Naš VIKEND U KARMELU BSI u prosincu, protekao je u ozračju susreta s 12 djevojaka. One su su hrabro zakoračile putem pitanja što mogu učiniti od svoga života i ponudile Gospodinu svoju želju da to otkriju u Božjoj prisutnosti.
Gospodin neka im bude svjetlo i radost života.
Zahvaljujemo dvjema sudionicama što su napisale svoje dojmove kako bi i drugima moglo biti od pomoći ono što su one proživjele.
xxx
Moje iskustvo na Vikendu bilo je jako turbulentno i intenzivno ponajprije zato što sam i prije nego sam se odvažila na taj korak da dođem na iskustvo užasno bojala i lomila oko pitanja osjećam li poziv, zove li baš mene Bog? Kroz sve dane od moje prijave do samog dolaska kod sestara molila sam Gospodina da me oslobodi svih unaprijed stvorenih predrasuda, očekivanja i odluka. Molila sam Ga za otvoreno srce i željela mu dati otvorene ruke usprkos strahu i manjkavoj vjeri. Osjećala sam da mi kroz taj vikend u samostanu želi nešto otkriti i poručiti. Još sam Ga molila da bez obzira na sve samo da ne ostanem ista nakon toga, željela sam promjenu srca, tražila sam odgovore na ona moja najdublja pitanja koja ni sama nisam znala formulirati. Međutim, On je znao. I kroz cijeli vikend mi je progovarao makar ja toga u tom trenu nisam bila ni svjesna. Gospodin mi je poručio da budem mirna. U svim mojim traženjima otkrio mi je da je Ljubav temelj. A ta Ljubav mora biti slobodna. Mogla bih o svemu doživljenom pisati stranice i stranice, ali ono ključno i stvarno bitno je da tko god ovo bude čitao i mislio se u srcu da nije dovoljno hrabar za taj korak, ne bojte se. Isus ne poziva sposobne nego osposobljava pozvane. I Isus nikad ne prisiljava. Ne bojte se zakoračiti s Njim u avanturu života. Učinite taj prvi korak i Bog će sve voditi i usmjeriti pravom smjeru. Samo treba pitati, moliti, tražiti i kucati. Završila bih jednom lijepom porukom iz psalma: ,,Učit ću te, put ti kazat’ kojim ti je ići, svjetovat ću te, oko će moje bdjeti nad tobom.” Evo, što god bio tvoj put i koji god put odabrala gledajući iz naše ljudske perspektive, daj Bogu šansu da taj put usmjeri prema Nebu, prema pravom Putu-Isusu Kristu♡
xxx
„Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.“ (Mt 11, 28-29)
Upravo ovaj biblijski citat sažima cjelokupni dojam, cijelo iskustvo vikenda u samostanu karmelićanki BSI u Hrvatskom Leskovcu. Nas 12… Umorne, zabrinute, preplašene, znatiželjne, voljne osluškivati. Došle, vjerujem, ne svojom voljom, već voljom Onoga kome smo predale svoj put. Vikend u Karmelu BSI podrazumijeva jedno iskustvo koje mladim djevojkama, prije svega, želi pomoći. Nas 12 je osjetilo da nam to treba. Premda neke prvi put dolaze na takvo nešto, ali sa sviješću da je upravo to onaj korak koji je potreban. Petak večer. Okupile smo se sve na broju na dogovorenom mjestu. Nepoznata lica, ali, opet, tako povezana. Različite dobi, ali, opet, Božjom milošću povezane na jedan način. Pritom je važno spomenuti i srdačan doček i osmijeh naših sestara kojima se na licu vidjela ta Božja dobrota i srdačnost. Vjerujem da smo sve tada u srcu osjetile potvrdu da smo na pravom mjestu, tamo gdje trebamo u tom trenutku.
Drugi dan. Zajednička molitva. Molitva na kojoj su nam sestre otkrile jedan važan detalj svojeg reda i djelovanja, a da toga vjerojatno nisu bile ni svjesne. Zajedništvo. Sklad. Zajednička molitva puno govori. Ta melodija koja se stvarala pjevanjem psalama je nešto što samo iskrena srca i jedan cilj može učiniti. Melodija anđeoskih glasova. Naravno, kako smo tu bile i mi, djevojke koje nisu upoznate, ili bar ne u potpunosti, s takvim načinom molitve časoslova, onda bi često tu divnu melodiju prekinulo uranjeno slovkanje početnih slova psalama, zbog nesigurnosti koliko točno stanka nakon zvjezdice traje. Iako, zanimljiv detalj, časna Marina je naglasila da u toj pauzi kažemo u sebi ‘Ave Maria’ te da će to biti dovoljno, ali sad barem znamo kako ide ☺. Ta divna molitva dala nam je jednu dobru pouku. Zatim je slijedio doručak. Nije baš nešto vrlo važan za spomenuti, ali dogodilo se nešto zanimljivo na njemu, pa bih ga zato istaknula. Upoznavanjem jedni drugih, otkrile smo koliko smo zapravo toliko različite, što je i očekivano, ali opet toliko i slične. Različiti životni putovi, problemi, hobiji,…,a jedan zajednički cilj – služiti Njemu po volji Njegovoj! To nas je, zapravo, i dovelo ovdje – da otkrijemo ili si bar pomognemo otkriti na što to nas Bog poziva. Zanimljivo je bilo pitanje jedne djevojke: „A jeste rekle svojima gdje ste?“ – Eh, da. Naravno da nismo lagale i nema se što lagati. Otkrile smo da smo sve rekle da smo na duhovnoj obnovi, ali bez ikakvih detalja. Ne treba svatko znati da smo tu jer razmišljamo o duhovnom pozivu – ljepše je kad ostane u manjem krugu. Zatim je slijedila kateheza. Mi, koji smo tu prvi put, bili smo sa s. Marinom, a druge djevojke, koje već imaju temeljno iskustvo vikenda, bile su sa s. Dijanom. Kateheza produbljivanja. Kateheza upoznavanja. Kateheza promišljanja. Toliko informacija, ali opet sve dolazi na svoje. U jednoj katehezi toliko pitanja, razmišljanja, odgovora, nedoumica, shvaćanja,… Baš jedna duhovna obnova kakvu rijetko kada radimo. Upoznavale smo se i sa osnivačicom reda, bl. Marijom Terezijom od sv. Josipa. Druga skupina, djevojke koje su tu već bile, radile su na sad već intezivnijem promišljanju o svojemu poslanju. Sve u svemu jako korisno i, iskreno, jedna kateheza koju ćemo pamtiti, kateheza koja nas je, mogu sa sigurnošću reći, promijenila. Navečer smo imale susret sa postulanticama i novakinjama koje su nam rekle par riječi o sebi, svojem pozivu i svojem iskustvu u samostanu. Predivan susret na kojemu je bilo smijeha, suza, šale, molitve, pjesme… Nakon toga zajednička molitva zahvale i pjesma. Zatim odmor.
3. dan. Zajednička molitva časoslova, sad već nešto usklađenija od strane nas ‘vikendašica’. Nakon doručka, sv. Misa. Zatim nastavak jučerašnje kateheze kojega smo, iskreno, jedva čekale. Predivne riječi o kojima se da promišljati i koje uistinu imaju snagu i unose promjene. Riječi koje su nam dale drugačiji pogled na našu svakodnevicu. Bilo nam je teško završiti s tom divnom katehezom, a vjerujem i sestrama Dijani i Marini, jer još bi nam toliko toga pojasnile, ali nisu htjele odugovlačiti. Vrijeme je da sada to sve sjedne na svoje i da o tome malo razmislimo, kako bi mogle dublje produbljivati Božji poziv u nama. Nakon ručka imale smo zajedničko euharistijsko klanjanje pred Presvetim za zahvalu za sve milosti koje nam je na ovom vikendu pružio i da ga zamolimo da nam daje snagu za dalje, da uvijek u sebi nosimo ove riječi i milosti koje smo tu primile kako bi se oblikovale i otkrile na što nas On poziva.
Sve što je lijepo, kratko traje. Došao je kraj našem vikendu koji je ostavio trag u nama. Trag koji nam je, zapravo, pomoć, alat pomoću kojega smo pozvani sada promijeniti ono što razumijemo kao prepreku u nama, ono što nam smeta kod predanja Bogu i osluškivanju Njegove riječi.
Najviše hvala dragom Bogu koji nas je svojom voljom doveo i pratio na ovoj kratkoj duhovnoj obnovi. Hvala i našim dragim sestrama karmelićankama BSI na ugodnom gostoprimstvu, na svakoj riječi, molitvi, razgovoru. A vama, drage djevojke, sretno dalje i samo hrabro – On je s nama gdje god bile! Neka nas sve dragi Bog vodi i čuva! Božji blagoslov.
K.