U subotu 22. veljače 2020. godine u našem samostanu u Hrvatskom Leskovcu, održana je duhovna obnova za obitelji redovničkih pripravnica, na kojoj je bilo prisutno 30-ak članova. Roditelji su pristigli iz raznih krajeva Lijepe naše. Svima prisutnima bilo je jednako drago opet susresti poznata lica kao i ona nova. Nakon pozdrava i upoznavanja započeo je duhovno-molitveni program kojeg je predvodio vlč. Denis Barić. U prvoj katehezi pod geslom: ,, Biti kršćanin – sol zemlje i svijetlo svijeta“ istaknuo je kako nam odlomak iz Ivanovog evanđelja u kojem Isus govori apostolima pokazuje koliko je važno živjeti po Božjoj riječi, a ne je samo slušati, Jednako tako nitko ne može reći da je dohvatio sve znanje i iskustvo kada je u pitanju vjera te da više nije potrebno duhovno rasti. Kad je Isus izgovorio te riječi, učenici su morali biti ponosni kada im je to priopćio, da to oni doista jesu. I nama danas Isus govori iste riječi da smo sol zemlje i svijetlo svijeta! Ljudi oko nas vide i primijete da li smo vjernici, nismo to čak u potrebi ni govoriti. Oni traže da im se pokaže Bog, a to je moguće samo onima žive vjeru, koji su prožeti Božjom riječju. Važno je zapitati se kolika je zapravo odgovornost na svakome od nas? Gdje smo danas svjedoci vjere? Koliko smo danas osjetljivi za potrebe ljudi? Kako slušamo druge koji nas trebaju?
Vlč.Barić je istaknuo prisutnim roditeljima i pripravnicama kako Isus govori da mi vjernici imamo potencijal nade da pomognemo ljudima da budu sretni. Bit vjere je da daje okus svijetu i da bude svijetlo. Stoga je potrebno preispitati se da li se na nama vidi da Bog djeluje u našem životu i okruženju gdje živimo. Predavač je potom nastavio citirajući pitanje apostola upućeno Isusu: Ali i što nam je činiti da bismo činili djela Božja? Raditi, ali ne za hranu propadljivu. Svjedoci smo kako se danas osjeća nedostatak vjere. Vjernici su prisutni u svim slojevima društva, ali je to slabo vidljivo u stavovima. Neki su Crkvi okrenuli leđa. Boga se kroji po vlastitim mjerilima, kada nije dobro idemo Bogu a kada nam je dobro ne trebamo ga.
Dodao je da smo naučili kako preživljavati, ali ne i kako živjeti? Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama. Govorimo o Bogu, ali da li razgovaramo s Njim? To su oznake vremena. Danas živimo u misionarskom vremenu. Ljudi ne stignu naći vremena za Boga, sva pitanja i odgovore rješavamo bez Njega. Jesmo li dovoljno angažirani u potrebama i nevoljama ljudi, postavio je pitanje vlč. Barić.
Život Isusa je bio usmjeren samo na jednu poruku koju nije htio ostaviti, a to je bio put čovječnosti. U prvom planu je naša ljudskost. Na kraju kateheze predavač je istaknuo kako ne smijemo zaboraviti i da je bolest veliki ispit naše vjere u kojoj nas Isus pita jesmo li spremni ići dalje s Njim? Ako bježimo od križa u vlastitom životu, bježimo od Isusa. Taj stav se očituje i u tome kada neki kršćani u situaciji bolesti odbijaju primiti sakrament bolesničkog pomazanja, dok drugi koji su možda do tada bili i dugo godina distancirani od vjere u tim situacijama ga sami zatraže.
U drugoj katehezi pod nazivom ,,Duhovni poziv“ predavač je istaknuo kako duhovni poziv očekuje djela koja nadilaze ljudske snage, te da je Isus je kod apostola spoznao slabost, ali i odanost i zato im je povjerio Crkvu.
Predavač je to potom još jasnije protumačio. Isus je pozvao Petra, koji ga je zatajio u trenutcima kušnje. Ali Petar je bio u svojoj duši pošten čovjek, i upravo je to oznaka Isusovih učenika – poštenje. To treba biti osnovna karakteristika svakoga čovjeka, svake redovnice ili svećenika. Ako se osobi javljaju razmišljanja o nasljedovanju Krista u duhovnom pozivu, pošteno je reći: idem i vidjet ću da li taj poziv odgovara mojim silama.. Naglasio je kako duhovni poziv treba biti prepoznatljiv po vjeri i povjerenju u Boga, to se ne podrazumijeva samo u sebi.
Apostol Andrija imao je u sebi neki oblik cinizma, rekao je Isusu da sumnja da se može nahraniti mnoštvo ljudi s pet kruhova i dvije ribice. No, odlučio je poslušati Gospodina i donijeti što je zatražio od njega. Andrija je poslušao i postao svjedok čuda. Poslušnost je oznaka Kristovih u čenika.
Sinovi Zebedejovi Jakov i Ivan imali su zemaljske ambicije. Htjeli su prva mjesta uz Isusa na što im je Isus rekao: ,,Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.“ Prihvatili su Isusov ukor i Njegov poziv na obraćenje. Trajno obraćenje je također osobina Isusovih učenika.
Apostol Toma je do posljednjeg dana imao sumnje o Kristu. Ali naposljetku je imao takvu poniznost da se poklonio Kristu Uskrslom. Poniznost je osobina koja resi Kristove učenike.
Nekada je ljudima u Crkvi vjera slaba kao Petrova; nekada želimo snaćžnu i nangažiranu Crkvu u društvu poput sinova Zebedejevih, nerkada pak sumnjamo kao Toma, ali važno je živjeti svoj kršćanski poziv u vjernosti idealima i njihovom ostvarenju do smrti.
Vlč. Denis je potom taj trajni stav bogotraženja pojasnio na primjerima sveta tri Kralja. Oni nam ukazuju na važnost ustrajnosti u pozivu na koji smo pozvani da vršimo Božju volju. Sveta tri Kralja su vidjeli zvijezdu i krenuli na put. Jesu li drugi ljudi vidjeli tu zvijezdu? Zašto to druge ljude nije dotaknulo pa oni nisu krenuli na put. Ova tri mudraca jesu. Oni su bili religiozni ljudi, posjedovali su otvorenost prema Bogu, duhovnim stvarnostima. Spremnost za neka nova iskustva daje im poseban pečat.
Bog je trojicu kraljeva pozvao preko zvijezde. To pokazuje da nas Gospodin poziva preko onih simbola koji su nam najpoznatiji. Zove nas u zaokupljenostima ljudskog života. Mudraci kreću na put za zvijezdom, a drugi ljudi ne kreću. Možda ih je strah ili trojicu mudraca smatraju sanjarima. To ih nije obeshrabrilo. Smjelost, spremnost i poniznost će trebati sačuvati do kraja svog putovanja jer bez toga nije moguće izdržati. Na putu su bili izloženi kušnjama, njihova jedina sigurnost je bila zvijezda. No, i ona je nakon nekog vremena nestala. Možda su tada zapali u kušnju i mislili da su bili u pravu oni koji su govorili da su pogriješili u izboru. No, to za njih to nije bio razlog za odustajanje, nego za promjenu puta gdje će se naći Bog. Mudraci ostavljaju Jeruzalem i kreću u Betlehem. I dok su nastavili put zvijezda se ponovno javila i to je bila nagrada za ustrajnost. Više ih nije moglo ništa razočarati ni običnost Djeteta niti siromaštvo štalice, niti ravnodušnost stanovnika Betlehema. Slično tome, i apostoli Ivan i Petar potrčali na Gospodinov grob. Međutim nakon što su došli na grob vidjeli su istu scenu, ali ju doživljavaju na različiti način: Ivan vidi Uskrsloga, a Petar prazan grob. Na početku Isusovog javnog djelovanja Ivan je onaj koji u Isusu prvi prepoznaje Mesiju. Nakon Kristova uskrsnuća opet je Ivan onaj koji u Strancu na obali prvi prepoznaje Isusa. Mi često vidimo stvarnosti/činjenice, ali ne prepoznajemo u njima Božje tragove.
Petar vidi stvarnosti, ali ne vidi Božje tragove u njima. Ivan je gledao vjerom i vidio činjenice. Velečasni nas je na koncu kateheze istaknuo kako smo pozvani živjeti očima vjere vlastitu svakodnevnicu.
U poslijepodnevnim satima, program je nastavljen pokorničkim bogoslužjem, sakramentom pomirenja, moljenjem sv. Krunice. Vrhunac toga bogatog dana bilo je slavlje sv. Mise.
Ojačani Božjom prisutnošću i trenucima dragocjenog zajedništva do našeg sljedećeg susreta ostajemo povezani i molitvi i podršci u našem pozivu da budemo sol zemlje i svijetlo svijeta.
!