Ove godine proslava Sv. Terezije Avilske se odvijala u posebnom ozračju: prisutnost naše Majke Angeline, Generalna vizitacija, primanje novih članova u škapularsku bratovštinu, te prisutnost mnogih svećenika koji rado s nama dijele molitveno i blagdansko raspoloženje.
Uoči samog blagdana kod večernje sv. Mise primljeno je 11 novih članova u Karmelsku škapularsku bratovštinu. Župnik don Marko Kutleša protumačio je važnost samog čina i potakao nove kandidate da uvijek ostanu vjerni Gospodinu pod Marijinom zaštitom.
Uz višednevne priprave da budemo više slobodne za vizitaciju, za zadnji dan nam je ostalo samo priprema na već postavljene stolove. U tome nam je mnogo pomogla Majka Angelina; slaganje salveta, postavljenje tanjura, pribora za jelo, kao i raspremanje svega nakon ručka. Na sam blagdan sv. Misu uz još 12 svećenika predslavio je vlč. Damjan Raguž, prvi župnik u novoosnovanoj župi Gabela Polje, koji je 15. listopada jubilarne 1981 god. primio naše prve sestre.
Svećenici koji radi obaveza nisu mogli sudjelovati na svečanoj koncelebraciji prodružili su se zajedničkom ručku u našem samostanu. Neki su se ispričali nedolasku uz blagdansku čestitku. Obradovale su nas svojom prisutnošću i naše drage sestre iz Splita.
Našem molitveno-blagdanskom raspoloženju puno su doprinijela predavanja naše Majke Angeline o revnosti za spašavanje duša, o zavjetima i o zajedničkom životu .
Srdačno zahvaljujemo našoj dragoj Majci Angelini koja se je majčinski uživljavala u probleme naše zajednice, kao i svake sestre i na ohrabrenju za daljnji hod.
Sorry, photo gallery is empty.
Propovijed vlč. Damjana u Gabela Polju povodom sv. Terezije Avilske i primanja novih članova u Karmelsku bratovštinu
ŠTO JE TO SVETOST? TKO SU SVECI?
U katoličkom kalendaru kroz cijelu crkvenu i građansku godinu, Crkva slavi svaki dan, nekad i po više, svetaca Božjih ugodnika, koji su svojim životom zaradili da ih se proglasi svetima i da ih časte kao svece.
Za petnaestak dana slavi Crkva i blagdan Svih Svetih – to je dan kada se sjećamo i onih svetaca koje ne možemo naći u katoličkom kalendaru, koja Crkva nije službeno proglasila svecima, a takvih ima na milijarde.
Danas sveta Crkva, posebno karmelićani i karmelićanke, slave jednu veliku svetu ženu koju je Crkva proglasila učiteljicom Crkve, a to znači da je njezino učenje bilo u skladu s učenjem Crkve i da je za Crkvu dosta učinila.
Prije nego kažemo koju riječ o toj Velikoj Sv.Tereziji, valjalo bi dozvati u pamet što je u stvari svetost i koga zovemo svecima?
Sveci su Božji prijatelji koji su za ovog zemaljskog života shvatili i prihvatili DVIJE ZAPOVIJEDI LJUBAVI – „Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga”. Za te osobe nije to bila lijepa fraza, najčešće prazna, kao što je za nas obične smrtnike, nego su tu zapovijed dobro shvatili i u djelo provodili. (Boga moli i svakoga voli!)
Vrijedno je imati na umu i ovdje spomenuti vrijednu rečenicu Petra Barbarića: Meni se čini, da put koji vodi u nebo je najkraći, najbliži, najsigurniji, onaj kojim čovjek ide ispunjavajući svoje svakodnevne dužnosti. Biti svet je tako jednostavno, ali i komplicirano. Komplicirano, zato što smo zaboravili živjeti jednostavno. Svetost se sastoji u tome da prihvatimo od Boga određenu dužnost, da ju savjesno vršimo s potpunim predanjem Bogu u ljubavi prema Bogu i prema čovjeku.
Život je dužnost, ne izvršiti svoju dužnost, znači promašiti život i biti nečovjek (Kardinal F. Kuharić). Nečovjek nikada ne može biti kršćanin, još manje svetac. Onaj koji svoju dužnost s ljubavlju vrši, blizu je svetosti. Tako su svi sveci kroz povijest vlastitim nastojanjem i uz pomoć milosti Božje ostvarivali svetost i dosegli vrhunac svetosti. „Sveci su oni kojima je bilo draže pošteno siromaštvo, nego nepošteno bogatstvo.” – To je poruka našeg vremena.
Interesantno je, nadasve korisno, čitati životopise svetaca. Koliko su god slični, toliko su različiti, a svima je bio isti cilj: ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Sve se svodi na to.
Gdje je bio Savao kad je Šimun postao Petar, ali se Savao pretvori u Pavla i isti dan zasvjedočiše krvlju ljubav prema Kristu Učitelju. Aurelije sumnjivog morala, visoke inteligencije, niskog i ružnog življenja postade Augustin, svećenik, biskup, svetac i naučitelj Crkve.
Franjo odbaci očevo bogatstvo jer je uvidio da to nije život, prihvati siromaštvo, jer je bio svjestan da je čovjek najsretniji kad je slobodan od bilo koje materijalne navezanosti i da je sretan jedino onda kad usrećuje drugoga!
Sv.Josip, poočim Isusov, zaštitnik Sv. Crkve provodi u djelo sve Božje namisli i planove, šutljiv, nenametljiv, ali do kraja poslušan Ocu Nebeskom. Svi ovi nabrojeni i one milijarde i milijarde nenabrojenih shvatiše smisao življenja, veličinu služenja, odbacivši od sebe svaki formalizam i kompromizam kad je u pitanju bio Bog i slava njegova. Svi su oni dobro zapamtili Isusove ozbiljne riječi: NEĆE SVAKI KOJI MI GOVORI: “GOSPODINE, GOSPODINE”, UĆI U KRALJEVSTVO NEBESKO, NEGO ONAJ KOJI VRŠI VOLJU MOGA OCA KOJI JE NA NEBESIMA. (Evanđelje: Lk 11,37-41)
Jedanput pozva neki farizej Isusa k sebi na objed. Zamjeri mu što se prije objeda ne opra. Gospodin mu reče: „Da, vi farizeji čistite vanjštinu čaše i zdjele, a nutrina vam je puna grabeža i pakosti”. Naziva ih čak bezumnicima i poučava prisutne farizeje da je onaj koji je stvorio vanjštinu stvorio i nutrinu. Nisu oni na to računali. Nije im padalo na pamet da treba više cijeniti nutrinu od vanjštine. Dakle, treba najprije srediti nutrinu iz koje izlaze sve zloće i prljavštine.
„Neoprana siromaha zvati k svojem stolu za pravu čistoću vrijedi i koristi mnogo više nego ispuniti svih dvadeset i šest zakonskih propisa o pranju ruku i nogu.” (Dillensberger)
KOGA DANAS SLAVIMO?
To sestre karmelićanke znaju bolje o mene.
Rodila se u Avili u Španjolskoj 1515. Živjela je u burnom 16.stoljeću. U to doba zlo je zahvatilo Crkvu od glave do pete. Protestantizam je odcijepio od Crkve dvije trećine europskog kršćanstva. Vjerski su ratovi počeli pustošiti katoličke pokrajine. Crkve, oltari, svetohraništa, kipovi i slike rušeni su i završavali u plamenu požara. Pučka pobožnost bila je često povezana uz materijalne oblike, a često i uz praznovjerje. Dakle, slično našem vremenu u kojem živimo. Terezija je suosjećala s Crkvom i svojim izvanrednim nastojanjem željela je pomoći da se Kristova Crkva obnovi i vrati u ono stanje kakvu ju je Krist zamislio i osnovao. U pismu priorici Ani između ostaloga piše: Naša korist nije u tome da imamo mnogo samostana, nego da se u njima sveto živi. Žalosna situacija Crkve nije je skandalizirala ni bacila u apatiju, nego je postavila sebi zadatak, također i svojoj zajednici, moliti za odgovorne u Crkvi i živjeti za njih. Tako je Terezija odgovorila pozivu Crkve svoga vremena. Stoga je i danas aktualna njezina poruka redovniku, redovnici i kršćaninu našega doba: najprije obnovi svoj kršćanski život, budi na visini svoga poziva, da bi mogao obnavljati svijet kojemu živiš. /Želim izgrađivati sebe, da mogu bolje graditi svijet oko sebe./
Ona je obnovila prvo sebe, a onda zajednicu i red. A to je postigla jer je bila otvorena Božjem Duhu, svjesna karizme koju je Duh njoj udijelio, ali i poslušna darovima koje je Duh davao drugima (Zdenko Križić).
Velika Terezija je često ponavljala rečenicu koja je živa činjenica: SAMO SVETOST MOŽE DOVESTI CRKVU DO OBNOVE. Nikakvo filozofiranje i nadmudrivanje, iznalaženje i pronalaženje ljudskih rješenja ne može Crkvu održati na nogama. Crkvu mogu spasiti samo ljudi na koljenima, poslušni Duhu, podložni Bogu, vjerni svojoj zadaći, vjerni Bogu i Majci Crkvi. Terezija i danas poručuje kao i prije skoro 500 godina: TKO IMA UZA SE ISUSA KAO PRIJATELJA, SVE MOŽE PODNIJETI.
Kako su suvremene njezine poruke, kako žive, kako neumrle! Zaboravljamo što nam Isus poručuje: Bez mene ne možete ništa učiniti. Nije li danas stanje u Crkvi Kristovoj kao i u Terezijino vrijeme? U svojoj slabosti i nemoći pitamo se je li Duh Sveti još na djelu, vodi i voli li svoju Crkvu? Kao što se Terezija nije dala obeshrabriti, tužna situacija Crkve nije je mogla skandalizirati ni baciti u apatiju; i mi moramo kao i ona sebi dati zadatak, moliti za odgovorne u Crkvi, za službenike Crkve, da poput Terezije poduzimamo sve kako bi ljudi shvatili i prihvatili Crkvu kao Kristovu zajednicu.
Nije li papa našeg vremena – Franjo, sličan Sv.Tereziji od Avile? Svjestan nereda u svijetu, pa i u Crkvi, poduzima sve da Kristova Crkva ponovno zasja Kristovim sjajem. Doduše, za mnoge neshvaćen i tajanstven, ali duboko uvjeren u djelovanje Duha Svetoga, on poduzima sve da stanje u svijetu i Crkvi pođe na bolje.
O Sv. Tereziji napisano je mnogo knjiga, predavanja, propovijedi, još je ona nama ostavila u baštinu svojih spisa kojima dokazuje kako ljubi Crkvu i Njezina zaručnika Isusa Krista. Na času svoje smrti rekla je pretposljednje uvjerljive riječi: NA KRAJU GOSPODINE; JA SAM KĆERKA TVOJE CRKVE.
Evo trenutka kada se trebamo zapitati: tko je za mene Crkva Katolička, tko je za mene njezin osnivač, tko je za mene onaj koji danas upravlja tom Crkvom, što ona za mene predstavlja, čiji sam ja u stvari sin i kćer? U intervjuu s teologom iz Zagreba, rekao je: Ja sam Katolik, vjernik, Hrvat, imam četiri majke: MAJKU CRKVU, MAJKU CRKVE, MAJKU DOMOVINU; MAJKU KOJA ME JE RODILA. Ako nisam u stanju dati život za bilo koju tu Majku, nisam dostojan življenja.
Kažu da je u času smrti Sv. Terezije pod njezinim prozorom prolistalo suho drvo. Prolistalo ili neprolistalo, ali je procvjetala i prolistala njezina nauka o Crkvi i za Crkvu, procvjetala je njezina primjerna ljubav prema Isusu i Crkvi koju bi mi morali nasljedovati ako želimo biti bliže njoj.
Drage sestre Sv. Terezije, sestre Karmelićanke!
Čestitam Vam današnji blagdan! Nasljedujte svoju veliku sestru! Živite po njezinom uzoru, živite za Crkvu, za Krista, za svoj narod! Neka dobri Bog blagoslovi vaš rad u ovoj župi, u ovoj mjesnoj Crkvi.
Neka blagoslov, po zagovoru Sv.Terezije zahvati Sv.Crkvu, njezine poglavare, i cijeli Božji narod koji pripada Svetoj Crkvi Kristovoj. Amen!
