Život i djelo bl. Marije Terezije od sv. Josipa

Proglašenje blaženom M. Terezije Tauscher

Nakon dovršetka postupka za beatifikaciju koji se sastojao od temeljitog ispitivanja kreposnog života i djela M. Terezije Tauscher te čudesnog ozdravljenja po njenom zagovoru gospođe Pieters-Maas iz Heerlena (Nizozemska), po odredbi pape Benedikta XVI. ona je proglašena blaženom. Proglašenje se zbilo 13. svibnja 2006. u katedralnoj crkvi u Roermondu, u čiju dijacezu pripada grad Sittard u kojem se nalazi Kuća Matica Družbe te Utemeljiteljičin grob. Misu beatifikacije predvodio je kardinal Adrianus Simonis, nadbiskup Utrechta i predsjednik Biskupske konferencije Nizozemske, uz koncelebraciju nadbiskupa Kölna kardinala Joachima Meisnera, domaćeg biskupa Fransa Wiertza, još šest biskupa, oko 70 svećenika, Utemeljiteljičinih duhovnih kćeri koje su za tu prigodu došle iz različitih krajeva svijeta, te štovatelja blaženice.

PROPOVIJED KARDINALA SIMONISA NA MISI BEATIFIKACIJE

„Svaki je čovjek, općenito gledano, velika tajna koja nadilazi sebe. Svaki je čovjek apsolutno jedinstvena osoba sa sasvim vlastitim karakterom i temperamentom, sasvim vlastitim ja. Ali, u biti, mi ostajemo ipak zagonetka sebi jer mi nismo stvorili sami sebe. Mi smo stvorenja od Boga stvorena na njegovu sliku i priliku, proizašli smo iz Njegove ljubavi. Nitko od nas nije molio za ovaj život, mi smo ga primili po našim roditeljima od Boga. Od vijeka je Bog htio da ja postojim i on ima neku namjeru s mojim životom.

Svaki ljudski život sadrži u biti jedan poziv. Iz Božje ljubavi sam proizašao i svaki je čovjek pozvan dati odgovor na ovu ljubav, odgovor na Božju ljubav. Također je pozvan njegovu ljubav drugima očitovati, i zapravo biti živi Božji dokaz.

Kada se radi o radosnom događaju proglašenja blaženom M. M. Terezije TauScher, onda to prije svega znači jedan poticaj da temeljito razmislim o svome vlastitom pozivu. Svaki je od nas pozvan na ljubav, na predanje sebe u najplemenitijem smislu riječi. Stoga je svaki od nas pozvan na svetost, na puninu života. „Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.“ Svetost života nije mišljena kao ideal nekog broja neobičnih – izvanrednih osoba. Svetost pripada životnom pozivu svakoga od nas. Majka M. Terezija, zahvaljujući Božjoj milosti i njenom kršćanskom odgoju, bila je od mladosti uvjerena u to. Ali, ona se godinama borila s pitanjem u odnosu na Božju volju u konkretnom životu…

I tako svaki čovjek ide svojim vlastitim putem prema okolnostima, talentima i mogućnostima koje mu se pružaju, odgovarajući Božjoj milosti odabranja koja mu u dio pada. Pronalaženje njenog konkretnog životnog stava, od početka je bilo povezano s trpljenjem. Bilo je to za nju jedno mučno traženje. Ponajprije traženje istine, koju je napokon našla u Katoličkoj vjeri. Ali isto tako traženje konkretnog ostvarenja svoje čežnje za redovničkim životom i radikalnim predanjem Kristu i Njegovom Evanđelju. Nakon mnogo unutarnjih borbi i kušnji, našla je svoje životno zvanje u duhovnosti Karmela… Ona je ujedno bila fascinirana štovanjem Srca Isusova kao simbola i izvora darivateljske ljubavi. To je za nju bio razlog da kontemplativni život poveže s aktivnim redovničkim životom i to ju je dovelo do osnutka vlastite Kongregacije Karmelićanki BSI.

Tko spomene M. Tereziju i poznaje njen život, pomisli odmah na iskušenja i trpljenja. Njezina povezanost s Kristom, čije je otvoreno Srce simbol potpuno darovane ljubavi, bila je tako velika da se ona posve sjedinila s Njegovim trpljenjem i Njegovom napuštenošću. U tom smislu može se sigurno govoriti o određenoj mistici patnje koja je bila dodijeljena. To zvuči strano za sluh nas sekulariziranih ljudi, koji bježimo od patnje i od svega što nam zadaje bol, što košta žrtve i napora. Marija Terezija nije tražila patnju, a još manje proslavu. Naprotiv, njezina velika djela ljubavi proizlazila su iz brige da olakša patnje ljudi. Ali, realistična, kakva je bila, znala je da postoji konačni svršetak neizbježne patnje u životu svakog čovjeka, svejedno u kojem obliku dolazila.

Trpljenje joj je u velikoj mjeri palo u udio, ali ona je naučila razumjeti njegov duboki smisao: trpljenje kao pročišćenje koje nas čini zaslužnim ljudima. Zaista veliki ljudi nisu oni kojima je sve u životu uspijevalo, koji nikada nisu iskusili i podnijeli protivljenja. Zaista veliki ljudi su oni koji su znali izdržati velike teškoće i probleme, to su pročišćeni ljudi. Kako je također velika tajna patnje, ona nas uči da uvidimo izazov koji ona sadrži, a koji vodi dobru i ljubavi. Ima trpljenja koja su najviši izraz ljubavi. Dvije osobe si mogu u romantičnoj atmosferi vrlo lako obećati ljubav zauvijek. Ali prava ljubav pokazuje se tek kad propadne romantika, KADA JEDNO ZA DRUGO MORAJU PRINIJETI PRAVU ŽRTVU. Ako se mora učiti opraštati, onda se mora i trpjeti zbog drugoga i za drugoga. To je sve učila razumijevati M. M. Terezija u i iz svog milosnog sjedinjenja sa svojim Gospodinom i Učiteljem.

Riječi „Ostanite u meni, onda ću i ja ostati u vama i donijet ćete rod koji ostaje“, bila je za nju življenja stvarnost koja je našla svoj izvor u Euharistiji, po trajnom sebedarju Kristu, u dugim satima tihog klanjanja. Tako je ona nastojala iz svoje redovničke karizme čitav svoj život i rad staviti u službu Bogu, činiti zadovoljštinu za spas ljudi. Njezino proglašenje blaženom znači da je ona na uzoran i herojski način vježbala krjeposti vjere, ufanja i ljubavi i da je sada naša zagovornica kod Boga. Upravo na taj način iznova možemo učiti što znači biti zaista krjepostan čovjek.

M. M. Terezija nije živjela s idealom da jednom doživi današnju radost. Ona je živjela u potpunoj predanosti Božjoj ljubavi i službi ljudima. Ona je bila redovnica u punom smislu riječi: redovnica navezana na Boga, na Krista, koja se dala voditi – nadahnuti od Duha Svetoga da bude svima sve. Zahvaljujemo Bogu za tako dragocjen život M. Marije Terezije i molimo po njenu zagovoru, da redovnički život ugleda nove cvjetove i da u naše vrijeme stignu odgovori na Božji poziv. To molimo po Isusu Kristu, našem Gospodinu. Amen.”