Razmišljajući ovih dana o roditeljima svete Male Terezije, svetima Ljudevitu i Zeliji Martin, o tome kako su njihova ljubav i odgoj oblikovali dušu njihove najmlađe kćeri, o mjestu koje su u njezinu životu imali Blažena Djevica i sveti Josip te kako je sve to utjecalo na njezinu sliku o Bogu i, još više, odnos prema Bogu, malo-pomalo dolazimo do razmišljanja o Terezijinu odgovoru na primljenu ljubav.
Sigurnost roditeljskog doma, toplina, ljubav, prihvaćanje i razumijevanje kojima je bio ispunjen, vjernost Bogu kroz molitvu, male žrtvice i djela milosrđa otvarale su Terezijinu dušu za potpuno povjerenje u Boga i bespridržajno predanje Njegovoj milosrdnoj ljubavi.
Bili su to temelji na kojima je kasnije gradila ili, bolje reći, otkrivala „Mali Putˮ.
Objašnjavajući ga svojoj sestri Paulini, u Karmelu Majci Agnezi, jasno kaže da je to „put duhovnog djetinjstva, put pouzdanja i potpunog predanja Boguˮ, da on nije „sam sebi svrha, nego sredstvo koje će nas dovesti do ciljaˮ, do Očeva krila. Jedna od slika koje Mala Terezija koristi kako bi objasnila „Mali putˮ je i slika dizala.
„Ja bih htjela naći dizalo da se dignem do Isusa jer sam premalena da se popnem tvrdim stepenicama savršenstva.
Tada sam potražila u svetim knjigama putokaz za dizalo za kojim sam čeznula, i pročitah ove riječi, koje su izašle iz usta Vječne Mudrosti: ‘Ako je tko sasvim malen, neka dođe k meni.’ (Izr 9, 4)ˮ
Malenost i krhkost, koje su u sigurnosti roditeljskog doma izrasle u povjerenje i pouzdanje, postaju izvrsno sredstvo duhovnog rasta, sasvim novi put svetosti koji ne računa na svoje zasluge, nego na Očevu ljubav. „Međutim, uvijek osjećam isto smiono pouzdanje da ću postati velikom sveticom jer ne računam na svoje zasluge, kojih uopće nemam, nego se uzdam u Onoga koji je sama Krepost i Svetost.ˮ
Zato se Terezija ne boji svojih slabosti, već ih donosi pred pogled Božje ljubavi.
