene molitve, nego pod pritiskom vrlo intimnog osjećaja. Posljednja je to tužalica jednoga „ja“, koje će uskoro umrijeti. „Pomozi mi, da posve zaboravim sebe“. Tri dana nakon što je sastavila ovu molitvu, opet se vraća na istu misao: „Sveci su tako dobro shvatili pravo znanje, ono, koje čini, da ostavljamo sve, a osobito sebe same, kako bismo se vinuli u Boga i živjeli samo od Njega“[4].
„Posve“ - Shvatimo to dobro: „zaboraviti se posvema“. da nas u našem poletu prema Bogu ne zaustavlja ništa više, ni izvanjski događaji, ni nutarnje nestalnosti. Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva cilja visoko: radi se o tome, da dospijemo do blažnog onog preobraženja u Krista, koje ovako smiono izražava sveti Pavao: ,,ne živim više ja, nego u meni živi Krist“. Kojeg li ostavljanja samog sebe ovo pretpostavlja! Koje li smrti! Veliki svetac piše Kološanima: ,,Vi ste mrtvi i vaš je život sakriven u Bogu s Isusom Kristom“. Evo uvjeta: treba biti mrtav. Bez toga možemo biti sakriveni u Bogu u nekim časovima, ali ne živimo stalni u tom božanskom Biću, jer sve osjećajnosti i sve drugo nas izvlači iz Njega. Duša ne pripada posve Bogu“[5]. I još ovo: „ Osamila sam se, odijelila, odrekla sebe i svih stvari, u naravnom i nadnaravnom redu pa i s obzirom na darove Božje. Jer duša, koja nije uništena, oslobođena od sebe, bit će nužno u nekim časovima niska i naravna, a to nije dostojno kćeri Božje, zaručnice Kristove, hrama Duha Svetoga“[6].
„Pomozi mi“ - Ovo je najveće oslobođenje u svetaca najviši trijumf milosti nad naravi. Sestra Elizabeta ponizno za to moli: „pomozi mi“.
Znam, da je Bog uslišao molitvu ponizne svoje službenice. Jednu je godinu kasnije mogla pisati jednoj svojoj prijateljici:
„Čini vam se, da je teško zaboraviti sebe. Kad biste znali, kako je to jednostavno. Reći ću vam svoju tajnu: mislite na Boga, koji stanuje u vama i kojemu ste vi hram. Sveti Pavao govori ovako, možemo mu vjerovati. Duša se malo pomalo privikava živjeti u dragom njegovom društvu. Ona razumije, da nosi u sebi malo jedno nebo, na kojemu je Bog ljubavi smjestio svoje boravište. On tada udiše kao božansko neko ozračje. Rekla bih štoviše, da je samo njeno tijelo na zemlji, njena duša stanuje u Onome, koji je Nepromjenljiv. A evo i metode: nećemo se očistiti promatrajući svoju bijedu, nego promatrajući Onoga koji je sama čistoća i sama svetost“[7].

Presveto Trojstvo je naša Očinska kuća, naše boravište iz kojeg ne bismo smjeli nikada izaći!

„Kako bih se nastanila u Tebi“ - Kada se duša jednom posvema oslobodi same sebe i stigne na čiste vrhunce gore Karmela, ona definitivno ulazi u krug trojstvenog života, ona stanuje u Bogu. Ova je božanska intimnost sestri Elizabeti postala tako bliza, da joj se činilo, da će joj se Bog pojaviti u samostanskim hodnicima:,,Bog u meni i ja u njemu, oh to je moj život“.
„Nepomična i smirena, kao da mi duša već boravi u vječnosti“ - Jedan je od plodova ove bitno kontemplativne pobožnosti taj, da trga dušu iz sitničavih njenih briga i od nje same, te je postavlja stalno u ozračje vječnosti. Zar se svaka kršćanska duša ne bi na zemlji morala smatrati kao u progonstvu, budući da je krsna milost stavila u nju klicu ovog nepromjenljivog postojanja i budući da po vjeri ona već živi od svijetla Riječi? Jedna riječ Vjerovanja, nečuveno duboka, lijepo označuje stanovište svake duše, koja vjeruje, pred ovim prolaznim svijetom: „Expecto, očekujem vječni život“. Kako su godine prolazile, ovaj je osjećaj vječnosti sve više i više prevladavao u duši službenice Božje. Njena je duša već stanovala u tom nevidljivom, ali tako bliskom drugom svijetu. Posljednjih su je mjeseci čuli gdje šapuće:“ Sada mi govori samo o vječnosti“.
„Nepomično i mirno“ - Mir zauzima u ovoj duhovnoj nauci prvenstveno mjesto. U kratkoj svojoj molitvi sestra se Elizabeta vraća toj riječi do tri puta: „Nepomično i mirno, kao da mi duša već boravi u vječnosti“. - „Neka ništa ne uzmogne pomutiti moj mir“.-„Umiri moju dušu“.- Ovaj mir, koji nadvisuje svaki osjećaj, ne dolazi sa zemlje, nego potječe iz jednog Božjeg svojstva: „ Neka me ništa ne uzmogne izvući iz Tebe, moj nepromjenljivi“. Sveti je Augustin ostavio glasovitu definiciju mira: „Mir je smirenost poretka, pax est tranquillitas ordinis“. Duhovni je mir sklad moći u jedinstvu, suradnja njihova nastojanja prema istoj svrsi. Izvor mu je Bog, koga duša ljubi u svemu i iznad svega. Bogoslovi znadu da je mir jedan od nutarnjih učinaka ljubavi. U duši, koja je sva usmjerena prema Bou, vlada mir.
Sestra Elizabeta opisala je mir drugim riječima, ali istog značenja: „to može učiniti jedinstvo u cijelom svom biću po nutarnjoj šutnji, okupiti sve svoje moći, da se bave samo vježbom ljubavi“[8]. „Ako moje želje, moje bojazni, moje radosti ili moje boli, ako svi pokreti, koji proizlaze iz četiriju ovih strasti, ne budu savršeno usmjereni prema Bogu, bit će u meni buke, ne ću imati mira. Potrebno je dakle smirenje, spavanje moći, jedinstvo bića“[9]. Tada „se duša više ne mora bojati dodira s vanjskim svijetom, niti nutarnjih poteškoća“[10]. „Kako se njena volja izgubila u volji Božjoj,njene se sklonosti, njene sposobnosti pokreću samo u toj ljubavi i za tu ljubav“[11]. „Stvari ne samo da joj nisu zapreka, nego je još dublje ukorjenjuju u ljubavi njenog Učitelja“[12]. U jedinstvu duševnih moći, koje duša sve čuva za Krista, vlada nepromjenljivi mir.
„Neka me svaki čas sve to više ponese u dubinu Tvog Otajstva“ - U ovom molbi otkriva žarku dušu svete Karmelićanke, njenu želju da svaki dan sve više ostvaruje prvotni smisao svakog redovničkog života: težnju prema svetosti. Ovu brigu za savršenijim na koje se sveta Terezija bila obvezala posebnim zavjetom, nalazimo kod njene kćeri na visokom stupnju. Zašto da to ne priznamo? Nakon više godina, kako se bavimo dušom sestre Elizabete od Presvetog Trojstva, prevladava u nama dojam o neprestano sve većoj brzini njenog poleta prema Bogu. jedna Karmelićanka iz Dijona, koja je s njom bila u velikoj intimnosti i za koju je Božja službenica govorila: „Mi smo kao dvije sobe istoga stana“, izjavila nam je, da je osobito završetak njenog života bio divno jedno uspinjanje. Počevši od posljednjih osam mjeseci njenog života u bolesničkoj sobi:,,Nismo je više mogle slijediti“. U tom svijetlu treba razumjeti ovu rečenicu, koja tako lijepo izražava njenu pohlepnu težnju za najvišim savršenstvom: „Neka me svaki čas sve to više ponese u dubinu Tvog Otajstva“. Ona je o tome bila uvjerena:“Svaka nam je minuta dana, da se dublje ukorijenimo u Bogu, kako bi naša sličnosti našim božanskim uzorkom bila upadnija, sjedinjenje sve intimnije“. Njena se misao ne će mijenjati. U duhovnim vježbama, što ih je napisala za svoju sestru kao oporuku, ona se vraća na tu misao s bogatijom jezgrovitošću, kada ovako definira duhovni život:“To je vječni život koji je započeo i koji neprestano napreduje“.

Elizabeta kao postulantica, fotografija snimljena 5. kolovoza 1901., tri dana nakon ulaska u Karmel

II. Umiri moju dušu

Novi jedan vidik ove molitve uvodi nas u njeno tako osobno shvaćanje nutarnjeg života. Ne da bi ona otkrila neku još neobjavljenu kršćansku nauku, nego je znala proniknuti u tako duboki smisao Isusovih riječi:“Kraljestvo je Božje u vama“. Ona je očito od Boga primila milost, da duše u ovoj točki dovede natrag k čistom Evanđelju. Zar ne bismo mogli kazati za sestru Elizabetu ono, što je ona sama napisala o Djevici, uzoru vlastitog svog nutarnjeg života:“kod nje se sve zbiva u nutrini?“ Vlastita je njena milost bila, što je u dubini svoje duše proživljavala trojstveno bogatstvo svog krštenja i pozvala duše, da se vrate pravim izvorima božanskog života.
„Učini je svojim nebom“ - Kad je duša smještena u miru i oslobođena od svoga „ja“, ona postaje pozornicom čudesa milosti i za Boga pravo nebo, drago boravište, mjesto njegova počinka. Treba uočiti uzvišenost ovog intimnog života s božanskim Osobama. Obični su pogledi izvrnuti: većina duša ide za sjedinjenjem s Bogom u pohvalnoj težnji, da postanu sveta. Misle li one uvijek dovoljno na vrhovni razlog svake svetosti: radost Božja i njegova sve veća slava? One teže prema Bogu svim svojim silama ali ne uspijevaju posvema zaboraviti sebe. Koliko skrivenih opasnosti u ovom metodi duhovnosti, koju bismo mogli nazvati metodom posvećenog „ja“. Ovdje se naprotiv jasno pokazuje prvenstveno Bog.
Duša je živi hram, u kojemu Presveto Trojstvo neprestano prima štovanje, klanjanja, zavale, pohvale i ljubavi. Jedna i druga Božanska Osoba uživaju u dubini ove duše, u kojoj zajedno stanuju: ovdje Otac rađa Sina, Otac i Sin zajedno nadišu istu Ljubav. Duša postaje nebo za Boga. Promatrajući ovu Božju dobrotu, koja uživa u tome da živi posred sinova ljudskih, sestra će Elizabeta kasnije ovako opisati službu jedne pohvale slave: „ duša, koja omogućuje božanskom Biću, da u njoj zadovolji svojoj potrebi, da preda sve što jest i što ima“.
„Da Te ondje nikada ne ostavim Sama“ - Evo nužnog dijela osobne suradnje:“biti ondje sva, sva budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana stvaralačkom djelovanju“.
Zapravo Bog nikada nije Sam: ni u Samome sebi, ni u dušama. Ovo mu je Trojstveno Društvo dovoljno. Otac, Sin i Duh Sveti žive zajedno „sada, kao u početku, i u vijeke vjekova“, nalazeći u najintimnijoj dubini svoje Biti u savršenom prijateljstvu: Svijetlo, Ljubav i Radost,na neizmjernom stupnju. Bog dakle nikada nije sam i trojstvena teologija ispravno opaža, da je strogo govoreći zabranjeno nazivati Boga: Osamljenim.
Ovaj život Božji „unutar“ Njega samoga tkao sačinjava radost naše Boga, da, kad po nemogućnosti ne bi u krilu trojstvenog života postojala množina osoba, naš bi Bog ostao Vječni Osamljenik, makar i bio posred neizmjernog mnoštva ljudi i anđela, po milosti pozvanih, da sudjeluju u njegovu intimnom Životu. Bilo da bi mu donekle kao ljudskom stvoru, obdarenom razumom i voljom, koji bi se šetao u nekom vrtu osamljeno unatoč nazočnosti bezbrojnih bilina i životinja[13].
Iz prekomjerne čiste dobrote i iz „prevelike Ljubavi“ htio je Bog nalaziti svoj užitak među sinovima ljudskim. Vidjeli su Njega Samoga posred njegova stvorenja: Riječ je postala Tijelom i nastanila se među nama. Mi spadamo u broj onih povlaštenih, kojima je dano, da postanu „Božja djeca“ i da mogu sudjelovati u „Riječi“, jer su predodređeni da žive „u društvu“ s Njim. Ova riječ svetog Ivana: „u društvu“, tako draga sestri Elizabeti, tumači nam značenje njene molitve:“Da Te ondje nikada ne ostavim Sama“.
„Nego daj, da sva budem tamo“ - Njena askeza i njena mistika baš su se sastojale u tome da se sačuva slobodnom i odijeljenom od svega ostalog, kako bi u dubini svoje duše mogla živjeti „u nazočnosti živoga Boga“.
„Sva budna u svojoj vjeri“ - „Karmelićanka je duša vjere“.U intimnom svom životu službenica se Božja često vraćala prvoj ovoj bogoslovnoj kreposti: „Raspored mojih duhovnih vježbi bit će taj, da po vjeri i ljubavi ostanem pod pomazanjem Svetoga“. „Biti budna u vjeri“ znači ići dalje od formule, koje našem razumu pružaju istine, koje treba vjerovati. To znači: stanovati u Bogu.
„Sva u klanjanju“ - Uvijek isto bitno klanjalačko stanovište pred Bogom.
„Sva predana Tvome stvaralačkom djelovanju“ - Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva bila je jedna od onih duša koje se bez pridržaja izručuju djelovanju Duha, jer su uvjerene, da se duhovni život ne sastoji toliko u tome, da umnažamo osobno svoje nastojanje, nego u tome, da se damo uzeti od Boga. Stalna je njena i sve značajnija briga bila, da „vjeruje u Ljubav“, da se dade od Nje preobraziti. Od najveće je važnosti, da se u njenoj školi dobro uvjerimo o tome, da sve inicijative svetosti dolaze najprije od Boga i da u prvom redu ovise o ostvarenjima njegove milosti, drugim riječima od nezaslužene njegove ljubavi. Zar nije vlastiti značaj Ljubavi Božje prema nama, da je to stvaralačka Ljubav? dati se ljubiti znači dakle dopuštati Bogu, da djeluje u najintimnijoj našoj dubini, dopuštati Mu da stvara u nama sva svoja čudesa milosti i slave.
Sestra je Elizabeta shvatila, u kojem smislu treba odgovoriti ovoj Ljubavi, koja od nas traži samo to da može u nama djelovati: „biti sva predana stvaralačkom njezinom djelovanju“.

III. O ljubljeni moj Kriste

Evo sada puta, koji vodi k Trojstvu: evo Krista. Kao a se pojavljuje iznenada. Zapravo je on u središtu molitve sestre Elizabete, kao što je i u središtu njena života.
„O ljubljeni moj Kriste“ - Čim se radi o Njemu, govor je samo o tome da ga ljubimo i „da ga ljubimo toliko, da iz ljubavi umremo“. Ona je već u svom djevojačkom „Dnevniku“ bila napisala: „Htjela bih učiniti, da Ga pozna, da ga ljubi cijela zemlja“. Odonda je prošlo pet godina dnevne intimnosti, zaručničkog života s Kristom.
Njena pobožnost prema Kristu ide na ono bitno:“raspetome iz ljubavi“, Onome. koji joj je rekao u večer polaganja njenih zavjeta, da ju je izabrao za cijeli jedan život šutnje i ljubavi. Sestra Elizabeta se predala: „Htjela bih biti zaručnica Tvog srca“ i „toga jutra, najljepšeg u njenom životu“ ona je postala zaručnica Kristova do smrti.Od sada u njoj ne će više biti drugog života osim Kristovom.
„Htjela bih Te obasuti slavom“ - Mulier gloria viri ( 1 Kor 11,7). Poput vjerne zaručnice ona je stala s još više žara „revnovati za njegovu čast“. Bog joj još nije bio objavio najviši njen poziv, a bude „Pohvala slave“, ali je prema tom cilju upućuje,. Doći će dan, kad će ovaj pokret ponijeti sve u njenoj duši prema slavi Presvetog Trojstva i prema slavi njenog Krista.
„No ja osjećam svoju nemoć“ - Utješno je za nas znati, da su se sveci osjećali slabi kao i mi. Zar nije i sam Krist htio primiti pomoć anđela u smrtnoj borbi i pomoć jednog Cirenca? Sveci nisu uzmicali pred nadčovječnim idealom. Oni su znali prizvati k sebi u pomoć Jakoga, Onoga, koji j tajnom svojom silom uvijek nazočan, da nas očisti, da nas spasi, da nas pobožanstveni, da nas pretvori u Sebe.“On je uvijek živ, uvijek djeluje u našoj duši. Dopustimo, da nas On izgradi. Neka bude duša naše duše, život našeg života, kako bismo mogli reći sa svetim Pavlom: „Za mene je živjeti Isus Krist“[14]. Njihove bijede ili njihove slabosti ne samo da ih ne čude ili zaustavljaju, nego ih bacaju u Boga i Isusa Krista. Poslušajte uzvišeni ovaj crescondo svetačkog pouzdanja: „Molim Te, da me preobučeš u samoga sebe, da uskladiš moju dušu sa svim pokretima svoje duše“. Zatim se riječi gomilaju, naglo se nižu, da iskažu preobilni jedan osjećaj:,,Molim Te,...da me preplaviš, da me zaposjedneš, da staviš Sebe na moje mjesto, tako da moj život bude samo ižarivanje Tvog života“. „Dođi u mene kao Klanjalac, kao Otkupitelj i kao Spasitelj“. Preobraženje u Krista je potpuno, geslo urezano na „lijepoga Krista njenih redovničkih zavjeta“ je ostvareno: „Ne živim više ja, nego živi u meni Krist. „ Jam non ego, vivit vero in me Christus“.

IV. O vječna Riječi

Lice Raspetoga dovodi do krasote Riječi. To je jedna od poznatih tema kod mističnih pisaca. Svaka se prava pobožnost prema Našem Gospodinu obraća osobito njegovu Božanstvu. Čovječanstvo je samo put. I ovdje se nalazimo sasvim na tradicionalnoj, savršeno uravnoteženoj liniji. Nakon što se njena misao bila zaustavila u spasiteljskim ranama „Raspetoga iz ljubavi“, ona se jednim skokom vinula do Riječi:“O Vječna Riječi, Riječi mog Boga, želim živjeti samo za to, da Tebe slušam“. Što znače sva čudesa prirode i milosti za dušu koja je susrela Riječ? Ovi stvorovi nisu On, a „mi tražimo Njega“. Zar Ga nebesa, koja pripovijedaju njegovu slavu, ne sakrivaju našim očima? „Vječna Riječi, Riječi mog Boga, želim živjeti samo za to, da Tebe slušam“. Ti ćeš mi pripovijedati svu tajnu sakrivenu u Očevu krilu, Otajstvo Trojice u jedinstvu.
„Želim postati sva poučljiva, kako bih sve od Tebe naučila“ - Sada nam službenica Božja otkriva izvor najuzvišenijih svojih prosvjetljenja: Božju školu. teško bi bilo naći dušu, koja je manje ovisna o knjigama. Ona se jedva hranila rijetkim nekim knjigama duhovnosti: Duhovna Pjesma, Živi Plamen njenog Oca svetog Ivana od Križa,“koji je prodro daleko u Božanstvo“, i poslanice svetog Pavla. Ona je sama posve tiho priznala svojoj Priorici:“Ono, što me On uči u nutrini, je neizrecivo“. Majka je Germana sa svoje strane o tome bila posve uvjerena: sestra Elizabeta bila je u prvome reu učenica i slušateljica Riječi.
„Želim zatim kroz sve noći, sve praznine, sve nemoći“ - Ovdje prepoznajemo stazu onoga „ništa“, koja vodi na vrhunac Karmela. Kontemplativna duša, osobito karmelska duša, mora upoznati duga i bolna pročišćavanja „noći“, da dođe do božanskog sjedinjenja. Nakon što je sve ostavila za Krista, mora osjetiti, da On nestaje... ne za jedan dan ili za nekoliko mjeseci, nego za godine, za cijeli život možda, i mora unatoč svemu ostati vjerna, te nikada svoja obećanja opozvati, nikada se potužiti. Veliko se proživljeno iskustvo sakriva u kratkim ovim riječima: neke duše, koje razmatraju, ne traže Boga putem utjehe, nego u jednostavnoj vjeri i u potpunom odreknuću. Neka na tom putu ostanu vjerne: „kroza sve noći, sve praznine, sve nemoći“.
„Želim neprestano upirati svoj pogled na Tebe i prebivati u Tvom velikom svjetlu“ - I sestra je Elizabeta okusila u prvim časovima svog ulaska na mistične staze opojne radosti Božje nazočnosti. Doskora će ona i za dugo vremena morati tražiti svog Boga u čistoj vjeri. „Nakon uzvišenih zanosa, za vrijeme kojih duša zaboravlja sve i vidi samo svog Boga, kako se obično razmatranje čini tvrdo i mučno, s kojom li mukom treba opet raditi da okupimo svoje moći, kako je to naporno i kako se to čini teško“. No to ipak nije čas, da napustimo život razmatranja. To je blagoslovljeni onaj čas, koji u noćnoj šutnji dovodi do preobražajnog sjedinjenja. Dakle treba više nego ikada „neprestano upirati svoj pogled u Njega“ i „ostati u miru pod velikim svijetlom“ tamne noći, koja propušta svijetlo. Moramo se sve više dati pasivno privlačiti po Riječi:“O ljubljena moja Zvijezdo, očaraj me tako, da više ne mognem izaći iz Tvog sjaja“. Neka me bljesak velikoga Tvog svijetla svlada kao leptira.

„Duše ljubavi“ - Cijelo otajstvo Duha Svetoga, pravog „Duha Ljubavi“, u kojemu Bog ljubi samoga Sebe i ljubi cijeli svemir, sastoji se u tome, što je On u krilu Presvetog Trojstva Osobna Ljubav Oca i Sina. Najintimnija narav ove božanske Osobe, jednake Ocu i Sinu, od kojih izlazi, jest ta, što je ona bitna i jednaka vječna Ljubav u jednom trojstvenom životu.
I ovdje se službenica Božja samo oslanja na temeljni jedan podatak trojstvene dogme, najdublji podatak za kontemplativnu dušu, koja bi već na zemlji htjela živjeti od onog otajstva jednog Boga, koji je po svojoj osobi Ljubav. Njena je briga više praktične naravi.Njena molitva nije uzdignuće misli o intratrinitarnom životu, nego pokret kontemplativne duše koja u ovom otajstvu Trojstva nalazi „svoje Sve, svoje Božanstvo, Beskrajnu Samoću, u kojoj se gubi“. Ona zaziva Duha Ljubavi zbog posvetiteljske njegove uloge u dušama, koje idu za božanskim sjedinjenjem: „O uništavajući Ognju, Duše Ljubavi, spusti se na mene, da se u mojoj duši izvrši kao neko utjelovljenje Riječi“. Ona je već zamolila Krista, da je uskladi sa svim pokretima Svoje Duše, da Sebe stavi na njeno mjesto, tako da njen život bude samo ižarivanje Njegova života. Ista se misao ponavlja, kada zaziva Oca i Duha Svetog. Toliko je njena želja, da se preobrazi u Krista,u središtu ove bitno trojstvene molitve. Ništa ne pokazuje jače, u kojoj se mjeri Isus stavio na njeno mjesto u vlastitom njenom životu.
„Da se u mojoj duši izvrši kao neko utjelovljenje Riječi“ - Smiona izreka, koju treba shvatiti. „Kao“ neko utjelovljenje. Ne radi se ovdje o želji koju bi trebalo uzeti odviše doslovno i koja bi bila nemoguća. Govor je to jedne duše posve obuzete od Krista i koja želi postati drugi On.
„A ja da Joj budem dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu Ona obnavlja cijelo svoje Otajstvo“ - Svijetla izreka, koja sve osvjetljuj.Ona ju sama tumači tri dana kasnije, kada piše mladom jednom svećeniku:“Neka mu budem dodijeljeno čovječanstvo, to jest neka bi On u meni mogao ovjekovječiti svoj život zadovoljštine, žrtve, pohvale i klanjanja...Zamolila sam Ga, da dođe u mene kao Klanjalac, kao Otkupitelj i kao Spasitelj“.

„A Ti, Oče“ - A sada evo Oca, Počela cijeloga Božanstva. On je Otac, to je cijelo njegovo otajstvo, vlastiti njegov značaj u krilu Trojice. On je Počelo bez pčela, iz kojega iz neizmjerno plodnog izvora proizlazi sav naš život unutar Trojstva. Najviše svijetlo gledanja licem u lice pokazat će nam se, kada u Njemu otkrijemo cijelo Otajstvo Trojice u Jedinstvu kao u njihovom vječnom postojanju.
O tome se izravno ne radi u milosnom ovom času, kada sestra Elizabeta sastavlja svoju molitvu. Njoj se pred ovim božanskim očinstvom osobito pokazuje vlastito njeno ništavilo. „Oče, prikloni se svom ubogom, malom stvoru“. Sjećajući se otajstva Djevice od Utjelovljenja, Djevice njoj najmilije, ona dodaje:“ pokrij ga svojom sjenom“, to jest: zaštiti ga. Napokon njna duša, koja se neprestano vraća Kristu, ovako šapće: ,,Gledaj u njemu samo Ljubljenoga, koji Ti je posve omilio“.

V. O moja Trojice

Molitva ide kraju. Posljednji jedan polet zanosi je prema „Trojici“, kojima je posvetila svoj život. “O moja Trojice, moje Sve, moje Blaženstvo, Beskrajna Samoćo, neizmjernosti, u kojoj se gubim, Vama se predajem kao plijen. Zakopajte se u meni, da se ja zakopam u Vama, dok ne pođem promatrati u Vašem svijetlu bezdan Vaše uzvišenosti“.
Molba, što ju je izrazila u početku, sada je uslišana: ona gubi vlastiti svoj trag. Duša se preobrazila u Boga.

[1] Pismo G. de G., veljača 1905.
[2] „Nebo na zemlji“. 1. razmatranje
[3] ,,Posljednje duhovne vježbe“, 8. dan
[4] Pismo gđi. A., 24.studenoga 1904.
[5] ,,Posljednje duhovne vježbe“, 6. dan
[6] ,,Posljednje duhovne vježbe“, 10. dan
[7] Pismo gđi. A., 24.studenoga, 1905.
[8] ,,Posljednje duhovne vježbe“, 2. dan
[9] ,,Posljednje duhovne vježbe“, 10. dan
[10] ,,Posljednje duhovne vježbe“, 2. dan
[11] ,,Nebo na zemlji“, 7. razmatranje
[12] ,,Posljednje duhovne vježbe“, 8. dan
[13] Usporedi tako duboki tekst svetog Tome I.a.q.31, art. 3.ad 1.
[14] Pismo gđi. A., 9. studenoga 1902.

Autor: M. M. Philipon, OP

Poslanje nove svetice Crkve: Elizabete od Presvetog Trojstva


„Ostavljam vam u nasljedstvo ovaj poziv, moj poziv u krilu Crkve: POHVALA SLAVE PRESVETOG TROJSTVA.“


U času kad su ostavljali ovaj svijet, veliki su službenici Božji bili svjesni da njihovo apostolsko djelovanje u službi Crkve ne samo neće prestati njihovom smrću, nego da će se naprotiv razviti osobito kada njihova duša jednom stigne u slavu. Zar nisu imali primjer i uspomenu na obećanje, što ga je Učitelj dao svojim Apostolima: „Dobro je za vas da ja odem. Kad se budem vratio Ocu, poslat ću vam Duha.“. Sveti nam je Pavo opisao ovo vječno Kristovo djelovanje kako on uvijek živi pred Licem svog Oca, bez sumnje, da Mu se klanja i da Ga slavi, ali i zato da dan i noć nas zagovara (Hebr 7,25). Tko bi se usudio pomisliti da se Majka ljudi nakon slavnoga svog uznesenja odvratila od naših zemaljskih bijeda i da Majka Božja u vječnom svom otajstvu posred blaženoga gledanja nije sva zauzeta time, da bude na službu druge svoje djece, sa svemogućim svojim zagovorom, uvijek brižljiva za sve narode, kako bi ih „rodila Kristu“, više naša Majka nego ikada.
Nije rijetko da na usnicama velikih osnivača Redova nađemo riječi sličene riječima što ih je sveti Dominik izrekao svojim sinovima, koji su oplakivali njegovu smrt: „Ondje ću vam, gore biti korisniji“. Cijeli je svijet čuo za želju „najveće svetice modernih vremena“[1], Terezije od Djeteta Isusa: „Na nebu neću biti besposlena. Hoću provesti svoje nebo čineći dobro na zemlji“. Ponizna njena sestra iz Dijona izrekla je isti usklik: „Vjerujte mi, tamo gore u žarištu ljubavi djelotvorno ću misliti na vas. Molit ću za vas milost sjedinjenja, milost intimnosti s Učiteljem. To je iz mog života načinilo nebo već ovdje na zemlji.“ Nekoliko dana prije svoje smrti napisala je pod utjecajem Duha Svetog iscrpljena njena ruka za sirotu jednu sestru lajikinju glasovitu izreku: „Čini mi se da će moja misija na nebu biti da privlačim duše pomažući im da izađu iz sebe samih, kako bi prionule uz Boga posve jednostavno, iz ljubavi, i da ih sačuvam u toj velikoj nutarnjoj šutnji, koja omogućuje Bogu da sebe u njih utisne i da ih preobrazi u Sebe“.
Proročke su to riječi, a naglo i svjetsko proširenje njezinih „Uspomena“ omogućuje nam da ustanovimo njihovo ostvarenje.

Život u Božjoj prisutnosti i njegovanje nutarnje šutnje

Na nebu ima svaki svetac misiju u skladu s otkupiteljskim planom i kao nagradu za svoje zasluge što ih je na zemlji stekao. Sve do konca svijeta oni i dalje rade na proširenju Božjega kraljevstva i na oblikovanju „potpunoga Krista“: Majka Utjelovljene Riječi kao opća Posrednica svih milosti bez izuzetka, drugi sveci svaki na svojoj liniji, manje ili više, prema svome mjestu u ekonomiji Providnosti. Tako patrijarsi redovničkih zajednica posebno bdiju nad članovima svojih ustanova, sveta Ivana od Arka nad svojom domovinom, jedan biskup nad svojom biskupijom, župnik nad svojom župom, otac ili majka nad svojom djecom. Sestra Elizabeta nema te misijie da slavno posreduje u upravi svijeta, nego da privlači duše na staze šutnje i sabranosti na sve veću slavu Trojstva: „Čini mi se da će na nebu moja misija biti privlačiti duše“.

Život karmelićanke, to je prijateljevanje s Bogom od jutra do večeri... Mi ga vidimo u svemu, jer Ga nosimo u sebi i naš je život nebo na zemlji.

„Pomažući im da izađu iz samih sebe“.- to je milost nad svim milostima. Kolikim „labirintskim“ dušama nikada ne polazi za rukom da „izađu iz sebe“ preko tisuću zavijutaka svoga „ja“. Najrevnije zbog toga uzdužu i očajavaju. Uzalude one pokušavaju da se oslobode vlastitim svojim naporima, ništa to ne pomaže. To djelo nadilazi ljudske sile, potrebna je za nj milost Božja. Službenica Božja obećaje, dakle, vrlo dragocjenu milost dušama nutarnjeg života, zatvorenima u svoj vlastiti „ja“. Gore s neba vodi ih tiho njeno posredovanje do potpunog onog oslobođenja koje ih baca „potpuno u Krista“.
Duša se odriče samo zato da „prione uz Boga“. To je pozitivno i temeljno gledište poslanja, koje ispunja službenica Božja. Duhovni spisi sestre Elizabete već su donijeli velikih plodova u najrazličitijim katoličkim krugovima. Njezin je poziv na nutarnji život upravljen svim dušama u Crkvi. No moramo priznati, čini se, da je šutljiva karmelićanka iz Dijona primila posebno poslanje za kontemplativne duše da ih izvuče iz njih samih i koji puta iz njihovih „krpica“, i da ih ponese u veliku struju božanskog života koji im daje otkupiteljsku moć na Božje Srce.
Kolike li zamršenosti za mnoge duše u praksi njihova duhovnog života! Jedne traže Boga pretjeranim mrtvljenjem, druge nekom odviše doslovnom i mehaničkom vjernošću u pojedinostima, bez dovoljne pažnje za nadahnuće Duha. Sve ove duše dobre volje, koji puta nedovoljno poučene, službenica Božja podsjeća da Bogu treba ići „posve jednostavnim, posve ljubeznim pokretom“. Samo ljubav proizvodi jednostavnost. Duša, koja u savršenoj ljubavi, u svemu traži samo Božju slavu, jednostavna je duša koja ide ravno Bogu. „Deus, ignis consumens“: naš je Bog uništavajući oganj, to jest oganj ljubavi koji uništava, koji pretvara u Samoga Sebe sve čega se dotakne. Misli se samo na izvanjsko djelovanje. Duše više ne znaju šutjeti, da slušaju Boga. Može li u ovom modernom svijetu, uznemirenom i bučnom, biti važnije misije od one, što ju je Providnost povjerila svojoj karmelićanki iz Dijona: povratiti duše na stazu sabranosti i „sačuvati ih u onoj velikoj nutarnjoj šutnji, koja omogućuje Bogu da se u njih utisne i da ih preobrazi u Sebe“? Ona nas je sama naučila: „duša, koja u svom nutarnjem kraljevstvu čuva još nešto za sebe, koje sve moći nisu „uključene“ u Bogu ne može biti savršena pohvala slave... Duša, koja raspravlja sa svojim „ja“, koja se bavi svojim osjećajnostima, koja ide za nepotrebnom mišlju, za bilo kakvom željom, takva duša raspršuje svoju snagu, ona nije posve usmjerena na Boga. Njena lira ne bruji jednozvučno i kad je Učitelj dodirne, ne može izvuči iz nje božanskih harmonija. Ima tu još odviše ljudskog[3].

Pohvala slave Presvetog Trojstva

Misa kanonizacije sedmero novih svetaca među kojima je i Elizabeta od Trojstva,
na trgu sv. Petra 16. listopada 2016.

Posmrtni jedan dokumenat od izvanredne važnosti otkrit će nam jedan drugi još bitniji vidik u providencijalnoj misiji Božje službenice. Nakon njene smrti našli su malu jednu kuvertu, brižljivo zapečačenu crvenim voskom, s ovim natpisom: „Tajne za našu Majku“. Posljednje povjerljivo saopćenje u času kada sveci sve gledaju u svjetlu vječnosti.
„Moja Majko, kada budete čitali ove retke, vaša mala „Pohvala slave“ neće više pjevati na zemlji, nego će stanovati u neizmjernom žarištu ljubavi. Čas je tako ozbiljan, tako svečan, ne želim se zaustavljati govoreći vam o stvarima za koje mislim da bi ih umanjila, kad bi ih htjela izraziti riječima... Vaše vam dijete dolazi otkriti što osjeća, ili bolje: reći ono što joj je njezin Bog u časovima duboke sabranosti, u dodiru sjedinjenja dao shvatiti... Poštovana Majko, majko za mene posvećena već od vječnosti, polazeći ja Vam oporučno ostavljam ovaj poziv, koji je bio moj poziv u vojujućom Crkvi i koji ću od sada ispunjavati neprekidno u pobjedničkoj Crkvi: POHVALA SLAVE PRESVETOG TROJSTVA.“
Slava Presvetog Trojstva to je posljednja oporuka svete Karmelićanke svim dušama, koje budu htjele poći za njom stazama nutarnjeg života. Ova „pohvala slave Presvetog Trojstva“, koja je bila „njen poziv već u progonstvu“, i ostaje „njezina služba u vječnosti“ pred Božjim Licem, približuje se najuzvišenijoj Božjoj namisli o svakom stvorenju. Sve je u Božjem djelu usmjereno na ovu slavu. „Universa propter Se operatus est Dominus“ (Prič 16,4). Svog je Sina poslao na svijet prije svega zato, da popravi tu slavu po grijehu povrijeđenu. Sam je Isus jednom riječju izrazio ukratko svoje poslanje na zemlji: „Oče, tražio sam samo tvoju slavu“, „Pater, glorificavi Te“ (Iv 17,4).

Elizabetin lik na tapiseriji s pročelja bazilike sv. Petra na dan kanonizacije

Sada možemo obuhvatiti mističnu nauku sestre Elizabete u cijeloj njenoj širini.
Klanjanja dostojno Trojstvo je vrhovno Dobro, prema kome teže sve duše i svijet čistih duhova. Otac je stvorio svemir i „poslao svog Sina“, da nas uvede „u društvo“ s božanskim Osobama. Sva je tajna Crkve i Majke Božje, Posrednice milosti, u tome da dovedu „cijeloga Krista“ do kontemplacije Presvetog Trojstva. Gledanje Trojstva u Jedinstvu, to je uzvišeno određenje čovjeka. On mučno koraca po zemlji uz pomoć Krista, „Raspetoga iz ljubavi“, ali zato, da postane vječan u Bogu. Kroza sve križeve, sve noći, sve smrti vojujuće Crkve nastavlja se šutljivo uspinjanje duša prema Nepromjenljivom i blaženotvornom Trojstvu.
Do božanskog gledanja, koje ih „usavršuje u jedinstvu“, dolaze samo oni, koji su za vrijeme uspinjanja dosta odvažni, da napuste sve što je tuđe Bogu kako bi uživali u osamljenosti, jednostavnosti i čistoći ovog Bića, o kome sve ovisi, prema kome sve gleda, po kome postoji bitak, život i smisao. „Ima jedno Biće koje je Ljubav, i ono hoće da živimo s Njim u društvu“[6]. „Ova neizmjerna Ljubav, koja nas okružuje, hoće nas već ovdje na zemlji pridružiti svom blaženstvu. U nama počiva čitavo Presveto Trojstvo, cijelo ono otajstvo koje ćemo gledati na nebu.“[7]
Duši, koja je po vjeri izdaleka ugledala ove trojstvene krasote, sve se ostalo čini isprazno. Ona je svjesna, da „posjeduje u svojoj dubini Preizvrsno Dobro, pred kojim sva ostala dobra nestaju. Sve radosti, koje joj dolaze, za nju su samo opomene koje je pozivaju da radije uživa u Dobru, što ga posjeduje i s kojim se nijedno drugo ne može usporediti.“[8] Koje li ljubavi i koje li želje da se sjedini s tim Dobrom u duši koja ga je susrela! Ona Ga ljubi ljubavlju „jačom od smrti“, sa žarkim željama; ona se ruga svakoj drugoj ljubavi, prezire ostale ljepote koje su je mogle očarati za jedan čas. Za onoga koji u samom sebi posjeduje Boga, odreknuće od svega stvorenoga ne predstavlja trpljenje. Nesretan je samo onaj koji nije došao do gledanja ove najviše Ljepote. Treba dakle sve ostaviti da zadobijemo ovo božansko bogatstvo, odijeliti se posvema od čara prolaznih ljepota, koje bi mogle ugroziti dušu i odvratiti je od njenog cilja, ništa više ne znati na zemlji, bježati „sama sa Samim“, biti tuđinka svemu. Prava je domovina duše ovdje, „u krilu smirenom Trojstva“, u šutnji i sabranosti. „Trojstvo, to je naše prebivalište, naš dom, očinska kuća, iz koje ne smijemo nikada izaći“.[9]
Više se jedan razvoj duhovnog života ostvaruje, kada duša pobijedi svoj vlastiti „ja“ i „zaboravivši posvema“ samu sebe živi samo za Boga, kao blaženici na nebu, u „neprekidnoj pohvali slave“. Ova je duša takoreći neprestani Sanctus, neprestana „pohvala slave“ u svakom svom pokretu, u svakoj svojoj težnji, kao i u svakom svom činmu, kako god on bio običan.[10] Ona u vremenu započinje svoju „službu vječnosti“. I to čini tako da ne prestaje živjeti sabrano u dubini same sebe, u onom najintimnijem svetištu svog života, kamo se povukla sa svojim Bogom.
„O najljepši od stvorova, dušo, koja tako žarko želiš upoznati mjesto gdje se nalazi tvoj Ljubljeni, da Ga potražiš i s Njim se sjediniš, ti si sama utočište kamo se on sklanja, prebivalište gdje se on skriva. Tvoj Ljubljeni, tvoje blago, jedina tvoja nada, tako je blizu tebe, da stanuje u tebi samoj. A pravo govoreći, i ne možeš postojati bez Njega“.[11] No neka ta duša, međutim, bude na oprezu. bog ne stanuje u njoj samo zbog njene radosti, nego prije svega zbog svoje slave. „Presveto Trojstvo tako rado nalazi svoju sliku i priliku u svojim stvorovima!“ Tako, napokon, slava Trojstva mora uzdignuti dušu iznad nje same i iznad vlastite njene radosti. „Budući da je moja duša nebo u kojemu živim očekujući nebeski Jeruzalem, to nebo mora pjevati slavu Vječnoga, jedino slavu Vječnoga.“[12] Do te točke duhovna nauka sestre Elizabete želi konačno dovesti duše: „živjeti po uzoru Nepromjenljivog Trojstva u vječnoj sadašnjosti. Klanjati Mu se uvijek zbog Njega samoga i postati po sve jednostavnijem sve više ujediniteljskom pogledu odraz njegove slave. Drugim riječima: neprekidna pohvala slave Njegovih klanjanja dostojnih savršenosti“.[13]
Dok je sveta Terezija od Djeteta Isusa prikazavši se kao žrtva Milosrdne Ljubavi, povukla za sobom mnoštvo duša, za sestru se Elizabetu od Presvetog Trojstva čini da je primila za zadaću podići u Crkvi mnoštvo „Pohvala slave“ na čast Presvetog Trojstva: „Ostavljam vam kao oporuku ovaj poziv, koji je bio moj poziv u vojujućoj Crkvi, i koji ću odsada ispunjavati neprekidno u pobjedničkoj Crkvi: „POHVALA SLAVE PRESVETOG TROJSTVA“.

[1] Pio X., jednom biskupu misionaru
[2] „Nebo na zemlji“, 6. razmatranje
[3] „Posljednje duhovne vježbe“, 2. dan
[4] „Posljednje duhovne vježbe“, 10. dan
[5] „Posljednje duhovne vježbe“, 2. dan
[6] Pismo majci, 20. listopada 1906.
[7] Pismo G. de G., 20. kolovoza 1903.
[8] „Nebo na zemlji“, 11. razmatranje
[9] „Nebo na zemlji“, 1. razmatranje
[10] „Posljednje duhovne vježbe“, 8. dan
[11] Sv. Ivan od Križa „Duhovna pjesma“, 1. strofa
[12] „Posljednje duhovne vježbe“, 7. dan
[13] „Posljednje duhovne vježbe“, 16. dan

Autor: M. M. Philipon, OP