Predstavnici karmelske duhovnosti navode da je Karmelski život hodočašće u Srce Božje za koje naposljetku otkrivamo da je oduvijek prebivalo duboko u našim srcima. Snaga tog traganja za Bogom je čežnja za Njim koja je duboko prisutna u našem srcu.
Stoga nije iznenađujuće da Karmelski Red često daje istaknuto mjesto promatranju „srca“, uključujući Presveto Srce Isusovo, jednoj od najraširenijih katoličkih pobožnosti.
Ova pobožnost Presvetom Srcu najčešće se povezuje sa sv. Ivanom Eudesom (1601.-1680.) te sv. Margaretom Marijom Alacoque (1647.-1690.), redovnicom Pohođenja Marijina iz Paray-le-Moniala u Francuskoj. Ona je bila potaknuta da promiče ljubav Presvetog Srca Isusova kroz pobožnosti koje su prihvatili mnogi vjernici: Sveti (getsemanski) Sat, primanje sv. Pričesti svakog prvog petka u mjesecu (pobožnost devet prvih petaka), čašćenje slike Srca Kristova. S pobožnošću su posebno povezani čini posvete i zadovoljštine. Slijedeći poticaje sv. Margarete Marije, ustanovljena je svetkovina Presvetog Srca… To je predivna i plodonosna pobožnost koja ima svoje korijene u Svetom Pismu. To je osobito prepoznatljivo u čitanjima Euharistijskog slavlja na svetkovinu Presvetog Srca u kojima se opisuju događaji koji su se zbili na Veliki Petak, dan kada je Isus pokazao da nas ljubi toliko da je želio i umrijeti za nas. Na svetkovinu se čita Ivanovo evanđelje (19,31-35):
„Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda. Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete. “
Odlomak ovog evanđelja upućuje nas da je Srce Isusovo bilo dano na duboko promišljanje apostolima i prvoj Crkvi. Očevidac Ivan Evanđelist izvješćuje da su Krv i Voda potekli iz Srca Isusova. Oni će biti interpretirani kao simbol Euharistije (Krv) i Krštenja (Voda). Ovi sakramenti inicijacije su također slika simbolike rađanja Crkve iz Isusova boka, kao i Eva – prema knjizi Postanka – koja je stvorena od Adamova rebra.
Ivan nam govori da je pri raspeću on osobno svjedočio probadanju boka njegovog Učitelja i Prijatelja. Da bismo razumijeli zašto je ovo bilo tako značajno Ivanu, moramo se vratiti na događaj kada je evanđelist bio blizu Srcu Isusovu. Prema Ivanovom vlastitom svjedočanstvu (13,23) na Posljednjoj Večeri sjedio je naslonjen Isusu na grudi. Na mnogim slikama Ivan je upravo tako prikazan. Naslonjen na Srce svoga Učitelja, Ivan je mogao čuti Njegove otkucaje. U trenutku velike nježnosti i intimnosti odmarao se uz Srce Isusovo. Pri raspeću, Ivan je vidio probadanje Srca. Nakon uskrsnuća, „učenik koga je Isus ljubio“ bio je potaknut – poput sumnjajućeg Tome – dotaknuti ovaj bok koji je bio proboden. Kad je Isus uzašao na nebo, Kristovo Srce je uzeto u Raj i sada unutar Presvetoga Trojstva kuca čovječje srce.
Karmelska pobožnost Bogočovječjem Srcu
Prema našem Pravilu sv. Alberta, mi članovi Karmelskog Reda živimo u vjernosti Isusu Kristu (2. poglavlje). Ispovijedamo da je Isus, pravi Bog i pravi čovjek, istinska slika Boga Oca i da možemo upoznati Oca samo kroz Isusovo čovještvo. Sv. Terezija od Isusa (Avilska) je govorila o Presvetom Čovještvu Kristovom i pozivala svoje sestre da meditiraju o Kristovom ljudskom životu. Ona nam govori u opisu četvrtih odaja svog spisa „Zamak duše“, da su nju neke knjige krivo poučile o molitvi koja ne razmatra Kristovo čovještvo te joj je to postala zapreka prema višim stupnjevima molitve. Umjesto toga sv. Terezija shvaća da je upravo Kristovo čovještvo bilo put koji je Bog izabrao da dopre do Božjeg naroda i da zato ništa istinski čovječje nije bilo nedolično Bogu.
Pobožnost Presvetom Srcu je stoga potpuno prikladna Karmelu jer nas ohrabruje da razmatramo Krista u Njegovom čovještvu. U godinama koje su uslijedile nakon terezijanske obnove, njezine sestre u Francuskoj nastavljaju razvijati pobožnost Presvetom Srcu, posebno Majka Madeleine od sv. Josipa, blažena Marija od Utjelovljenja (Madame Acarie) i njezina kćer Margarita od Presvetog Sakramenta. Taj niz će nastaviti karmelićanke, svetice iz različitih krajeva sve do naših dana: Terezija Margareta od Presvetog Srca Isusova, Terezija iz Lisieuxa, Elizabeta od Presvetog Trojstva, Terezija de los Andes, Edith Stein, M. Terezija od sv. Josipa, Elia od sv. Klementa itd. Ovima i kasnijim pripadnicima Karmela, riječ „srce“ priziva sliku tog vitalnog organa koji kuca u nama. Poznato nam je iz Ivanovog evanđelja da je Isusovo Srce bilo probodeno, no u pobožnosti Presvetom Srcu nije riječ o anatomiji, već o samilosti i osjećajima koje Krist ima prema nama: nježnost, praštanje i ljubav. Mi smo od Boga ljubljeni i za Njegovu ljubav predodređeni.
Velika karmelska svetica Terezija iz Lisieuxa sigurno je dijelila Ivanovo pouzdanje u Boga i Njegovo vjerno Srce, ali ne zbog njezinih vlastitih napora u ljubavi prema Isusu, nego zbog toga što je bila sigurna da Isus ljubi nju. Takvo pouzdanje u veličinu Božjeg Srca koje razumije čak i njezine slabosti ohrabruju Tereziju da prepozna svoj poziv da bude „ljubav u srcu Crkve“.
Ljubav očekuje djelovanje, iako se u njima ne iscrpljuje. Nije stoga čudo da je naša Utemeljiteljica, M. Terezija od sv. Josipa, bila vođena dubokim nutanjim nadahnućem. „Nisam htjela napustiti ni Karmel ni Srce Isusovo“. Presveto Srce promatra kao neizrecivo blago koje je Božja Očinska ljubav darovala nama ljudima. U Presvetom Srcu našega Gospodina vidjela je najbolji put da Ga nasljeduje i da izvrši svoj apostolat kao sudioništvo na Njegovom poslanju dajući ljubav svima. Željela je gledati ljude Božjim očima i nastojala ljubiti ih ljubavlju Njegova Srca. Osobito je željela oživjeti štovanje Srca Isusova i na taj način pružiti mu zadovoljštinu. Cilj štovanja Srca Isusova je da iz dubine i snagom ranjena Srca djeluje na obnovi i oživljavanju Crkve i svijeta jer Crkva je nanovo rođena iz Krista i Njegova ranjenog Srca.
Karmel razmatra o Božjem Srcu u Svetom Pismu
Po Pravilu sv. Alberta, pripadnici Karmelskog Reda su obvezni “razmatrati zakon Božji dan i noć“ (10. poglavlje), to znači čitati Sveto Pismo svaki dan. Prvi pustinjaci na brdu Karmelu su sa srcem recitirali i učili napamet cijele odlomke Biblije, osobito Psalme. U Psalmima možemo otkriri cijeli spektar emocija za koje je ljudsko srce sposobno. Psalmist izjavljuje: „Ja se u tvoju dobrotu uzdam, nek mi se srce raduje spasenju tvome“ (13,6), „Blagoslivljam Jahvu koji me svjetuje te me i noću srce opominje“ (16,9).
Nama u Karmelu je posve jasno da naša srca moraju biti mjesto gdje se Biblija ukorijenjuje, jer „mač Duha koji je riječ Božja, obilno prebiva u vašim ustima i vašim srcima“ (Pravilo, 19. poglavlje).
U Svetom Pismu otkrivamo da se riječ „srce“ pojavljuje više od sedamsto puta i vrijedno je pogledati neke od tih navoda. Ako upoznamo Bibliju otkrit ćemo srce živoga Boga i bit ćemo u mogućnosti naviještati – kao učenici na putu u Emaus: „nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao pisma?“ (Lk 24,32).
Prva knjiga Biblije, Knjiga Postanka, govori nam kako su čovjek i žena napravljeni na sliku Božju, Njemu slična, no naša grešna srca okrenula su se od Stvoritelja. „Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti“ (6, 5-6). Kao što grijeh udaljava naša srca od Boga, jednako tako ispunja Božje Srce tugom.
Bol koju je Bog osjetio u svome Srcu zbog ljudske samovolje nije bila samo rana zbog ljutnje već muka roditelja koji voli: „Kad bi samo njihova srca bila takva da me se uvijek boje i drže sve moje zapovijedi, da tako vazda budu sretni, oni i njihovo potomstvo!“ (Pnz 5, 29).
Biblija nas podsjeća da je darivanje našeg srca samom Bogu jedini pravi put da budemo ispunjeni, kao što je to sažeto u poznatoj židovskoj zapovijedi poznatoj kao Shema : „Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce.“ (Pnz 6,5-6). Ova rečenica ima svoj odjek u prvotnom karmelskom Pravilu sv. Alberta (19. poglavlje).
U posvećenosti ljubljenom Bogu, tako je lako biti podijeljena srca: „A vaše srce neka bude potpuno odano Jahvi, Bogu našemu, držeći se njegovih zakona i obdržavajući njegove zapovijedi“ (1 Kr 8, 61).
Stari Zavjet nas podsjeća da su čovjekova i ženina prva krivica nepokoran ponos – stavljanje nas na Božje mjesto – i da naša srca moraju biti rastaljena. Gospodin nas upozorava: „Nemoj da se uznese srce tvoje… srce svoje obrežite, šiju više ne ukrućujte“ (Pnz 8,14; 10,16). Božji putevi nama nisu nedokučivi; odnosno, volja i riječ Božja su utisnute u naša srca: „jer, Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš“ (Pnz 30, 14).
Bog uvijek dopire do naših srdaca, ali je čovjeku tako lako okrenuti se ne slušajući nježni Božji šapat. Kao što psalmist plače: „O da danas glas mu poslušate: ne budite srca tvrda“ (95, 7-8).
U svijetu u kojem su mnoga srca ranjena i otvrdnula neuspjelim odnosima, može biti teško vjerovati u Božje Srce koje ljubi. No, Bog može izmjeniti to stanje: „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dati vam srce od mesa.“ (Ez 36, 26)
Biblija nas također podsjeća da „čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu“ (1Sam 16,7). Nema koristi pokušavanju da se zavara Boga jer „Jahve ispituje sva srca i zna sve misli i namjere“ (1 Ljet 28, 9).
Pisac Mudrih Izreka iz mudrosti srca govori: „ A vrh svega, čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život“ (4,23), „Veselo je srce izvrstan lijek, a neveseo duh suši kosti“ (17,22).
Prema Konstitucijama Karmelićanki BSI, naša je karizma prožeta duhom proroka Ilije kojega je Karmelski Red uvijek smatrao svojim praocem. Svetopisamski odlomak Starog Zavjeta proroka Iliju stavlja u Knjigu o kraljevima i on je oduvijek bio inspiracija pripadnicima Karmelskog Reda. Prorok Ilija je bio revnitelj za Božje Srce. Njegovo poslanje je bilo vratiti Izraelce natrag Gospodinu te obratiti njihova srca od lažnih idola. Tijekom Ilijinog velikog sučeljavanja s prorocima lažnog boga Baala, on izjavljuje: „Usliši me Jahve; usliši me, da bi sav ovaj narod znao da si ti, Jahve, Bog i da ćeš ti obratiti njihova srca“ (1 Kr 18, 37).
Mi nastojimo, kao i on, hodati u Božjoj nazočnosti, te revnovati za Božju slavu.
Još je jedna od knjiga Staroga zavjeta imala dubok utjecaj na karmelsku duhovnost. To je Pjesma nad pjesmama, pisana iz dubine srca, koja je napose inspirirala sv. Ivana od Križa. U ljudskom srcu može se osjetiti jaka čežnja za Bogom, no, osobe u Karmelu spoznaju da je Božja ljubav prema nama doista neizmjerna te da u Isusu prepoznajemo Srce Božje čija ljubav želi našu ljubav.
Još jedan biblijski događaj koji je neprestano nadahnjivao Karmel je opis ranokršćanske zajednice u Jeruzalemu koju nalazimo u Djelima apostolskim. U toj zajednici prvi Isusovi sljedbenici molili su se Bogu „poznavaocu svih srdaca“ (1, 24) za razboritost, i u njih „bijaše jedno srce i jedna duša“ (4,32). Ovi kršćani razmjenjivali su pisma te su mnoga od njih sadržavala poruke ljudskom srcu. Na primjer, Pavao se molio Bogu za Solunjane: „učvrstio vam srca da budu besprijekorno sveta“ (1 Sol 3,13), i Ivan objavljuje „Ljubljeni, ako nas srce ne osuđuje, možemo zaufano k Bogu“ (1 Iv 3,21).
Isus u Svetom pismu govori o čovječjem srcu
Za Karmel je naravno, najvažniji biblijski lik sam Isus, a On je mnogo govorio o čovječjem srcu. Isusov dolazak je navjestio njegov rođak, Ivan Krstitelj, čije je poslanje – poput Ilijinog – da pozove ljude da se cijelim srcem vrate Bogu:“ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan“ (Lk 1,17).
U govoru na gori Isus je rekao da su blaženi čista srca jer će oni gledati Boga (Mt 5,8). Isus je savjetovao svoje sljedbenike da uče od Njega: „jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj u dušama svojim“ (Mt 11,29).
Isusov autoritet od Boga je potvrđen činjenicom da on može čitati čovječja srca. U odlomku Markova evanđelja, Krist može proniknuti tvrda srca pismoznanaca (2,8) i potvrđuje: „Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene“ (7,6).
Imajući i sam ljudsko srce, Isus može proživljavati naša iskustva i suosjećati s nama. U Lukinom evanđelju, kada on susreće uplakanu udovicu zbog smrti njezina sina jedinca „sažali mu se nad njom“ (7,13). Slično je Isus suosjećao u svome srcu kada je vidio pet tisuća „jer bijahu kao ovce bez pastira“ (Mk 6,34).
Isus je došao posvjedočiti svijetu da nas Bog ljubi iz dubine srca. Naš odgovor na ovaj besplatni dar Božje ljubavi bi trebao biti srce potpuno učvršćeno u Bogu. Ali Isus zna da unatoč najvećim naporima, osobe se često drže krivih bogova koji ne ispunjavaju istinskom srećom. Isus je stoga rekao da učvrstimo naša srca ne u odnosu na materijalne stvari već na odnos s našim Stvoriteljem: „Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti“ (Lk 12,34).
Isus razumije naše slabosti, naše strahove i naša slomljena srca, jer On također zna muku koja može ležati duboko u srcu. U Getsemaniju kaže: „Duša mi je sada potresena i što da kažem?“ (Iv 12, 27). Ipak, time što je bio otvoren volji i ljubavi svoga Oca, Isus je mogao tješiti srca svojih učenika:“Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujete“ (Iv 14,1).
Marija – žena čista srca
Nitko nije vjerovao Bogu više od Marije, majke Isusove. Prema odlomku iz Lukina evanđelja, Marija je bila žena čije je srce odražavalo i bilo usklađeno s Bogom: „Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (2, 19; 51). Poput Isusa, Marija je iskusila agoniju srca („a i tebi će samoj mač probosti dušu“, Lk 2, 35), ali ona je uvijek vjerovala Bogu.
U karmelskoj tradiciji duboko poštujemo Mariju kao ženu čista srca, a ovo je ime pripisano njoj još od Srednjeg vijeka. Poput nje i mi bismo trebali njegovati samoću kako bismo zadobili tu čistoću srca (puritas cordis) koju smo predali jedinom pravom Bogu i kako ne bismo bili ometani lažnim idolima. S njom težimo služiti Isusu “vjerno, čista srca i mirne savijesti“ (Pravilo sv. Alberta, 2. poglavlje). Njegujemo čistoću srca kako bi ona mogla biti preplavljena ljubavlju. Nasljedujući Mariju, „Djevicu novog srca“, Karmelićani i Karmelićanke uče načiniti mjesto za Boga (vacare Deo) u svojim životima.
Karmelski Škapular je također dar primljen od Srca. Kao znak spasenja, bio je povjeren Karmelskoj obitelji. 1910. godine papa Pio X dopušta zamjenu tradicionalne odjeće škapulara škapularskom medaljicom. On propisuje da na jednoj strani bude slika Gospe od gore Karmela, a na drugoj strani slika Presvetog Srca Isusova. Ova simbolika zacijelo nije slučajna. Nošenje škapularske medaljice na srcu neprestano nas podsjeća da – poput sv. Ivana evanđelista – i naše srce kuca pored Srca Isusa Krista.
Srce – prostor nutrine
U karmelskoj tradiciji ljudsko srce je mjesto gdje sve velike stvarnosti života postaju pounutrašnjene. Ono je mjesto za susret s Bogom, povezanost i suradnju s Njim. Kao prikaz puta ostvarenja ovog ideala, Karmel često koristi metaforu pustinje, pustinje koja je mjesto u vlastitom srcu. Riječ je o pustinji askeze i mrtvljenja koja vodi do preobrazbe.To je obvezni vid karmelskog života jer se jedino na taj način može čuti Gospodina koji progovara ljudskom srcu.
Nadalje, članovi Karmelskog Reda također smatraju „ćeliju“ o kojoj govori Karmelsko Pravilo, ne samo kao fizički prostor u kojem redovnička osoba boravi, već napose kao unutarnji prostor. Naime, moramo je graditi u nutrini našeg srca: u njoj prebiva Bog, koji nas poziva da uđemo i tražimo Onoga koji jest.
U našim ćelijama, uz to što ih gradimo i u našim srcima – pozvani smo „razmatrati danju i noću zakon Gospodnji i bdjeti u molitvi“. Takva molitva nas vodi u Srce Božje. Karmelsko iskustvo poniranja u Srce Isusovo nije skrivanje od zahtjeva svijeta. Molitva nas uvodi u Srce Isusovo, dolazimo do iskustva ljubavi koju Bog ne daje samo nama nego i drugima. Naš izlazak iz klauzure u svijet koji Bog ljubi, također nam omogućava da uđemo još dublje u njegovo Srce te postanemo apostoli ljubavi Njegovog Božanskog Srca.. Prema riječima naše Utemeljiteljice, čim se više duša pridobije za ovo Božansko Srce, tim će Bog kroz svu vječnost imati više slave i radosti. Na taj način naša karizma objedinjuje dvije ljubavi u jednom imenu, dvije velike duhovnosti – Karmel i Srce Isusovo su put koji vodi u zajedništvo s Trojstvenim Bogom, za što smo i stvoreni.