Karmelsko kino 

Preporučujemo dokumentarni film o našoj Utemeljiteljici! Zaista je bila posebna. Pogledajte zašto u četiri dijela:

1/4 Dokumentarni film: Bl. Marija Terezija od svetoga Josipa 

2/4 Dokumentarni film: Bl. Marija Terezija od svetoga Josipa 

3/4 Dokumentarni film: Bl. Marija Terezija od svetoga Josipa

4/4 Dokumentarni film: Bl. Marija Terezija od svetoga Josipa

Film ima i titlove na engleskom i na hrvatskom za gluhe i nagluhe osobe, koji se mogu odabrati u donjem desnom kutu prozora. Ovdje donosimo tekst filma:

Majka Marija Terezija od sv. Josipa, odnosno, kako se tada zvala Ana Marija Tauscher van den Bosch, rođena je 19. lipnja 1855. u Sandowu, u pokrajini Brandenburg od majke Pauline van den Bosch i luteranskog pastora Hermanna Tauschera. Mala Marija imala je mirno djetinjstvo i rasla je prateći vjersko obrazovanje svoje obitelji, ali unutar sebe je osjetila da nešto manjka. Shvaćala je da ona vjera koju su joj prenosili roditelji nije joj mogla dati sigurnost za kojom je njezina duša čeznula. Dapače, s vremenom, umjesto da su se dvojbe i nevjerice smanjivale, one su se povećavale.

Nakon što je napustila očinsku kuću, radila je tri godine kao upraviteljica jedne psihijatrijske bolnice. Bilo je to intenzivno iskustvo, puno poteškoća i iskušenja, jedan hod u potrazi za istinom koja će ju dovesti 1888. da toga da prigrli katoličku vjeru i ispovijedivši svoju vjeru u Bazilici svetih Apostola u Koelnu. Ta odluka, upravo taj preokret donijet će joj patnje i poniženja. Bila je protjerana upravo iz očinske kuće i dobila je otkaz u psihijatrijskoj bolnici u Koelnu. Bez doma i bez novaca lutala je u potrazi za jednim prebivalištem i zaposlenjem. Pronašla je na koncu u zamjenu za ponizne poslove, prihvatilište u jednoj vjerskoj ustanovi. Bio je to težak i siromašni život u kojem je iskusila samoću, bolest i neprijateljsko držanje same katoličke crkve u Berlinu, koja je u njoj vidjela prepreku u odnosima s protestantskom crkvom, koji nisu uvijek bili jednostavni.

Te poteškoće imaju i određeni povijesni razlog. Berlin je bio dio Bratislavske biskupije i katolički kardinal Krupp pokušavao je imati popustljivije odnose s protestantskom crkvom i s pruskim dvorom. U ono vrijeme nije još postojao ekumenizam i uspjeh u dolasku do dijaloga i u dobivanje određene slobode u djelovanju, za katoličku crkvu u Berlinu bio je veliki rezultat. Sada je to sve moglo postati uzaludnim zbog preobraćenja kćerke protestantskog pastora, koja ne samo što se preobratila na katolicizam, već je čak htjela utemeljiti jedan vjerski red. To su bili pravi razlozi zbog kojih se katolički kardinal protivio projektima naše Utemeljiteljice. „Ako želi postati časna sestra”, razmišljao je, „zašto ne bi ušla u već postojeći red? Koji razlog postoji za stvaranje dodatnih nerazumijevanja stvaranjem novog reda?” Ali oko te točke Marija Terezija Tauscher je bila nepokolebljiva. Za nju ta nova kongregacija je bila dijelom Božjeg nacrta, i taj poziv joj se činio jasnim i dobro određenim. Tako uvidjevši da u Berlinu postoje sve te poteškoće, umjesto da je klonula duhom i sve napustila, odlučila je da za ostvarenje tog projekta treba otići u druge zemlje. Na taj način je mogla sve to ostvariti.

Jednog dana mi je granula pomisao da osobno osnujem vjersku zajednicu. Osjetila sam da činim grijeh oholosti i obratila sam se Majci Božjoj. „I kakve bi trebale biti te časne sestre?” upitah. I u tom trenutku pojavio mi se čudan lik sestre u smeđoj odjeći pokrivene glave. Je li to bio odgovor na moje pitanje ili je to bilo vražje djelo?
Naredne mjesece sudbina je bila manje nemilostiva. Zanimanjem jednog svećenika koga je poznavala, Marija je otišla u Berlin kod jedne barunice koja joj je ubrzo postala dama pratilja na njezinim čestim putovanjima. Poznavala je taj grad u kojem je živjela dio svoga djetinjstva i ostala iznenađena nakon toliko godina time što je bio pun siročadi, djece emigranata, prije svega Talijana, koje nitko nije prihvaćao. Taj život, bez obzira na to što joj je omogućavao upoznavanje novih zemalja i posjećivanje različitih stvarnosti, nije ju u potpunosti zadovoljavao. Osjetila je u svojoj duši duboku uznemirenost koja ju je mučila.

Bio je 21. siječnja 1890. kada je u snu imala uznemirujuće prikazanje. Vidjela je živo raspelo prirodne veličine, potpuno obavijeno trnovitom krunom, ruke raširene kao u znak života i dirljiv i užasan izraz koji je izazivao žaljenje.

Sada sam shvaćala jasno što je Bog htio od mene: molitvu i ispaštanje, boriti se s Njime za slobodu svete Crkve. Korak po korak, Marija kao da je slijedila jedan puteljak zacrtan upravo za nju. Slučajno čitanje života sv. Terezije Avilske potvrdilo joj je intenzitet njezinih najintimnijih želja. Pronašla je ono za čime je tragala: Karmel. Jedino je Karmel odgovarao njezinu idealu.
Idealni karmelićanin molitve i sjedinjenja s Bogom ju je očarao do te mjere da je željela postati kćerka svete Terezije Avilske. One su uostalom nosile smeđu odjeću iz njezine vizije.
Možda je bila na pravom putu? „Ne”, odgovorio joj je njezin ispovjednik. „Nije to tvoj poziv. Bog ima za tebe spremljenu sasvim drugu stvar.” Značenje toga „sasvim drugoga” se uskoro pokazalo.

Ako klauzura nije bio njezin put, onda je trebalo djelovati na drugačiji način. Na povratku s jednog od njezinih putovanja s barunicom i pošto ju je podržao berlinski svećenik dr. Janel, Marija je htjela ostvariti svoju staru želju da pomaže djeci, siromašnima i napuštenima koji žive na gradskim ulicama. Učinila je to s takvim zanosom i energijom da ju nijedna prepreka nije mogla zaustaviti.

Pronađoh jednu malu staru kuću u ulici Dei Pioppi 112. Bila je vrlo skromna, ali za početak je bila dobra. Tako je ugledao svjetlo 2. kolovoza 1891. prvi dom za beskućnike buduće družbe, početak velikog djela koje će se tijekom godina razviti i umnožiti kao domovi za beskućnike svetog Josipa. Marija je tako počela ostvarivati svoju zamisao o karmelićanskoj odanosti dajući ime i namjeru novoj zajednici. Karmelićanke Božanskog Srca Isusova su se posvetile pokajanju, njihovom osobnom spasenju, za službu i spasenje duša. Velika avantura je tek započela.
Zaista, polazeći od one male kuće za djecu bez doma, kako ju je Utemeljiteljica voljela nazivati, put je još bio dugačak i vijugav, rekla bih, jedna odiseja.
Posvetila je cijeli svoj život povećanju i širenju svoga djela, tražeći istodobno da crkvene vlasti službeno priznaju ustanovu i mogućnost nalaženja mjesta za glavno sjedište.
Njezino lutanje u tom traganju bilo je zamorno i iscrpljujuće i stavilo je na kušnju njezino djelo, ali je uvijek imala potporu u svojoj postojanoj vjeri i u beskrajnu strpljenju.
Vlakom, brodom, čak i pješice. Bezbrojna su bila putovanja koje je Majka učinila u Europi i preko oceana, gdje je neumorno otvarala kuće i samostane koji bi iskazivali njezin karmelićanski uzor.

Ta tipična ženska ustrajnost i način na koji su ostvarena djela od tada do danas čine od Majke Terezije lik najveće aktualnosti koji treba oponašati i u naše doba.
„Za Karmel bih se dala razapeti.” govorila je. Ali pošto je tvrdila da po Božjem planu nije trebala postati redovnica u samostanu, već utemeljiteljica nove vjerske obitelji, htjela je zadržati karizmatsku osobitost u okviru obitelji koju je snažno željela, a koja službeno još nije postojala. Molitva, zauzimanje i štićenje, biti u prisutnosti živućega Boga djelujući aktivno u spasenju svoje i tuđih duša. 1897. po dolasku u Rim primili su je nadstojnici karmelićanskog reda i premda još družba nije imala konačno ime, bila je primljena unutar samog reda. Poslije tolikih putovanja, tolikih odbijanja i tolikih čekanja u predsobljima, konačno se stiglo do važnog cilja.

Majko, mi ti zahvaljujemo! Majko, mi te slijedimo! Tim rječima utisnutim na nadgrobnoj ploči groblja sjedišta družbe u Sittardu, časne sestre su jednostavno i jasno izrazile njihovu naklonost sljedbenica. Otada je prošlo mnogo vremena i one su nedvojbeno nastavile sa zanosom i vjernošću putem koji je ona zacrtala. Vlastitim „DA”, na Božji poziv svaka karmelićanka Božanskog Srca Isusova sažima skladno sve izraze u postojanju posvećene žene za jednu specifičnu misiju Crkve: spasenje duša da bi ih se dovelo Božjem Srcu.

„Budite majke, a ne učiteljice”, napisala je jednog dana Utemeljiteljica svojim časnim sestrama, majke koje se potpuno žrtvuju za svoju djecu. Razmišljajte danju i noću o nazočnosti Boga i bdijte u molitvi. U tome se poglavito sastoji terezijska milost, u čežnji za spajanjem s Bogom preko jednog života u kojem su stopljeni molitva, posebno ona kompletativna, i apostolska služba u Crkvi. U njezinoj posebnoj ljubavi prema križu, Majka Terezija je duboko proživljavala to zajedništvo ulijevajući s oduševljenjem kompletativni duh Karmela u službi izravnog apostolata. Evo zašto su tijekom vremena njezine sljedbenice osim skrbi za djecu dodale nove oblike predanosti, sukladno s promjenama društva i mjesta na kojima su bile pozivane. Pomoć starijima, kateheze, kuće duhovnosti, pomoć u župama, misije.

Danas, osim u Europi, točnije Nizozemskoj, Islandu, Njemačkoj, Mađarskoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji, Hrvatskoj, i Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, družba je prisutna i u Nikaragvi, Venezueli i Brazilu i u afričkim zemljama Nigeriji i Kamerunu, naglašavajući na taj način kontinuitet i duhovnost bez granica. Nova grana reda dala je nove cvjetove i plodove, znak živućeg duha u Kristu čega je Utemeljiteljica bila puna. Razmišljajte danju i noću u Božjoj prisutnosti i bdijte u molitvi. Posjedovati pravilo vrlo malo pomaže kada nema poticanja na prisvajanje njegova duha. Kada sveto pravilo neće biti primijenjeno na potrebni način, duh ustvari neće više dati blagoslov. Mnogi pretpostavljeni ocjenjuju više pravila nego ljubavi. To nije u našem duhu. Ljubav je na prvom mjestu.

Poslije smrti moga oca, kopajući među njegovim uspomenama, pronašao sam papirić na kojem je bilo napisano: “Sine moj, budeš li jednog dana imao priliku vratiti se u našu Nizozemsku, molim te da odeš posjetiti onu što je za mnogu djecu moje generacije bila “naša majka”. Odnesi joj tu igračku. Kada sam bio dijete načinio sam je za nju, ali onda nikada nisam imao vremena niti hrabrosti da bih joj je dao. Kako naći jednu snažnu ženu? Snaga i hrabrost su njezina odjeća. U njezinim ustima stanuje istina, zakon blagosti je na njezinu jeziku. Ona bdije nad hodom svoje kuće.