Misao, osjećaj, riječ, pokušavam ih zaustaviti, možda i zapisati, ali ne ide mi. Gube se, ne nastaju. Kako i bi, nastaju li kome tko se nalazi u povorci koja iznosi na ukop mrtvoga… jedinca sina? Iznosiš iz grada, svoga svjetla, blizine, prijateljstva koje podrazumijeva susrete, razgovore, podršku… Iznosiš u prostor samo do jedne granice poznat, dalje vjeruješ, nadaš se…
Hodaš polako, mirno, u povorci… Ponekad ubrzaju, pa se pitaš zašto? Kamo im se žuri? Ovakvi nas trenuci ne ubrzavaju, ne daju poleta, već usporavaju, unose u neki čudan svijet doživljavanja stvarnosti u kojoj ti je toga trena ‘sve ravno’. Pokušavam i moliti, ali mi ni riječi molitve baš ne dolaze.
Razgovaraju oko mene, bez veze, čak ni o pokojniku, trenutno komentiraju kako imam čiste cipele… “Bože, kako me svi razgovori, svaka riječ u ovakvom hodu smeta, pokušavam se isključiti ne razumijevajući potrebu čovjeka da baš sada izgovara riječi. Zar ih šutnja smeta ili ne mogu moliti kao ni ja, pa od stvarnosti bježe u razgovor?”
Tišinu jedino prihvaćam, onaj koga pratimo zaslužio je našu nijemost, zašutio je on – utihnimo i mi barem na ovih nekoliko trenutaka. Utihnulo je, sve je utihnulo, i odlutah svojim mislima negdje, daleko, i za tren zaboravih da sam u povorci, ta put do gradskih vrata je dug. Ponesoše me moje misli, preokupacije, život nosi i već pomalo zaboravljah tko mi je to drag umro, smjestih ga u dio sebe koji često ne posjećivah…
Hodam naprijed… Život nosi… Susretah nova lica u mnoštvu koje se s Isusom približavano gradskim vratima. I u životnom strujanju, ispreplitanju raznih ljudskih putova nađoh se pred pločom s imenom njegovim, jedinca sina. Listam mislima knjige sjećanja, čitam… Zanijemih pred onim što susrećem: tako novi, tako drugačiji! Isus reče: “Ustani”, takvih je nebesko kraljevstvo: vjernih, predanih, slobodnih…
s. Lidija
