29. lipnja je bila posljednja sveta Misa u župskoj kapeli kod naših sestara u misijama u Rusiji, u Taganrogu. Naše sestre misionarke, s. M. Augustina i s. Mirjam koje tu borave već dugi niz godina radosno izvješćuju:
Godinama smo sanjali, maštali i željeli ovo što nam se danas dogodilo. Svake nedelje, bilo ljeti, bilo zimi, u maloj prostoriji s niskim stropom, na običnim drvenim klupama bez naslona znojilo se 30 do 35 ljudi. To je nedeljna sv. Misa u katoličkoj župi Presvetog Trojstva u Taganrogu. Između odraslih pokušavaju trčkarati ili puzati djeca, ali to ne uspijevaju jer je mjesta premalo.
29. lipnja ta se scena u našoj župskoj kapeli ponovila zadnji put. Bila je to posjednja sv. Misa prije temeljite obnove kuće u kojoj se nalazi kapela. S nama je bio biskup i kada je na početku sv. Mise rakao da je to posjednja sv. Misa unutar ovih zidina, prozvučali su uzdasi: “Ah! Konačno! Oj! Bogu hvala!”
Iz susjedne župe poslali su nam čestitku. Ali ne, to nije čestitka. To je saučešće uoči svih problema koji nas čekaju i svu muku koja sada pred nama stoji.
Da, istina i mi sami smo ispunjeni takvim proturiječnim osjećajima. Radujemo se, jer tako se dalje nije moglo, a bojimo se jer je pred nama veliki posao. Bit će to velika prilika za našu malu župu da postane još složenije.
No, hvala Bogu započeli smo, prekjučer i jučer smo ispraznili sve prostorije, danas skidamo panele koji se još mogu iskoristiti i namještaj, u petak dolaze radnici i skida se krovište…
Mi se pouzdajemo u pomoć Božju i ljubav dobrih ljudi koji, iako nas ne poznaju, nas nazivaju (i mi njih) braćom i sestrama. Djeca smo jednog Nebeskog Oca i vjernici jedne Katoličke Crkve. Očekujemo pomoć u molitvi i materijalnu pomoć, Bog se neda nadmašiti i znamo da će On svima za ljubav i dobrotu bogato uzvratiti.