Naša Povijest
Kuća matica Družbe Karmelićanki Božanskog Srca Isusova u Sittardu (Nizozemska)
Duh Sveti, čudesni tvorac raznolikosti karizmi, oživio je u Crkvi karmelski Red. On je nastao na gori Karmelu u Svetoj zemlji, na gori koja je u Svetom Pismu opjevana po svojoj ljepoti. Karmel na hebrejskom znači „vrt“ ili „cvatući vinograd“, „vrt Božji“. Ondje su se okupljali pustinjaci da bi živjeli jedan asketski, pokornički način života posve posvećen molitvi. Karmelski Red ne poznaje neku osobu koja mu je bila utemeljitelj. Međutim, poznaje se oblik života koji su izabrali prvi redovnici pustinjaci, odnosno Pravilo koje je niklo iz života prve zajednice. Ideal im je bio: ”Živjeti u pokornosti Isusu Kristu, Njemu služiti vjerno čistim srcem i dobrom savješću” (iz Pravila).
Dvije su osobe važne za razumijevanje duha Karmela. Prva je starozavjetni prorok Ilija koji je živio u Božjoj prisutnosti na gori Karmelu i gorljivo revnovao za slavu Božju. Predstavljen je kao osoba duhovne borbe za postizanje kreposti. Druga je Blažena Djevica Marija, uzor molitvene duše koja sluša i prima Božju Riječ te o njoj razmišlja u svome srcu. Ona karakterizira kontemplativno usmjerenje Karmela. Pustinjaci na gori Karmelu odmah su na početku svog osnutka izgradili kapelu i posvetili je Gospodinovoj Majci te se prozvali „Braćom Blažene Djevice Marije od gore Karmela“. U 12. st. na gori Karmelu pridružuju im se i hodočasnici sa zapada i latinski križari koji započinju živjeti redovničkim životom u duhu proroka Ilije.
U 13. st. osvajanjem Svete Zemlje i gore Karmela od strane muslimana, prvi karmelićani prisiljeni su prebjeći u Europu. U Europi su se prilagodili novom obliku redovničkog života te su pridruženi tzv. “prosjačkim Redovima” (poput franjevaca ili dominikanaca).
U 16. st. događa se obnova Karmelskog Reda po sv. Tereziji Avilskoj i sv. Ivanu od Križa. Obnovljeni Karmel karakterizira povratak k izvornom stilu života u izrazitijoj kontemplativnosti.
Karmel tijekom svoje bogate povijesti u mnogobrojnim članovima, svjedoči najuzvišenije zvanje, a to je: uvijek biti s Gospodinom jer samo Bog je dostatan. Karmelski ideal mističnog sjedinjenja s Bogom u ljubavi ostvaruje se: samoćom i šutnjom, molitvom i razmatranjem Božje riječi po uzoru na Mariju, Majku Gospodinovu, zauzetim radom u služenju bližnjima, slavljenjem liturgije, osobnom askezom i zajedništvom sestrinske ljubavi; u Ilijinu duhu živeći pred Božjim licem i revnujući za Njegovu slavu i spas duša.