PRIČA O OBITELJI KOJA ZASLUŽUJE DA JU UPOZNATE:
BLAŽENI LJUDEVIT I AZELIJA MARTIN (roditelji sv. Terezije iz Lisieuxa) –
LJEPOTA I HEROIZAM KRŠĆANSKE SVAKODNEVICE
Liturgijski spomendan: 12. srpnja
Sveci su osobe koji je svoj život ostvarili u potpunosti. Ove godine, 18 listopada, sv. Otac će u Rimu proglasiti svetima Louisa i Zeliju Martin, roditelje svete Terezije iz Lisieuxa. Njihov blagoslovljeni brak ne samo da nam je darovao najveću Sveticu modernih vremena, već je također darovao jedan od najljepših uzora kršćanskog braka u povijesti Crkve. Oni su svijetli primjer bračnog života u ljubavi, vjernosti, u otvorenosti potomstvu, zauzetom odgoju djece, u apsolutnom povjerenju u Boga koji može biti i uzor obiteljima danas. To je osobito snažna poruka za roditelje koji u njima imaju uzor kršćanskog života, kako ga živjeti, kako ostvariti posvećenje na koje smo svi pozvani…
S obzirom su oni uspjeli odgojiti jednu Sveticu – Tereziju od Djeteta Isusa i svetog Lica, (a vidjet ćemo da nije samo jedna), možemo se zapitati na koji način im je to uspjelo? Znamo da se sveci se ne rađaju, nego se svetim postaje. Blaženi Louis i Azelija Martin mogu nam pomoći u otkrivanju vlastitog ostvarenja kršćanskog života u obitelji, kako supružnici, roditelji, a istovremeno uspješne poslovne osobe.
Louis (Ljudevit) Martin rođen je 22. 8. 1823 u Bordeauxu. Otac mu je bio vojnik, a kasnije i žandar. Izučio je urarski i draguljarski zanat -zanimanje koje zahtijeva strpljivost i točnost – te je u njemu bio vrlo uspješan. Louis je po naravi bio je prirodno otmjen i dostojanstven, uredan, točan, sklon promišljanju i povučenosti. Volio je čitati, a ribolov mu je bio omiljeni hobi. Njegova kći Terezija spominje i karakternu manu naglosti, koju je uspio tako ovladati da se doimao kao utjelovljenje blagosti. Uspio je spojiti duboki duhovni život i povezanost s Bogom sa svakodnevnim obiteljskim i poslovnim dužnostima. Terezija će ga smatrati svecem. Iako bi mu to donijelo znatan profit, nikada nije podlegao napasti i nagovaranju poznanika da svoju urarsku i draguljarsku radnju ima otvorenu i nedjeljom. Umro je 29.7. 1894. u 71. godini života, pogođen bolešću arterijske skleroze.
Zelie Guerin je rođena 23. 12. 1831. u obitelji seljačkog porijekla, a otac joj je također bio vojnik. Po naravi je bila blaga, energična, poduzetna i hrabra. U mladosti je često bolovala od migrene. O svom djetinjstvu će pisati svome bratu Izidoru: moje djetinjstvo i mladost bili su žalosni kao mrtvački pokrov jer dok je tebe majka mazila, prema meni je bila veoma stroga; premda dobra, prema meni nije imala razumijevanja, zbog toga sam trpjela u srcu.. U gradu Alanconu Azelija je otvorila i vodila vrlo uspješnu te nadaleko poznatu radionicu čipaka. Veoma je voljela svoju djecu. Veoma je bolno je proživljavala smrt svoje četvero malodobne dječice i drugi su joj tada znali reći: zar ne bi bilo bolje da ih nisi ni rodila? Azelija otkriva da zna prihvatiti i osmisliti teške trenutke života te im odgovara: Moju djecu nisam zauvijek izgubila. Život je kratak i pun patnje, i jednog dana naći ćemo u nebu one koje volimo… Kada je njena kći Leonija više od godinu dana lebdjela između života i smrti, ova majka kojoj je smrt toliko puta oduzela voljenu joj djecu, imala je snage izreći Bogu ovu smionu molitvu: Gospodine, ako će jednoga dana postati svetica, ozdravi je. Bila je to žene velike vjere, realna i staložena. Njena pisma svjedoče o obiteljskom životu ispunjenom radošću, bolestima, nevoljama, nadama i trpljenima. Otkrivaju njenu ljudsku i nadnaravnu jednostavnost, osjetljivost za potrebe muža i djece ujedinjen s dubokom nadnaravnim životom. „Mi smo živjeli za našu djecu, u tome je bila sva naša sreća“, izjavila je. Kad je Azelija imala 33. god. pokazali su se prvi znakovi bolesti raka na dojci. Od te je bolesti i umrla 28.8. 1877. u 46. god. života. Najmlađoj Tereziji je bilo tek četiri i po godine.
Ljudevit i Azelija upoznali su se u proljeće 1858. na mostu u gradu Alençonu – gradu u kojem su živjeli, u Francuskoj. Kad ga je Azelija ugledala, u sebi čula glas: to je onaj koga sam ti pripravio. Taj susret je upriličila Ljudevitova majka koja je pohađala školu za izradu čipaka zajedno sa Azelijom. Vidjevši izbliza divne kvalitete ove djevojke, poželjela je da Ljudevit s njom osnuje obitelj. Na obostrano zadovoljstvo to se i dogodilo jer Ljudevit kao urar nije imao ništa manje vrlina od te djevojke.Vjenčanje je bilo 13. srpnja 1858. Ljudevit je tada imao 35. a Azelija 27. godina. Za dan vjenčanja Louis je svojoj ženi izradio medaljon starozavjetnim likovima Tobije i Sare. Time je želio reći da ovu ženu doživljava upravo kao Tobija kome je sam anđeo pronašao Saru za ženu. Azelija će kasnije reći da je Ljudevit svet čovjek i da ona želi svim ženama takvog supruga. U jednom od pisama koje je Louis napisao svojoj ženi nalazimo sintezu bračne ljubavi. Louise je pismo potpisao sljedećim riječima koje dokazuju koliko je volio svoju ženu: “Tvoj muž i istinski prijatelj, koja te voli za cijeli život.” Na te riječi, Zélie odgovara: “Ja te u duhu pratim tijekom dan i kažem sebi: on sada radi ovo, zatim ovo… Toliko sam nestrpljiva da budem s tobom, dragi Louis. Volim te i svim srcem i za vrijeme tvoje odsutnosti sam iskusila da su se ovi moji osjećaji udvostručili. Bilo bi za mene nemoguće živjeti bez tebe. ” Koja je tajna njihovog svetog braka? Možda činjenica da su prije međusobnog gledanja jedno drugog u oči, oni prvotno gledali Isusa. Živjeli su sakramentalno zajedništvo kroz svetu pričest u kojem ih je Bog odgajao, a potom su to prenijeli u svoj brak. Svojim životom su objavili da je za brak neophodna: ponizna ljubav, ljubav koja se ne ustručava početi iznova svako jutro; ljubav sposobne povjerenja i obostrane žrtve…
Iz njihovog braka rodilo se od 1860. do 1873. devetero djece. U to je vrijeme smrtnost djece bila velika, te je četvero dječice umrlo već u ranoj dobi. Svih pet kćeri postale su redovnice i umrle na glasu svetosti. To su: Marija, Paulina, Leonija, Celina i Terezija.
Aludirajući na svoje djetinjstvo, Terezija je zapisala o svojim roditeljima: Dobri Bog dao mi je oca i majku, koji su bili dostojniji neba nego zemlje!imam sreću pripadati roditeljima kojima nema ravnih… moje prve uspomene pune su osmijeha i najnježnijih milovanja! Ja sam mnogo ljubila tatu i mamu i iskazivala im svoju nježnost na tisuću načina, jer sam bila vrlo srdačna… O čemu se u toj obitelji razgovaralo s djecom, svjedoči i Azelijina pisma kćerki Paulini, kada je Terezija imala 4 godine: mala me Terezija neki dan pitala hoće li ona doći u Nebo. Rekla sam da hoće ako bude dobra. Ona mi odgovori: Da, ali ako ne bih bila dobra, išla bih u pakao. Ali ja dobro znam što bih učinila: odletjela bih k tebi u nebo, kako bi me dragi Bog mogao uzeti od tebe? Ti bi me čvrsto držala na svojim rukama…U drugom pismu Azelija piše: beba je vragoljanka da joj nema ravne, miluje me i želi mi smrt: o kako bi rado da ti umreš, moja majčice! Kada su je zbog toga ukorili, rekla je: ali to je zato da odeš u nebo, jer ti kažeš da treba umrijeti da se dođe onamo. Isto tako ona želi smrt svome ocu u svojoj pretjeranoj ljubavi…
Karakter Terezije kao djevojčice nije bio anđeoski i zahtijevao je mnogo strpljivosti, ali i odlučnog odgoja. Roditeljima Martin je očigledno bilo mnogo stalo do odgoja za krepost. U sačuvanim pismima uvijek ćemo naći zapise također i o karakternim osobinama njihovih kćeri. Nama je to dragocjeno da bismo spoznali kao se sveci ne rađaju kao sveci, nego su to Božjom milošću i radom na izgradnji valstitog karaktera postali. Za kći Celinu, Azelija piše: ona upravi teži za krepošću, ima nevinu dušu i zgraža se od zla. Što se tiče male zloćke Terezije, ne zna se pravo kakva će biti: tako je nestašna! Bistrija je od Celine, ali je mnogo manje blaga i osobito je u njoj gotovo neslomljiva tvrdoglavost; kad ona kaže: “ne!“, ništa je ne može skloniti da popusti. Mogao bi je jedan dan (za kaznu) metnuti u podrum, ona bi radije ondje spavala nego rekla: „da!“. Ona ipak ima zlatno srce, vrlo je umiljata i iskrena. Veselje ju je vidjeti kako trči za mnom da se ispovijedi: mama, gurnula sam Celinu jedanput, tukla sam je jedanput, ali neću više. Tako je u svemu što čini. … Zatim: Celina i Terezija prepiru se od vremena do vremena. Celina popušta da bi imala biser u svoj kruni. Ja sam dužna popravljati moju Tereziju koja se silno žesti, kad stvari ne idu kako ona želi, valja se po podu kao očajnica, uvjerena da je sve propalo; ima trenutaka kada je to jače od nje i ona se sva guši. To je vrlo razdražljiva djevojčica, ali je vrlo umiljata, bistra i sjeća se svega…
Kada Terezija govori o svojem djetinjstvu, prisjeća se da je imala pogrešku velikog samoljublja. „Jednog dana mama mi je rekla: Terezice, ako poljubiš zemlju, dat ću ti novčić. Jedan novčić, to je za mene bilo čitavo bogatstvo. Da ga zaslužim, nisam trebala sniziti svoju veličinu, jer zbog svog malog stasa nije bila velika udaljenost između mene i zemlje, ali moja oholost se pobunila na pomisao da „poljubim zemlju“, ja se uspravim i reknem mami: o, ne, draga mama, ja volim radije biti bez novčića!“ Drugom prilikom su išli u posjet jednoj gospođi. Majka je odredila da joj obuku lijepu haljinu prekrivenu čipkama kako joj ne bi ruke pocrnile na suncu. Pustila sam da me oblače, kako to moraju dopustiti djevojčice moje dobi, ali u sebi sam mislila da bih bila mnogo ljepša s golim ručicama. Zaključuje: da su me s ovakvom ćudi, kao što je moja, odgajali roditelji bez kreposti, bila bih postala vrlo zločesta i možda bih se izgubila… Smatra pravom srećom što su ju roditelji zarana, u djetinjstvu poučili je da treba svladavati negativne osobine svoje naravi. Kako se Terezijin karakter mogao razviti govori i činjenica da je nakon smrti jedan grafolog analizirao njen rukopis i izjavio da je identičan rukopisu jedne talijanske kriminalke! Roditelji su vidjevši njenu tvrdoglavost i naprasitu narav, nastojali joj u srce usaditi svu ljepotu kreposti blagosti, popustljivosti, uče ju činiti žrtvice – svladavati svoju volju, ali ne obećavajući kao motivaciju slatkiše, novac, nagradu i sl. već joj pojašnjavaju „da će time razveseliti dragoga Boga“. Roditeljski odgoj i njihov primjer urodili su plodom: Imajući oko sebe samo dobre primjere, htjela sam ih naravno slijediti…“, zapisat će Terezija.
Njena majka primjećuje tu promjenu i s radošću piše Paulini, kako je između Celine i Terezije počelo pravo natjecanje koja će biti bolja i učiniti više žrtvica kako bi razveselile dragog Boga. I jedna će susjeda simpatično primjetiti; što to znači kad se ova mala igra u vrtu, čuje se samo govor o žrtvicama. Mama može sada s ponosom javiti Paulini: ta mala će biti dobra, već se sada vidi klica. Ona govori samo o dragome Bogu, ni za što na svijetu ne bi propustila svoje molitve. Terezija je i vrlo bista djevojčica. Jednog dana starija Celina u razgovoru s mlađom Terezijom se čudi kako može tako velik Bog biti u tako maloj hostiji. Buduća svetica odvraća da to nije čudno, jer je dragi Bog svemoguć. Ali , što to znači „svemoguć“ nije jasno Celini. Terezija joj pojašnjava: to znači da može učiniti sve što hoće!
Kako je izgledao jedan dan u ovoj obitelji, kako se tu živjelo? Pojednostavljeno rečeno, tu Bog nije bio „gost“, nego stalni član njihove obitelji. Svoju vjeru u Boga roditelji su duboko živjeli. Imali su potrebu svaki dan ići su na sv. Misu. Njihova kćerka Marija je izjavila na procesu za Terezijino proglašenje blaženom da su njezini otac i majka imali tako duboku vjeru, te su njihova djeca, slušajući njihov govor o vječnosti, stvari svijeta gledali kao potpunu ispraznost. Majka je pripremala djecu za sakramente ispovijedi i pričesti s toliko ljubavi i jasnoće, da su djeca osjetila strahopoštovanje prema tim sakramentima. U kući se nije čula ni jedna neprimjerena riječ. S ljubavlju su ispravljali pogreške svoje djece. U kući je bilo mjesta, posebno u večernjim satima, za pjesmu, čitanje i igru. Ugodne poslijepodnevne šetnje bile su svakodnevne, uz sve poslove koje je majka imala.
No, kada je Azelija oboljela od zlućudne bolesti, njena zdravstvena situacija potresla je obitelj. Jedan značajan podatak govori o tome koliko djeci znači uzor u molitvi. Za posljednjih tjedana života majke Azelije, o najmlađim djevojčicama se brinula jedna njihova teta. Jedno jutro Terezija i Celina nisu stigle izmoliti svoje uobičajene molitve i to su rekle. „Dobro, drage djevojčice, možete ih odmah sada izmoliti – i teta iziđe iz sobe“. Djevojčice su se tužno pogledale i rekle: Ah, teta nije kao naša mama, naša mama je uvijek s nama molila. Azelija ni u ovoj bolnoj situaciji nije posustala u svom povjerenju u Bogu. Dok cijela obitelj žarko moli za njeno ozdravljenje, a zdravstveno pogoršanje pokazuje da Božja providnost ima drugačije naume, ona se potpuno predaje Božjoj volji. U svom posljednjem pismu napisala je bratu Izidoru: Ako me sveta Djevica ne ozdravi, to je zato što je moje vrijeme završilo i što dobri Bog želi da otpočinem drugdje. Preminula je blago u Gospodinu 28.8. 1887. u 46. godini života.
Poslije majčine smrti, sav odgoj pao je na oca. Na nagovor Azelijinog mlađeg brata Izidora Guerin, otac i djeca preselili su se u Lisieux, gdje je on radio kao farmaceut. Zbog šoka majčine smrti koja je tada imala četiri i po godine, Terezijina vesela i sretna narav se promijenila i postala je povučena i pretjerano osjetljiva.
Otac se silno trudio, usprkos brojnim obvezama da obitelj ostane mjesto topline, radosti, zajedništva i povjerenja. Terezija će zapisati: tatino tako nježno srce, još se uz svu ljubav koju je već imalo, napunilo pravom majčinskom ljubavlju… Otac ju je nazivao „moja mala kraljica“, a ona njega svojim kraljem. Lik oca i majke su presudni za našu sliku o Bogu, jer iz tog zemaljskog iskustva ljubavi lakše je usvojiti i zaživjeti istinu vjere da je Bog ljubav. Iz naše pak slike o Bogu, ovisi naše ponašanje prema njemu. Upravo zbog predivnog iskustva ljubavi i skrbi svojih roditelja, Terezija će kasnije do savršenstva zaživjeti duhovnost povezanosti s nebeskim Ocem, koja je u duhovnosti bila zanemarena.
Louisu Martin su oko odgoja i kućnog obrazovanja mlađih djevojčica pomagale starije kćeri Marija i Paulina. Terezija će s ponosom reći da je prva riječ koju je naučila pisati bila: Nebo! Kako je izgledala svakodnevica za djecu u ovoj obitelji? Postojao je dnevni ritam uobičajen i za današnju djecu: učenje i igra. Dan bi u obitelji započinjao jutarnjom molitvom. Potom je slijedilo učenje. Za marljivost u svladavanju gradiva, otac bi darivao nagradio. To su često bile slike vjerske tematike za koje Terezija kaže da im je duguje velike radosti i snažne dojmove koje su je potakle na krepostan život. Sljedeća značajna odgojna komponenta oca Loisa tiče se uvida u to kojim sadržajima djeca ispunjavaju svoje vrijeme. Terezija je voljela strastveno čitati knjige, ali napominje da je na sreću imala za vodiče zemaljske anđele koji su joj birali knjige koje joj nisu mogle naškoditi već su na zabavan način hranile njeno srce i dušu. Također, obitelj je razborito bdjela nad vremenom provedenom u toj zabavi. Svako poslijepodne otac je pronašao vremena biti sa svojom djecom te bi ih poveo u kratku šetnju, a u nedjeljno poslijepodne ta je šetnja bila dulja. Uvijek bi se u šetnji pohodila i jedna od crkava u Lisiexu. Terezija će zapamtiti svaku nedjelju kao dragi obiteljski dan, o čemu piše s mnogo radosnih dojmova. Prijepodne bi obitelj išla u crkvu, a najmlađa kći Terezija bi putem cijelo vrijeme držala svoga „Kralja“ – oca, kako ga je nazivala za ruku. Za vrijeme propovijedi znatićeljna Terezija često motri očevo lice. Uočila je da su u prisutnosti Svetoga, njegove oči se često od ganuća napunile suzama, koje se uzalud trudio da zadrži. „Činilo sa kao da već ne pripada zemlji, toliko je njegova duša voljela uroniti u vječne istine.“ U nedjeljno poslijepodne, polazili bi u dužu šetnju. T. je imala zadatak dijeliti novac siromasima koje bi putem sretali, što je ona rado činila. Očito mudra pedagoška gesta da se djeca nauče imati osjećaj za potrebne. U nedjeljnu večer nakon društvenih igara, Terezija bi s Celinom sjela tati na koljena, a on bi pjevao ili recitirao puočne pjesme. Večernja molitva molila se zajedno, a Terezija ju posebno pamti jer kaže: Dovoljno mi je bilo pogledati moga oca, pa da znam kako mole sveci. Potom je slijedilo Terezijino pitanje: jesam li bila dobra danas, hoće li anđeli letjeti oko mene? Zatim bi sve kćeri redom dolazile poželjeti ocu laku noć.
Godine prolaze, a 3. kćeri obitelji Martin otišle su iz obiteljskog gnijezda i posvetile se Bogu: Paulina i Marija u Karmelu, a Leonija u redu Pohođenja Marijina. Od tako brojne obitelji, ostale su uz oca još dvije kćeri. Terezija je stasala u djevojku atraktivna izgleda, inteligentnu i otmjenu, te je često je bila poticaj pohvala i divljenja, a i ona sama priznaje da su joj takve pohvale godile. No, darom mudrosti neuobičajenom za njenu dob, spoznaje da se Bog i njegova ljubav ni sa čim ne mogu usporediti. Već zarana u sebi otkriva redovnički poziv, a u dobi od 15. god. želi poći u. No, kako ostaviti oca koji je već darovao Bogu svoje tri kćeri i prihvatio njihove želja za redovničkim životom?
Terezija se nekoliko mjeseci borila sa sobom i s Bogom. Napokon je smogla snage i priopćila ocu svoju odluku. Koliko je bila jaka vjera tog čovjeka pokazuje i način na koji je od nje primio tu vijest. Napomenuo je da je s 15. god. premlada za tako sudbonosnu odluku. No, ona je tako dobro branila svoju želju da je Louis došao do uvjerenja da je njena želja – želja samog Boga i zato je u svojoj dubokoj vjeri uskliknuo da mu dragi Bog iskazuje čast što od njega tako traži svoju djecu. „Činilo mi se da tata uživa u toj tihoj radosti koju daje prinesena žrtva. Govorio mi je kao svetac. Mi smo još dugo nastavili šetati vrtom, a mojem je srcu odlanulo zbog dobrote kojom je moj neusporedivi otac primio moju tajnu. Vjerujemo da je ocu, ljudskim očima gledano bilo teško. Znao je da ako Terezija ode u Karmel, kao ni dvije starije kćeri, nikada ga više neće moći posjetiti u njegovoj kući, čak ni u posljednjoj bolesti, niti na času smrti jer takvo je pravilo ove redovničke zajednice. Pa ipak, ovi nas roditelji uče kako je svaki roditelj tek posrednik života svoje djece, a Bog je istinski darivatelj života. Roditelji trebaju za svako svoje dijete otkrivati Božji plan, njegovu želju i tražiti istinsku sreću svoje djece koja obuhvaća brigu za dušu i tijelo. Na putu ostvarenja Terezijine želje uslijedile su brojne zapreke. Nadležni crkveni autoriteti, rekli su Tereziji da ne može biti primljena u samostan do 21. god. Na to je Louis rekao da će ju povesti i do biskupa i do pape, ako želi, da bi ona mogla odmah odgovoriti na Božji poziv kad to Bog od nje traži. Biskup je misleći da će ugoditi tati, pokušao nagovoriti Tereziju da ostane još nekoliko godina uz oca, no bio je nemalo iznenađen kad je vidio da otac revno pristaje uz nju. Kako se obitelj Martin pripremala na hodočašće u Italiju i u Rim k Papi, otac je još napomenuo da će, ukoliko biskup ne odobri sada Terezijin ulazak, on to moliti i od samoga svetog Oca. Hodočašće je trajalo mjesec dana i obitelj Martin se našla među brojnim osobama plemićkog podrijetla. Kada su hodočasnici saznali da Louisova kći želi ići u samostan, pomislili su da ju je otac poveo na ovo putovanje kako bi upoznala ljepote svijeta, te da će ju boravak u elitnom društvu i elitnim mjestima odvratiti od želje za samostanom. No, na kraju hodočašća, nakon što su imali prilike upoznati Tereziju i njenog oca, shvatili su da se radi o iznimnoj obitelji. To je uvidio i biskup, koji je prvotno odbio Terezijinu zamolbu, a sada je bio uvjeren da se doista radi o Božjoj volji… Odobrio je njen ulazak u samostan.
9. travnja 1888 , Terezija ulazi u samostan. „Ujutro tog velikog dana, pošto sam posljednji put bacila pogled na lijepo gnijezdo moga djetinjstva koje više nisam imala ponovno vidjeti, krenula sam držeći za ruku svoga ljubljenoga kralja, da se uspnem na goru Karmel. Pošto sam izgrlila sve članove moje obitelji (koji su jecali), klekla sam pred svoga divnog oca, moleći od njega blagoslov. Da mi ga dadne, spusti se i on na koljena i blagoslovio me plačući. To je bio prizor kome su se morali radovati anđeli, vidjevši toga starca kako prikazuje Gospodinu svoje dijete još u proljeće njegova života. Sutradan je otac pismom javio vijest svojim prijateljima: Predragi prijatelji, jučer je Terezija, moja mala kraljica ušla u karmel. Samo Bog može tražiti tako veliku žrtvu… nemojte me žaliti, moje je srce preplavljeno radošću.“ Kada mu je i kćer Celina, koja je jedina još bila uz njega u kući povjerila da i ona osjeća redovnički poziv, plakao je od radosti i pošao s njom u crkvu „da zahvali Bogu koji mu je iskazao čast uzimajući svu njegovu djecu.“
No, tri mjeseca nakon Terezijinog odlaska u samostan, započeo je za ovog dobrog oca pravo križni put poniženja. Zadobio je teški napadaj cerebralne arterioskleroze. Pronašli su ga u drugom gradu tek nakon 4. dana. Izmjenjivale su se dani poboljšanja i pogoršanja. Bolest je toliko uzela maha da je Louis morao ispiti kalež krajnjeg poniženja jer su se očitovala ponašanja psihičke iznemoglosti, depresije i umne poremećenosti.
Nakon ponovljenog moždanog udara, zbog dementnog ponašanja morao je biti smješten u bolnicu u Caenu Celina se nastanila u blizini bolnice kako bi bila što bliže ocu kada su ga već tuđe ruke morale dvoriti. Te godine očeve bolesti bile su tri godine mučeništva i krajnjeg poniženja te obitelji. U tijeku bolesti, u prisebnim trenucima, Louis je pokazao da je potpuno svjestan svoje bolesti i poniženja. No, njegovo je junaštvo bilo toliko da nje htio moliti za svoje ozdravljenje, smatrajući da Bog zna zašto mu je poslao baš tu vrstu bolesti te da ju on zato želi prihvatiti kao Božju volju. Umro je 29. 7. 1894. god, prisebna duha; prije nego je izdahnuo, uputio je pogled pun zahvalnosti i ljubavi prema svojoj kćeri Celini. Terezija je rekla da ne sumnja da je duša njenog oca išla ravno u nebo, a za to je tražila od Boga i jedan znak. Njena sestra Celina je htjela ući u Karmel, ali je jedna sestra u zajednici smatrala da nije prikladno da su u jednom samostanu nalaze četiri rođene sestre. Nakon što je od Boga zatražila znak za svog oca, prva osoba koju je susrela nakon te molitve bila je upravo sestra koja se protivila Celininom ulasku. Sada je Tereziji priopćila da se ne protivi ulasku njene sestre u samostan…
Prvi korak prema proglašenju svetima supružnika Martin započeo je 1956. godine. Blaženima su bili proglašeni na misijsku nedjelju, 19. listopada 2008. a Božja Providnost je htjela da se beatifikacija dogodila upravo u obljetnici 150. godišnjice njihovog vjenčanja. Nakon dugog i preciznog crkvenog postupka oko ispitivanja svetosti njihova života, presudno je bilo „čudo života“ -ozdravljenje djevojčice Carmen Perez Pons iz španjolskog grada Valencije koje je prihvaćeno kao čudo zahtijevano u procesima kanonizacije kao „Božji znak“ – potvrda svetosti nečijeg života.
Božja nagrada ovoj predivnoj obitelji i radost u sveopćoj Crkvi dogodila se u siječnju ove godine. Naime, 28. siječnja službeno je otvoren postupak beatifikacije za Leoniju, još jednu kći iz obitelji Martin koja je bila redovnica Pohođenja Marijina u Caenu. Leonija je bila sestra i istinska učenica duhovnosti „malog puta svetosti“ svoje sestre Terezije. Osobito joj se utječu u zagovor za djecu i odrasle s problematičnim ponašanjem i drugim nerješivim teškoćama, a brojna uslišanja svjedoče snagu njenog zagovora kod Gospodina.
Crkva je potvrdila da su blaženi Louis i Zélie učinili nešto herojsko iz svoga svakodnevnog života i taj je heroizam postao njihova svakodnevica. Oni su svijetli primjer bračnog života u vjernosti, u otvorenosti potomstvu i nadasve zauzetom odgoju djece, u apsolutnom povjerenju u Boga koji može biti i uzor obiteljima danas.
Blaženi Ljudevite i Azelija Martin, molite za nas!
Litanije blaženima Ljudevitu i Azeliji Martin
Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!
Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,
Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas!
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, molite za nas!
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, roditelji sv. Terezije od Djeteta Isusa,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji ste svu svoju vjeru i nadu stavili u Gospodina,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji ste svoj brak živjeli u vjernosti,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji ste donijeli na svijet mnogo djece,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji ste svu svoju djecu poučili kršćenskoj vjeri,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji ste željeli svetost sebi i svojoj djeci,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji ste svoju djecu prikazali Gospodinu,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji ste izgubili četvero djece u njihovoj nježnoj dobi,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji ste radili svojim rukama,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji ste djelovali gorućom ljubavlju,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji ste crpili snagu iz dnevne sv. Euharistije,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji ste vjerno molili svakoga dana,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji ste dijelili brige poslanja Crkve,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji ste uvijek stavljali svoje povjerenje u Djevicu Mariju,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji ste upoznali patnju i bolest,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, koji sada u Nebu promatrate presveto Lice Božje,
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, bdijte nad našim obiteljima.
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, čuvajte naše obitelji.
Blaženi Ljudevite i Azelijo Martin, zagovarajte naše obitelji.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se!
Molite za nas, blaženi Ljudevit i Azelija Martin!
Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!
Molitva za kanonizaciju Ljudevita i Azelije Martin
Bože vječne ljubavi, dao si nam blažene Ljudevita i Azeliju Martin, roditelje sv. Terezije, kao primjer svetosti u braku. Ostali su vjerni Tebi i Tvojim zapovijedima u svim svojim dužnostima i životnim kušnjama. Željeli su odgojiti djecu na način da postanu sveci. Neka njihove molitve i primjer pomognu da procvjeta kršćanski obiteljski život u našem današnjem svijetu. Ako je to Tvoja volja, udijeli nam milosti koje te molimo po zagovoru blaženih Ljudevita i Azelije Martin, i podaj da budu ubrojeni među svece Tvoje Crkve. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
