SVJEDOČANSTVA

o pozivu 

Tajna duhovnog poziva

O svom pozivu svjedoče nam sv. Terezija od Isusa i bl. Marija Terezija od sv. Josipa.

Tajna duhovnog poziva 2

Tajnu svog duhovnog poziva otkriva vam sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica

Zašto sam postala karmelićanka Božanskog Srca Isusova?

Donosimo svjedočanstvo o redovničkom pozivu članice naše Družbe s. Petre Mirjam, koju je snimila i emitirala Laudato TV.

Svjedočanstvo o duhovnom pozivu

Članica naše redovničke zajednice s. Marija Dijana Mlinarić gostovala je u emisiji Laudato televizije ”NOVO SRCE”. Emisija želi približiti gledateljima iskustvo vjere različitih osoba koje su u svom životu otkrili ljepotu i radost susreta sa živim Bogom. Svaki istinski susret s Bogom mijenja ljudska srca i u tom susretu otkriva se i jedna važna istina: Naš Bog ima srce i da nas to srce ljubi neizrecivom i vječnom ljubavlju. Ta nam se Božja ljubav u potpunosti objavljuje u Isusu Kristu, našem Gospodinu i Spasitelju. U njegovom Presvetom srcu nalazimo svoj mir, svoju sigurnost i svoju radost.

Povijest još jedne duše

Novakinja sam Družbe Karmelićanki BSI, u Hrvatkom Leskovcu. Rođena sam 1995. godine u Zagrebu gdje sam s obitelji provela prvih osamnaest godina svoga života. Otac i majka odgajali su nas, troje svoje djece, „kako Bog zapovjeda“, dakle u kršćanskom duhu, što se kod mene u ranijoj dobi prilično očitovalo: rado sam molila u svojoj sobi, kod „oltarića“ kojeg sam ukrasila sličicama svetaca i kipićima… Bila sam djevojčica koja je imala visoki ideal kojega ni sama nije posve razumjela; mislila sam kako je dobar izazov postići - svetost!

Međutim, došle su godine u kojima nije bilo tako lako misliti i prakticirati ono što sam nekada mislila. Nisam posve napustila tu ideju, ali zasigurno nije zauzimala prvo mjesto na listi onoga što želim postati… Kao i svaka mlada osoba, tražila sam svoje mjesto i ulogu u društvu. U „paketu“ s pubertetom, javili su se i vanjski negativni poticaji te sam „upala u mrežu“ problematičnih supkultura. Počelo je s metal glazbom i ekstravagantnim odijevanjem kojim sam pridobila željenu pažnju i čuđenje okoline, a onda se vanjština počela prelijevati u nutrinu. U meni je tada ostalo vrlo malo od one djevojčice s početka djetinjstva. Ipak, zahvaljujući Milosti i dobrim roditeljima, i kada mi je bilo najteže, ostala sam vjerna nedjeljnim Misama i povremenoj osobnoj molitvi.

A onda je došlo vrijeme upisa u srednju školu i ja sam odabrala Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju… Iako sam tu školu upisala iz neobičnog motiva, Milosrdna Isusova ljubav je bdjela nada mnom te se pokazalo zašto sam trebala upisati upravo tu gimnaziju. Naime, fra Josip B. je tada bio vjeroučitelj i to mu je bila zadnja godina rada u NKG-u, a meni, zamislite - prva! To će reći: taj susret nije slučajan i uopće nije zanemariv! Fra Josip je osoba koja me upoznala s Bogom… I to s Bogom koji je Ljubav! Ovako nekako: srdačno me pozvao na tečaj nove evangelizacije - tečaj Filip, što sam shvatila kao neku vrst duhovne obnove. Mogu reći da sam se rado odazvala. Zanimljivo - poveo je mene koja sam izgledala najmanje zainteresirano za tako nešto (crna majica, poderane ispisane traperice, marte, lanci i kojekakav nakit…)! Božja Volja! Da skratim: jedna od tema bila je Božja Ljubav. U jednom trenutku „zadatak“ je bio zatvoriti oči i zamisliti se u krilu Boga Oca. I za tren - shvatim da sam Božje dijete, jedinstveno i ljubljeno! Zauvijek zahvalna Ocu, fra Josipu i ekipi evangelizatora sjećat ću se toga trenutka…

Moj život i odnos prema Bogu i samoj sebi počeo je dobivati boju. Promjena se dogodila najprije iznutra, a onda izvana. Moj ideal iz djetinjstva ponovno je počeo lebdjeti pred očima moje duše; počela sam ponovno propitkivati svoj poziv, ovaj put ozbiljnije. Usput, savjet: ako osjetiš duhovni poziv, nemoj ga odmah zanosno odavati svima oko sebe. Čekaj dok sazrije, to je između Boga i duše. Poziv je biser koji lako izgubi jasnoću i sjaj ako se ne čuva u nutrini. Čekaj dok se školjka sama ne otvori, tada će se biser očitovati onima kojima se još treba očitovati! Govorim tako jer sam više puta o njemu olako govorila, ne sluteći da to škodi mojoj duši, pa sam izgubila sigurnost, jasnoću i žar. Bog mi je povratio sigurnost i jasnoću te sam po završetku mature s velikim žarom pošla u Karmel BSI kako bih ostvarila onaj ideal o kojem sam maštala kao dijete. Vjerujem da je dragi Bog dopustio lutanja kako bi se Njegova slava jasnije očitovala i kako bih ja postala svjesnija Njegove ljubavi prema meni, ali i na dobro drugim dušama koje ću u životu susresti, dušama koje čeznu za Istinom i Ljubavlju Božanskoga Srca.

s.M.A.

„Ti si ta koju želim!“

Rođena sam 1988. godine. Odrasla sam u vjerničkoj obitelji uz dva brata, roditelji su nas svake nedjelje vodili na misu i cijela obitelj se uključivala u župne aktivnosti. S vremenom sam počela pjevati u zboru mladih i postala sam animatoricom mladih u župi. Mnoga prekrasna iskustva i prijateljstva stekla sam sudjelujući na uistinu brojnim susretima i događajima za mlade: planinarski križni putevi (PKP), Modrave, SKAC Palma, Taizé susreti, susreti hrvatske katoličke mladeži (SHKM), mise mladih, hodočašća, duhovne obnove itd. Bilo me svuda, a roditelji su jedva uspijevali pratiti sva ta događanja. Završila sam gimnaziju, a potom i studij matematike.

Duhovni poziv sam prvi put osjetila sa 22 godine (za vrijeme studija). Bio je to vrlo snažan osjećaj, odjednom se pojavio i posve me šokirao. Trajao je nekoliko mjeseci tokom kojih sam bojažljivo u srcu sve više pristajala da zaista pođem tim putem. No onda je osjećaj poziva najednom nestao kao da ga nije ni bilo. Ostala sam zbunjena pa sam Bogu rekla da ću nastaviti život kao i do sad, završiti fakultet itd., a ako me On zaista želi potpuno za sebe - nek mi ponovno kaže. Tako je i bilo...

Vidjevši kako su duhovna zvanja veliki blagoslov za župu iz koje dolaze i kako je moja župa siromašna zvanjima, dobila sam poticaj da molim za nova duhovna zvanja, posebno za svoju župu. To je postala najčešća nakana mojih molitava i upravo je molitva za duhovna zvanja odigrala važnu ulogu u mom pozivu jer se pojavilo pitanje „a što ako Bog mene pozove?“ S druge strane, željela sam da se u mom životu vrši volja Božja, da budem tamo gdje On želi da budem, da činim ono što On želi da činim. Jer Bog nas istinski ljubi, On je naš Otac i za svoju djecu, za nas, želi ono najbolje. K tome je i Sveznajući, za razliku od nas ljudi, pa sigurno zna najbolje gdje ću i kako živjeti uistinu sretan i ispunjen život. Tako sam stvorila odluku, da ukoliko me Bog pozove na posvećeni život, da ću se tom pozivu i odazvati.

Sa 26 godina, nakon završenog fakulteta i dva radna mjesta, već sam postala nestrpljiva pitajući se kako će izgledati moja budućnost: nikako da upoznam onoga tko bi mi postao mužem, a ne osjećam ni duhovni poziv. Početkom travnja 2014. bila sam na hodočašću u Rimu i, iz te svoje nestrpljivosti, kao nakanu tog hodočašća tražila sam od Boga da do kraja 2014. godine dobijem odgovor na pitanje kako će izgledati moja budućnost: kao supruga i majka ili kao redovnica. Zapravo sam Bogu dala rok za ispunjenje moje molitve!... Tada sam iz dubine srca Bogu u ruke predala svoju budućnost, vjerujući da će se On o tome uistinu pobrinuti. U duši mi je nastao veliki mir i sigurnost da će moja molitva biti uslišana, a tako je i bilo! Ubrzo se u duši ponovno počeo buditi osjećaj da me Bog zove. Kad god sam molila za nova zvanja, u meni kao da je odzvanjalo „Ti si ta koju želim!“ Nisam bila sigurna je li to uistinu Božja volja, no osjećala sam kako je upravo sad vrijeme odluke. Zato sam razgovarala sa župnikom, a on mi je u tom razgovoru dao smjernice i pitanja o kojima bih morala razmisliti i razgovarati s Bogom da vidim je li to zaista ono što On želi za mene. U samo nekoliko tjedana Bog me uvjerio da je to uistinu Njegova volja, da želi da budem Njegova zaručnica. I kao što sam već ranije odlučila, odazvala sam Mu se, ali s pouzdanjem u Njegovu pomoć i milost i da će svaki tren biti sa mnom jer samo svojim snagama ne bih mogla živjeti posvećeni život.

U Karmel Božanskog Srca Isusova dovelo me samo Isusovo Srce koje me k sebi privuklo još u djetinjstvu, a i sv. Mala Terezija je polako otvarala put. U zajednicu sam ušla pola godine nakon hodočašća u Rim tako da sam do kraja 2014. godine ne samo dobila odgovor o svojoj budućnosti nego sam već ušla u samostan. Ovdje me Srce Isusovo iz dana u dan privlači sve više k sebi, oblikuje za sebe i poziva me da živim puninu ljubavi i života u sjedinjenju s Njim, po uzoru na našu i Isusovu Majku Mariju hodeći njenim putem poniznosti i ljubavi.

s.M.L.

Povijest jednog zvanja

Dolazim iz obitelji u kojoj je otac bio taj koji je poticao na obdržavanje vjerske tradicije jer je tako bio odgojen, dok je majka odrasla u antifašističkom i nevjerničkom okruženju. Ipak, uz svoga je muža i troje djece počela odlaziti u crkvu, a nakon jedne bolesti i sama je doživjela obraćenje. Tako je naša peteročlana obitelj, zahvaljujući roditeljima, bila vezana uz Crkvu i to prije svega aktivno sudjelujući u župi. Iako je naš obiteljski suživot bio skladan i poticao, kako na temeljne ljudske, tako i na bogoslovne kreposti, ulaskom u pubertet i pod utjecajem loših „prijateljstava“ moj je život u moralnom smislu krenuo nizbrdo. Ipak, nakon prilično dugog razdoblja dvostrukog, licemjernog života, u meni se krajem srednjoškolskih dana javlja snažnija osobna želja da radikalnije prionem uz Isusa Krista, prvenstveno zahvaljujući sudjelovanju na aktivnostima jedne katoličke udruge mladih.

Po završetku srednje škole odlučila sam studirati ekonomiju, te sam upisala četverogodišnji stručni studij ekonomije u Zagrebu. Od početka studija želja mi je bila provesti jedan period u nekoj od zemalja španjolskog govornog područja radi usavršavanja jezika i stjecanja novih iskustava. Ta se želja i ostvarila na 3. akademskoj godini na kojoj sam semestar dana provela u jednom gradu u Španjolskoj gdje sam studirala na tehnološkom fakultetu utemeljenom od strane Opus Dei-a. Kao izborni predmet tijekom studija na tom fakultetu odabrala sam teologiju te sam se na taj način po prvi puta susrela s karmelskom duhovnošću čitanjem biografije sv. Terezije Avilske. Također, smještaj sam pronašla u sklopu rezidencije sestara Bezgrješne Marije što mi je omogućilo da pobliže upoznam redovnički život. Slobodno sam pak vrijeme provodila na susretima isusovačke mladeži, njihovim misama i radionicama. Stoga, prema čudesnom Božjem planu, studij u inozemstvu prerastao je u duboko životno i vjersko iskustvo koje je doprinijelo istinskoj želji da se na neki način posve posvetim Bogu.

Po povratku na studij u Zagreb, počinjem sve aktivnije sudjelovati na Sv. misi i na susretima mladih u lokalnoj župi, kao i na raznim vjerskim susretima i hodočašćima u Zagrebu i okolici, no i u drugim krajevima Hrvatske i inozemstva. Uz isusovačku, i dalje me je pratila i karmelska duhovnost kroz sv. Tereziju od Djeteta Isusa u kojoj sam pronašla svoj uzor i zaštitnicu. Cjelokupno se to iskustvo odrazilo i na studij ekonomije kroz koji sam počela tragati za humanijim ekonomskim sustavima i projektima, želeći na taj način doprinijeti boljem čovječanstvu. Ta je težnja rezultirala završnim radom na temu Ekonomije zajedništva. Iako sam u globalu bila zadovoljna fakultetom ekonomije u Zagrebu, u isto sam vrijeme bila svjesna da mi je na njemu nedostajala komponenta istinskog zajedništva i duhovnosti. U želji da utažim žeđ za duhovnom zajednicom, ali i da se profesionalno usavršim i osobno izgradim, odlučila sam, uz nesebičnu podršku roditelja, svoje životno i akademsko traganje nastaviti na dvogodišnjem magisteriju na jednom sveučilišnom institutu u Italiji. Taj institut, utemeljen od Pokreta fokolara, ima za cilj pomoći u širenju evanđeoske poruke jedinstva u svijetu.

Na 1. godini studija stekla sam iskustvo učenja najrazličitijih predmeta bivajući u isto vrijeme obogaćena intenzivnim interkulturalnim životom u zajednici. No, pravi sam osobni zaokret doživjela na samom kraju 1. godine kada sam po prvi puta osjetila redovnički poziv. Bilo je to u vrijeme ispita kada sam se povukla s nekoliko kolegica u jedan samostan sestara Klarisa kako bih mogla bolje učiti. No, uz učenje, mene je svaki dan sve više privlačila zajednička molitva Časoslova sa sestrama, a ideja o posveti Bogu kroz redovnički život postajala mi je sve bliskija. Nakon povratka u gradić u kojem sam studirala, krenula sam svakodnevno na misu u jedan obližnji klauzurni samostan. Tamo sam u susretu sa sestrama doživjela u svome srcu kako je redovnički život put na koji me Bog zove. Ipak, sestre su me nakon nekoliko susreta s ljubavlju odbile, tvrdeći da je moje mjesto u nekom „otvorenom“ samostanu. To me je intenzivno iskustvo potaklo da na 2. godini studija, iako ekonomske naobrazbe, uđem u studij teologije odabirom teološko-filozofskog smjera. Sa željom da spojim novostečena znanja i životne spoznaje sa prethodnim studijem, upustila sam se u ljudsko-božansku avanturu ujedinjavanja teologije i ekonomije, te dvije naočigled suprotne discipline. Kako bih to postigla, kao temu magisterijskog rada odabrala sam koncept evanđeoskog siromaštva, braneći tezu da je ono danas itekako potrebno.

Općenito mogu reći da je u pozadini mog istraživanja i duhovnog sazrijevanja bilo traganje za Božjom voljom potkrijepljeno gorućom željom da postanem istinska Kristova zaručnica i da se posvetim služenju bližnjima. Iz tog sam razloga, uz gore navedenu, posjetila i upoznala još nekoliko redovničkih zajednica, kako u Italiji tako i u Hrvatskoj. No, kako sam došla do Družbe u kojoj se sada nalazim? Ili bolje, zašto me je Gospodin, nakon što me je upoznao sa raznim duhovnostima, želio baš u ovoj? Često sam Ga to u čuđenju pitala. Precizan odgovor još uvijek nemam, no osjećam da je Zajednica u kojoj živim - moj dom i da su sestre s kojima dijelim suživot - moja obitelj. Osjećam da mi je ova Zajednica, sa svojim kontemplativno-aktivnim karakterom, darovana kao odgovor na osobno traganje za Božjim planom.

s.P.M.

Bez Boga sve je ništa...

Imam 25 godina, odrasla sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Nakon osnovne škole upisala sam gimnaziju, a potom studij sestrinstva. Tri ili četiri puta sam kroz to razdoblje otišla na duhovnu obnovu u susjednu župu. Nisam si to znala objasniti, ali sviđalo mi se to kako sam se tamo osjećala. Osjećala sam da je tamo ono što ja jesam. Kao da sam vani za svijet nosila masku. Oko mene su gotovo svi živjeli istim načinom života, izlasci, druženja, vjera u Boga, ali po svojim pravilima. U to vrijeme nikad nisam razmišljala da bih bila redovnica. Nisam ni razumjela kako se netko može odreći ljepota koje svijet nudi da bi nekoga slušao i služio mu. Uvijek sam voljela pomagati ljudima, posebno starima, ali kad i koliko ja hoću, a ne da mi netko drugi određuje.

Tako je, najkraće rečeno, izgledao moj život dok sam sama najbolje znala što mi treba. I eto, Bog mi je stvarno i dao sve to da bih shvatila kako je sve bez Njega ništa. Kako Bog nikad ne odustaje od nas, na jednom od mojih putovanja izlito je posebnu milost. U jednom providonosnom susretu, jedan kolega mi je pričao o Isusu, bratovom ozdravljenju, sv. Brigiti, Škapularu… Nisam do tada čula ni za sv. Brigitu ni za Škapular, ali srce mi je gorjelo dok je pričao o tome. Vratila sam se kući presretna, oduševljena Isusom, htjela sam Ga upoznati, čitati o njemu, moliti, nadoknaditi sve što sam propustila kroz sve godine. Te godine sam završila studij, nakon par mjeseci dala otkaz na poslu gdje sam radila. Nakon toga sam otišla u Samobor na duhovnu obnovu 4 dana u Tabor. Tamo sam čvrsto odlučila da dalje želim za svaki korak pitati Isusa, da ne želim sama. Čim sam se vratila, uključila sam se u zajednicu mladih. Krenula sam svakodnevno na sv. Misu, moliti krunicu, čitati Bibliju… Osoba iz zajednice spomenula mi je redovnički život. U meni je nastao veliki mir, kao da se srce vratilo u ležište. Ne znam kako to opisati. Javilo se i puno pitanja, kolebanja, strahova, ali uskoro je ostalo samo jedino pitanje - Gospodine, gdje me to želiš? Dvije godine je trajala ta molitva i evo uslišana je, Bogu hvala. Stažirala sam 2015. godine u Zagrebu i na jednoj priredbi sam sjela kraj dvije postulantice Karmela BSI. Pričale su mi o životu u Karmelu BSI i rekle da često budu organizirani vikendi na Vrhovcu 29 kad se može doći i malo pobliže vidjeti kako to otprilike izgleda. Prošlo je par mjeseci i nikako nisam vidjela na stranici obavijest za vikend u Karmelu. Već se približavao kraj staža i boravka u Zagrebu, a još uvijek ništa. Postala sam jako nestrpljiva, „Bože, zašto se ništa nije dogodilo, prošla je i ova godina ovdje u Zagrebu i još uvijek ništa“, često sam Mu govorila. Tri tjedna prije kraja staža otišla sam pogledati na stranicu možda ipak ima neka obavijest. I stvarno, sljedeći vikend bio je otvoren za djevojke koje su ga htjele upoznati. Kad sam došla tamo imala sam odmah osjećaj da želim ostati. Zadnji dan staža sam došla u Hrvatski Leskovac, ostala nekoliko dana, razgovarala sa sestrama i duboko u sebi osjećala da je to ono što sam čekala. Ali trebalo je još malo vježbati strpljivost. Otišla sam kući, obavila što sam trebala u „vanjskom svijetu“, i napokon sam stigla u Karmel BSI. Radosna i Bogu neizmjerno zahvalna!

M. P.