Vijesti

KARMELSKI RED IMA NOVOG SVECA I MUČENIKA

KARMELSKI RED IMA NOVOG SVECA I MUČENIKA

PAPA FRANJO KANONIZIRAO TITUSA BRANDSMU – „BRANITELJA ISTINE“

“Onaj tko želi osvojiti svijet za Krista, mora imati hrabrosti doći u sukob s njim.”

Sv. Titus Brandsma, karmelićanin

Titus Brandsma: karmelićanin-apostol mistike – pisac- novinar

Titus Brandsma rođen je u Nizozemskoj, 23. veljače 1881. Roditelji su ga nazvali Anno Sjoerd Brandsma i odrastao je u ruralnom okruženju Oegekloostera u pokrajini Friesland. Njegova obitelj živjela je od prihoda mlijeka i sira koje su proizvodila njihova goveda. Roditelji su bili pobožni katolici, dio manjine u izrazito kalvinističkoj regiji. Imali su šestero djece; četiri kćeri i dva sina. Titus i njegova žena jako su radili na poticanju svoje djece da ljube Gospodina i poštuju svoju vjeru. Sva djeca, osim jedne kćeri, prigrlila su redovnički život: tri sestre su postale redovnice, a Anno i njegov brat redovnici. Obojica braće Brandsma željeli su biti franjevci. U franjevačko malo sjemenište prvi je stupio Annov brat Hendrik Antonius. U jedanaestoj godini života (1892) ulazi u malo franjevačko sjemenište i Anno. Bio je inteligentan, bistar i talentiran u naukama, nježne tjelesne građe. Voljeli su ga i profesori i đaci. No,  kada se u sjemeništu očitovalo oboljenje crijeva, njegovo stanje ga je spriječilo da postane franjevac. Godine 1898 je zatražio primitak u karmelićanski samostan u Boxmeeru, na jugoistoku Nizozemske. Ova karmelska zajednica u početku XX. Je brojila 39 članova, a bila je na vrhuncu svoje duhovnosti. Bio je to samostan molitve, šutnje, samoće, studija…Titus shvaća da je upravo Karmel Njegovo mjesto te je pisao roditeljima:  Sada sam veoma sresv. Titus Brandsma kao mladi redovniktan. Na pitanje što ga je dovelo u Karmel odgovara: Duhovnost Karmela… Život molitve, a iznad svega posebno štovanje Marije. Pri ulasku u novicijat 1898. godine, uzima očevo ime Titus kao svoje redovničko ime. Prve zavjete položio je 1899., a za svećenika je zaređen 17. lipnja 1905. Dvije godine nakon novicijata  prevodi  i izdaje knjigu: „Izabrane milsi iz djela sv. Terezije.“ To je njegov prvi doprinos mističnoj literaturi, znak njegove zainteresiranosti i sklonosti za mistiku te početak njegove književne karijere budućeg plodnog pisca. Nakon ređenja poslan je u Rim. Otac Titus bio je daroviti akademik. Iako je trpio od nekoliko vrsta bolesti, postigao je doktorat na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Također, o. Titus je naučio i govorio talijanski, frizijski, nizozemski i engleski. Znao je čitati i španjolski. Nakon povratka iz Rima, osniva „Carmelrozen“ – novine karmelske duhovnosti.  Organizira studente za prevođenje djela sv. Terezije Avilske. Surađuje u prijevodu djela „Nasljeduj Krista“ na frizijski jezik. Otvara, potpomognut od državnih vlasti, novu biblioteku u gradu Oss i postaje član Apostolskog pokreta za ujedinjenje Crkava, što prethodi današnje ekumenizmu. Godine 1923. Titus se pridružio fakultetu potpuno novog Katoličkog sveučilišta u Nijmegenu (sada sveučilište Radboud) kao profesor filozofije i povijesti misticizma. Na sveučilištu o. Titus osniva sekciju sakupljanja mističnih tekstova i piše: Ljudi moraju pronaći Boga i živjeti u njegovom svjetlu: to se zove mistika! Ne treba stavljati u baša srca razdiobu uzmeđu Boga i svijeta, nego gledati svijet utemeljen u Bogu. Molitva je život, a ne neka oaza u životu.“ Jedan njegov bivši student, književnik je o njemu zapisao: O. Brandsma je bez sumnje mistik… i kada govori o mustici, očevidno je da sve „vadi“ iz vlastitog života.“ Povrh svega, premda je bio zauzet s toliko obaveza, ipak je uspio postati jedan od najpopularnijih ispovjednika na kampusu. Iako je bio inteligentan i sposoban akademik, bio je još istaknutiji po svojoj osobnosti: po dobroti, vedrini i otvorenosti prema svima. No, prije svega, bio je redovnik Karmelićanin s velikim zanimanjem za tradiciju misticizma svoga Reda (posebno je bio vezan za sv. Tereziju od Ávile), kako u proučavanju tako i u pokušaju oživotvorenja. Imao je duboko razumijevanje dostojanstva svake ljudske osobe i važnosti da Bog bude u središtu života svake osobe. A ta dva aspekta – razumijevanje Božje blizine u svemu i dostojanstva svake osobe – bili su veliki temelj za njegovo herojsko mučeništvo. 1932. godine postaoje  rector magnificus ili predstojnik institucije. Postao je nadaleko poznat govornik, novinar i pisac. Kako bi poboljšao svoj engleski, posjetio je Irsku, boraveći s karmelićanskim zajednicama u Dublinu i slikovitom obalnom gradu Kinsaleu. Tijekom putovanja susreo se s Éamonom de Valerom, tadašnjim šefom vlade Irske slobodne države. Neposredno prije nego što je prešao Atlantik, Titusa je budući kardinal Johannes de Jong iz Utrechta imenovao duhovnim savjetnikom osoblja u više od 30 katoličkih novinskih agencija u Nizozemskoj. Uz svu opisanu aktivnost o. Titus se posebno poasvećuje širenju štovanja Blažene Djevice Marije, Majke Karmela. To štovanje bilo je glavi sadržaj i program njegova života u Karmelu. Bio je zaista „marijanska duša.“ U svojim propovijedima, člancima, predavanjima, u ispovjedaonici, on spominje Mariju. Rekao je: trebamo milsiti na Mariju. To je naše zvanje. Trebamo kao Ona biti „Theotokoi“, nosioci Boga, Njegovi glasnici. S Marijom blisko povezan. O. Brandsma je bio revan u svojim karmelskim redovničkim obvezama. On ne zaboravlja svoju dušu, točan je na korskoj molitvi i razmatranju.

Zbog straha od izbijanja Drugog svjetskog rata u Europi, o. Brandsmu su njegovi poglavari u Rimu zamolili da poduzme obilazak karmelićanskih zaklada u Sjedinjenim Državama 1935. godine. Po dolasku u SAD, Brandsma je putovao po istoku i srednjem zapadu. Bio je zadivljen Niagarinim slapovima, zapisavši u svom dnevniku: “Vidim Boga u djelu njegovih ruku i tragove njegove ljubavi u svakoj vidljivoj stvari. Zahvaća me vrhunska radost koja je iznad svih drugih radosti.”

Širitelj istine i put mučeništva

Tijekom 1930-ih o. Brandsma je zgroženo gledao kako Adolf Hitler jača svoj pritisak na susjednu NTitus Brandsma - mučenik iz Dachauajemačku i zato je u novinskim člancima i predavanjima oštro kritizirao nacističku politiku. “Nacistički pokret je crna laž”, rekao je. “To je poganstvo.” Nakon što je nacistička Njemačka napala Nizozemsku 10. svibnja 1940., vlasti su Crkvi uvele stroga ograničenja. Naredili su katoličkim školama da istjeraju židovske učenike, zabranili svećenicima i redovnicima da budu ravnatelji srednjih škola, ograničili su prikupljanje dobrotvornih sredstava i cenzurirali katolički tisak. Nizozemski biskupi tražili su od o. Brandsme da se založi za njihovu stvar, ali nije imao uspjeha. Godine 1941. biskupi su hrabro govorili protiv nacista. Njihove intervencije razbjesnile su Arthura Seyss-Inquarta, povjerenika Reicha okupirane Nizozemske, koji je tražio načine da uzvrati udarac.

Kad je nizozemskim novinskim agencijama rečeno da prihvate reklame i priopćenja za javnost svojih nacističkih gospodara, nadbiskup Utrechta zamolio je o. Brandsmu da kaže katoličkim urednicima u zemlji da bi trebali odbiti tu naredbu. Brandsma je putovao po Nizozemskoj dostavljajući pisma urednicima i objašnjavajući razloge za odluku biskupa. Gestapo je od tada neprestano pratio oca Titusa. Gdje god je išao ili što god radio, Gestapo mu je davao do znanja svoju prisutnost. Uspio je posjetiti 14. urednika prije nego što je uhićen 19. siječnja 1942. u samostanu u Boxmeeru. Dok se Gestapo pripremao da ga odvede, kleknuo je pred svojim poglavarom i dobio njegov blagoslov. “Zamislite, idem u zatvor u šesdesetoj godini”, rekao je o. Brandsma čovjeku koji ga je uhitio. Kao što je to bio običaj prije izlaska iz kuće, kleknuo je pred priora da primi njegov blagoslov. Na pragu se okrenuo s blagim osmijehom i šapnuo: ‘ Memento mei’ — moli za mene — i zatim otišao. Prvo je odveden u zatvor u gradu Scheveningenu. Optužen je kao politički protivnik, „čovjek veoma opasan i neposlušan odredbama Gestapoa. “Kao katolik, nisam mogao učiniti ništa drugačije”, odgovorio je. Časnik, kapetan Paul Hardegen, kasnije je zamolio o. Brandsmu da napismeno izrazi zašto su njegovi sunarodnjaci prezirali nizozemsku nacističku stranku. O. Titus je na to pitanje odgovorio na 9 stranica. Između ostalog je rekao: “Nizozemac su prinijeli velike žrtve iz ljubavi prema Bogu i posjeduju postojanu vjeru u Boga kad god su morali dokazati privrženost svojoj vjeri… Ako je potrebno, mi, Nizozemci, dat ćemo naše živote za našu vjeru. Nizozemci smatraju nacistički pokret ne samo uvredom Boga u odnosu na njegovo stvorenje, već i kršenjem slavnih tradicija nizozemske nacije.” Zaključno, Brandsma je rekao: “Bog blagoslovio Nizozemsku. Bog blagoslovio Njemačku. Neka Bog dadne da oba naroda uskoro stanu rame uz rame u punom miru i slozi.” Tu u zatvoreničkoj ćeliji broj 577 pripremio si je oltarić sa slikama Isusa na križu, sv. Terezije od Isusa sa rečenicom: „trpjeti ili umrijeti“ i sv. Ivana od Križa s riječima: „trpjeti i biti prezren“. Iz brevijara je izvadio sliku Karmelske Gospe jer Blažena Djevica Marija nije mogla nedostajati u ćeliji jednog karmelićanina. Nekoliko pisama koje je Titus mogao poslati svojoj obitelji i svojim poglavarima tijekom svog zatočeništva svjedoče o blagoj, radosnoj duši koja je pristupila životu s duhom svete ravnodušnosti, pa čak i sa humorom gledala na svoje posebne okolnosti. Daleko od toga da se žalio na svoju početnu samicu, dočekao je to kao priliku za tišinu za kojom je žudio njegov karmelski duh. Svoju ćeliku o. Tito potanko opisuje i tavršava riječima: „O beata solitudo – o blažena samoćo! Sam sam. Istina je. Ali Gospodin mi nikada nije bio tako blizu. Mogu radosno pjevati, jer je Gospodin dopustio da ga potpuno pronađem.“

Nizozemski je redovnik uvijek bio pomno organiziran. Odlučio je da neće gubiti ni trenutak svog vremena u zatvoru. Slijedio je strogi raspored koji je uključio “šetnje” po njegovoj ćeliji dok je pušio lulu (sve dok nije bila zaplijenjena). Tu u ćeliji priprema biografiju sv. Terezije od Isusa koju piše na zatvoreničkom papiru, a kada mu je ponestalo papira nastavlja pisanje među redovima jedne knjige i na papiru za pakiranje. Tu je sastavio i divnu molitvu pod naslovom: „Pred Isusovim likom.“ Ovdje je sastavio i križni put do 13. postaje. Četrnaestu postaju nije dovršio. Može se reći da je 14 postaju napisao svojim životom. Iz zatvora je napisao svom poglavaru: „osjećam se kao kod kuće. Molim, pišem, dani mi lete. Miran sam, sretan, zadovoljan.“

Brandsma 3Dana 12. ožujka 1942., ova rutina je prekinuta kada je o. Titus odveden u tranzitni logor u Amersfoortu u središnjoj Nizozemskoj. U 9 sati navečer, s drugih 100 drugih zatvorenika stiže u spomenuti zatvor. Bio je u redovničkom habitu, miran i dostojanstven. Nakon nekoliko sati provedenih na kiši koja je ledila kosti, svi ulaze u svlačionicu, zatim goli izlaze i stoje dugo na kiši. Najzad smrznuti i mokri ulaze u barake i oblače zatvoreničku uniformu. O. Titus nosi broj 58. U tom zatvoru zatvorenici pile drva, čiste polja pa prehlađeni i iscrpljeni mnogi umiru. Unatoč napornom radu, o. Titus je ostao  vedar, prema riječima sudruga zatvorenika, i rekao je da će svoje obroke podijeliti s gladnima i pokazati posebnu brigu za židovske zatvorenike.  U Amersfoortu, o. Titus je  bio apostol i sudrug zatvorenicima, identificirao se s njima i dopirao do drugih… Moli, tješi, ispovijeda, propovijeda, pohađa bolesne. On poziva i druge da se mole i za progonitelje, a napose za one koji su osuđeni na smrt. A sve to čini potajno jer je takvo djelovanje bilo zabranjeno. S njim su bili liječnici, profesori, učitelji, svećenici, redovnici, župnici, radnici, nevjernici, itd. svi zajedno u jednom velikom zagušljivom prostoru, odjeveni u prljavu zatvorsku odjeću s brojem. Ljudi su tamo bili svedeni na samo broj, nema više imena, nema više identiteta…

Ovdje je o.Titus, učitelj i profesor, živio i govorio i dalje kao ljudsko biće koje nadilazi biti broj, izražavajući znanje i ljudsko iskustvo. To su doživjeli mnogi zatvorenici kada su navečer dobili nekoliko ohrabrujućih riječi od o. Brandsme. Zatvorenicima je davao svoj svakodnevni blagoslov tako što je svojim palcem diskretno napravio znak križa na njihovim rukama. Nekoliko riječi koje je mogao šapnuti na uho dolazilo je iz ljudskog svijeta unutarnjeg mira. U tami svoje patnje prepoznali su taj duboki i topli ljudski znak, simbol patnje, ali i pobjede. Zatvorenici su predložili da on izreče meditaciju o patnji na Veliki petak. Bili su itekako svjesni da se to mora učiniti oprezno jer nacisti nisu dopuštali vjerska okupljanja. On im je tada govorio o značenju nizozemskog mistika Geerta Grotea i izrazio njegov specifičan izričaj o patnji. Taj susret je počeo kao predavanje, a završio dubokim dirljivim pitanjem kako je moguće dati smisao patnji koja je neizbježna? Liječnik H. Grond, koji je kao zatvorenik bio među svjedocima ovog događanja, te koji je preživio rat, opisao je 1946. što je primio od meditacije o. Titusa. Opisao je da su se stotine zatvorenika, profesora, Roma, vjernika i nevjernika, redovnika, pastora itd. uselile u to smrdljivo i prepuno mjesto, dvoranu III A: “malen i slab stajao je ondje u svojoj sivoj staroj vojničkoj uniformi držeći se između dva kreveta; slabašnim i jednoličnim glasom govorio je u smrtonosnom tihom prostoru gdje su stotine bile gladne da čuju riječi o božanskom milosrđu, ljubavlju i ljudskim značenjem žrtve i patnje…… I to je ono što nam je o. Titus predstavio kao veliku potporu u našim teškoćama, svakodnevna meditacija o Božjoj patnji za nas… U Isusovim ranama nalazili bismo svoje ozdravljenje, istinu koja se mnogo puta čula, ali koja je za nas u ovoj situaciji postala potpuna nova vatra koja nam je omogućila da nastavimo voljeti tamo gdje je ljudski gledano samo mržnja mogla preživjeti.”

Sv. Titus Brandsma - mučenik istine

Koncem travnja bio je ponovno prevezen u Schevinengen na daljnja ispitivanja. No, on ponavlja samo ono što je već prije rekao. U ponedjeljak, 27. travnja 1942., Titus je iz tajnog izvora čuo da sjedište nacista u Nizozemskoj razmišlja o njegovom prebacivanju u Njemačku. To je  značio kraj i o. Titus je to znao. Te noći nije mogao spavati. Jedan učitelj, koji je spavao pored njega, bio je jako zabrinut kada ga je čuo kako moli jednu krunicu za drugom. Bio je postojan pred daljnjim ispitivanjem Gestapoa i na kraju mu je rečeno da će biti poslan u koncentracijski logor Dachau u južnoj Njemačkoj, kasnije nazvan “najvećim svećeničkim grobljem na svijetu”. Dana 16. svibnja grupa zatvorenika, među kojima i Titus Brandsma, napušta Nizozemsku i u kasnim poslijepodnevnim satima stiže u njemački grad Kleve, gdje se nalazi tranzitni logor za Dachau. Ovdje je o.Titus doživio nevjerojatnu tamu, sve kao da ga je napustilo, doživio je strah, nesigurnost, samoću, beznađe, neprospavane noći. Veoma iscrpljen i boležljiv, zatražio je  da bude prebađen kao zatvorenik na uvjetni otpust u jedan od karmelićanskih samostana u Njemačkoj ili austriji. Bio je to posljednji krik spasa: “Oče, ako je moguće, uzmi mi ovaj kalež…” Nije bilo odgovora. Bio je razočaran. Postao je osoba koja više ništa ne može očekivati. U ovom Getsemanskom vrtu, kada ga je sve iznevjerilo, ovom karmelićaninu postaje jasno da se od njega traži da se odrekne vlastitih očekivanja. Svaki otpor je beskorisan i mogao bi dovesti do očaja. No, patnja nije uništila njegov život, nego ga je pročistila i tako on može iznova započeti. On zna koliko je važno ne osvrnuti se ako jednom staviš ruku na plug. Čak je bio u stanju staviti mali komadić papira na zid u svojoj ćeliji s natpisom: „Uzmi dane kako dolaze“. Kao da svojim riječima citira Tereziju Avilsku govoreći: Nada de Turbe. Nakon gotovo mjesec dana nevjerojatne nutarnje borbe, o.Titus je „uskrsnuo“. Njegov posljednji otpor je slomljen, predao se i ustao u novi život dostojanstvenog ljudskog bića u dehumaniziranom okruženju. „U Dachauu ću sresti prijatelje, a Gospodin Bog je posvuda”, napisao je tijekom zaustavljanja. „Mogao bih biti u Dachauu jako dugo…  16. lipnja 1942., s lijevom rukom vezanom za desnu ruku protestantskog pastora i prijatelja, o. Titusa, stavljaju na transport u Dachau, gdje su stigli nakon šest dugih dana i noći. Prolazeći kroz ulaz u logor, dobio je crveni trokut na svojoj prljavoj jakni s brojem 30492 na vrhu, što pokazuje da je politički zatvorenik. Broj mu je tetoviran na ruku. On više nema ime, klasificiran je brojem kao životinje spremne za klanje. Oduzeto mu je sve dostojanstvo. Ovdje je podvrgnut najnemilosrdnijoj brutalnosti života u logoru. I dalje se ponaša kao da živi u slobodi. Njegovu unutarnju tišinu, posljednji posjed, to mu nitko ne može oduzeti. Ovo je bio prvi nacistički koncentracijski logor, a postao je poznat kao “svećeničke vojarne”, budući da je u njemu bilo zatočeno više od 2500 svećenika i redovnika. Od samog trenutka kada je o. Titus ušao u logor, njegova smirenost i blagost razbjesnili su njegove nadređene vojnike”, nemilosrdno su ga tukli šakama, palicama i daskama, često ga ostavljali gotovo bez svijesti u blatu. Cijelo vrijeme je zadržao ono što je jedan zatvorenik nazvao “radosnom hrabrošću”. Drugima je savjetovao da budu strpljivi i izbjegavaju mržnju. “Ovdje smo u mračnom tunelu, ali moramo ići dalje. Na kraju nam svijetli vječna svjetlost”, govorio im je.

U logoru su se događale ekstremne okrutnosti. Glad, premlaćivanja, hladnoća, nevjerojatan umor, smrtna trpljenja. U roku od nekoliko tjedana iscrpljen o. Titus bio je teško bolestan. U trenutku zarobljeništva, o. Brandsma, čija uvjerenja nacisti nisu mogli pobijediti ili dehumanizirati, za njih je već bezvrijedan budući da nije mogao raditi  i postao je mrtav čovjek koji hoda. Za borbu protiv malarije koja pogađa njemačke vojnike, nacisti su eksperimentirali na zatvorenicima, u ovom slučaju, namjerno bi ih zarazili malarijom, a zatim koristili egzotične i opasne lijekove u pokušaju izlječenja. Što je bilo duže moguće, opirao se odlasku u logorsku ambulantu koju su logoraši nazivali „pakao u paklu“, svjestan da liječnici vrše sadističke pokuse na pacijentima. No, konačno je u ambulantu poslan u nedjelju, 26. srpnja 1942, tri tjedna nakon boravka u Dachau. Netko tko je otišao u ovu zatvorsku bolnicu nikada nije izašao. Kad je o. Titus ondje otišao, vjerojatno je znao što bi mu se moglo dogoditi. Na kraju je logorski liječnik dodijeljen Brandsminu slučaju naredio da se njegovom pacijentu, koji sada umire od terminalnog zatajenja bubrega, da smrtonosna injekcija koju su zvali „injekcija milosrđa“. Bio je impresivan lik čak i medicinsku sestru  koja ga je usmrtila injekcijom karbolne kiseline.  Imao je 61 godinu.

 „Usmrtila sam svetog čovjeka“ – svjedočanstvo medicinske sestre o o. Brandsmi u logoru Dachau

Dana 28. svibnja u 2 sata, na svoju vlastitu inicijativu,  pojavila se svjedokinja nazvana „Titia“ ispred Crkvenog suda u Kamp-Lintfortu, izjavljujući da je bila prisutna uz krevet o. Titusa Brandsme tijekom posljednjeg dana njegovog života. Pojasnila je da svojim svjedočenjem želi dati doprinos  ocu Titusu: “moram još toliko toga nadoknaditi i iskazati zahvalnost, jer mi je toliko pomogao. Također na ovaj način želim doprinijeti beatifikaciji. Svjedočim na temelju svog osobnog znanja. Bila sam u Dachau od travnja do listopada 1942. Tamo sam upoznala oca Titusa tjedan dana prije smrti. Bila sam medicinska sestra u ambulanti koncentracijskog logora u Dachauu. Posjećivala sam ga dva puta dnevno. Četrnaest ili petnaest puta sam kratko razgovarala s njim, svaki put oko deset minuta“. O svojoj prošlosti je rekla: „Kada sam imala 16 godina otišla sam u Berlin kao medicinska sestra Crvenog Križa. Tamo smo se morali zakleti da Hitlera smatramo svojim bogom i morali smo potvrditi da nikada nećemo ići u crkvu. Rečeno nam je da je Crkva i sve ostalo samo prijevara. Židovi bi morali biti potpuno istrijebljeni. To je bio početak našeg „obučavanja“. Bila sam premlada da bih shvatila posljedice svega toga.“  Zatim je dalje pojasnila: „O. Brandsma je morao umrijeti, bez obzira na to što je iz Nizozemske stigao u dobrom zdravlju, jer su nacisti imali veliku mržnju prema uglednom svećenstvu. Kad je stigao u ambulantu, već je bio kandidat za smrt. To proizlazi iz činjenice da ga je liječnik istaknuo kao jednog od onih na kojima treba biti provedena `injekcija milosrđa.` Odmah sam osjetila da me jako sažaljeva. Bio je vrlo nježan jer je bio svjestan da mi, doktor i ja, imamo život i smrt na raspolaganju. Logorski liječnik zvao se dr. Wolters. Često je dr. Wolters bio vrlo drzak. Otac Titus se je uvijek ophodio vrlo prijateljski i ljubazno prema doktoru. Isto tako, bilo mu je jako žao mene i pitao kako sam mogla doći tako daleko. Tada sam mu rekla kako su se okolnosti razvijale. Jednom me uzeo za ruku i rekao: Kako si ti nesretna djevojka. Puno se molim za tebe!… Općenito smo razgovarali o Nizozemskoj, a on mi je rekao da je došao iz samostana u Nijmegenu. Također mi je dao pismo da ga tajno dostavim izvan logora. Ja sam prihvatila pismo, ali sam ga nakon toga poderala jer sam se bojala.“ Potom je rekla da, prije nego je umro, o. Titus joj je dao svoju krunicu. Bila je to prilično primitivna krunica, napravljena od nekakvih perli. Rekao joj je da moli krunicu. Kad je odgovorila da ne može moliti i da joj to nije potrebno, jer više nije vjernica, potaknuo ju je da izgovara drugi dio molitve: “Moli za naše grešnike.” Rekao je da sve što treba učiniti je ići od zrnca do zrnca i reći ‘moli se za naše grešnike, sada i u času naše smrti, Amen.’ I samo stalno govorite ‘moli za nas grešnike, moli za nas grešnike’. I to je dosta… Tada sam se počela smijati. Rekao mi je da neću biti izgubljena ako se budem puno molila. Osjećala sam nenaklonost prema drugim pacijentima. Čak i stotine drugih svećenika nisu uopće na mene ostavili dojam. Samo je otac Titus imao moju simpatiju i upoznala sam ga kao ljubaznog pacijenta.“

“Jednom me pitao pušim li. Rekla sam da i onda mi je dao dvije cigarete, što nije bilo više od malo duhana smotanog u komad papira, dok smo mi dobivali dobre cigarete.” Drugi put sam mu pričala o poljskim svećenicima, koji su tajno služili svetu misu tijekom jutra. Rekla sam mu da većina svećenika nije dobra ni za što.  Odgovorio je riječima sv. Terezije, da nije neophodno  da su najbolji svećenici oni koji govore najljepše propovijedi s propovjedaonice, ali da svakako jesu najbolji svećenici su oni koji moraju mnogo trpjeti i koji prikazuju svoju patnju za grešnike. Dodao je da je on zadovoljan što može patiti. Osim krunice,  o. Titus mi je dao i bilježnicu u kojoj je napisao neke molitve. One bilješke sam kasnije izgubila.“ Jednom prilikom su ga odveli na „medicinski pokus“ i, usprkos činjenice da je sumnjao o čemu se radi, ostao je prijateljski raspoložen i zadržao je dobro raspoloženje. Sjećam se da je tada rekao: ‘Budi tvoja volja, ne moja.’ Ove su me riječi impresionirale. U tom eksperimentu, bila sam osobno prisutna. Imam dojam da nije bio u stanju pružiti otpor i osjećao se duboko nesretnim, ali ipak to nikad više nije spomenuo. Uvijek je bio veseo. Nekoliko puta sam ga pokušala bolje upoznati, ali mi nikad nije rekao zašto je uhićen. Nikad nije pokazao kajanje zbog razloga zašto je tako uhićen. Dr. Wolters je također bio oprezan jer je rekao: ‘Ovo je izvanredan čovjek, jer kad razgovaraš s njim ili ga nešto pitaš, on nikada ne pruža otpor.’ Tko god ga je vidio stekao bi dojam da je postojalo nešto nadnaravno o njemu… O. Titus je impresionirao ovu medicinsku sestru u svom odnosu prema drugim uznicima: „Obično je svaki dan uz njegov krevet bio veliki broj uznika, što sam uspjela utvrditi. Uvijek je znao tješiti ljude. Jednom sam bila prisutna kada je neki čovjek koji je stajao blizu njegovog kreveta, plakao dok je pričao svoju životnu priču. Čula sam o.Titusa kako mu govori: ‘Ali dragi moj čovječe, to i nije tako loše. To je sve prošlost.` Velika većina bolesnih zatvorenika bila je samo zabrinuta za sebe i mislili su samo na sebe, ali o. Brandsma je uvijek bio u dobrom raspoloženju i bio je oslonac svima i meni na poseban način.

Onoga dana 26. srpnja, kada je o. Brandsmi oko 14 sati ubrizgala tekućinu koja će mu za desetak munuta okončati život, osjećala se nervozno i razdraženo. Kasnije, bila je dirnuta kada je ponovno pronašla krunicu koju joj je dao. U svom svjedočenju je izjavila: „Vraćena sam na pravi put po zagovoru vlč. Titusa. Osobno ga smatram mučenikom…U sebi još uvijek nosim živu sliku svećenika koji me je sažalijevao dok sam mu davala smrtonosnu injekciju. Ubila sam svetog čovjeka.“ Titusu Brandsmi ona pripisuje svoje napuštanje nacističke ideologije i prelazak na katoličku vjeru..” Četrdeset i tri godine kasnije, ista medicinska sestra bila je na ceremoniji beatifikacije Titusa Brandsme.

Proces za beatifikaciju je započeo u nizozemskoj biskupiji Den Bosch 1952. godine. Bio je to prvi proces za kandidata koji se smatra mučenikom nacističkog režima.

Oca Tita Brandsmu blaženim je proglasio papa svetog Ivana Pavla II, 3. studenog 1985. godine. Papa Franjo ga je kanonizirao 15. svibnja 2022. na Trgu Sv. Petra.

Spomendan sveca slavi se 27. srpnja, a sv.Titus Brandsma poznat je i kao zaštitnik medija. Različiti medijski centri i filmski festivali koji se danas trude koristiti tehnologije za dobrobit pojedinca, obitelji i društva, u svom nazivu nose ime o. Brandsme, slijedeći njegovu hrabrost u naviještanju Istine. Više od 60 novinara pisalo je papi Franji s molbom da se proglasi  novim zaštitnikom novinarstva. Obrazložili su to rekavši da se “novinarska djela” novog sveca ističu među svim njegovim aktivnostima, dodajući da je “za to dao život”.

„Služiti evanđelju i našoj braći i sestrama, dati svoje živote ne očekujući ništa zauzvrat, ili bilo kakvu svjetovnu slavu: to je naš poziv. Tako su naši danas kanonizirani suputnici živjeli svoju svetost“, rekao je Papa Franjo prigodom kanonizacije.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

8 − 3 =

Možete koristiti ove HTML oznake i atribute: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>

Current month ye@r day *