NAŠ ŽIVOT PO EVANĐEOSKIM SAVJETIMA
Redovnički poziv ukorijenjen je u sv. Krštenju i sv. Potvrdi. Iz krštenja proizlazi poziv na svetost u nasljedovanju Isusa i Njegove ljubavi prema Ocu i ljudima. Isus poziva svakoga da stupi u Njegovo kraljevstvo: „Dođite k meni svi!ˮ (Mt 11, 28). No, neke od svojih učenika poziva ne samo da prihvate Božje kraljevstvo u vlastitu životu, nego i da cijeli svoj život stave u Njegovu službu i spasenjsko poslanje: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!ˮ (Mk 1, 17). Naime, vjernost krštenju znači u vjeri i djetinjem povjerenju gledati prema Ocu da bi se spoznala Njegova volja u vlastitu životu. Isus Krist, Božji Sin, postao je čovjekom da nam objavi Božju ljubav i Njegovo očinstvo i pozove čovjeka u zajedništvo s Njim. Ovim posebnim zvanjem i naročitim darom Duha, krsno posvećenje se potpunije izražava u radikalnom nasljedovanju Krista zavjetovanjem triju evanđeoskih savjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti. Redovničko zavjetovanje je svjesni odgovor na osobite darove i Gospodinov poziv da promičemo slavu Božju i dademo svjedočanstvo Njegove ljubavi. Božja nas je ljubav pozvala. Svojim odgovorom želimo biti slobodne za Gospodina i raspoložive za Njegov nalog. Na taj se način posve posvećujemo Bogu. Evanđeoski savjeti zahvaćaju ljudsku osobu na trima bitnim razinama njezina života i odnosa: osjećaj, posjedovanje i moć. Dragovoljno prihvaćeni i življeni, oni promiču osobni rast na planu duhovne slobode, te čistoće srca i ljubavi. Osposobljavaju redovnicu za život što ga je sebi odabrao Krist Gospodin i prigrlila Njegova Majka Djevica.
BOGU POSVEĆENA ČISTOĆA je odgovor na darovanu ljubav Kristova Srca. Unutar Crkve koja je Zaručnica Kristova pozvane smo ostvariti zaručnički odnos: Krist – Crkva. Po ovom zavjetu ulažemo sve svoje snage, sposobnosti, darove i osjećaje u radikalno nasljedovanje Krista. Mistični odnos ljubavi s Kristom Zaručnikom iskustveno su živjeli naši karmelski sveci i to je prepoznatljiv put karmelske duhovnosti. Majka utemeljiteljica nas oduševljeno potiče da Bogu koji je pun ljubavi treba pripadati cijelo naše srce. To je ono što On najviše traži – našu ljubav i sve drugo što Mu ponudimo manje je vrijedno.
EVANĐEOSKO SIROMAŠTVO jest samo po sebi vrijednost budući da nasljedovanje siromašnog Krista upućuje na prvo od Blaženstava iz Isusovog govora na gori. Krist je sama sebe osiromašio da nas svojim siromaštvom obogati. On nas poziva da postignemo blaženstvo siromašnih, stvaljajući svoje pouzdanje u Oca i prinoseći sebe da nastavimo Kristovo siromaštvo i Njegovu osobitu ljubav prema siromasima. Pounutrašnjeno življenje siromaštva oslobađa od robovanja stvarima i lažnim potrebama potrošačkog društva i daje ponovno otkrivanje Krista koji je jedino bogatstvo za koje uistinu vrijedi živjeti. Siromaštvo radi Kraljevstva nebeskoga iziskuje da se osobodimo želje i težnje za posjedovanjem, utjecajem i užitkom koje bi opterećivalo naše srce. Samo u takvoj slobodi možemo primiti u sebe puninu Božje ljubavi te Njemu i ljudima služiti.
Naš Gospodin poziva svoje nasljedovatelje i prijatelje da mole bez prestanka. Mi želimo slijediti taj poziv. Karizma Karmela je nasljedovanje i produženje Krista koji moli. Stoga, Duh Karmela je duh sabranosti, pažljivosti na Božju prisutnost, duh molitve, askeze, šutnje, povezanosti srca s Bogom koji vode sjedinjenju s Njim. Našu terezijansku karizmu gledamo kao težnju sjedinjenja s Bogom po životu u kojem molitva, napose unutarnja – kontemplativna molitva, zauzima prvotno mjesto. Što je življa naša povezanost s Bogom, tim više plodova donosi. Stoga smatramo našu molitvu apostolatom za cijeli svijet. Često slušamo riječ Božju i razmatramo Kristovu ljubav koja nam se očituje u tajnama Njegova života i odražava se u životu ljudi. Sa svima koji pripadaju Karmelu nastojimo to ostvariti po uzoru na Blaženu Djevicu Mariju.
U liturgijskoj molitvi časoslova sastajemo se kao zajednica četiri puta na dan. To je molitva koju Krist sjedinjen sa svojim vjernicima upravlja Ocu, to je glas zaručnice koja razgovara sa svojim Zaručnikom. Dok u različitim časovima dana prinosimo hvalu Bogu, združujemo se s onom pjesmom i čašćenjem Boga što se po sve vijeke ori u nebeskom dvoru… Osim hvale, u liturgiji iznosimo molitve i prošnje za spasenje svega svijeta. Na taj način naše zajednica vrši svoju službu duhovne majke prema dušama.
Kao karizmu našeg redovničkog života smatramo zajednički život u obiteljskom duhu, kako nam ga je predala naša Utemeljiteljica. Sve smo pozvane k istom cilju, idemo zajedničkim putem Bogu. Nastojimo svoje zajednice učiniti vjerodostojnim mjestima evanđelja. U zajednici nalazimo život, potporu, radost, ohrabrenje, iskustvo primanja i darivanja, duhovnog blaga zajedništa. Živjeti u obiteljskom duhu sestrinskog zajedništva znači otkriti i razviti darove kojima nas je Bog obdario, diviti se Božjem djelovanju u životima bližnjih.