5.4.2026.
Ljubav je odvalila kamen s groba! Život se očitova! „Bog koji reče: ‚Neka iz tame svjetlost zasine‘, On zasvijetli u srcima našim da nam spoznanje slave Božje zasvijetli na Licu Kristovu.“ Mala zaručnica se nije prevarila, mapa na izranjenom Licu Kristovu dobro je pokazivala put, iako je tijekom puta svjetlost iz Njegovih oborenih očiju bila prigušena. Stigla je sa svojim Zaručnikom na cilj svog putovanja – Nebo. Ona je o njemu sanjala odmalena jer njezinim je roditeljima bilo više stalo do Neba nego do zemlje Sada može zagrliti „svoga taticu, koji je ovjenčan slavom i čašću za svoju savršenu vjernost, a osobito za sva poniženja kojima je bio obasut i svoju dragu majčicu, koja se ondje raduje zbog svoga trpljenja koje je urodilo plodom u životima njezinih pet kćeri redovnica, te svojih četvoro braće i sestara koji ju tamo već dugo čekaju.“ Ondje će zagrliti Blaženu Djevicu Mariju i svece čiju je ljubav…
4.4.2026.
Na grob je navaljen kamen. Njezin je Sin mrtav. Onaj za koga joj je rečeno da je Sin Svevišnjega, da je njegovo kraljevstvo vječno. Srce Blažene Djevice Marije utonulo je u noć. Njezina vjera prolazi noć kušnje. Kamen zatvara Nebo. „Za svoje drage prijatelje, za svoju Majku, Isus ne čini čuda dok nije iskušao njihovu vjeru“, reći će sv. Mala Terezija naslanjajući se na Mariju u svojim vlastitim trpljenjima. Motrila je ona svojim intuitivnim srcem kako su Mariju oblikovale njezine kušnje u Majku vjere, gledala je i kako su njezini zemaljski roditelji Ljudevit i Azelija u teškim životnim kušnjama postajali duhovni divovi pouzdanja u Boga. I njezina duša je izrastala u krilu patnje, no čekalo ju je još nešto teško zamislivo za onoga tko toliko ljubi dragoga Boga kao ona. Mnogi su mislili da je smrtonosna bolest preteška za tako mladu djevojku. Da, ona joj je donijela velika trpljenja koja…
3.4.2026.
„Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bijaše, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo… za naše grijehe probodoše njega… njegove nas rane iscijeliše.ˮ Zagledajmo se u sliku Lica Isusova danas kada ga promatramo raspetog na križu za nas. Oslobodimo se svih drugih slika i na tren gledajmo samo to Lice koje tako vjerno riše Izaija svojim riječima. Što vidimo? Patnju ili ljubav? Mogu li se one odvojiti? Ako dopustimo da to Lice govori našem srcu, otkrit ćemo koliko smo ljubljeni. U tom Licu koje se odreklo svog božanskog sjaja i ljepote, koje je za nas popljuvano, izranjeno, puno modrica, okrvavljeno, zaplakano, iščitat ćemo i poziv da odgovorimo na toliku ljubav. To se dogodilo sv. Maloj…
2.4.2026.
Dragi moj brate, vjerujem da moji otac i majka sada u Nebu gledaju i blagoslivljaju brata kojega mi je Isus dao. Oni su tako željeli imati sina misionara! Prije mojega rođenja nadali su se da će im se želja napokon ostvariti. Ipak, na neki način im se po meni ostvarila jer moj brat je i njihov sin. I moja je želja bila imati brata svećenika, no to mi se činilo neostvarivim jer su moja mala rođena braća tako rano odletjela u Nebo. No, Isus mi je sada, u svojoj nježnosti, udijelio milost koju sam željela. Imam duhovnog brata svećenika. Pišem ti danas, na svećenički dan, kada se spominjemo Posljednje Isusove večere i kada na poseban način odjekuju ove riječi: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: Ovo je tijelo moje – za vas. I uze čašu i dade im i reče: Ovo je krv…
1.4.2026.
Sv. Mala Terezija cijelim je svojim bićem uronila u ocean neizmjerne Božje ljubavi prema njoj. Zato je žeđala za načinom kako Mu uzvratiti istom mjerom: Sveđ srce moje sebe davat žudi, dokazat ljubav sveđ se ono trudi. O, tko će shvatit’ ovaj plamen moj? Tko vratit’ ljubav ljubavi će toj? I otkriva rješenje: Da Tebe ljubim, daj mi tisuću srdaca! Ali i to je premalo, Isuse, dobroto najviša. Da Tebe ljubim, daj mi sâmo Tvoje Božansko Srce! Takva ljubav sjedinjuje srca – Isusovo i Terezijino – i čezne za time da ljubljenoj osobi pokaže i dokaže koliko je voli. Terezija upravo zato s radošću prigrljuje svaki, pa i najmanji, križ kao priliku da Isusu posvjedoči da ga ljubi iznad svega. To je njezina radost, njezina hrana, njezino Nebo! Ona baca cvijeće, trudi se ne propustiti nijednu malu žrtvu, nijedan pogled, nijednu riječ, a da to ne pretvori u dar ljubavi… Isus je,…
31.3.2026.
Proslavih se u očima Gospodnjim, Bog moj bijaše mi snaga. Ove riječi proroka Izaije iz današnjeg misnog čitanja mogle bi se, osim na Slugu Gospodnjeg, o kome izravno govore, sasvim primjereno primijeniti i na sv. Malu Tereziju. Naime, ljudska narav, znamo to jako dobro iz vlastitog iskustva, sama po sebi zazire od patnje te smišlja vrlo različite putove kako bi je izbjegla. Zato je način na koji se sv. Mala Terezija odnosila prema trpljenju uistinu zadivljujuć. Postavlja se pitanje – kako je to uspjela? Odakle joj snaga? „Nije to moja snaga, sasvim je nemoguće uliti takve osjećaje u sebe! To je Duh Sveti, koji puše gdje hoće, koji nam ih daje“, naglašava na svojoj bolesničkoj postelji, „Isus čini sve, a ja – ja ne činim ništa osim biti slaba i malena“. Kroz molitvu oslanjala se na snagu sâmoga Svemogućeg Boga, s bezgraničnim pouzdanjem uzdizala je srce prema Nebu, prema Ocu kojeg je…
30.3.2026.
Marija iz Betanije uzima dragocjenu pomast i izlijeva je potpuno, samo za Isusa. „I sva se kuća napuni mirisom pomasti.“ I sveta Mala Terezija, poput nje, bespridržajno je izlila blago svojega života za Isusa. Kaže: Gospodinu pružamo posudu svoga života, sa svim mirisom što ga ona u sebi sadržava. I nije nikakva šteta ako se posude razbiju jer Isus je utješen, a svijet, htio ne htio, prisiljen zamijetiti ovaj miris koji prema njemu struji i koji razbistrava zagađeni zrak što ga neprestano udiše. Svoje riječi dokazala je i svojim djelima, osobito u trenutku kad se posuda njezina zemaljskog života raspadala u krhotine, u vremenu teške bolesti koja ju je odvela u smrt. Trpljenje, patnju – ono što ljudski gledajući izgleda kao propast i nepotreban gubitak, očima vjere, koje krase našu Sveticu, ona vidi kao najveći dokaz Božje ljubavi: Daleko od žaljenja našem Gospodinu na križ koji nam On šalje, piše…
29.3.2026.
Isus danas ulazi u Jeruzalem. Narod kliče u veselju, slave svoga Kralja. Napokon su dočekali ono što stoljećima očekuju. Već su vidjeli Rimljane poražene, a sebe slobodne. Židovski glavari sigurno nisu bili tako oduševljeni na današnji dan jer se njima Isus nije sviđao. On je kršio njihove običaje, donosio jednu posve drugačiju sliku Boga: Bog Otac, Bog malenih, Bog odbačenih, Bog grešnika. A Isus, kako se on osjećao? On je znao što je istina, znao je što će biti za pet dana, znao je za prevrtljivost i površnost ljudskih srdaca, znao je da ga nisu shvatili. Srce mu je sigurno bilo prepuno boli, a u oku suza. Mogao im je reći da zna kako će ti isti ljudi koji ga sad veličaju i viču: „Hosana!“, za pet dana pljuvati i vikati: „Raspni ga!“ Međutim, on nije ništa rekao, šutio je pred ljudima, a Ocu je rekao: „Da, Oče!“ Prihvaćam, Oče,…
28.3.2026.
Gledajući roditelje sv. Male Terezije, sv. Ljudevita i Azeliju, i ono što je ona od njih naučila, ne iznenađuje da je njihovo pouzdanje u Boga prešlo i na nju. Ona je još više rasla u toj kreposti te ju dovela do savršenstva. Veličina Male Terezije je u njezinoj malenosti. Već smo govorili kako se ona nije doživljavala velikom sveticom jer je uvidjela svoju slabost i nemoć ići strmim putem savršenstva, stoga se molila i tražila neki nov put da dođe do tog cilja. Tako je otkrila svoj mali put koji naziva putom pouzdanja i ljubavi. Otkriće Boga kao Oca koji se prigiba kako bi podignuo svoje malo dijete na prvi pogled izgleda tako jednostavno i tako lako za živjeti, no u stvarnosti baš i nije tako. Mi se većinom bojimo tako gledati na Boga. Više tražimo kako ublažiti strogog Suca svojim dobrim djelima, skupljamo neke zasluge i oproste. Treba činiti dobro,…
27.3.2026.
Vjerujem da smo tijekom ovih tjedana mogli bolje upoznati sv. Azeliju. Ona je uistinu tako zanimljiva jer nam je jako bliska. Ona je stvarno čovjek u svim njegovim dimenzijama. Supruga, majka, vjernica, radnica, poduzetnica, mogli bismo reći poslovna žena. Znala je kako je ponekad teško spojiti i pomiriti sve obveze oko obiteljskih dužnosti, brige za djecu i supruga te svih poslovnih zahtjeva. Njezina neprestana borba bila je upravo to: kako stići izvršiti sve što bi trebala, a uz sve poteškoće i tragedije zbog smrtnih gubitaka djece i njezinih najmilijih te kasnije i zbog nemoći zbog vlastite teške bolesti. Upravo zato nam je njezin primjer tako dragocjen. Ona ne govori lijepe pobožne priče koje u stvarnosti ne drže vodu. Ona govori iz iskustva vlastitih borbi i vjerničkog života. Govori iz svog vlastitog života za koji znamo da je od Crkve prepoznat kao svet i nama stavljen za uzor i poticaj. Kada…