Zagovornica za osobe u potrebama
Nakon prijelaza u vječnost, M. Terezija je iza sebe ostavila jasan trag uzornog i svetačkog života iz kojeg se jasno mogao prepoznati odsjaj Božjeg milosrdnog srca čijoj je ljubavi i proslavi posvetila svoj život.
„S nebeskih ću visina sušiti suze i liječiti duševne rane“, bila je usrdna želja M. Terezije od sv. Josipa i ta čežnja njezina srca pretvorit će se u dobročinstva za duše.
Mnoge osobe su se osjetile potaknute u različitim potrebama života utjecati se u njen zagovor i njihova je molitva bila uslišana. O tome svjedoče uslišanja koja nam pristižu iz različitih krajeva svijeta.
U nastavku donosimo nekoliko svjedočanstava…
ČUDESNO OZDRAVLJENJE
Gospođa Pieters-Maas iz Heerlena (Nizozemska) trpjela je 25 godina od gljivičnog oboljenja nogu koje je bilo vrlo bolno i otežavalo je njeno hodanje. Uslijed gljivičnog oboljenja nokti su gotovo nestali. Noge su bile crvene, mjestimično gnojne uz jaki svrbež. Posjećivala je brojne liječnike, no bez poboljšanja zdravstvene situacije. Jedan svećenik je gospođi i njenom suprugu preporučio da mole devetnicu Utemeljiteljici u čiji samostan su dolazili na duhovne obnove u Sittardu. Oboje su to zajednički činili. Nakon dvije devetnice ustanovili su da se stanje ne popravlja i da su bolovi tako jaki da gospođa nije mogla hodati. Započeli su treću devetnicu.
16. prosinca 1992. dogodilo se čudesno ozdravljenje po zagovoru Utemeljiteljice.
Upravo za vrijeme devetnice iznenada su prestali bolovi i gospođa Pieters-Maas je mogla opet hodati bez poteškoće. Nastupio je potom normalni proces ozdravljenja, tj, nokti su počeli opet rasti. Bolest se nije nikad više vratila. Ovo čudesno ozdravljenje bilo je ispitano najprije od liječničke komisije u biskupiji Roermond, zatim u Rimu. Liječnici su potvrdili da se ovo ozdravljenje ne može svesti na medicinsko ili terapeutsko liječenje, već je medicinski je neobjašnjivo.
DOBILI SMO DIJETE
Ideja o održavanju mjesečnih susreta posvećenih Blaženici od samog početka bila mi je vrlo bliska i odlučila sam redovito se moliti Blaženici s nakanom uklanjanja svih teškoća vezanih uz trudnoću i rođenje djeteta. Kako su mi pater M.F. i s.A.M. ukazali na važnost zajedničke molitve, suprug i ja smo svake večeri molili za Blaženičin zagovor. Početkom svibnja 2009. g. liječnici su mi potvrdili trudnoću i naša nam je molitva postajala sve važnijom – utočištem u kojem smo pronalazili uvjerenje da ćemo iz ovog četvrtog pokušaja zaista postati roditelji. Ne mogu reći da nismo osjećali strah zbog prijašnjih iskustava, ali on je bio potisnut nadom i vjerom. Kada sam u listopadu zaprimljena u bolnicu Sv. Duh radi praćenja trudoće niti u jednom trenutku nisam posumnjala u sretan ishod, niti su me pokolebali slučajevi drugih budućih majki s kojima sam izmjenjivala iskustva na odjelu Patologije trudnoće. Naprotiv, kao da sam iz dana u dan bila sve snažnija, čak sam smatrala i da nema potrebe da zauzimam krevet u bolnici kad se i dijete i ja dobro osjećamo. Svaku sam večer usnula s molitvom, a suprug je nastavio moliti kod kuće. Prije spavanja na trbuh bi položila Moći blažene Marije Terezije koje mi je privremeno ustupila s.A.M. u želji da nam pomogne koliko god je to u njezinoj moći i na tome smo joj iskreno zahvalni. Dijete je prilikom polaganja moći reagiralo lupkanjem svojim ručicama ili nožicama na mjestu na kojem bi se moći nalazile pa smo taj mali ritual ponavljali nekoliko puta i preko dana, kad bi suprug došao u posjet, kako bismo se još više ojačali i zbližili. Sada kad se prisjećam svih događaja, uvjerena sam da nas je u svemu vodila sigurna Božja ruka. Naime, prije nego što sam zatrudnjela suprug je nakon dužeg vremena sreo prijatelja iz školskih dana, a on nam je preporučio liječnika koji nam je već na prvom razgovoru postavio dijagnozu i rekao na koji će način voditi trudnoću kad do nje dođe. Do tada sam bila kod nekoliko liječnika u različitim zagrebačkim bolnicama, ali oni mi nisu znali reći zbog čega su prijašnje tri trudnoće loše završile. Odmah na početku ove trudnoće počela sam dobivati preporučenu terapiju usprkos tome što pretrage na koje sam upućen nisu potvdile poremećaj koji je naš novi liječnik dijagnosticirao. Međutim, on je smatrao da su nam uz tu terapiju šanse za sretan ishod trudnoće 80% te je na njoj i dalje inzistirao. Kada smo s trudnoćom stigli do tjedna koji bi mogao biti kritičan liječnik me zadržao u bolnici iako je i moje stanje i stanje djeteta bilo dobro. To se ponovno pokazalo ispravnom odlukom budući da se situacija iznenada pogoršala tijekom jedne nedjeljne večeri te sam odmah upućena na odjel rađaone, a u ponedjeljak ujutro su liječnici odlučili da će me poroditi jer su smtrali da je to najsigurniji način da dijete preživi. Da sam bila kod kuće najvjerojatnije u tu nedeljnu večer ne bih primjetila da mi je tlak porastao te je pitanje da li bismo suprug i ja uspjeli na vrijeme reagirati. I tako je u ponedjeljak 16.11.2009. u 34. tjednu trudnoće na svijet došao mali V. s 1500 g i 41 cm! V. je odmah po porođaju imao odličan Apgar test i počeo samostalno disati već nekoliko sati nakon poroda, što nije čest slučaj s nedonoščadi. U utorak ujutro probudila me oko pet sati ujutro potreba da ga odmah krstimo te smo isto i učinili u srijedu 18.11.2009. V. je odmah počeo dobro prihvaćati hranu te mu je svakog dana količina hrane povećavana, četvrti dan po porodu je počeo dobivati na težini, a već jedanaesti dan izvađen je iz inkubatora. U mjesec dana koliko je boravio u bolnici svi su nalazi bili dobri kao i nalazi svih liječnika koje smo do današnjeg dana posjetili. V. iz dana u dan vidljivo napreduje i veselo je, zadovoljno i zdravo dijete. Svakog se jutra zajedno pomolimo našoj zagovornici bl. Mariji Tereziji i zahvalimo joj na uslišanim molitvama, a sinovo nasmješeno lice je najljepši početak dana koji možemo zamisliti.
R. P. s obitelji
BL. MARIJA TEREZIJA VOLI DJECU
S velikom ljubavlju, zahvalnošću i poštovanjem željela bih ovdje dati jedno kratko svjedočanstvo vezano za uslišanje molitve po zagovoru bl. Marije Terezije od sv. Josipa. Riječ je o mojoj rođenoj sestri koja je za vrijeme svoje druge trudnoće imala velike komplikacije i beba se nije niti počela razvijati u posteljici koja je već bila oblikovana za plod. Nakon nekoliko tjedana, zbog nepojavljivanja ploda morala je otići na čišćenje. To je za nju, ali i za njezinog supruga bilo vrlo bolno i trebalo je proći neko vrijeme da se nakon netom opisane stresne situacije, ponovno odvaže na drugo dijete. Kada je konačno zatrudnjela; opet se dogodilo isto, posteljica se formirala, a nije bilo ploda. Doktor je rekao da ne razumije i ne može objasniti zašto se to događa i naručio ju je na kontrolu za tjedan dana. U slučaju da se niti tada ne pojavi beba, morat će ponovno na čišćenje. Seki je bilo teško, ali je bila spremna i ovaj puta prihvatiti Božju volju – kakva god ona bila. Tu sam situaciju povjerila jednoj svojoj susestri u zajednici, koja mi je odmah predložila da započnemo devetnicu našoj bl. Majci Osnovateljici. Ja sam osobno radije htjela molitvu devetnice povjeriti dragoj Gospi, ali na njezino uporno nagovaranje ipak smo počeli s devetnicom našoj Dragoj Majci. Bio je ponedjeljak kada je moja sestra otišla na dogovorenu kontrolu kod liječnika, a 6–ti dan naše devetnice. Tijekom pregleda ustanovljeno je da se čuje kucanje srca malene bebe. Ne mogu opisati što sam osjećala u sebi kada sam čula tu vijest! Bila je to mješavina nevjerice, radosti i goleme zahvalnosti, ponajprije dragom Bogu zbog Njegove beskrajne dobrote, a onda i našoj bl. Majci Osnovateljici zbog iskazane naklonosti i milosrđa. Duboko sam uvjerena je Ona posredovala kod Boga svojim zagovorom i postigla uslišanje naše molitve.
sestra I.M.
SPAŠEN ŽIVOT MLADE DJEVOJKE
Mojoj kćeri K.P. 2007. godine kada je imala 16 i pol godina otkriven je Wilmsov tumor na oba bubrega. Takav tumor se inače javlja do 5 godine života i to na jednom bubregu, a njoj je otkriven na oba. Prognoze su bile jako loše. Kemoterapiju je primila i prije operacije. Pošto je kemoterapija bila agresivna brzo je došla jedna pa druga sepsa i već do operacije je jedva hodala i liječnici nisu bili sigurni da će preživjeti operaciju. Operacija je trajala 9,5 sati. Izvađen je cijeli desni bubreg i 1/4 lijevoga. Iza operacije nastale su komplikacije: krvarenje u trbušnu šupljinu – sepsa, problemi sa srcem i plućima. Liječnici na intenzivnoj su rekla da vjerojatno neka od krvnih žila nije dobro podvezena za vrijeme operacije što su kirurzi demantirali i krivicu prebacili na njih rekavši da su oni previše stimulirali rad bubrega. K. je opet završila na operaciji koja je trajala 8,5 sati i gdje joj je opet zbog krvarenja odstranjeno 2/4 bubrega tako je ostala 1/4, a čekalo ju je još 28 kemoterapija. Nastale su velike komplikacije, temperatura preko 40 stupnjeva skoro mjesec dana skoro svaki dan pored cjelodnevne dijalize, išla je u salu na ispumpavanje vode, želudac nije prihvaćao hranu, sepse, upale pluća i još mnogo toga što je moj mozak potisnuo u zaborav. Njeno liječenje od početka bilo je podupirano sv. misama, molitvom, postom. Molila je obitelj, seljani, župljani. Molilo se u Međugorju, Lurdu, Bistrici. Ljudi su preporučili jedni drugima, a pošto ima tri tete Karmelićanke Božanskog Srca Isusova bila je preporučena svim njihovim kućama u svijetu da mole za nju. Nakon 31. kemoterapije pala je u septički šok i doktori na intenzivnoj na Rebru su rekli da je dovezena u umirućem stanju. Kraj nje se osjetio „miris smrti“. Tada je cijela Provincija sestara Karmelićanki BSI i molitvena zajednica u Hrvatskom Leskovcu počela moliti Osnovateljici Karmela bl. Mariji Tereziji od sv. Josipa. Nakon desetak dana stanje se počelo popravljati i K. je sa svojih 180 cm visine i 30 kg otpuštena u Požešku bolnicu. Nosili smo je na rukama kao malo dijete. Malo po malo stanje se popravljalo i nakon mjesec i pol puštena je na kućnu njegu. Hvala Bogu prošlo je 6,5 godina od zadnje kemoterapije. Posljedica je ostalo, ali ipak ona hoda i to 2,5 cm bubrega što je ostalo naraslo je na 10 cm.
Bogu hvala! Želim napomenuti kada je već bila u Požegi molila je i molitvena zajednica sv. Josipa iz Karlovca.
Od srca se zahvaljujem bl. Mariji Tereziji od sv. Josipa za ovo veliko uslišanje i svima koji su se za K. molili jer poboljšanje je nastupilo u velikoj zajedničkoj devetnici bl. Mariji Tereziji.
Posebno se zahvaljuje K. kojoj je život produžen do Božje volje. Zahvaljujem se i ja njezina majka i otac kao i cijela obitelj i rodbina.
SIN NAM JE OZDRAVIO
Majka sam četvero djece. Uz poslijeratne nedaće, suprugovu bolest, dogodilo nam se i to da nam je sin R. u školi dobio tešku ozljedu glave. Prevežen je hitno u bolnicu. Na CT-u mozga ustanovili su da ima veliki krvavi podljev te je potrebna hitna operacija. Kako su nam u susjedstvu sestre karmelićanke, upoznate su sa svim našim problemima, pa sam tako s njima razgovarala i o sinu. Od sestara sam dobila sličicu Marije Terezije s molitvom. Neprestano sam ju zazivala da pomogne mom djetetu. Iz naše bolnice u Slavonskom Brodu prevezen je na KBC Rebro gdje je trebao biti operiran 01.03.2003. Bila sam s njim u bolnici i molila se Mariji Tereziji da operacija prođe u redu i bez posljedica. Večer prije operacije dobio je temparaturu te je odgođena. Vratila sam se kući, a suprug je otišao k njemu u Zagreb. U ponedjeljak 07.04.2003. suprug me je nazvao i rekao: „R. ide sada na operaciju.“ Od straha nisam više ništa pitala, nego sam otišla u sobu i kleknula i počela još jače moliti Majku Mariju Tereziju iz sveg srca da pomogne mom sinu. Ne znam kako sam dugo molila i vapila za pomoć. Prekinuo me je telefon, od straha nisam mogla dići slušalicu što će sada biti. Ipak sam digla slušalicu i suprug mi je rekao radosnu vijest: „Operacije neće biti, na kontrolnom CT-u pred operaciju nije bilo krvavog podljeva.“ Liječnici su se sakupili i razgovarali jer im nije bilo jasno što se dogodilo. R. je drugi dan pušten kući uz preporuku mirovanja i kontrole pedijatra u mjestu stanovanja. Kad sam došla na Rebro u bolnici na hodniku sam susrela liječnika koji mi je ranije kad sam došla sa sinom u Zagreb rekao da je operacija neophodna, sada je raširio ruke i slegao ramenima, jer nije znao što da mi kaže. Nalaze su zadržali jer ih moraju ispitati i proučiti.
Za ovo ozdravljenje mog djeteta zahvaljujem Majci Mariji Tereziji od sv. Josipa.
M.B.
SVJEDOČANSTVO IZ NIGERIJE
C.N. je u dobi od 15 godina, prilikom skoka u potok gdje je običavao ići po vodu i prati rublje, ozlijedio vratnu kralježnicu 27.02.2010. RTG je pokazao ozbiljne ozljede od 3 do 6 cervikalnog (vratnog) kralješka. Neurokirug (docent) ga je „otpisao“. Roditelji su bili očajni, jer su već izgubili četvero djece.
C., ministrant i jedan od najaktivnijih članova „Društva Bl. Marije Terezije od Sv. Josipa“, obljubljen od druge djece zbog svoje sposobnosti da uvijek u sve aktivnosti unese živost i radost, molio je Bl. Majci. Mi smo molili s njime u bolnici, a doma sa ostalom djecom. Kad su mu nakon 3 tjedna, misleći da je sad doista kraj, isključili kisik, počeo je samostalno disati i – preživio.
Kasnije je neurokirurg svjetskog glasa napravio magnetsku rezonancu. Dok je dugo promatrao snimke, nekoliko puta je zamišljeno pitao: „Sestro, kako je on, s takvom ozljedom, preživio?“ „To ne znam – svi su govorili da ne može preživjeti. Znam samo da smo stalno molili“.
sestre iz Nigerije
SAMO DUŠA DAJ MI BOŽE MOJ!
Želim vam iznijeti nekoliko doživljaja kako naša blažena Majka Utemeljiteljica i dalje posreduje kod Gospodina i spasava duše. Gospođa J. M. često je nama sestrama povjeravala probleme i patnje koje podnosi sa svojim suprugom B. Kaže ona: “Napustio je Boga, već duge i duge godine, a ne samo da ga je napustio nego ga je i psovao i uvijek mi prigovarao što se molim i idem u crkvu. Navršio je 91 godinu i još uvijek svjesno ne prihvaća ništa Božje.” Gospođa J. je upoznala našu Majku i radosno uzela njezinu sličicu na kojoj se nalazi molitva. Molila je svaki dan i često ponavljala: “Pomozi mi Marijo Terezijo, izmoli mi milost da se moj suprug vrati Bogu.” Naravno, i mi sestre smo pridružile svoje molitve s njenim molitvama. Kod posjeta, kad je vidio sestru, veselo je rekao: “Dva puta smo se sreli na ulici, a sad ste došle u moju kuću i znate da sam sretan.” Uz razgovor dala sam mu sliku Milosrdnog Spasitelja. Rado ju je uzeo i dugo gledao. Zatim, kako običavamo bolesnicima dati medaljicu Majke Božje, uzeo ju je, poljubio i stavio na svoj stolić… Zatim je rekao: “Ja Boga volim, ali sam u svom životu bio jako zao”, pokazujući na svoj jezik. Odgovorila sam mu: “Ali Bog vas ljubi i želi Vam sve oprostiti, ako Vam je žao i ako se ispovijedite…” I dalje je gledao sliku Milosrdnog Spasitelja i bio zamišljen. Njegova je supruga u sebi tiho molila: “Marijo Terezijo, pomozi mu da primi sakramente!” Nakon nekoliko dana primio je svete sakramente i njegova supruga kaže: “Postao je potpuno drugi čovjek, opušten, miran i vidim da se moli. Zahvalna sam Mariji Tereziji što je privela Bogu moga muža. A vama sestre zahvaljujem.”
sestra M.S.
BLAŽENA MARIJA TEREZIJA U NAŠOJ OBITELJI
Želim izraziti svoju zahvalnost blaženoj Mariji Tereziji, utemeljiteljici naših sestara karmelićanki za velike zahvate koje je učinila u našoj obitelji. Odgajani smo u obitelji koja nije prakticirala vjeru, ali nastojanjem naše dobre majke primili smo sakramente. Kao mala djevojčica sjećam se prelijepe sestre H. koja je kao mlada sestra došla u našu župu. Mi djeca s radošću smo joj trčali u susret gdje god se pojavila. Nažalost niti ja niti moja sestra nismo mogle pohađati vjeronauk, ali kradom prisustvovati sa svojim kolegicama iz razreda bila je za mene velika radost. Naš dragi, sada pokojni, tata bio je vrlo dobar čovjek, ali nije osjećao potrebu za Bogom. U njegovoj teškoj bolesti sestre su ga posjećivale jer žive u našoj blizini. Veselio se svakom posjetu, ali sakramente nije prihvaćao. Na poticaj sestara, molila je naša majka, naravno i sestre, molitvu bl. Mariji Tereziji da spozna Božju Ljubav koju primamo preko svetih sakrmenata. Molitva je uslišana, naš otac se susreo s Bogom u sakramentu Ispovjedi i Pričesti, a doskora ga je ugledao licem u Lice. Majka je bila samo krštena pa ju je sestra S. pripremila i za ostale sakramente kojima rado sada pristupa. Moj sin je posrnuo u životu, udaljio se od Crkve i zapao u pakao droge. Zahvaljujući brizi sestara spoznala sam i osjetila Božju Ljubav. Nakon što sam osramoćena i ponižena najveću sigurnost osjećala sam samo u kući u kojoj živim, sestre su mi pokazale kojim putem poći. Nisam više osjećala krivicu neuspješnog roditelja, nego spoznaju da se nalazim na putu iskupljenja. Po zagovoru Marije Terezije i nakon životne ispovjedi kod pokojnog vlč. Š., kojega sam upoznala zahvaljujući sestrama, zadobila sam velike milosti i postala sigurno još bolja osoba, najsretnija čineći dobro drugima. Moj je život dobio novu vrijednost.
Moja sestra J., mlada majka dvoje djece oboljela je od teške bolesti i dugo smo mnogi molili i vapili bl. Mariji Tereziji. I nakon dosta poteškoća i kemoterapija naša je molitva uslišana i moja se draga sestra osjeća jako dobro. Seka i ja zahvalne smo bl. Mariji Tereziji na tolikim uslišanjima, i mi sada pripadamo karmelskoj obitelji po Marijinom škapularu. Nadamo se da će nas Marija pratiti svojom zaštitom i dalje na našem životnom putu. Pridružujem se svojoj seki i zahvaljujem na milosti koja mi je uslišana po zagovoru bl. Marije Terezije. Molitva mi je u najtežim trenucima pomogla da nađem mir, strpljenje i lijek za rane moje duše u potrebi. Zahvaljujem što je Bog prisutan u mome životu i što mi je dao plemenite ljude koji su me bodrili molitvom, osmjehom i pjesmom kako bih pobjedila opaku bolest. Moju obitelj život nije mazio i kroz mnoge kušnje, strahote i bolesti prošli smo i pobjedili zahvaljujući vjeri. Hvala.
D. i J.