Velika Subota: 26. travnja, 2016
Molitvena meditacija:
Isuse, tvoje izmučeno mrtvo tijelo unijeli su u mračnu i hladnu grobnicu. Zar je to stvarno kraj? Kako li su se osjećali tvoji učenici tih dana? Toliko toga si im govorio, koliko čuda si pred njima učinio; neizmjerno povjerenje imali su u Tebe, na tvoju riječ bili su poslušni. Toliko su Ti vjerovali, a Ti si ih sada ostavio. Sve što si govorio, činilo se daje izgubilo vrijednost. Žalost, strah, poniženje, izdaja, beznađe… svi ti osjećaji miješali su se u njihovim srcima.
Kako se osjećala tvoja Majka? Ima li veće boli nego kada majka izgubi dijete? A još kad gleda kako ga muče i ubijaju? Ali Marija, unatoč neizmjernoj boli, i dalje vjeruje. Prebire u svome srcu sve što je godinama sakupljala. Kada joj se anđeo ukazao i navijestio da će začeti i roditi sina pitala je: „Kako će to biti kad ja muža ne poznam“ (Lk 1, 34), ali imala je povjerenja iako nije sve razumjela: „Neka mi bude po riječi tvojoj“ (Lk 1, 38). Sada ponovno ne zna kako će to biti i, iako ju boli, pristaje na Očev plan. Duboko u srcu osjeća mir jer ti vjeruje. Ona je jedina sačuvala čvrstu vjeru u Tebe, u smisao Tvojih riječi, djelovanja, smisao tvoje muke i smrti, vjeru u Tvoje uskrsnuće… One velike subote, Ona je jedina na zemlji sačuvala vjeru.
Isuse, mi smo poput tvojih suvremenika. Vjerujemo Ti dok činiš lijepe stvari. Čim se dogode poteškoće, bolesti, smrt bližnjega…žalosni smo, ljuti, osjećamo da si nas izdao i gubimo povjerenje. Ti si još onda na križu znao da će to biti tako, zato i jesi s njega poručio svom ljubljenom učeniku „Evo ti majke“ (Iv 19, 27), kako bismo podno tvoga Raspetog Tijela od Marije, u Njenoj blizini naučili ljubiti, vjerovati i biti vjerni.
Marijo, Majko vjere, moli za nas da i u našim srcima vjera, nada i ljubav i traženje Boga ostanu postojani kada se na nas obruše životne oluje patnje, bolesti, osamljenosti, nepravde, osjećaja da je Bog daleko od nas i da nas ne čuje…Vodi nas k Isusu jer s njim nema nemogućega, nema bezizlazne situacije. S njim ni smrt niti grob nisu kraj nego prijelaz, početak jedne novosti života koju nam daruje Isus Otkupitelj koji nas je ljubio i samoga sebe za nas predao…
postulantica Matea
VelikiPetak; 25 ožujak, 2016.
Razmatrajući Isusov križ i razmišljajući uvijek iznova o svetoj muci, o beskrajnom miru kojim se naš Raspeti Spasitelj za nas predao, u mome se srcu budi zahvalnost za darovani život i ljubav kojom smo otkupljeni. O, koliko je velika Isusova ljubav prema nama. Rane za nas podnesene koje nas čiste i obnavljaju, rađaju nas na novi život. Jer rođena u bolu ljubav je, ta ljubav za nas grešnike… Promotrimo križ, križ našega Spasitelja… Križ ljubavi, na kojem nam se daruje i na kojem za nas umire. Križ, trenutak u kojem vjera postaje svjetlo u tami…
Nosimo li i mi svoj križ s vjerom ili se prepuštamo tami? Zagledajmo se u ranu Presvetog Srca, Srca koje čezne i ljubi: to je Vječna ljubav po kojoj smo rođeni, otkupljeni i spašeni.
Približi nas Isuse toj ljubavi i sjedini nas sa sobom. Pomozi nam da naše križeve i poteškoće nosimo s tobom, za tebe. Ne možemo ni slutiti dubinu Isusova vapaja, boli i osamljenosti. Isus oprašta, opraštajmo i mi. Čovjek po križu dobiva Nebo, dobiva Majku. Isus žeđa za našom ljubavlju. Dovršeno je. Predajmo se i mi toj Raspetoj Ljubavi!
s. M. Barbara
„Put koji vodi ravno k Bogu uzak je, strm i kamenit. Duša koja ljubi Boga, ljubi sa zahvalnošću i svaki kamenčić koji ranjava njene noge.“ (bl. Marija Terezija od sv. Josipa)
Isus je došao na svijet kako bi nam pokazao put kojim nam je ići, put koji vodi ravno k Bogu. Znao je čas kada će s ovoga svijeta otići k Ocu i ništa ga nije spriječilo da ne ustraje do kraja… Ljubio nas je do kraja! Pokazuje nam primjer odgovornosti kroz čitav život, odgovornosti za Otajstvo otkupljenja, zato „svjestan da mu je Otac sve predao u ruke“ iskazao nam je neizmjernu ljubav… ujedno je to i poziv nama da svjesno i odgovorno vršimo dužnosti zvanja koje nam je povjereno brinući se jedino za spas duša, a to možemo ako se opašemo poniznošću i ljubavlju. Isus danas sve okuplja, slika je to Crkve koja će okupljena oko Isusa slaviti Euharistiju. On sve poziva, Ivana koji je bio vjeran sve do Križa, Petra koji će ga zatajiti i Judu koji će ga izdati… Isus je znao da će u svijetu biti onih koji će ga poput Ivana vjerno slijediti do kraja. Znao je i za one koji će ga zatajiti poput Petra u trenutku boli kada neće razumjeti Otajstvo Križa. Juda je slika onih koji će činiti svetogrđe, u stanju teškoga grijeha pristupiti sv. Pričesti i oskvrnjivati Sakrament Ljubavi. On ipak sve okuplja i želi ih oprati. To je stav poniznosti i primjer je nama da u poniznosti priznamo svoje grijehe i dopustimo Isusu da nas opere svojom Krvlju, da oprani od grijeha krenemo putem Ljubavi i opasani krepostima pristupamo Euharistiji. Isto tako poziv je onima koji idu krivim putem da se vrate Isusu i dopuste da ih On opere od grijeha jer „ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom.“ Petrov stav u trenutku pranja nogu ukazuje na to kako čovjek ne poznaje dovoljno Boga ili ima iskrivljenu sliku Boga. Petar nije upoznao Isusovu poniznost, ima svoju sliku Isusa i zato se iznenađuje kada vidi taj čin poniznosti. Isus pita učenike razumiju li što je učinio, znao je da ih je to zbunilo… dao nam je primjer i na nama je želimo li ga prihvatiti…čovjek u svojoj slabosti često ne razumije Isusov put, stoga je potrebno moliti za tu milost da sve možemo promatrati Isusovim očima, a njegove oči su prepune ljubavi…Kristovo Srce iako ranjeno našim grijesima, prepuno je ljubavi za svakoga od nas.
s. Marina Lucija
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju – 26, 14-25
U ono vrijeme: Jedan od dvanaestorice, zvani Juda Iškariotski, pođe glavarima svećeničkim i reče: »Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati.« A oni mu odmjeriše trideset srebrnika. Otada je tražio priliku da ga preda.
Prvoga dana Beskvasnih kruhova pristupiše učenici Isusu i upitaše: »Gdje hoćeš da ti pripravimo te blaguješ pashu?« On reče: »Idite u grad tomu i tomu i recite mu: ‘Učitelj veli: Vrijeme je moje blizu, kod tebe slavim pashu sa svojim učenicima.’« I učine učenici kako im naredi Isus i priprave pashu.
Uvečer bijaše Isus za stolom s dvanaestoricom. I dok su blagovali, reče: »Zaista, kažem vam, jedan će me od vas izdati.« Silno ožalošćeni, stanu mu jedan za drugim govoriti: »Da nisam ja, Gospodine?« On odgovori: »Onaj koji umoči sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin Čovječji, istina, odlazi kako je o njemu pisano, ali jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega. Tomu bi čovjeku bolje bilo da se ni rodio nije. A Juda, izdajnik, prihvati i reče: »Da nisam ja, učitelju?« Reče mu: »Ti kaza.«
RAZMATRANJE
„Vrijeme je moje blizu“, reče Isus, misleći na skoru blizinu svoje muke. Iskaz je to silne ljubavi koju Bog ima prema nama, siline ljubavi koja zna za koga se daje, koja poznaje nutrinu svakog čovjeka, ali ne sustaje zbog toga, nego polaže svoj život, jednako za grešnike i za pravednike.
Isuse, zaslugama svoje muke, pomozi nam da te u svakodnevici svoga života ne izdamo, već nam udijeli hrabrosti da damo svjedočanstvo života za Tvoju slavu, ma koliko nas to stajalo.
s. Marijana
Isus potresen u duhu… Evanđelist spoznaje tu bol i čini gestu, naslonio se na Kristov bok… poruka je to svima nama da posebno u ovim danima budemo Kristu utjeha… a ne oni koji će mu nanijeti bol.. zašto ta potresenost? Isus, iako je oduvijek sve znao i svjesno se za nas predao, u trenutku ustanovljenja Euharistije, u bolnoj noći agonije osjeća čitav krvavi užas pred tolikim grijesima… Čovjek za koga će On proliti Krv, zarobljen je grijehom… ta smrtna žalost duše para mu Srce još više kada u Judi vidi mnoge osobe koje će pristupati Euharistiji u stanju teškoga grijeha, daleko od njega… Jednom je Isus sv. Padre Piu rekao: „Sine moj, nemoj misliti da je moja agonija završila tijekom ona tri sata dok sam visio na križu. Ne, ja ću, zbog duša koje sam najviše obdario, biti u agoniji sve do kraja svijeta…“ Da, Juda kojega je Isus izabrao i nije ga odvajao od drugih bolna je slika mnogih izabranih koji će ga izdati i od kojih će dobivati hladnoću i nezahvalnost… Isus zna tko će ga izdati i to prokazuje na način da Judi daje slobodu: „Što činiš, čini brzo!“ Bio je to jezik razumljiv samo Judi… Isus progovara svakome na njemu razumljiv način, u ovome trenutku nitko osim Jude nije znao što je Isus rekao… sigurno da i Juda, premda je slijedio i slušao Isusa, nije razumio što govori…on zaslijepljen grijehom ide, kao da nikada nije ništa čuo što je Isus govorio o muci, predaje ga. Njega koji je sam Život predaje, a sebe osuđuje na smrt… Predajemo li mi svoje dostojanstvo ropstvu grijeha? Prodajemo li mi druge, predajući ih u “smrt“ možda ne za novac, može to biti uništavanje, ocrnjivanje, izdavanje tuđeg identiteta na bilo koji način kako bismo stekli naklonost drugih i svratili pozornost na sebe, kako bismo u očima drugih postali veći…sve je to, kako nam Papa Franjo kaže, terorizam, bacanje drugome bombe u lice, to je zaraza koja se širi i usmrćuje čovjekovu dušu! Juda je izdao Isusa ne znajući da će se Bog po tome proslaviti, a da će to biti njemu na propast… Slika je to onih koji ocrnjujući bližnjega ne znaju da sebe vode u propast… Isus nam je svojim životom pokazao primjer, preko Križa do krune jasno se očituje Božja svemoć… Bdjeti nam je i moliti da se nikada ne udaljimo od Života, da ga nikada ne napustimo već da se po Njemu i u našem životu pokaže slava Očeva.
s. Marina Lucija
21. 03. 2016. PONEDJELJAK – Pomazanje u Betaniji
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu – 12, 1-11
Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene narodne pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.
Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: »Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?« To ne reče zbog toga što mu bijaše do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato Isus odvrati: »Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek!«
Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa.
RAZMATRANJE
Ulazimo u Veliki tjedan. To je po liturgijskim obredima najbogatiji tjedan u godini. Počinje na Cvjetnicu i okrunjen je nedjeljom Uskrsnuća Gospodnjega. Tih dana osjetljiviji smo za sve ono što se događalo u povijesti Isusova života, osobito u povijesti njegovih posljednjih dana zemaljskog života. Pratimo ga gotovo u stopu, kako nam to evanđelja govore.
Veliki ponedjeljak nas sjeća jednog pomazanja. Žena neka je Isusu na noge izlila cijelu bočicu dragocjenog mirisnog ulja. Ništa joj nije bilo žao. Za Isusa će učiniti sve. Juda izdajnik mrmlja i tobože dobronamjerno primjećuje da se novac, mogao bolje iskoristiti, možda za siromahe. Ovoj ženi toga nije bilo žao. Smatrala je da za Isusa ništa nije preskupo. Čak ni njegovi učenici nisu to mogli shvatiti i činilo im se nerazumnim rasipanjem. Isus uzima u zaštitu ženu i spominje da je to učinila za njegov ukop.
Razmatrajmo gestu pažnje i ljubavi. Žena je htjela Isusu iskazati ljubav. Drugo nema pred očima. Htjela se Isusu odužiti za sve što je od njega primila. Bio je to njezin osobni čin ljubavi i predanja.
Isus nam je otkrio da je Bog ljubav i da je osjetljiv na ljubav. Svaka gesta ljubavi njemu je draga. Čak se u temeljnoj zapovijedi ljubavi ističe da valja Boga ljubiti svim srcem i svom snagom. Ova je žena sigurno ljubila Isusa i dala je oduška toj ljubavi u ovoj gesti pomazanja.
Nije marila koliko to košta. Često se pitajmo usuđujemo li se u svom odnosu prema Isusu ući u rizik ljubavi. Da li smo previše proračunati i ne želimo da nas ta vjera previše stoji. Isus od nas očekuje pomazanje. Očekuje iskrene i nove odluke. Očekuje promjene koje često nisu lake i traže od nas veliko odricanje. Očekuje mnogo. Jer i Isus je nama darovao mnogo, darovao nam je sve, ljubio nas je do kraja. Volimo se cjenkati u našim međuljudskim odnosima, pa se i s Bogom cjenkamo. Računamo koliko mu vremena dajemo, koliko smo molitava izrekli, koliko smo žrtvovali za Crkvu. Međutim, u ljubavi toga nema. A Bog je ljubav i očekuje i od nas ovih dana pomazanje ljubavi. Darujmo mu svoje najdragocjenije, sebe, svoju pažnju i ljubav.
s. M. Kristina