Vijesti

Zašto se zavjetovati

Zašto se zavjetovati

Ovo vrijeme kada naše sestre polažu i obnavljaju svoje zavjete, prigoda je da se posvetimo razmišljanju o tome zašto se uopće zavjetovati? Zašto ljudi imaju potrebu obvezati se, osobito kada je u pitanju odluka koja se odnosi na cijeli život?
Slika bračnog zajedništva pomaže nam približiti i prodrijeti u sam smisao zavjeta, u sam odnos u koji osoba tim činom ulazi. Bračni drugovi si obećavaju vjernost koja je potrebna za njihov osobni rast i dozrijevanje, ali i kao prostor – uvjet i pretpostavka koja njihovu budućem potomstvu jamči sigurnost i potrebnu stabilnost.

Kada se osoba zavjetuje, ona prihvaća živjeti jedan odnos; ne stil života, nego odnos je taj koji redovnički život čini smislenim i opravdanim. U suprotnome on postaje isprazan, a na koncu i posve besmislen. Svaki je odnos, kako znamo, potrebno njegovati – potrebni su trenuci intimnog zajedništva, ali i konkretna djela ljubavi – spremnost na žrtvu, koja u odnosu ljubavi nije teret koji otežava ili spriječava nastavak puta, nego dokaz i poticaj za dubliji i povjerljiviji hod zajedništva. To odnosu omogućuje plodnost koja  preobražava, ne samo same osobe, nego i cijelo njihovo okruženje.

Ono što daje vrijednost životu posvećene osobe nisu, dakle, kako se to nerijetko misli, posebne pobožnosti, žrtve, trapljenja (kojih je, moramo priznati, danas sve manje), niti osobiti darovi; nisu to ni postignuća – ove ili one vrste. Ostvarena redovnička osoba nije savršena, još manje bezgrešna; ona samim činom svoga zavjetovanja nije postala druga osoba. Ako je ranije bila nestrpljiva, ona se i dalje mora truditi i vježbati se da bude strpljiva, ako je bila nagla i nepromišljena, trudit će se da to bude sve manje, ako je sklona ogovaranju, i dalje je pozvana obuzdavati svoj jezik, pročišćavati svoje misli i ne donositi olake, tj. nikakve sudove o drugima.

Zavjeti, kao posljedica Božjeg poziva, su prije svega prihvaćanje Boga, njegove milosti i prisutnosti u svoj život. Svjesna otajstvene povezanoti svih krštenika, osoba izriče svoj odgovor i predanje pred zajednicom Crkve, koja je Tijelo Kristovo. Zavjetovanjem, osoba daje svoj život Bogu na raspolaganje, ali s obzirom na njezinu ljudsku krhkost i sklonost na grijeh, ona se uvijek iznova mora truditi i boriti se dati Bogu i njegovoj volji prednost nad vlastitim neurednim sklonostima i sebičnošću. Bogu posvećena osoba, kao i svaka druga osoba koja nastoji iskreno ići za Kristom, pozvana je neprestano posvješćivati i produbljivati svoje predanje, odlučivati se uvijek iznova za nj, potvrđujući i učvršćujući svoj jednom svečano izrečeni „da“.

U susretu sa vlastitom nemoći da ostane vjerna i dosljedna u svojoj odluci, u trenucima kada se sve čini besmislenim i uzaludnim, u njoj odjekuju Gospodinove riječi: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas!“ (Ivan 15,16). Božje riječi koje u vjeri prihvaća tada postaju jamstvo i oslonac na putu, one čine mogućim ustrajati na putu. Uzdanje da će Onaj koji je u njoj započeo dobro djelo, to djelo i dovršiti (usp. Fil 1,6) čini da se njezina snaga usavršuje u njezinoj slabosti. Bog sam je onaj koji joj hita ususret, prihvaćajući ju u svoj njezinoj ljudskoj stvarnosti. Put redovnika, i put svakog kršćanina, kako vidimo, uvijek je hod vjere, a ne gledanja. To je put povjerenja u Boga koji se objavio i trajno otkriva u svojoj Riječi, onkraj ljudske ograničenosti i uvjetovanosti.

Vraćamo se na pitanje je li i zašto je potrebno obvezati se, dati Bogu zavjet, koji kao takav nije uvjet za spasenje?! Odgovor, kako vjerujemo, pronalazimo i on nam svijetli u svim onim divnim – ostvarenim – primjerima Bogu posvećenih osoba, koje su svoje zavjete živjele kao diktat vlastite nutrine koju je dotakla milost, koje su osjetile dodir Onoga koji ih poznaje po imenu. Zavjeti su, dakle, odgovor na ljubav, uzvrat ljubavi Onome koji uvijek prvi ljubi. Dotaknuta milošću, osoba teži ostvariti puninu zajedništva s Izvorom tog dobra. Ona to čini suobličavanjem Kristovoj slici, kako bi, zajedno sa sv. Pavlom, jednom mogla kliktati: „S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist!“ (Gal 2, 19), a to je vrhunac kojemu teži svaki Kristom zahvaćeni život, a napose onaj redovnički.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

16 + 10 =

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Current month ye@r day *