Drugog srpnja, na dan osnutka Družbe naša redovnička obitelj zahvalila je Presvetom Trojstvu za jubilejske godine posvećenog života naših pet sestara. Zlatnih pedeset godina redovničkog zavjetovanja slavile se: s. M. Ladislava od Isusa (Marić), M. Klaudija od Bezgrešnog Srca Marijina (Bilaver), s. M. Melanija od Uznesenja Marijina (Ražov), s. M. Darija od Malog Isusa (Leško), dok je s. M. Petra od Dobrog Pastira (Simić) zahvalila Gospodinu za jubilejskih 25 godina posvećenog života.
Čestitke i riječi zahvalnosti našim dragim sestrama željele smo iskazati na više načina tijekom toga dana, kroz molitvu, pjesmu, mala iznenađenja, ali vrhunac svake radosti bila je svečano Euharistijsko slavlje koju je predslavio gospićko-senjski biskup Zdenko Križić. Otac biskup je u nadahnutoj propovijedi uputio jubilarkama i svima nama svoju pastirsku riječ i duhovne poticaje.
Ovo je dan u kojem se vaša redovnička obitelj sjeća s velikom zahvalnošću osnutka Družbe, ili kako volimo reći sjećanje izbora. To je sjećanje na prošlost, ali ne i vraćanje u prošlost jer sjećati se moramo, a vraćati se ne smijemo. Sam Bog to traži od svoga naroda; ne traži da se narod vrati u pustinju, niti da živi kkao su živjeli njegovi očevi u pustinji, nego da se sjeća pustinje i Božjih dobročinstava kroz 40 godina hoda pustinjom jer o tome sjećanju zavisi vjera i pouzdanje naroda danas i sutra. Kada dođe u obećanu zemlju neće i ne smije više živjeti kao u pustinji, ali se mora sjećati toga vremena. Narod više ne smije očekivati da im pada mana, već će trebati orati i žeti, ali to trebaju činniti sa jednakom osjećajima zahvalnosti da je to Božji dar, a ne samo djelo njihovih ruku. To je poruka svima nama, što je Bog u prošlosti učinio za tvoju zajednicu, obitelj i tebe osobno, to se ne smije zaboraviti, to daje sigurnost da će Bog biti vjeran i danas jer se Bog nije promjenio. Važno je znati promeditirati svoju vlastitu povijest i povijest svoje redovničke Zajednice jer je povijest učiteljica života. Iz te prošlosti se lakše otkrije što je potrebno činiti danas; ne ponavljati prošlost nego živjeti vjernost u sadašnjosti; ne doslovno imitirati utemeljitelje nego njihovu karizmu znati utjeloviti u sadašnji trenutak. Papa Franjo je jednom prilikom rekao reovničkim poglavarima da se karizma ne čuva u nekoj flaši destilirane vode; biti vjerni karizmi ne znači okameniti karizmu, to čini đavao. Vjernost karizmi ne znači zapisati je na pergamenu, koja će se onda uokviriti nego učiniti je aktivnom, provjeravati u dijalogu, zavisno o raznim situaciama koje nadolaze. Karizma je dar Duha Svetoga, ona je živa i u tom smislu normalno je da mijenja oblike kao što je slučaj i sa samim ljudskim životom. To nam svjedoči i prva Crkva; pod djelovanjem Duha učenici puno puta mijenjaju odluku pa i način djelovanja. Duh Sveti im nekada zabrani stvari koje bi oni htjeli i zapovijedi neke druge koje oni po svojoj ljudskoj naravi ne bi baš rado učinili. Pa i sam apostol Petar ne može izbjeći zahtjevnost preispitivanja i mijenjenja svojih odluka. Petar i učenici ako žele živjeti vjernost Isusu imaju samo jedan izbor: slušati i slijediti glas Duha, a ne samo svoje naravne sklonosti. Mons. Zdenko je potom citirao papu Pavla VI koji je rekao da se ne mijenja evanđelje, nego se mijenjamo mi shvaćajući poruke evanđelja. Često puta se redovničke zajednice zatvore u neke svoje tradicije i običaje pa se identifikacija s njima poistovjeti s vjernošću karizmi. Nekada se smatra vjernijima one koji reproduciraju što je više moguće modele iz prošlosti. Tradicija je živa stvarnost i ne prenosi se kao nešto kruto sa sadržajem koji je zacementiran i definiran za sva vremena. Tradicija je sjeme koje je jednom niklo, ali nastavlja rasti i razvijati se u skladu s novom klimom i ambijentima. Potom je istaknuo da je Papa Franjo u jednom intervju rekao da naše sigurnosti ili tradicije mogu postati zidine ili zatvor u kojem smo utamničili Duha Svetoga. Navezanosti na neke tradicije mogu biti takve da postanu važnije od Evanđelja. Vjera je trajni hod u traženju Boga i njegove volje jer je i Bog u trajnom hodu. I Isus kada su ga htjeli zadržati u nekom mjestu rekao je da treba ići navijsetiti radosnu vijest Kraljevstva Božjega. I Isusovi učenici moraju biti u trajnom hodu slijedeći ga na Njegovom putu. Taj hod je neophodan jer Isus je sama sebe definirao kao put. I Pavao je Isusa nazvao baš tim imenom i rekao da je on tim putem ne samo hodio nego i trčao da bi vjeru sačuvao. Isusov učenik je čovjek puta. Kod svakog poziva stoji „idi za mnom“, a ne „budi uza me“; ako se za Isusom ide onda smo uistinu uz njega. Farizeji su bili stalno uz Isusa, ali ga nisu slijedili. Ići za Isusom poznaje svoj umor i klonuća; i sam Isus ima to iskustvo. Čovjek koji se daje ne može ne osjećati umor. Čovjek koji služi i žrtvuje se, on se i troši. U današnjem misnom čitanju se govori o umoru proroka Ilije. On je činio velika čudesa u Jahvino ime; činilo se da mu ništa nije nemoguće. No, čini se da je u jednom trenutku zanio i zaboravio da ta izvanredna moć nije njegova nego Božja. Počeo je djelovati na svoju ruku. Bog se zato malo distancirao od Ilije da on spozna što može bez Boga. I vidjelo se što može; da se može samo obeshrabriti do te mjere da izgubi volju za životom. Ilija se okrenuo sebi, počeo se vrtjeti oko sebe i svojih želja bez provjeravanja u svjetlu Božjem. On sve manje primjećuje da sve manje čini Božju volju, a sve više svoju. Došao je do uvjerenja da sve ono što on čini je volja Božja. Idući tako nemoguće je izbjeći prazninu sebe i svoga poslanja. Normalno je da je Ilija postao nezadovoljan i umoran, a ne zna da je on zapravo umoran od samoga sebe. Ovo je zasigurno jedan od najtežih umora koji nekog može pogoditi, a napose osobe posebnog poziva. Čudno je da ovo stanje može zahvatiti tako velikog čovjeka kao što je Ilija. On više nema želje ni za životom. Zanimljivo je kako Bog tješi Iliju. Istina je da mu šalje kruh i vodu da ga okrijepi, ali zahtjev koji stavlja pred njega doima se provokativno. Bog mu kaže: ustani, jedi i pij jer pred tobom je dalek put. Iliji koji je umoran na smrt pomislili bismo da ga treba tješiti rječima, hajde izdrži još malo ili nekako slično. Ilija će putovati 40 dana i noći, ali nije to taj daleki put na koji Bog ukazuje. Mnogo dalji put koji treba Ilija napraviti je da se vrati samome sebi. Zato Bog od Ilije traži da stane pred Gospodina i da otkrije istinu, zašto je nezadovoljan, zašto je klonuo i izgubio volju za životom. Za ovo je potrebna velika hrabrost. Nama je daleko lakše bježati od nekih svojih istina nego ih sebi priznati, a samo istina oslobađa. Često idemo Gospodinu s jedinom željom da On potvrdi ono što mi mislimo, a na taj način nema preobrazbe srca i uma. Ako smo sposobni priznati istinu, Bog za nas ima uvijek rješenje. U nastavku homilije biskup Križić se potom obratio sestrama jubilarkama: drage sestre jubilarke i vi sigurno u svom životu poznajete umore i različita klonuća. Blaženo je biti umoran od zauzeta rada, ali nadođu i oni drugi umori za koje baš ne možemo to reći. Kad nas oni spopadnu, Bog nas ni tada ne će napustiti, on nas i tada poziva da stanemo pred njega. Tada ćemo sve bolje vidjeti. Njegova poruka nama je ona koju je rekao proroku Iliju: ustani, jedi pred tobom je dalek put. Za velike putove treba veliki umor, što duži put tada je veća mogućnost da se oslobodimo umora. Kada se zastane javlja se nezadovoljstvo i umor. Treba znati da u tome hodu nekada više koriste koljena nego stopala. Bog nam ne jamči da ćemo biti pošteđeni umora, ali nam garantira da nam nikada ne će uzmanjkati puta. Danas se vama upućuje ono pitanje koje ste čule pred 25 ili 50 godina: što vi tražite? To nas pitanje prati cijelog redovničkog života. Sada je itekako važno dati iskren odgovor: što vi tražite sada? To je od iznimne važnosti da se ne umislimo da smo uvijek ostali vjerni i da uvijek tražimo ono što Bog traži. Potom je predslavitelj pročitao tekst kardinaal Newmana: Jedna od velikih životnih kušnji nalaz se u predivnom daru dugog života. Ali godine nas vode na neke vrhove koji su sve osamljeniji, hladniji i pustiji. Pred mnogim izazovima malo vrijedi ono što si u prošlosti radio, sve zasluge koje si u stekao. Kako je veliko i uzvišeno staviti se iznad svega toga. Za naše ohrabrenje imamo veliki uzor Isusa; živio je u svijetu koji je po njemu stvoren, ali ga svijet nije upoznao. Zadivljujuće je tada znati čuvati mir u Bogu, biti ljubazan sa svima, zračiti nebeskom dobrotom, blagošću, zanimati se za uspjehe drugih, govoriti malo o sebi i o svojim zaslugama, u šutnji podnositi nutarnje kušnje, brinuti se za svoje zdravlje bez pretjerivanja, prihvaćati gorčine, ali nikada ne postati ogorčen jer će nas tako Bog poučiti da je samo On dosta“. O. Križić je jubilarkama upravo to poželio. Potom se obratio sestrama koje su toga dana obnavljale svoje privremene zavjete: s. M. Katarini Tereziji od providnosti Božje ljubavi, s. M. Antoneli od Nebeskog Oca Stvoritelja i s. Matei Elizabeti od Kraljice Mira. Istaknuo je da u redovničkom životu nije najvažnije ustrajati, nego ustrajati u vjernosti. Nadaodao je da je žalosno ako netko ustraje samo zato jer se boji budućnosti i života jer će takva osoba živjeti život bez poleta, zanosa i oduševljenja, a kako kaže Papa Franjo, takva redovnica postat će narodu smiješna. Zatim je propovjednik nastavio: Pred vama je dalek put, ne bez kriza. Ali nemojte u krizama tražiti neke smreke pred kojima ćete „zaleći“, kukati nego tražite Onoga koji je put i koji nudi život u izobilju. On vam jamči radost života koju vam nitko i ništa ne će moći oduzeti.
Nakon sv. Mise, slavlje je nastavljeno kod objeda uz druženje s rodbinom i uzvanicima.
Zahvalni našim dragim sestrama jubilarkama za velikodušni odaziv Božjem pozivu, za ljubav i predanost koje su uložile kroz protekle godine u službi Gospodina, Crkve i Družbe, želimo im svaki blagoslov i potrebne milosti u daljnjem hodu s Gospodinom.
Sorry, photo gallery is empty.