Nemoguće je ne ljubiti Tebe, Marijo,
jer je po tebi Isus postao Otkupitelj…
„Jesi li čula, moja nebeska Majko, kad su me pitali – štujem li Te, ljubim li Te? O moja Majko, kao što mi je nemoguće ne ljubiti svoga Spasitelja, isto tako mi je nemoguće ne ljubiti Tebe, moja predivna Majko, koja si mi ga dala. Ti jedina znaš kako me boli što Te nisam uvijek još jače, još srdačnije ljubila, a ipak, ti si i ovu moju sićušnu ljubav neizmjerno nagrađivala. O blaga, nježna i milosrdna nebeska Kraljice, Tebe da ja ne ljubim? Ljubim Te žarko i želim Te još tisuću puta više ljubiti. Tko je, osim Božanskog Spasitelja, za mene učinio više nego Ti? Svoju sreću imam zahvaliti samo i jedino Tvome zagovoru.
O moja predobra Majko, Tebe da ja ne ljubim? Ta, tko me je učio ljubiti? Ti si se, moja nebeska Kraljice, spustila do mene da pripraviš moju dušu za svoga Sina, mog Božanskog Otkupitelja. Znaš li, moja predobra Majko, još kada sam molila prvu Zdravomariju Ti si me učila štovati Božansko Srce Isusovo? A po Božanskom Srcu Isusovu Ti si me naučila poznavati moga Spasitelja, njega častiti i ljubiti. Da, čini mi se da kroz prošlih 30 godina uopće nisam znala što znači “ljubiti Spasitelja”, kao da ga uopće nisam ni poznavala – ili vrlo malo. A sve to imam zahvaliti samo Tebi, moja predobra Majko. Po Tebi je moj Spasitelj postao mojim bratom. Po Tebi je postao mojim Otkupiteljem, jer si mu ti dala našu narav kojom nas je mogao otkupiti. Pod križem me je moj Spasitelj Tebi predao, a pred svetohraništem Ti si ga dala meni.
O moja predivna Majko, Tebe da ne ljubim? Sve je moguće, ali to je nemoguće da ne ljubim Tebe koja si me dan i noć, od rana do kasna, vodila i upravljala moje korake. Pokušavala si me sačuvati od svakoga pada, učila si me radosno nositi i ljubiti svaki križ. O moja Majko, Ti si na svadbi u Kani dala ljudima vina. Ti si im pomogla u jednoj zemaljskoj nezgodi, a da Te za pomoć nisu ni molili. Što sve Ti ne bi učinila svojoj djeci? Ne samo da im pomažeš u zemaljskim nevoljama i potrebama; ne samo da ih izvlačiš iz zemaljskih neprilika; ne, ne samo to! Mnogo više, tisuću puta više pomažeš im u duševnim potrebama. Opaziš li koje od svoje djece u napasti – o kako žuriš da mu pomogneš! Vidiš li kojega okružena tamom velikoga grijeha, bačena na tlo; kako je tada ožalošćeno Tvoje Srce! Da, suznih očiju hitiš mu u pomoć i ne miruješ dok se ne nađe do nogu Tvoga Sina. No, ti ne pomažeš svojoj djeci samo u napasti i grijehu. Tvoje srce, o dobra i divna Majko, nije samo time zadovoljno da Tvoji imaju što im je potrebno; ne, Tvoja dobrota moli za njih sreću i blaženstvo. Jedva Tvoje dijete podigne k Tebi svoje ruke, Ti se odmah prigibaš k njemu i privijaš ga na svoje Srce. Kolika je to sreća smjeti počivati na Tvojim rukama i na Tvome Srcu! Pa ni takva sreća za Tvoje dijete nije Tebi dostatna. Ti znaš za jedino srce na kojemu će ono još blaženije počivati. Položiti svoje dijete na to Srce, Tvoja je najveća sreća i blaženstvo. Iako je za Tebe velika sreća držati svoje dijete na rukama, ipak Ti brzo hitiš s njime k Onome koga ljubi duša Tvoja.
O moja Majko! Gdje da naučimo ljubiti Tvoga Božanskog Sina, svoga Spasitelja i Otkupitelja, ako ne na Tvojim rukama i na Tvome srcu? Tko ga je tako ljubio kao Ti? Tko ga je tako poznavao kao Ti? Tko ga je tako razumio kao Ti? O moja predivna Majko, Tebe da ja ne ljubim? O da, žarko te ljubim!“
M. Terezija od sv. Josipa