Vijesti

Prihvatiti novost svoga bića

Prihvatiti novost svoga bića

27. travnja 2014 bl. papa Ivan Pavao II, zajedno sa bl. Ivanom XXIII. proglašeni su svetima. Vrijedno je prisjetiti se na trenutak njegovih proročkih riječi na početku pontifikata. 16. listopada 1978. na trgu sv. Petra, kojima je na neki način označio put kojim želi povesti povjerenu mu Crkvu, Kristovu Zaručnicu, a kojima također poziva i svako ljudsko srce – upustiti se u „avanturu“ sa Onim koji je dostojan da mu se  vjeruje: „Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“ Bio je to poziv čovjeka – pape koji se i sam odazivao Božjem pozivu, postavši neumorni propovjednik Božje milosrdne ljubavi i njegove blizine. Riječi u kojima smo mogli iščitavati njegovo vlastito predanje i povjerenje koje je imao u Boga, potvrđivao je i pravdao svojim življenjem sve do zadnjega dana svoga zemaljskog života. Činio je to u dubokom jedinstvu i suradnji sa Blaženom Djevicom – Majkom Crkve. Njegovo papinsko geslo „Totus tuus“ otkriva nam i njegov životni program: Marija je „otvorila vrata svoga srca“ kako bi Riječ mogla postati Tijelom, omogućivši tako „novo stvaranje“ – prodor neba na zemlju – sjedinjenje Boga i čovjeka. Ono što se u jednom povijesnom trenutku dogodilo u Nazaretu – postalo je trajnom Božjom prisutnosti – „S nama Bog“. Čovjeku je omogućeno „novo rađanje“, koje mu se nudi, i kojemu je on pozvan, poput Marije, dati svoj pristanak. Obnova traži pristanak srca, u kojemu se događa čovjekovo pristajanje i prianjanje, ili pak odbijanje Boga. Bog koji je ljubav poštuje slobodu svoga stvorenja, ali ne prestaje mu se nuditi kao „razvlašteni“ Bog –  Bog koji je samoga sebe učinio robom kako bi uzdigao palog čovjeka. Marija je svojim „da“ Bogu pristala „izgubiti svoj život“  (usp. Mt 10, 39), bila je spremna na križanje vlastitih planova i ostvarenja.

Bl. papa Ivan Pavao II. svojim životom svjedočio je radost koju Bog unosi u život osobe. „Otvoriti vrata Kristu“ nije obećanje života lišenog patnje, nerazumijevanja ili neuspjeha, ali je jamstvo Boga koji surađuje sa čovjekom i koji ga „kroz sve nevolje koje mu je u ovoj suznoj doli proći“ vodi do njegova dovršenja i konačnog ostvarenja. Krist uistinu „ništa ne oduzima, a sve daje!“. Svjedoci smo ostvarenja tih riječi u životu bl. pape koji u „nadi mimo svake nade“ (usp. Rim 4, 18) nije gubio pouzdanja, do kraja je vjerovao u smisao vlastitog životnog puta, koji, po današnjem sudu učinkovitosti, nije mogao/trebao mnogo vrijediti.

Marija je svojim „da“ pristala sudjelovati u Kristovom životu, koji je od trenutka svog rođenja bio „znak osporavan“ (Lk 2, 34). Biti uz i sa Isusom značilo je, i znači, biti obilježen znakom križa. Bl. Ivan Pavao II. nije bježao od sablazni križa. To nam se osobito očitovalo u zadnjim godinama njegova života. Prihvaćajući vlastitu slabost i nemoć svjedočio je svijetu vrijednost obezvrijeđenog, vraćao je ljudskom životu njegovo neotuđivo i trajno dostojanstvo.

Veliki papa, ti koji si bio zagledan u Krista, promatrao si ga Marijinim očima, rađao si ga njezinim srcem i tako bio sposoban, poput apostola Ivana, pratiti ga sve do vrha Kalvarije! Kroz vlastito umiranje i smrt ušao si i zadobio istinski Život. Molimo te, prati i zagovaraj nas na putu naših „rađanja“ – da očima vjere znamo vidjeti ono nevidljivo, da u životu znamo prihvatiti ono što nam se čini neprihvatljivim, da vjerujemo u novost vlastitog bića, koja nadilazi sva naša očekivanja. Pomozi nam „otvoriti vrata Kristu“, reći mu svoj „da, neka mi bude!“ (Lk 1, 38)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

20 + fifteen =

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Current month ye@r day *