Vjerojatno smo se svi barem jednom u životu zapitali kad smo susreli časnu sestru – kako je živjeti život potpuno predan Bogu? Pravu radost i veliko bogatstvo duhovnog poziva pokušala nam je približiti redovnica Maja Pavla Bašić, karmelićanka BSI koja živi u zagrebačkom samostanu na Vrhovcu i u zajednici joj je povjeren pastoral mladih i duhovnih zvanja te odgoj redovničkih kandidatica.
Čini se da se mladi ljudi danas sve teže odlučuju prihvatiti duhovni poziv. Osjeća li se da se u današnjem društvu teško odlučiti za takav životni put…
Mentalitet i “zrak” suvremenog društva koji mladi udišu zatrovan je antivrijednostima materijalizma, konzumizma, relativizma, hedonizma… To znači: imaj, troši, čini što hoćeš, ispuni sve svoje želje, ugodi sebi ovdje i sada, idi linijom manjeg otpora, može ovako ili onako – važno da je meni dobro. To zarobljava čovjeka u njegov uzak i sebični svijet, oslabljuje duh i volju i mislim da je to jedan od razloga zašto danas mladi “boluju” od kronične neodlučnosti, i to ne samo za duhovni poziv nego i za brak i obitelj.
Međutim, mnogi mladi prepoznaju da takvi stavovi ustvari sužavaju životni obzor i ne daju dovoljno “zraka”. Traže nešto više, nedostaje im onaj dublji smisao života i neprolazna radost jer, unatoč svih ponuda i proizvoda, nutrina ostaje neispunjena i gladna.
Kako je izgledao vaš put i zašto ste se opredijelili baš za ovaj red časnih sestara karmelićanki Božanskog Srca Isusova?
Rođena sam u Zagrebu, u obitelji koja nije uvijek praktično živjela vjeru i krštena sam u 14. godini. Međutim, iako je obitelj tada krenula u crkvu, meni je to još uvijek bilo strano i nakon krizme u prvom srednje odoh ja što dalje od crkve. Bilo mi je dovoljno pomoliti se doma, uglavnom prema potrebi, kad “zagusti”. Ustvari, Bog je još uvijek bio neki daleki i bezimeni.
Tijekom srednjoškolskog obrazovanja u Tehničkoj školi Ruđer Bošković bila sam u svom svijetu izlazaka, techno partija, zaljubljivanja, radila sam svakakve poslove da si zaradim džeparac: od čišćenja, anketiranja, dijeljenja letaka do iznajmljivanja teniskih terena. Volim sport i od trećeg srednje takoreći do odlaska u samostan bila sam i instruktor aerobica. Vrijeme studija me izgradilo. Upisala sam na Hrvatskim studijima hrvatsku kulturu i sociologiju, bavila se sportom, imala ozbiljnu vezu i planove za brak.
Sve mi je išlo od ruke i bila sam prezadovoljna, ali Netko drugi – Isus je imao drugačiji plan i na drugoj godini studija, kroz splet životnih okolnosti, zahvatio je duboko u moj život i iz temelja ga promijenio. Teško je opisati iskustvo obraćenja kao što je teško opisati što znači biti zaljubljen. Kroz molitvu i iskreno traženje volje Božje rasla je u meni jasnoća da me Bog poziva da mu potpuno predam svoje srce i čitav život i da ću samo tako biti istinski sretna i zahvatiti Puninu života. Tako sam prepoznala svoj put prema samostanu i najlakše mi je to opisati kao duhovni brak, jer to znači čitavim svojim bićem pripadati Jednome – Isus Kristu. Za mene je Isus Zaručnik. On mi je Sve! U Isusu sam pronašla dragocjeni biser radi kojeg se, ne samo “prodaje” sve, nego ulaže i svoj život!
Na svoj 24. rođendan došla sam u Karmel Božanskog Srca Isusova. Zašto baš ovdje? Jednostavno sam slijedila svoje najdublje čežnje za potpunim predanjem, za blizinom Božjom, životom u molitvi. U susretu sa sestrama budila se u meni sve veća radost i mir, onaj osjećaj da sam doma! Privukla me karizma otvorenog Karmela BSI koja povezuje molitvu i apostolat. A tek u samostanu otkrila sam ljepotu i dubinu karmelskog poziva i života srcem uz Srce Isusovo, u molitvi, žrtvi i radu za Kraljevstvo Božje.
Kako izgleda jedan vaš dan u samostanu? Čime se sve bavite i imate li možda neke posebne nakane na koje molite?
Često ljudi imaju predrasude o životu u samostanu i pitaju se: “Pa što rade ovi po cijele dane tamo unutra?” I ostaju iznenađeni kad dođu u posjet i vide vrlo konkretan i zauzet život. Dan u Karmelu započinje rano, čak prije zore. Prije svega sveta misa i molitva. Tada možemo ugraditi svoje snage u služenje. Čitav dan isprepleten je molitvom, zajedništvom sestara i radom. Pet puta dnevno okupljamo se na zajedničku molitvu i duhovno štivo, ali naglasak je na osobnoj meditativnoj molitvi i njegovanju duha sabranosti i šutnje. To je tišina koja umiruje dušu i pomaže nam sačuvati usmjerenost na Boga, ispunjena je Božjom riječi i prisutnošću. Od jutra do večeri Bog je vrlo prisutan i blizak, bez njega ništa! Naročito njegujemo i euharistijsko klanjanje i pobožnost Srcu Isusovu.
Zajedništvo sestara izgrađuje se i kroz zajednički rad i “rekreaciju” – vrijeme koje provodimo zajedno u druženju. Iz molitve i zajedništva proizlazi i naš rad: od kućanskih poslova do odgoja djece i mladih kroz naše domove za nezbrinutu djecu, vrtiće, katehezu, pastoral mladih i obitelji kroz duhovne obnove i škole molitve. Brinemo i za stare, nemoćne i siromašne u staračkom domu i preko kućnih misija.
Naš je poziv biti pred Bogom za svakoga, u molitvi, zadovoljštini Srcu Isusovu i djelotvornoj ljubavi. U zalaganju za promociju života od začeća do spasenja duša za vječni život.
Karmel je kao red molitve u srcu Crkve i naše zajedničke molitve upućene su svakodnevno za Crkvu i svećenike, za nova duhovna zvanja, za sve koji nam se preporučaju u molitve, koji su nam povjereni u apostolatu, naše dobročinitelje, za grešnike i umiruće. Naravno da svaka sestra moli i za druge posebne nakane.
Uz samostan na Vrhovcu imate i vrtić i dom za nezbrinutu djecu. Koliko djece je smješteno kod vas i na koji način im nastojite nadomjestiti nedostatak topline obiteljskog doma?
U Hrvatskoj imamo dva doma za nezbrinutu djecu: sv. Male Terezije na zagrebačkom Vrhovcu i sv. Josipa u Hrvatskom Leskovcu. U svakome je do 30-ero djece i mladih, od novorođenčadi do studenata. Naša utemeljiteljica bl. Marija Terezija od sv. Josipa dala nam je jasne smjernice kako postupati: “Budite im majke!” I redovnica može živjeti duhovno majčinstvo i u radu s djecom i mladima, naročito onima koji su bez roditeljske skrbi. Kroz jedan obiteljski način života nastojimo biti kanali Božje ljubavi koja povija rane, tješi, hrabri, razumije… i omogućiti im radosno i bezbrižno odrastanje. U tome nam pomaže i puno dobrih ljudi, naši suradnici, dobročinitelji i volonteri. Hvala im!
U samostanu ste također odgojiteljica kandidatica – djevojaka koje su se odlučile pridružiti vašoj zajednici. Kako izgleda put jedne kandidatice i koliko ima onih koje su spremne prihvatiti Božji poziv?
Putovi do samostana su različiti. No, svaka mlada osoba prolazi istu borbu i strahove u otkrivanju i prihvaćanju Božjeg poziva. Primjećuju da ih Bog dotiče i od njih traži nešto više od postojećeg života, da nešto nedostaje. Pitaju se što je to? Počinje potraga za Božjom voljom uz tisuću pitanja. Djevojke imaju mogućnost doći na “Vikende u Karmelu” i upoznati naš način života, osluškivati, razgovarati sa sestrom i svećenikom o svemu što ih zanima. Najteži dio je donijeti odluku, ali kao i sam poziv i to je milost. Isus je taj koji poziva, fascinira i daje srčanost i odlučnost za predanje. Molitva je najveća moć! Ne mogu reći da se svi odluče, ali i danas ima “ludih” radi Krista. Kandidatura je prvi stupanj formacije i podrazumijeva prijelaz u novi način života i postepeno uključivanje u zajednicu. Imam lijepih iskustava i s dečkima u otkrivanju svećeničkog poziva.
Dvije godine bili ste među animatorima na Malom Lošinju, vodite duhovne obnove za osnovnoškolce, srednjoškolce, studente i radničku mladež, posebno radite i s Mladima Karmela BSI… Kakva je današnja mladež iz vaše perspektive? Koji projekt ili susret s mladima vam je posebno drag?
Mislim da je mladost kao takva uvijek ista sa svojim gorućim egzistencijalnim pitanjima vezanim uz odrastanje, upoznavanje i prihvaćanje samih sebe, traženje smisla života, pronalaženju svog mjesta pod suncem…
Moje iskustvo u radu s današnjim mladima mi uvijek iznova pokazuje da mladi visoko ciljaju i traže ideale, samo ih treba dobro usmjeriti i pomoći da prepoznaju da vjera dotiče i daje odgovore na njihovu životnu glad, potrebe i probleme. Zbog krivog shvaćanja slobode i relativizma pate od dezorijentiranosti i, više nego ikad, potrebni su istine, jasnoće i sigurnosti. Mladi traže osobno iskustvo Boga i upravo su gladni i žedni susreta s njim u molitvi i tišini. I to je nešto što je meni najljepše – moliti s mladima, otvarati im prostranstva nutrine, Duha i Riječi, dovesti ih k Isusu da On radi svoje!
Najdraži su mi susreti Mladih Karmela BSI. Oni su moj životni projekt u smislu vizije i pokretanja karmelske mladeži. Ali, još više od toga, oni su mi poput mlađe braće i sestara, dijelimo život, iskustvo Boga, isti duhovni put i zajedno rastemo u prijateljevanju s Isusom!
Ove godine mnogo se govori o susretima sa Svetim Ocem – u Zagrebu ste bili među sestrama koje su izvodile pjesmu “Moj Isus” i “Krist na žalu” na znakovnom jeziku, a svoje “karmelske mlade” vodili ste u Madrid. Možete li usporediti ta dva susreta? Koliko mladima znače takvi susreti?
Susret s Papom na Trgu bio je doista poseban i duboko je dotaknuo živote mladih. Doprinijela je tome i kvalitetena priprema kroz kateheze i klanjanja. Na Trgu su bili “izabrani”. Ma stvarno smo bili zajedno u Kristu kao mladi, kao živa Crkva, kao narod. Mislim da je to bilo jedinstveno iskustvo koje nijedan drugi susret ne može nadjačati. Kao redovnici meni je bio najvažniji susret s Papom u katedrali. Svjetski dan mladih u Madridu ima sasvim drugačije obilježje i sigurno je i tamo bilo milosnih trenutaka u zajedništvu s mladima iz cijeloga svijeta. Karmelskim mladima je Španjolska bila dragocjena jer smo bili na našim izvorima, hodočastili putevima sv. Terezije Avilske i sv. Ivana od Križa i doživjeli prvi međunarodni susret karmelske mladeži u Avili.
Svakako mladima puno znače takvi jaki susreti i učvršćuju ih u vjeri i zajedništvu. Još je važnije vraćati se na njih u duhu, oživljavati primljene milosti i ugrađivati ih u svakodnevni hod vjere.
Autor: Elizabeta Mikulić
Preuzeto s: www.pastoralmladih.hr
