Dana 7. srpnja, u provincijalnoj kući Karmela BSI u Hrvatskom Leskovcu, proslavili smo jubilej redovničkog zavjetovanja, 25 godina posvećenog života vrhovne poglavarice Družbe M. Karle Marije od Križa (Peranović). Kako je na sam dan jubilejskog slavlja 2. srpnja, M. Karla Marija bila u kući Matici u nizozemskom Sittardu, dolazak vrhovne poglavarice za sestre iz hrvatske provincije je bio dan radosnog zajedništva i zahvalnosti Trojedinom Bogu za dar njenog redovničkog posvećenja.
Svečana prigoda je okupila sestre iz naših samostana. Euharistijsko slavlje predslavio je mons. Vlado Košić, a suslavitelji su bili don Stjepan Bolkovac i vlč. Dubravko Škrlin-Hren.
Nakon euharistijskog stola, radosno zajedništvo je nastavljeno tijekom poslijepodnevnih sati. Tada su uz prigodni program sestre izrazili svoju čestitku za služenje Gospodinu, Crkvi i Družbi, a „čestitarima“ su se pridružili i djeca naše kuće sv. Josipe. M. Karla Marija je s nama podijelila neke od svojih milosnih trenutaka i nadahnuća koji su obilježili njen redovnički hod, a on se odvijao pod motom koji ju je pratio od prvog redovničkog zavjetovanja: a sada ostaju vjera, ufanje i ljubav, ali najveća je među njima ljubav.
Neka joj Gospodin po zagovoru Karmelske Gospe udijeli svaki blagoslov i potrebne milosti u daljnjem služenju Gospodinu.
Sorry, photo gallery is empty.
U nastavku donosimo propovijed mons. Košića:
Poštovana i draga Majko Karla, drage sestre Karmelićanke BSI, poštovani svećenici, rodbino i prijatelji, draga braćo i sestre!
Radost današnjeg dana obilježuje naša zahvala za 25 godina redovničkog života sestre Majke Karle, generalne glavarice Sestara Karmelićanki BSI!
Izabrana svetopisamska čitanja uvode nas u razmišljanje i molitvu.
Tri pročitane rečenice iz knjige Proroka Izaije (63,7-9) nose naslov Psalam. Istaknuo bih barem jednu rečenicu iz ovog odlomka:
„Slavit ću ljubav Gospodnju, slavna djela njegova – za sve što nam Gospod učini, za veliku dobrotu domu Izraelovu što nam je iskaza u svojoj samilosti, u obilju svoje ljubavi… Nije slao poslanika ni anđela, nego ih je sâm spasio. U svojoj ljubavi i samilosti sâm ih je otkupio, podigao ih i nosio…“
Posebno uočavamo riječi: „ljubav“ i „samilost“ koje prorok pripisuje Bogu kao svojem spasitelju. I zanimljivo je da ističe kako nije poslao svojeg poslanika ili anđela, nego ih je sam došao spasiti, te ih otkupio, podigao i nosio… Očito se niti prorok, niti Izrael o kojem govori na primjeru svoje sudbine, ne mogu smatrati dostojnim Božje pomoći. Stoga kaže da ih je Bog spasio „u svojoj samilosti“. Možda bismo mogli – kako to voli papa Franjo isticati – ovu riječ „samilost“ zamijeniti riječju „milosrđe“. Bog se smilovao svome narodu jer mu je iskazao svoje beskrajno milosrđe. Milosrđe je na početku i na kraju, njime nas Bog obuhvaća i pokazuje nam put. A to da nije došao po svom poslaniku nego sam, osobno, i te kako naviješta upravo Spasitelja Isusa. U poslanici Hebrejima kaže se: „Bog je nekoć govorio ocima našim u prorocima… konačno u ove dane progovori nam u Sinu“. Nekoć je Bog slao svoje glasnike i proroke, svete pisce i davao im svoju riječ da ju prenesu ljudima, njegovu narodu… no ljudi su radije ostali pri svojim stavovima, nisu razumjeli ili nisu ni mogli shvatiti što to Bog želi, dok im nije došao Bog sam u svome Sinu. Konkretnost Božje ljubavi najbolje se može doživjeti u ljudskom prijateljstvu s Isusom Kristom, znala je – otprilike – kazivati vaša sveta Terezija iz Avile. Baš čovještvo Isusovo znak je najvećeg Božjeg prijateljstva koje čovjek ikada može doživjeti. Zato ako želimo doći k Bogu, slijedimo prijateljsku ljudsku ljubav Isusovu.
Jednom reče profesor Ivan Golub: Čovjek može poći samo za čovjekom. Zato je Bog i postao čovjekom da bi čovjek mogao poći za Bogom…
U Prvoj poslanici Korinćanima sveti Pavao zahvaljuje Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu:
„Zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu…“ Važno je vidjeti tu socijalnu dimenziju: Pavao zahvaljuje Bogu ali ne tek za sebe, on zahvaljuje za svoje Korinćane, što im je Bog darovao milost vjere, te kaže da su se to oni u njemu „obogatili u svemu“ – „ne oskudijevate ni na jednom daru…“ Bogatstvo i oskudica – dvije suprotnosti. Bogatstvo je dakle obilje, obilje koje se od Boga prelijeva u njega, Pavla, ali i sve one kojima je on donio Radosnu vijest. I što moli Apostol za svoje Korinćane? – Da ih Bog „učini postojanima do kraja“. Ovo podsjeća na Ivanovu riječ iz Apokalipse gdje svoga anđela tj. biskupa u Smirni kori Gospodin te mu kaže: „Esto fidelis usque ad mortem et tibi dabo coronam vitae – Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života!“ (Otk 2,10) Corona vitae – vijenac života. Toliko spominjana u zadnjim mjesecima, ali po zlu, ova lijepa svetopisamska riječ! Vijenac života, kruna… Gospodin obećava nagradu vječnosti onima koji ostanu vjerni. Ali zapravo kako i Apostol kaže, „vjeran je onaj koji nas pozva“. On je taj koji izvodi u nama dobre misli, želje, nakane, ali i daje snagu da ustrajemo i proslavimo ga, ako je to njegova volja. Zato imamo i te koliko razloga zahvalnosti!
U evanđelju po Ivanu (Iv 15,9-17) Isus apostolima, a to znači i svima nama, svojim učenicima poručuje:
„Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi… da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna. Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar…Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite…“ Koliko radosnih i poticajnih riječi, koliko razloga za zahvalnost i ustrajnost „hoda s Bogom“, prijateljstva s Isusom! Ljubav, život, prijateljstvo!
Samo da nam je Isus rekao: „Vi ste prijatelji moji“, dosta nam je rekao. Kako bi znao s ushitom govoriti pater Duda: Deus meus, Deus meus… moj Bog, moj Bog! Pa kad i ništa drugo ne bismo razumjeli, ako to usvojimo da je on „moj“ Bog, što znači da on dopušta da ga mi posvojimo, jer je on prije nas posvojio te nas smatra svojima, svojim prijateljima… dovoljno je za nas, za naš život, duhovni život, život vjere.
Mi smo pred Bogom maleni, posebno to osjećamo kad promatramo svoj život i kad se moramo pitati, kako je moguće da smo sve to proživjeli i kako je moguće da nam je Bog darovao tolike nevjerojatne ljude i iskustva koja nismo mogli očekivati. Mnogostruki su dari Božji. A najveći je njegov dar – on sam!
Kad je nas tako ljubio Bog – kako sveti Ivan u svojoj prvoj poslanici piše – i mi smo dužni ljubiti jedni druge! Dakako, ta ljubav je Božji zagrljaj, Božja blizina, duhovno jedinstvo, radost u Bogu. Ali bez ljudske blizine i iskustva voljenosti, to da smo nekome dragi, ne bismo mogli razumjeti niti prihvatiti ni Božje ljubavi. A kako ćemo ju onda drugima prenositi, dati i navijestiti?
Molimo danas, drage sestre, za našu Majku Karlu.
Napast je svake vlasti – govorim to i iz vlastitog iskustva – bila ona civilna bila crkvena, da zaboravi kako smo svi samo krhki ljudi, jer puno toga moramo pa pomislimo i da možemo, da puno ovisi o nama, što je i istina, ali djelomična, jer sve – ovisi samo o Bogu. Tako se vlast u sebi pokazuje kao bezbožna djelatnost i doista joj treba neprestana molitva za poniznošću, kako onih koji nose vlast tako i onih koji o njoj ovise.
Moj mi je prvi duhovni učitelj, pater Ilija kapucin, često na razglednici znao napisati: Oremus pro invicem! – molimo se jedni za druge!
Molimo se jedni za druge, dok Gospodinu zahvaljujemo, molimo Ga da nas ne prestaje obdarivati svojom milošću, da nas vodi i dalje.
Neka sestru Karlu, vašu Majku, drage sestre, podupre u svima vama vašoj sestrinskom ljubavlju, prijateljstvom i razumijevanjem, da joj budete potpora, da jedne u drugima imate radost, i da vaša radost bude potpuna. Amen.