Sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva

Nije li sâm Isus, dar Božji? Svaki dan on čini da imam iskustvo kako je divno biti Njegova i moje zvanje karmelićanke sve više me potiče na klanjanje i zahvalnost.
(Sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

ISUS, DAR OČEV NAMA – OTAJSTVO KRISTOVE LJUBAVI

Elizabeta (13 godina) je bila izvanredno talentirana i uspješna sviračica klavira[/caption]

Dok je za većinu kršćana Krist neko povijesno biće, koje je nestalo s pozornice svijeta prije dvadeset vjekova, ili apstraktno neko biće, koje se povuklo u nedokučivu vječnost dalekog neba, za sestru Elizabetu od Presvetog Trojstva kao i za sve svete Isus je konkretna, svakidašnja stvarnost, koja sudjeluje u najmanjim pojedinostima njihova života. Ukratko: on je najviša stvarnost. Njegova nevidljiva, ali posve bliza nazočnost svuda ih prati. U svakom trenutku oni osjećaju posve blizu sebe toga Isusa, Sina Božjeg i Marijinog, koji im daje svoju milost, osvjetljuje ih, pomaže im, kori ih, ako ustreba, spasava ih, daje im vječni život.
Ako želimo shvatiti ovu nauku o intimnoj nazočnosti Isusovoj u životu svetaca, onda moramo imati na umu, da je Krist kao Riječ svuda nazočan, kao što je i Otac i Duh Sveti. Trojstvo ostaje nepodjeljivo. Riječ zajedno s Ocem i Duhom Svetim ispunja vrijeme i prostor. Nema nijednog atoma u svemiru, koji ne bi bio ispunjen njegovom božanskom nazočnošću. Kad bi se On povukao, sve bi stvorenje ponovo palo u ništavilo.
Kao Utjelovljena Riječ On se nalazi na nebu, blista od slave i zasićuje blaženike ljepotom svoga spasiteljskog Lica, dok je u Hostiji nazočan po svojem zastrtom čovječanstvu: „No to je onaj isti, koga promatraju odabranici gledanjem i s kojim su združene duše na zemlji po vjeri“[1]. On je život za sve njih. Mnoštvu preodređenih daje svjetlo slave, koje ih čini blaženima, a vojujućoj Crkvi daje se po vjeri i po sakramentima. Iz Njega danju i noću „izlazi neka tajna sila“ (Lk 6,19), koja ih posvećuje i njegov dodir svakog trenutka čini duše svetaca božanskima. Ljudska narav Kristova, „organ Riječi“ i opći posrednik svih milosti, koje od Trojstva silaze na duše, donosi svima: milost, svjetlo, snagu, različite karizme, koje su potrebne Crkvi za izvršenje njene misije na zemlji. U nadnaravnom redu imamo u Kristu bitak, pokret i život. I „bez Njega“ ne možemo ništa učiniti. „Sine Me: nihil“ (Iv 15,5).
Katolička je teologija snažno naglasila ovo stanovište u nauci od najveće važnosti po ekonomiju našeg duhovnog života: milost Krista kao Glave svoje Crkve. Trojstveni se život našega krštenja razvija u nama samo „u Isusu Kristu“: „In Christo Jesu“ (Ef 1,3)[2].
Pokreti duše sestre Elizabete od Presvetog Trojstva oslanjali su se na ovu nauku. Ona se rado svakog časa utjecala k milosti ovoga Krista, koji živi u njoj, u najintimnijem dijelu njene duše. „Osjećam, da mi daje vječni život“[3]. Ona je stekla naviku, da se obraća „k Njemu“ u svim stvarima, moleći Ga, da je zaodjene svojom božanskom čistoćom, da je učini djevičanskom, da uzdigne njenu dušu iznad zemaljskog nemira, da je uzdrži tihu i smirenu, kao da već boravi u vječnosti.
„Ostanimo sabrane uz Onoga, koji Jest, uz Nepromjenljivog, koji uvijek bdije nad nama svojom ljubavlju. Pođimo k Onome, koji hoće, da budemo posve njegove i koji nas tako okružuje, da ne bismo više mogle živjeti mi, nego On živi u nama“[4]. „Božanska nazočnost Učitelja toliko je prijatna i tako je draga. Ona daje toliko snage duši. Vjerovati, da nas Bog toliko ljubi, da u nama stanuje, da se čini drugom našeg progonstva, pouzdanikom, neprestanim Prijateljem, pa to je intimnost djeteta i majke, zaručnice i zaručnika. Eto, to je život Karmelićanke: sjedinjenje je sjajno njeno sunce, njenom se pogledu ukazuju neizmjerni horizonti“[5].
Ovo intimno sjedinjenje s Kristom nazočnim u dubini njene duše postalo je za nju stjecište njene vjere, njene ljubavi, njenog života molitve i klanjanja. „Ostanite u meni“ (Iv 15,4). Riječ nam Božja daje ovu zapovijed, ona nam izražava ovu svoju volju. „Ostanite u meni“, ne samo za nekoliko trenutaka, za nekoliko sati, koji moraju proći, nego ostanite neprestano, stalno. „Ostanite u meni“, molite u meni, klanjajte se u meni, ljubite u meni, trpite u meni, radite, djelujte u meni. „Ostanite u meni“, da se tako susretnete sa svakom osobom i sa svakom stvari“[6].
Najradije je voljela sabirati se pred ovom „prevelikom ljubavi“ (Ef 4,2) Kristovom i dati, da je On svu zaokupi. „Sveti Pavao veli, da „nismo više gosti ili stranci, nego da pripadamo gradu svetaca i kući Božjoj“ (Ef 2,19). Po vjeri već stanujemo u tom nadnaravnom i božanskom svijetu. A moje gledanje na zemlji, to je ljubav, „prevelika njegova ljubav“, da se opet poslužim riječima velikog Apostola. Hoćemo li ikada razumjeti, koliko nas Bog ljubi? Mislim, da je baš u tome znanje svetih. Sveti Pavao u divnim svojim poslanicama ne propovijeda ništa drugo osim ove tajne o Kristovoj ljubavi: „Neka vam Otac Gospodina našega Isusa Krista udijeli, po bogatstvu svoje slave, da se učvrstite u nutarnjem čovjeku po njegovom Duhu. Da po vjeri u vašem srcu stanuje Isus Krist, da budete ukorijenjeni i utemeljeni u ljubavi, kako biste mogli shvatiti sa svima svetima, kolika je širina, duljina, visina, dubina, i upoznati ljubav Isusa Krista, koja nadvisuje svako znanje, kako biste bili napunjeni svakom puninom Božjom“. Budući da naš Gospodin boravi u našim dušama, njegova molitva pripada nama i ja bih neprestano htjela u njoj sudjelovati, držeći sebe poput male posude na izvoru, na studencu života, kako bih zatim mogla njega predavati dušama, izlijevajući obilno bujicu neizmjerne njegove ljubavi“[7].
Tekstovi sestre Elizabete od Presvetog Trojstva o ovoj Isusovoj nazočnosti u nama tako su snažno izraženi, da bismo mogli zaključiti na pravo njegovo stanovanje u nama, kad bismo ih uzimali odviše doslovno. Ona sama upozorava svoju majku, da se čuva takve pretjeranosti: „Ti ne posjeduješ svetog Čovječanstva, kao kada se pričestiš, ali je u tvojoj duši Božanstvo, ona bitnost, kojoj se klanjaju blaženici na nebu“[8].
Uz ovo ograničenje, ona se slobodno prepušta zanosu svoje duše, koji ju uvijek ponovno dovodi u dubinu nje same, da ondje živi u prijateljstvu sa svojim Učiteljem i da je On ondje spasava. „On je u nama, da nas posveti. Molimo Ga, dakle, da On sam bude naša svetost. U Evanđelju piše, da je „tajna sila izlazila“ iz našega Gospodina, dok je još bio na zemlji (Lk 6,19). Po njegovom su dodiru bolesnici ozdravljali, mrtvi su se vraćali u život. On neprestano živi: živi u svom divnom sakramentu, živi u našim dušama. On je sam rekao: „Ako me netko ljubi, držat će moje riječi, i moj će ga Otac ljubiti i mi ćemo k njemu doći, nastanit ćemo se u njemu“ (Iv 14,23). Budući da je On u nama, budimo uvijek u njegovu društvu, kao s ljubljenim prijateljem. Ovo božansko i posve intimno sjedinjenje sačinjava na neki način bitnost života u Karmelu“[9].
„Duša ima u svom središtu Spasitelja, koji svakog časa dolazi, da je učini čistom“[10]. „Božanski je Klanjalac u nama. Imamo dakle Njegovu molitvu. Prikažimo je. Sudjelujmo u njoj, molimo s njegovom dušom“[11].

Pobožnost prema Kristovoj duši

Elizabeta Catez (8. prosinca 1901.); u skladu s tadašnjim karmelskim Obredom ulaska u Novicijat, redovnička pripravnica bi na dan primanja redovničkog habita prvotno odjenula vjenčanicu kao znak zaručništva s Kristom koju bi potom zamijenila redovničkim odijelom i koprenom.[/caption]

Osobito je značajna kod sestre Elizabete njena tako osobna pobožnost Kristovoj duši.
Neki osjećaju sklonost, da časte ovo ili ono njegovo otajstvo, da poštivaju ovaj ili onaj dio svetog njegovog tijela. Nutarnja pobožnost sestre Elizabete ide ravno Kristovoj duši, tom remek-djelu Presvetog Trojstva.
Cijeli je Krist dostojan klanjanja zbog osobnog svog sjedinjenja s Božjom Riječi. To vrijedi za njega i za svako njegovo otajstvo. Nakon hipostatskog sjedinjenja duša je Kristova ono najplemenitije u Utjelovljenoj Riječi. Sve djelovanje duhova i svetaca ne vrijedi toliko kao najmanji čin kreposti Kristove duše, zaodjevene puninom na neki način neizmjerne milosti, koja tu dušu čini dostojnom Nestvorene Osobe Utjelovljene Riječi. U Njoj Presveto Trojstvo nalazi neizmjerni užitak. U Kristovoj se duši nalaze ponori svjetlosti, ljubavi, božanske ljepote. Neposredno gledanje ovih njenih svojstava bit će nakon gledanja samoga Boga najveća radost u vječnosti. Zar nije radi toga Isus govorio svom Ocu pred svojim učenicima: „Gledati Tebe licem u lice, Tebe i tvoga Krista, to je život vječni“? (Iv 17,3).

Uskladiti se sa svim pokretima Kristove duše.

Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva znala je razumjeti u kolikoj je mjeri Krist naš: „Osjećam, da sve blago Kristove duše pripada meni“[12]. Ona je sama napisala, da je „Kristova duša njoj kao Karmelićanki bila najmilija knjiga“[13].
Već za prve njene večeri u Karmelu, Majka Germana ju je našla šutljivu i sabranu uz veliki Križ Kristov, koji se uzdiže nad vrtom:
– Što tu radite, dijete moje?, – upita ju Majka.
A sestra Elizabeta odgovori: „Prešla sam u dušu svoga Krista“[14].
I uzela je za geslo svoga redovničkog života: „uskladiti se sa svim pokretima Kristove duše“.
Kako se njen duhovni život razvijao, ovo je usklađivanje s najintimnijim osjećajima duše njenog Učitelja postajalo dirljiva stvarnost. Sav napor nutarnjeg njenog života ide za tim, da „uđe u pokret božanske njegove duše“[15] i da se dade uznijeti zajedno s Kristom u krilo Očevo.
Ako želimo otkriti najtajniji ritam njenog duhovnog života, moramo se uvijek vraćati njenoj molitvi. A u molitvi se najbitnije crte ove njene pobožnosti Kristovoj duši očito pokazuju i ukratko izražavaju cijelu njenu nauku o ovoj stvari: „O ljubljeni moj Kriste, iz ljubavi razapeti… Molim Te, da me preobučeš u samoga Sebe, da uskladiš moju dušu sa svim pokretima svoje duše, da me preplaviš, da me zaposjedneš, da staviš Sebe na moje mjesto, tako da moj život bude samo ižarivanje Tvog života“.

Izražavati Krista Očevim očima

Usklađenje sestre Elizabete s najintimnijim osjećajima Isusovim prema Njegovu Ocu spada među najdivnije učinke ove pobožnosti.
Bogoslovi znadu ovo: dvostruki je duhovni pokret obuzimao dan i noć Kristovu Dušu: otkupljenje svijeta i Očeva slava. Zapravo se samo radi toga utjelovio: spasiti ljude i učiniti ih klanjaocima Presvetog Trojstva, nakon što ih bude u svojoj krvi očistio od njihovih grijeha.
Ova prvenstvena briga za slavu Očevu jasno se pokazuje u najmanjim događajima i činima Isusova života. Prva njegova misao, kada je ulazio u ovaj svijet, ide k Ocu: „Nisi htio žrtava paljenica, niti ljudskih žrtava: evo stoga mene, da se žrtvujem na Tvoju slavu“ (Ps 39,7). O otajstvu Isusova djetinjstva i skrovita njegovog života sačuvala nam se samo jedna crta: kako su ga pronašli u hramu i kako je odgovorio svojoj Majci: „Zar ne znate, da moram biti u kući svog Oca?“ (Lk 2,49). Jedina ova njegova riječ, okružena s trideset godina šutnje, poput munje osvjetljuje cijelo Isusovo otajstvo. Mi moramo znati poput Marije, da je Sin došao u prvome redu radi slave svog Oca. Izjave za javnoga njegovog života ne ostavljaju nikakve neizvjesnosti u ovoj stvari: On je „jednak“ Ocu kao Bog. „Moj Otac i ja smo Jedno“ (Iv 10,30), ali u svom čovječanstvu on mu u svim svojim činima iskazuje podložnost i poštovanje: „Uvijek činim, što mu se sviđa“ (Iv 8,29). Ako, na primjer, analiziramo izbližega prizor sa Samaritankom, vidjet ćemo, da se vrhovna točka ovog događaja, koji je promijenio religioznu povijest čovječanstva, pokazuje u najtajnijoj želji Isusova srca: naći „klanjalaca u duhu i istini za Oca, koji ih traži“, „Pater quaerit“ (Iv 4,23).
Trebalo bi ovdje citirati cijelo Evanđelje svetog Ivana, a osobito velikosvećeničku molitvu, najviše povjerljivo očitovanje Isusova srca, gdje će Crkva do konca vjekova nalaziti hranu za svoj kontemplativni život. Bacivši pogled na svoj život, Učitelj ga ovako ukratko izražava u dvije riječi: „Glorificavi Te“, „Oče, ja sam Ti davao samo slavu“ (Iv 17,4). U času, kad je umirao, Raspeti Isus na križu upravlja Bogu posljednje svoje riječi (Lk 23,6). Čim je uskrsnuo, On opet govori „o svom Ocu, koji je naš Otac, o svom Bogu, koji je naš Bog“ (Iv 20,17). Sveti nam ga Pavao otkriva u vječnom životu „kako je uvijek pred licem Očevim, da nas zagovara“ (Heb 7,25), dok na koncu vremena najuzvišenijim činom „Isus ne preda svoje kraljevstvo svom Ocu. Tada će biti kraj“ (1 Kor 15,24).
Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva bila je u rijetkoj mjeri svjesna prvenstvenog ovog mjesta Očeve slave u najintimnijim osjećajima Isusove duše, duše Onoga, koji je bio „najsavršenija pohvala slave Oca“ i Trojstva. Nije nam o tome ostavila mnogo tekstova, ali su oni jasni i spadaju u razinu najrazvijenije njene misli. „U krasnom govoru poslije Večere, koji je kao posljednja pjesma ljubavi duše Božanskog Učitelja, On govori svom Ocu ove lijepe riječi: „Proslavio sam Te na zemlji, izvršio sam djelo, što si mi ga dao, da ga izvršim“ (Iv 17,4). Čini mi se, da bismo uvečer svakog našeg dana morale ponavljati ove riječi mi, koje Njemu pripadamo kao zaručnice i koje se zato moramo posvema poistovjetiti s Njime. Možda ćete mi reći: kako da Ga proslavimo? To je vrlo jednostavno. Sam naš Gospodin odaje nam tu tajnu, kad nam veli: „Moja je hrana da činim volju Onoga, koji me je poslao“ “[16].
Dok se tako sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva u svom nutarnjem životu nastojala „uskladiti sa svim pokretima Kristove duše“, u njoj se događalo tajanstveno jedno preobraženje. Misao svetog Pavla: „Mihi vivere Christus est“ (Fil 1,21) ostvarila se u njoj i diktirala joj je rečenicu, koja dobro izražava posebni značaj njene pobožnosti prema Božjem Sinu: „izražavati Krista Očevim očima“, a to je najuzvišeniji ideal kršćanina.
„Čini mi se, da je sve gubitak, otkako znam za uzvišenu spoznaju Isusa Krista, moga Gospodina. Zbog njegove sam ljubavi sve izgubila i smatram sve kao blato, da stečem Krista i da se nađem u Njemu, ne sa svojom vlastitom pravednošću, nego s pravednošću, koja dolazi od Boga po vjeri. Hoću upoznati Njega, zajednicu njegovih muka i usklađenost s njegovom smrću. Nastavljam svoju trku, nastojeći stići onamo, kamo mi je to Krist odredio, kad me je uzeo. Brinem se samo za to, da zaboravim, što je za mnom, da stalno težim prema onome, što je preda mnom. Trčim ravno k meti, k nagradi nebeskoj, na koju me je pozvao Bog u Isusu Kristu“ (Fil 3,8.14).
„Apostol je često isticao veličinu ovog poziva. On veli: „Bog nas je odabrao prije stvorenja, da budemo neokaljani i sveti pred njim u ljubavi“ (Ef 1,4). „Preodređeni smo odlukom Onoga, koji čini sve stvari po savjetu svoje volje, kako bismo bili pohvala njegove slave“ (Ef 1,11-12). No kako da odgovorimo na dostojanstvo ovog poziva? Evo te tajne: „Mihi vivere Christus est… Vivo enim, jam non ego, vivit vero in me Christus“ (Gal 2,20). Treba se preobraziti u Isusa Krista. I to me naučava sveti Pavao: „Koje je Bog upoznao u svom predznanju, preodredio ih je, da budu slični slici njegova Sina“ (Rim 8,29).
Važno je dakle, da proučavam nebeski ovaj uzor, da se uskladim s Njim u tolikoj mjeri, da bih Ga neprestano mogla izražavati Očevim očima.
A prije svega, što On govori, kad ulazi u ovaj svijet? „Evo me, dolazim, moj Bože, da činim Tvoju volju“ (Heb 10,7). Mislim, da bi ova molitva morala biti kucanje srca u zaručnice: „Evo nas, Oče, da činimo Tvoju volju“. Učitelj je bio tako istinit u tom prvom svom prikazanju. Njegov je život, tako reći, bio samo posljedica ovog čina. On je rado govorio: „Moja je hrana, da činim volju Onoga, koji me je poslao“ (Iv 4,34). To mora također biti i hrana zaručnice, a također i mač, koji će je žrtvovati: „Ako je moguće, da se ovaj kalež udalji od mene… No neka ne bude, kako ja hoću, Oče, nego kako ti hoćeš“ (Mt 26,39). Tada ona smireno i radosno polazi na svako žrtvovanje, zajedno sa svojim Učiteljem, radujući se, što ju je Otac prepoznao, budući da je žrtvuje zajedno sa svojim Sinom. „Uzeo sam tvoje naredbe, da budu zauvijek moja baština, jer one su naslada moga srca“ (Ps 118,111). Ta je pjesma odzvanjala u duši Učiteljevoj i ona mora naći snažan odjek u duši zaručnice. Ako bude vjerna svakog časa ovim vanjskim i nutarnjim odredbama, ona će posvjedočiti za istinu i moći će kazati: „Onaj, koji me je poslao, nije me ostavio samu. On je uvijek sa mnom, jer ja uvijek činim ono, što se njemu sviđa“ (Iv 8,29). I ako ga nikada ne bude ostavila, ako ga se bude čvrsto držala, ona će moći ižarivati tajnu onu silu, koja spasava i oslobađa duše. Kad se odrekne i oslobodi same sebe i svega, ona će moći poći za Učiteljem na goru i ondje s Njim u Njegovoj duši moliti molitvu Božju.
Zatim će opet preko božanskoga Klanjaoca, preko Onoga, koji je bio velika pohvala Očeve slave, bez prestanka prikazivati žrtvu pohvale, to jest plod usnica, koje davaju slavu njegovu imenu. „Ona će ga hvaliti radi silnih djela njegovih, radi uzvišenog veličanstva njegova“, kako to pjeva Psalmist (Ps 150,1-2). Kada dođe čas poniženja, uništenja, ona će se sjetiti ove male rečenice: „Jesus autem tacebat“ (Mt 26,63), i ona će šutjeti, čuvajući svu svoju snagu za Gospodina, tu snagu, koju crpimo u šutnji. Kada dođe zaborav, napuštenost, tjeskoba, koja je Kristu istrgnula jaki krik: „Zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46), ona će se sjetiti ove molitve: „Neka imaju puninu moje radosti“ (Iv 17,13). I ispijajući do taloga kalež, što joj ga je Otac pripravio, ona će umjeti naći u njegovoj gorčini božansku slast. Napokon, nakon što bude često govorila: „Žeđam“ (Iv 19,28), žeđam, da posjedujem Tebe u slavi, ona će zapjevati: „Svršeno je… (Iv 19,30). Predajem svoju dušu u Tvoje ruke…“ (Lk 23,46). I Otac će doći, da je uzme i prenese u njenu baštinu, gdje „će u svjetlosti vidjeti njegovo svjetlo“ (Ps 35,10). David je pjevao: „Znajte, da je Bog divno proslavio svoga sveca“ (Ps 4,4). Jest, svetac Božji bit će proslavljen u ovoj duši, jer je u njoj sve uništio, da je zaodjene sa samim Sobom i jer je ona zapravo živjela prema riječima Preteče: „On treba da raste, a ja da se umanjujem“ (Iv 3,30)“[17].
„Moja se duša raduje svemu, – koliko to stoji do volje, a ne do osjećaja, – svemu onome, što me može žrtvovati, uništiti, poniziti, jer želim učiniti mjesta svom Učitelju: „Ne živim više ja, nego On živi u meni“ (Gal 2,20). Ne želim više živjeti vlastitim svojim životom, nego želim biti preobražena u Isusa Krista, kako bi moj život bio više božanski nego ljudski i kako bi Otac priklanjajući se meni mogao prepoznati sliku svoga ljubljenog Sina, u kojem vrlo uživa“[18].

Biti Njemu dodijeljeno čovještvo

Fotografija snimljena između konca siječnja i ožujka 1903. nakon redovničkog zavjetovanja[/caption]

Drugi je jedan pokret dan i noć obuzimao Kristovu Dušu: želja, da nas spasi.
Kad je zamišljen i osamljen hodao palestinskim putevima ili kad ga je mnoštvo u Jeruzalemu stiskalo sa svih strana, Isus je neprestano ostajao u samoći sa svojim Ocem i pregovarao je o našem spasenju. Niti jedne sekunde nije nas napustio spasiteljski njegov pogled, koji je sve vidio: nebo, pakao, udes svoje Crkve, udes svake naše duše do najmanjih pojedinosti. Njegov pogled na svijet bio je isto tako širok kao i pogled Trojstva, samo što nije bio jednak po jakosti svjetla. Ništa u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nije pred njim bilo sakriveno. Ovo je znanje Isus upotrebljavao za naše spasenje. Po svojoj božanskoj naravi Krist Čovjek bio je jednak svom Ocu, ali ipak posve naš. „Jedan“ sa svojim Ocem, „jedan“ sa svojom braćom, u tome je cijelo Isusovo otajstvo, Krist se dovršuje u nama.
Kršćanska se misao s ljubavlju zaustavila na proučavanju ovoga gledišta: „Krist u nama“, o kojemu govori sveti Pavao, najodličniji Naučitelj mističnog Tijela Kristova.
Tu se pokazuju dvije struje.
Misao grčkih Otaca uživala je u promatranju tajanstvenog jedinstva, koje povezuje kršćane između sebe s Kristom i nalazi najviši svoj uzorak u jedinstvu Trojstva.
Zapadna je misao upravila svoje promatranje više prema bolnim udovima Spasiteljevim, nego li prema Presvetom Trojstvu. Sveti Augustin, vjerni nasljedovatelj svetog Pavla, ostavio nam je o tome tumačenje na stranicama, koje su ostale klasične i nedostignute.
Ovoj posljednjoj struji mišljenja priključuje se sada već glasoviti obrazac kojim sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva izražava svoje tako osobno shvaćanje vlastite uloge u mističnom tijelu: „Biti Kristu dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu On može obnoviti cijelo svoje otajstvo“.
Dva dana nakon što je sastavila molitvu, iz koje smo izvadili ovaj obrazac, ona je sama protumačila svoju misao: „ „Vivo, jam non ego, vivit vero in me Christus“ (Gal 2,20). To je želja mene kao Karmelićanke, to je, mislim također želja vaše svećeničke duše, to je osobito želja Kristova i ja Ga molim, da tu želju potpuno izvrši u našim dušama. Budimo Njemu na neki način kao dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu on može obnoviti cijelo svoje otajstvo. Zamolila sam Ga, da se nastani u meni kao Klanjalac, kao Otkupitelj i kao Spasitelj. Ne mogu vam reći, kakav mir silazi u moju dušu, kad pomislim, da On nadoknađuje moje slabosti i ako ja padam u svakom času, koji prolazi, On je tu, da me pridigne i da me ponese dalje u Sebe, u dno one božanske Biti, u kojoj već stanujemo po milosti i gdje bih se htjela zakopati tako duboko, da me ništa odande ne može izvući“[20].
Kako smo daleko s ovom naukom o mističnom Tijelu, koju je ona proživljavala, od onog sitničavog shvaćanja, u kojem se koji puta povlače redovničke duše u sitnom životu svoje zajednice. Veliki horizonti života Crkve postaju joj blizi: „Kako li osjećamo potrebu, da se posvetimo, da zaboravimo posvema sebe, kako bismo se posve žrtvovali za potrebe Crkve. Siromašna Francuska! Rado je pokrivam krvlju „Pravednika“, Onoga, koji neprestano živi, da posreduje i da moli milosrđe. Kako je uzvišena zadaća Karmelićanke: ona mora biti posrednica s Isusom Kristom, mora mu biti kao neko dodijeljeno čovječanstvo, u kojemu bi On mogao produžiti svoj život naknade, žrtve, pohvale i klanjanja“[21].
Tko se ne bi divio apostolskoj plodnosti duše, koja se tako umije uzdignuti do stalnog gledanja cijeloga Krista. Sveti Toma naučava: „Tkogod živi u ljubavi, postaje dionikom svega dobra, koje se čini na svijetu“[22]. Prave kontemplativne duše razumiju ove stvari. Sveta Terezija od Djeteta Isusa željela je raditi za duhovno dobro Crkve do konca svijeta, i sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva težila je za tim, da „kaže svim dušama“ tajnu sreće i svetosti, koja je sakrivena u njima samima po otajstvu božanske nazočnosti.
Nakon što se prava Karmelićanka cijeli dan herojski istrošila spasavajući duše molitvom i šutljivom žrtvom, ona će se uvečer, u času potrebnog odmora, prije nego što zaspi, uteći k svemogućem sveopćem zagovoru Djevice Suspasiteljice, moleći je, da mjesto nje, dok ona bude spavala, nastavi njeno posredovanje za bijedne grešnike i da uspješno nastavi uništenje zla na svijetu.
Tako je radila sestra Elizabeta: zaboravljala je vlastitu bol i nadvisivala samu sebe želeći samo to, da „se istroši“ iz ljubavi prema Kristu, da „istoči svoju krv kap po kap“, „za njegovo Tijelo, a to je Crkva“ (Kol 1,24). Ona je takav život nazivala: „Biti Kristu dodijeljeno čovječanstvo“.

[1] Pismo njenim tetama R., 1903.
[2] Ef 1,3 i često kod svetog Pavla.
[3] Svojoj priorici.
[4] Pismo M.G.,1901.
[5] Pismo G. de G., 1903.
[6] „Nebo na zemlji“, 2. razmatranje.
[7] Pismo svećeniku Ch., 25. prosinca 1904.
[8] Pismo majci, lipanj 1906.
[9] Pismo gđi A., 24. studenoga 1904.
[10] Pismo gđi A., 24. studenoga 1905.
[11] Pismo G. de G., koncem rujna 1903.
[12] Pismo kanoniku A., 11. rujna 1901.
[13] Upitni arak, što ga je ispunila osam dana nakon dolaska u Karmel.
[14] Ovo mi je povjerila sama Majka Germana od Isusa.
[15] Pismo gđi A., 29. rujna 1902.
[16] Pismo gđi A., 1906.
[17] „Posljednje duhovne vježbe“, XIV.
[18] „Nebo na zemlji“, 5. razmatranje.
[19] Pismo od 29. rujna 1902.
[20] Pismo svećeniku Ch., 23. studenoga 1906.
[21] Pismo kanoniku A., siječanj 1906.
[22] In Symbolum Apostolorum: „Sanctorum communionem…“

Autor: M. M. Philipon, OP

Moj mi Učitelj kaže: Evo ti majke! (Sv. Elizabeta od Presvetog Trojstva)

Posljednja fotografija Elizabete; pored nje se nalazi kip Gospe Lurdske koju je ona nazivala “Janua Coeli” – “Vrata nebeska”, u rukama joj se nalazi sveta krunica i spisi sv. Ivana od Križa “Duhovni spjev” i “Živi plamen ljubavi”[/caption]

Nije bilo moguće, da sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva ne odredi Majci Božjoj važno mjesto u svom životu.
Pobožnost prema Kristovoj Majci sačinjava bitni uvjet spasenja. Svi su sveci žarko ljubili Mariju. Svaki na vlastiti način osobne svoje milosti. Sveti je Pavao, u skladu sa svojom misijom, označio njeno mjesto u ekonomiji otkupljenja u vezi s otajstvo Krista „rođena od žene“ (Gal 4,4), da bude Spasitelj svoga roda, koji je u Adamu pao. Sveti je Ivan zadržao sjećanje na posljednji čas, kad je Isus na križu ostavio Mariju za majku njemu i svim preodređenima. On nam je također objavio u Otkrivenju, kako nas Djevica nakon svoje smrti i slavnog uznesenja nije nipošto zaboravila, nego se služi svojom nazočnošću pred Licem Vječnoga, da bolje bdije nad nama, uvijek brižljiva za svu svoju djecu, više Majka nego ikada. Sveti nam je Augustin pokazuje, kako je u času Utjelovljenja po svojoj ljubavi postala Majka čitavoga Krista. Grčki su Oci pjesnički i veličanstveno uzveličali „posve svetu“, živi tabernakul Utjelovljene Riječi, prečisti hram Presvetog Trojstva. Već dvadeset stoljeća istočna i zapadna Crkva sa svetim Efremom, svetim Ćirilom, svetim Anselmom, svetim Bonaventurom, svetim Tomom, – trebalo bi ovdje navesti sve naučitelje i sve svece, – neprestano navješćuje jedinstvenu i sveopću ulogu Marije u djelu našeg spasenja. Kao Majka Boga i ljudi Marija ispunjava božanski plan majčinske svoje dobrohotnosti. Ne događa se ni najmanji pokret u otkupiteljskom svemiru, a da tu uz Isusa i s Isusom Marija nema svog udjela. „Takva je nepromjenljiva volja Onoga, koji je htio, da sve primamo po Mariji“[1].
Svaki svetac zadržava vlastitu svoju fizionomiju u svojoj marijanskoj milosti.
Žarka duša svetog Bernarda, Marijina pjevača, neprestano pjeva pred veličinom Djevice Majke. – „De Maria nunquam satis“. – Sveti Toma kao bogoslov zaustavlja svoj pogled na božanskom materinstvu, ugaonom kamenu svih Marijinih veličina. On promatra Majku Riječi, kako po ovom materinstvu pristupa do granica Božanstva, jer ima istog Sina kao i Vječni Otac.
Marijansku pobožnost sestre Elizabete ne smijemo svesti na odviše određeni oblik robovanja, kako je to na primjer zamišljao sveti Grignon de Monfort. Je li ona uopće pročitala „Raspravu o pravoj pobožnosti prema Svetoj Djevici“, to remek-djelo naše marijanske književnosti? Ona prilazi Djevici sa svom svojom kontemplativnom dušom i nalazi u Njoj ostvarenje svoga nutarnjeg ideala. Osobito ju privlači Djevica od Utjelovljenja, kako se klanja Riječi sakrivenoj u njenoj utrobi ili kako mirno i veličanstveno prolazi judejskim gorama, sabrana u nutrini s Riječju, koja u njoj stanuje, tako da je ništa izvana ne može rastresti od nutarnjeg njenog gledanja. Sestri Elizabeti posebno je draga Djevica šutnje i sabranosti.
Nije tome uvijek bilo tako. Njena je pobožnost prema Mariji dugo vremena bila nalik na pobožnost mnogih djevojaka, kojima duhovna fizionomija još nije poprimila potpuno izrazite značajke. Ona se utjecala Djevici kao čuvarici svoje čistoće i na svaki bi njen blagdan obnavljala svoj zavjet djevičanstva. Utjecala se k Mariji u svim svojim potrebama, otprilike kao dijete, koje se instinktivno povjerava zaštiti svoje majke, i u teškim ju je časovima žarko molila za svoju budućnost ili za svoje zvanje. Kroz tri dana gledala ju je lurdska Djevica, kako pred njom kleči, moleći je, da bdije nad njom, i izručujući sebe u njene ruke kao žrtva za grešnike. Elizabeta Catez ne bi nikada izlazla iz svoje kuće, da ode na kakvu svjetovnu zabavu, a da prije toga ne zamoli u Djevice blagoslov. Marija uvijek uslišava molitve čistih srdaca. Njena je Djevičanska milost u tome, da duše čini djevičanskima, da ih uzdrži, pod pogledom Božjim, svetima i neokaljanima u ljubavi, kao što je i Ona. Sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva prošla je ovom zemljom čista poput ljiljana zahvaljujući posebnoj njenoj zaštiti.
Djevojački njen „Dnevnik“ sav je ispunjen mišlju na Mariju. U svim zgodama, sretnima ili nesretnima, ona se utječe Djevici, ona moli njeno posredovanje u nekim pojedinostima, zbog kojih bismo se skoro morali smijati. Sveci bolje vide sve stvari negoli mi. Jednog je dana zamolila Svetu Djevicu, da joj ne dopusti, da ode na jednu dječju priredbu, jer se bojala, da će joj pljeskati i da će to pogodovati njenoj taštini. Uoči te priredbe navečer tako ju je zaboljelo uho, da sutradan nije mogla otići na koncert. U četrnaestoj svojoj godini pošla je zajedno s malom jednom svojom prijateljicom u burgundsko svetište Naše Gospe od Ribnjaka, da izmoli od nje milost, da umre mlada: ona je ostavila zemlju s dvadeset i šest godina. Da i ne brojimo sve one molitve i devetnice, svaki puta, kad je trebalo postići kakvu milost. Djevica se nalazi svuda u djevojačkom njenom životu. Otvorimo posve na sreću njen „Dnevnik“:
„2. veljače 1899. – Svijećnica. Na svaki Marijin blagdan obnavljam svoju posvetu dobroj ovoj Majci. Izručila sam Joj se dakle danas i ponovno sam se bacila u njen naručaj s najpotpunijim pouzdanjem. Preporučila sam joj svoju budućnost, svoje zvanje“.
„12. ožujka 1899. – Dobri Učitelju, ako mi ne daš ove duše, umrijet ću od boli. Zaklinjem Te, daj mi je u zamjenu za bilo kakvu bol. Marijo, Djevice lurdska, Naša Gospo od Neprekidne Pomoći, dođi mi u pomoć. Ako ne učiniš čudo, sve je izgubljeno. Ja računam s tim čudom“.
„24. ožujka 1899. – O Marijo, svaki Te dan molim, da postanem ponizna. Dođi mi u pomoć, slomi moju oholost, pošalji mi mnogo poniženja, dobra Majko“.
„2. travnja 1899. – Sve je svršeno. Kako su ove misije brzo prošle. Prije nego što sam ostavila crkvu, povjerila sam bijednoga svoga grešnika Djevici od Neprekidne Pomoći. Bila sam joj obećala, da ću je svaki dan zazivati za ubogu ovu dušu. Zatim sam se ponovno posvetila Mariji. Prepustila sam joj se s punim pouzdanjem. Ona me tako lijepo uslišala za moje zvanje. Nikad joj neću moći dovoljno izreći svoju ljubav i svoju zahvalnost. Tako sam sretna, srce mi je preplavljeno od radosti. Unaprijed već uživam u svojoj sreći. O Majko Neprekidne Pomoći, svaki ću Te dan zazivati na dvostruku ovu nakanu: da i dalje pomažeš moju mamu, koja me sada tako dobro shvaća, i zatim, da i mene pomažeš na ovom križnom putu, kojim počinjem stupati puna sreće, idući za svojim Isusom. Majko, pomozi, da na tom putu ustrajem, da postanem posve savršena. Očuvaj mi srce čisto“.

Karmelska Djevica

Elizabeta u samostanskom vrtu sa svetom krunicom u lijevoj ruci dok u drugoj drži malo izdanje Pravila i Konstitucije Karmelićanki (1903.)[/caption]

Karmelska njena pobožnost prema Svetoj Djevici brzo je postala život duboke intimnosti. Na temelju redovitog jednog psihološkog procesa, što ga međutim ipak treba naglasiti, u marijanskoj pobožnosti pojedinih svetaca nalazimo glavne crte njihove duhovne fizionomije. Sestra Elizabeta već je prvi dan svog boravka u Karmelu „sva ušla u dušu Kristovu“. Na temelju istih psiholoških refleksa ona će učvrstiti kontemplativni svoj pogled na Djevičinu dušu. Tek nekoliko dana nakon svog ulaska u samostan ona piše svojoj majci:
„Stavila sam tvoju dušu u dušu Majke žalosne i zamolila sam je, da te utješi. Imamo u dnu samostana kip „Žalosne Gospe“, pred kojim se mnogo molim. Svako joj veče govorim o tebi. Tako su mi drage te Djevičine suze“.
Karmel je u najvišoj mjeri marijanski red. „Duše, koje je Bog pozvao, da Mu služe u našem Redu, moraju znati, da je prva i glavna njihova obveza kao Karmelićana posebno častiti Presvetu Djevicu Mariju: prvo, u najvišem njenom dostojanstvu Majke Božje, u svim povlasticama i svim veličinama, što ih ovo dostojanstvo uključuje, kao i u vrhovnoj vlasti, što joj ga ono daje na nebu i na zemlji; drugo, u prevelikoj dobroti i poniznosti, koja je potakla ovu Presvetu Djevicu, da postane Majka i Zaštitnica ovog Reda.
Svaka će, kako bi udovoljila ovoj dužnosti, paziti, da se barem jednom mjesečno pričesti na čast Presvete Djevice: da se ispune njene nakane na zemlji, da njena čast poraste u svim dušama i da postigne od Nje, kako bi sve duše ovog Reda Nju ljubile, častile i Njoj pripadale prema cijelom rasponu milosrdnih nakana njenog Božanskog Sina i Nje same“[2].
Upada u oči neobična uzvišenost ove marijanske pobožnosti. Karmelićanka ide ravno Majci Božjoj, da joj čestita zbog tog božanskog materinstva, koje tumači sve u Mariji: „povlastice, veličine, vlast nad svemirom“.
To je posve naravno za Karmelićanku: ponajprije i uvijek Bog. Ne treba dodati: Bog sam. To se razumije samo po sebi: karmelska se duša pokreće pred otajstvom u posve božanskom svjetlu, isključujući posvema svako drugo svjetlo. Djevicu, kao i sveto Kristovo Čovječanstvo i svako drugo stvorenje, ona sve to gleda samo u vezi s Bogom. Istom drugotnim jednim pogledom, putem zaključivanja iz „najvećeg dostojanstva Majke Božje“, Karmelićanka ponire u ovo materinstvo milosti, koje „je po prevelikoj ljubavi i poniznosti potaknulo Presvetu Djevicu, da postane Majka i Zaštitnica svog Reda“. No ona se ne smije ovdje zadržati, „da se ispune njene nakane na zemlji, da njena čast poraste u svim dušama, a osobito, da ju duše ovog Reda uvijek ljube, časte, da joj služe i Njoj pripadaju prema cijelom rasponu milosrdnih nakana njenog Božanskog Sina“.
Ne možemo odviše naglasiti u kolikoj se mjeri sestra Elizabeta od Presvetog Trojstva okoristila toliko uravnoteženom pobožnošću, što je primaju članovi velikih Redova za vrijeme svojega odgoja. Duga svetačka tradicija, kakva riječ izrečena prigodom tumačenja Pravila ili Ustanova, svakidašnje ispravljanje po jednostavnom djelovanju zajedničkog života, koji sve stvari stavlja na njihovo pravo mjesto, sve to čini, da se vjerne duše sve više prožimaju najčišćim duhom svog Reda i naglo napreduju prema savršenosti. To se kod sestre Elizabete osobito vidi u razvoju njenog marijanskog života.
Čim je ušla u samostan, njena je marijanska pobožnost brzo poprimila karmelsko obilježje. Da shvatimo ovaj oblik marijanske pobožnosti, moramo imati na umu, da je samoća u Karmelu sve.
A koje li samoće u duši Djevice! U njoj nema više ništa ljudsko. Ona je biće čisto, svijetlo, prozirno, slobodno od svega. Grešna ili samo odviše osjećajna ljubav nikad je nije dotakla. Ona je posve djevičanska, u najizvrsnijem značenju, odijeljena od svega. Ona je stupala svojom životnom stazom „sama sa Samim“, ne želeći imati u blaženstvu ili u boli drugog društva osim Njega. Samoća Djevičina srca, koju ništa osjetno nije nikad zadržalo, koja je prošla kroz osjećaje prolaznoga ovog svijeta „sveta i neokaljana u ljubavi“. Samoća Djevičine duše, koja je bila u vezi jedino s Bogom. Ona se bez sumnje umiješala u život ljudi, da među njima izvrši božansko jedno djelo, kao duša Suspasiteljice, koja se sve više i više usklađivala sa svim pokretima duše Krista, koji je bio tako osamljen navečer na gori ili u Getsemaniju. Božanska samoća u duši Djevice, uznesene s Riječju, njenim Sinom, do blizine Božanstva i ondje pridružena svim nakanama Trojstva zbog sveopće svoje uloge u spasenju svijeta, ali osobito u tome neizmjerno udaljena od Boga svog Sina. To su ponori, zbog kojih moramo zadrhtati.
Na vrhuncu svog života sveci su najsamotniji ljudi na zemlji. Što da istom kažemo o Djevici i o Kristu? Tko ikada misli na onu duševnu samoću Riječi? U početku bijaše Riječ i Riječ je bila kod Boga. I Riječ je postala tijelo i stanovala je među nama i svoji je nisu primili. I vidjeli smo je kao samotnoga Boga, kako se šeće posred svog stvorenja. Istina je, iznutra je imao društvo Oca i Ljubavi, u Jedinstvu, no videći Ga, tko je to mogao slutiti? Tako je, uz potrebna ograničenja, bilo i s dušom Djevice. Ona je bila tako sama posred ljudi Nazareta, Betlehema, podno Križa. Zapravo je bila sva sakrivena u Bogu s Kristom, razmišljajući u svom srcu dan i noć o Njegovu otajstvu.

Djevica od Utjelovljenja
Ova Karmelska Djevica, tuđa svemu stvorenome, klanjajući se Riječi sakrivenoj u njenoj utrobi, to je Djevica od Utjelovljenja, sestri Elizabeti najmilija Djevica, jer i njezin je ideal bio, da živi u šutnji i klanjanju pred Bogom sakrivenim u dubini svoje duše.
„Mislimo li na to, što se moralo događati u duši Djevice, kad je nakon Utjelovljenja imala u sebi Utjelovljenu Riječ, Dar Božji? S kojom li se šutnjom, kojom sabranošću, kojim klanjanjem morala zakopati u dubinu svoje duše, da obujmi ovog Boga, kojemu je bila Majka“[3]. „Nije mi potreban nikakav napor, da uđem u ovu tajnu božanske nazočnosti u Djevici. Čini mi se, da tu nalazim redoviti pokret svoje duše, kakav je bio i u njenoj duši: klanjati se u sebi sakrivenom Bogu“[4].
Čitajući svetog Ivana od Križa ona otkriva u Mariji savršeni uzor preobražajnog sjedinjenja i želi da provede svoj zemaljski život kao Djevica: u šutnji i klanjanju Riječi, sva izgubljena u Presvetom Trojstvu. „Čitam sada tako lijepe stranice našeg Oca svetog Ivana od Križa o preobraženju duše u Tri božanske Osobe. Na koji li smo bezdan slave pozvani! Oh, razumijem šutnju, sabranost svetaca, koji više nisu mogli izaći iz svoje kontemplacije. Stoga ih je Bog i mogao povesti na božanske vrhunce, gdje se izvršuje „Jedno“ između Njega i duše, koja mu je postala zaručnicom u mističnom značenju ove riječi. Blaženi naš Otac kaže, da ju tada Duh Sveti uzdiže na takvu divnu visinu, da ju čini sposobnom proizvoditi u Bogu isto nadisanje ljubavi, što ga Otac proizvodi sa Sinom i Sin s Ocem, a to nadisanje nije ništa drugo negoli sam Duh Sveti. I dragi nas Bog poziva po našem zvanju, da živimo u takvim svetim jasnoćama! Kojeg li klanjanja vrijednog otajstva ljubavi… Htjela bih odgovoriti na taj poziv time, da prođem ovom zemljom kao sveta Djevica „čuvajući sve ove stvari u srcu“ (Lk 2,51), zakopajući se tako reći u dno svoje duše, kako bih se izgubila u Presvetom Trojstvu, koje ondje stanuje, da se preobrazim u to Trojstvo. Tada će moje geslo, „svijetli moj ideal“ biti ostvaren: bit će to uistinu Elizabeta od Presvetog Trojstva“[5].
Posebnu je pobožnost gojila prema jednoj slici, što ju je dobila na dar, a prikazivala je Djevicu od Utjelovljenja, kako je sabrana pod djelovanjem Presvetog Trojstva: „U samoći naše ćelije, koju nazivam „malim svojim rajem“, – jer je ona sasvim ispunjena Onim, od kojega žive stanovnici neba, – često ću gledati dragocjenu sliku i sjedinit ću se s dušom Djevice u času, kad ju je Otac pokrio svojom sjenom, dok se u njoj utjelovila Riječ, a Duh Sveti silazio nada nju, da izvrši veliko otajstvo. Cijelo je Presveto Trojstvo ovdje na djelu, ono se izručuje, daje se. I zar se život Karmelićanke ne mora odvijati u ovom božanskom zagrljaju?“[6].
Djevica od Utjelovljenja, sva sabrana pod stvoriteljskim djelovanjem Presvetog Trojstva, „koje čini u njoj velike stvari“ (Lk 1,49), to je najdraži intimni ideal marijanske pobožnosti sestre Elizabete od Presvetog Trojstva. Ona osjeća, da je ovaj ideal privlači kao po „naravnoj sukladnosti“, reklo bi se teološki. Iz dugog ovog marijanskog iskustva jednog će dana provreti ona tako lijepa molitva Djevici u njenim duhovnim vježbama „Kako da nađemo nebo na zemlji“.
„Si scires donum Dei“ (Iv 4,10). „Kad bi poznavala dar Božji“, rekao je Krist jednog dana Samaritanki. No koji je to dar Božji, ako to nije On sam? I kako nam veli ljubljeni učenik: „On je došao svojima i svoji ga ne primiše“ (Iv 1,11). Sveti bi Ivan Krstitelj još mnogim dušama mogao upraviti onaj prigovor: „Ima netko među vama, – u vama, – kojega vi ne poznajete“ (Iv 1,26). „Kad bi poznavala dar Božji…“
„Ima jedno stvorenje, koje je poznavalo taj dar Božji, jedno stvorenje, koje nije od tog dara izgubilo ni najmanje čestice, koje je bilo tako čisto, tako svijetlo, da se čini, da je Svjetlo samo: „speculum justitiae“. Jedno stvorenje, kojemu je život bio tako jednostavan, tako izgubljen u Bogu, da gotovo ništa ne možemo o njemu kazati: „Virgo fidelis“. To je Djevica vjerna, „ona, koja je čuvala sve stvari u svom srcu“. Ona se smatrala tako malenom, bila je tako sabrana pred licem Božjim u tajnosti Hrama, da se svidjela Presvetom Trojstvu. Odsada će je nazivati blaženom svi naraštaji, jer je Bog pogledao na neznatnu svoju službenicu…
„Priklanjajući se ovom tako lijepom stvorenju, koje tako potpuno nije znalo za tu svoju ljepotu, Otac je htio, da ona bude u vremenu Majka Onoga, kome je On sam Otac u vječnosti. Tada je sišao Duh Ljubavi, koji vodi sve Božje djelovanje, Djevica je rekla svoj fiat: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po Tvojoj riječi“ (Lk 1,38) i tako se izvršilo najveće otajstvo. Kad je Riječ sišla u Mariju, Ona je zauvijek postala plijen Božji.
„Čini mi se, da je život Djevice za onih mjeseci između Navještenja i Božića uzor za duše nutarnjeg života, onih bića, što ih je Bog odabrao, da žive u nutrini, duboko u ponoru bez dna. S kojim li je mirom, s kojom li sabranošću Marija činila i proživljavala sve stvari. Kako li su najobičnije stvari postale po njoj božanske, jer Djevica je u svemu ostala u klanjanju pred darom Božjim. To ju nije sprečavalo, da se izvana žrtvuje, kad se radilo o djelima ljubavi. Evanđelje nam veli, da je „Marija otišla žurno u judejske planine, da dođe do svoje rođakinje Elizabete“ (Lk 1,39). Zbog neizrecive vizije, koju je promatrala, nikada se neće umanjiti vanjska njena ljubav, jer iako kontemplacija ide prema pohvali i prema vječnosti njenog Gospodina, ona posjeduje jedinstvo i neće ga izgubiti“[7].

Vrata Nebeska – Janua Coeli

Elizabeta na dan primanja crnog vela i križa kao znakova redovničkog zavjetovanja; 21. siječnja 1903.[/caption]

Ovakva uzvišena misao ne može provreti slučajno. Ona pretpostavlja dug život intimnosti s Marijom. To potvrđuju i dokumenti.
Još dok je bila dijete, prve su njene pjesme govorile o Djevici „čuvarici njene čistoće“. Djevojački njen Dnevnik bio je pun misli na Mariju. Kad je postala redovnica, Djevica se opet pokazuje u najmanjim pojedinostima njena života. Ona često potpisuje svoja pisma: sestra Marija Elizabeta od Presvetog Trojstva. Glasovitu svoju molitvu napisala je na blagdan Prikazanja, na taj „toliko ljubljeni blagdan“, gdje je nalazila najredovitiji pokret svog srca: prikazanje Djevice Presvetom Trojstvu, ne više u Jeruzalemu, nego u hramu njene duše.
„O moj Bože, Trojstvo, kome se klanjam… Umiri moju dušu. Učini je svojim nebom, dragim svojim boravištem i mjestom svog počinka. Ne dopusti, da Te ondje ikada ostavim sama, nego daj, da sva budem tamo, sva budna u svojoj vjeri, sva u klanjanju, sva predana Tvome stvaralačkom Djelovanju“.
Kad je došlo veče kratkog ovog života, sestra se Elizabeta dvostrukom nježnošću obratila Bezgrešnoj, Djevici svog redovničkog oblačenja: „Ona, Bezgrešna, dala mi je karmelsko odijelo, i molim je, da me obuče u onu haljinu od finog platna, kojim se ukrašuje zaručnica, kada polazi na svadbenu večeru Janjeta“[8].
Kad je jedne noći u bolesničkoj sobi pogled sestre Elizabete počivao na slici Žalosne Gospe, ona začuje u nutrini prigovor, kakav Bog znade upravljati duši svojih svetaca. Sjetila se tada jedne Gospe Lurdske, uz koju je kao djevojka bila primila mnogo milosti. Zamolila je stoga majku, da joj donese taj kip, da bi Ona, koja je bdjela nad njenim ulaskom, „čuvala i njen izlazak“. I nazvala ju je sada „Janua Coeli“, „Vrata Nebeska“. Ovaj je kip više nije ostavljao. Sestra Elizabeta, već sva iscrpljena, vukla se u mali oratorij, iz kojega se vidjelo na kor, noseći s poteškoćom među svojim mršavim prstima ovaj kip nešto veći od trideset centimetara. Ako bi netko vidio kip „Janua Coeli“, „Laudem Gloriae“ nije bila daleko.
Jednog je dana sestra Elizabeta postavila u ćeliju svoje priorice tvrđavu s visećim mostom iz kartona. Uza zatvorena vrata stajala je iz kartona izrezana Lurdska Djevica. Bila je to „Janua Coeli“. Na jednom uglu zupčaste kule lepršala je zastavica s ovim natpisom: „Tvrđava boli i svete sabranosti, stan sestre Laudem Gloriae, dok ne stigne u Kuću Očevu“. Janua Coeli postala je za nju: vrata, koja vode k Presvetom Trojstvu[9].
U posljednjim satima njene agonije mnogo su je tješili sjećajući je na nazočnost toliko ljubljene Djevice. „Sveta će Djevica biti ovdje, ona će vam pružiti ruku“. – Jest, istina je: „Janua Coeli“ će uvesti „Laudem Gloriae“.
Još dva dana pred njenu smrt čuli su je kako šapuće: „Za dva ću dana biti u krilu svoje Trojice“. „Laetatus sum in his quae dicta sunt mihi“ (Ps 121,1). „Djevica, to svijetlo biće, posve čista čistoćom Božjom, ona će me uzeti za ruku, da me uvede u nebo, u to tako blještavo nebo“.
Posljednje svoje duhovne vježbe na zemlji htjela je staviti pod zaštitu Djevice „Janua Coeli“ i na večer 15. kolovoza ušla je u njih kao „u nebeski novicijat, da se pripravi, da primi haljinu slave“[10]. Već prvo ovo veče duhovnih vježbi sestra se Elizabeta obraća Djevici i moli je, da joj ostvari najveću želju njenog srca: da se uskladi s Raspetim iz ljubavi i da postane, po njegovu uzoru, savršena pohvala slave Presvetog Trojstva. „Nitko nije vidio Oca“ (Iv 6,46), veli nam sveti Ivan, „osim Sina i onih, kojima je Sin htio objaviti“ (Mt 11,27). Čini mi se, da se također može reći: „Nitko nije prodro u dubinu Kristova otajstva osim Djevice“. Ivan i Magdalena doprli su daleko u ovo otajstvo. Sveti Pavao često govori o „razumijevanju“ otajstva, što ga je bio primio, a ipak, kako li svi ovi sveci ostaju u sjeni, kad pogledamo sjaj Djevice… Ona je neizreciva. Nijedan jezik nije mogao objaviti, nijedno pero nije moglo napisati „tajnu, koju je ona čuvala i o kojoj je razmišljala u svom srcu“.
„Ova će Majka milosti odgojiti moju dušu, kako bi malo njezino dijete bilo živa, „dirljiva“ slika njenog prvorođenca, Sina Boga Vječnoga, Onoga, koji je bio savršena pohvala slave svog Oca“[11].
Posljednji dan svojih duhovnih vježbi sestra Elizabeta sastavila je na jedan zamah, poput zanosa, što je provreo iz srca, krasnu molitvu Djevici. Naučna sigurnost i ovdje je bez pogreške, a dubina misli zapanjuje. To je čas, kad je njena marijanska nauka bila najviše razvijena. Ima u spisima svetaca nekih stranica, koje bi trebalo čitati klečeći:
„Nakon Isusa Krista, dakako u razmaku, koji postoji između neizmjernog i ograničenog, ima jedno stvorenje, koje je također bilo velika pohvala slave Presvetog Trojstva. Ona je potpuno odgovorila na božanski izbor, o kojemu govori Apostol. Ona je uvijek bila čista, bezgrešna, neporočna u očima tri puta svetog Boga.
Njena je duša tako jednostavna, pokreti su joj tako duboki, da ih ne možemo zamijetiti. Čini se, da ona proživljava na zemlji život božanskog Bića, Bića jednostavnog. Stoga je ona prozirna, tako svijetla, da bi je čovjek mogao smatrati svjetlom. Ipak je ona samo „ogledalo sunca pravde: speculum justitiae…“
„Djevica je čuvala ove stvari u svom srcu“ (Lk 2,51). Sva se njena povijest može ukratko izraziti ovim riječima: ona je živjela u svom srcu i to tako duboko, da je pogled ne može slijediti.
Kad čitam u Evanđelju, da je Marija „otišla žurno u judejske planine“ (Lk 1,39), da izvrši službu ljubavi kod svoje rođakinje Elizabete, vidim je kako prolazi tako lijepa, tako mirna, tako veličanstvena, tako sabrana u nutrini s Riječju Božjom. Njena je molitva uvijek bila ista kao i Njegova: „Ecce“, Evo me. – A tko? Službenica Gospodnja, posljednja od njegovih stvorova, Ona, njegova Majka.
Ona je bila tako istinita u svojoj poniznosti. Zato što je uvijek zaboravljala sebe, što nije znala za sebe, što je bila oslobođena same sebe. Stoga je mogla pjevati: „Svemogući je učinio u meni velike stvari, odsad će me svi naraštaji nazivati blaženom“.
Ova je Kraljica djevica također i Kraljica mučenika. No mač je nju probo u srcu, jer kod nje se sve zbiva iznutra…
Kako je divna, kad je promatramo za vrijeme dugog njenog mučeništva. Tako vedra, sva okružena nekim veličanstvom, koje u isti mah odiše snagom i blagošću. Bila je takva zato, jer je od same Riječi naučila, kako moraju trpjeti oni, koje je Otac odabrao za žrtve, oni, koje je odlučio pridružiti velikom svom djelu otkupljenja, „oni, koje je upoznao i preodredio, da budu slični njegovom Kristu“ (Rim 8,29), „Raspetom iz ljubavi“.
Eno je pod Križem: stoji jaka i hrabra, i evo mi moj Učitelj veli: „Ecce mater tua“ (Iv 19,27). On mi je daje za Majku. I sada, kad se vratio Ocu, kad je stavio mene na svoje mjesto na Križu, da pretrpim u sebi, što nedostaje njegovoj Muci za njegovo tijelo – Crkvu, sada je opet tu Djevica, da me nauči trpjeti poput Njega, da mi kaže, da mi objavi posljednji pijev njegove Duše, što ga nitko osim Nje, njegove Majke, nije mogao zamijetiti.
Kad budem izrekla svoj „consummatum est“ (Iv 19,30), opet će me Ona, Janua Coeli, uvesti u božanske dvore, šapćući mi posve tiho tajanstvene riječi: „Laetatus sum in his quae dicta sunt mihi, in domum Domini ibimus…“ (Ps 121,1)“.

[1] Sveti Bernardo, Sermo de Nativitate B.M.V.
[2] Običajnik, što su ga u Francusku donijele Majke iz Španjolske.
[3] Pismo njenoj sestri, studeni 1903.
[4] Pismo njenoj sestri.
[5] Pismo svećeniku Ch., 23. studenoga 1903.
[6] Pismo gđi de S., 1905.
[7] „Nebo na zemlji“, 12. razmatranje.
[8] Pismo kanoniku A., koncem srpnja 1906.
[9] Janua Coeli je zaziv iz litanija Presvete Djevice, a znači: Vrata nebeska.
[10] Pismo jednoj sestri u Karmelu, 15. kolovoza 1906.
[11] „Posljednje duhovne vježbe“, I.

Autor: M. M. Philipon, OP