20.3.2026.
Razmišljajući ovih dana o roditeljima svete Male Terezije, svetima Ljudevitu i Zeliji Martin, o tome kako su njihova ljubav i odgoj oblikovali dušu njihove najmlađe kćeri, o mjestu koje su u njezinu životu imali Blažena Djevica i sveti Josip te kako je sve to utjecalo na njezinu sliku o Bogu i, još više, odnos prema Bogu, malo-pomalo dolazimo do razmišljanja o Terezijinu odgovoru na primljenu ljubav. Sigurnost roditeljskog doma, toplina, ljubav, prihvaćanje i razumijevanje kojima je bio ispunjen, vjernost Bogu kroz molitvu, male žrtvice i djela milosrđa otvarale su Terezijinu dušu za potpuno povjerenje u Boga i bespridržajno predanje Njegovoj milosrdnoj ljubavi. Bili su to temelji na kojima je kasnije gradila ili, bolje reći, otkrivala „Mali Putˮ. Objašnjavajući ga svojoj sestri Paulini, u Karmelu Majci Agnezi, jasno kaže da je to „put duhovnog djetinjstva, put pouzdanja i potpunog predanja Boguˮ, da on nije „sam sebi svrha, nego sredstvo koje će nas…
19.3.2026.
Danas je svetkovina svetog Josipa, zaštitnika naše Domovine i sveca koji zauzima posebno mjesto u duhovnosti karmelskog reda. Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica u svojim spisima svega nekoliko puta spominje svetog Josipa, no i to nam je dovoljno za prepoznati njegovu tihu prisutnost i utjecaj na Terezijin život i oblikovanje „Malog puta“. Govori nam: „Molila sam svetog Josipa da bdije nada mnom; od svog sam djetinjstva gajila posebnu pobožnost koja se sjedinjivala s mojom ljubavi prema Blaženoj Djevici. Svaki dan sam molila molitvu: Sveti Josipe, oče i čuvaru djevica, moli za mene.“ Terezijin život u Karmelu postaje slika skrovitog i jednostavnog života svetog Josipa u Nazaretu. Život u prisutnosti Blažene Djevice Marije i Isusa, marljivi rad, šutnja, osluškivanje Božjih poticaja, siromaštvo duha, poniznost, spremnost na žrtvu i potpuno pouzdanje u Boga, i sve to samo iz ljubavi prema Gospodinu. To podjednako dobro opisuje i život svetog Josipa i život…
18.3.2026.
Blažena Djevica Marija imala je veliko i posebno mjesto u životu sv. Male Terezije. Ona za nju nije samo Kraljica neba, nego prije svega Majka. Radije je koristila riječ Mama, jer joj se činila nježnijom od riječi Majka. Nakon smrti majke Zelije, najstarija Terezijina sestra Paulina, postaje njezina „druga majkaˮ i među njima se stvara posebna povezanost. Terezija ima devet i pol godina kada Paulina ulazi u Karmel. Nakon Paulinina odlaska Terezija se razboljela od čudne psihosomatske bolesti koja ju je mučila oko sedam tjedana. Liječnici joj nisu mogli pomoći. Dok su se jednom sestre Marija, Leonija i Celina molile kraj njezina kreveta, dogodilo se ovo: „Najednom mi se Blažena Djevica ukaza lijepa, tako lijepa da nikada prije nisam vidjela ništa tako lijepo. Njezino je lice odisalo neizrecivom dobrotom i nježnošću, ali do dna duše dirnuo me je ‘divni osmijeh Blažene Djevice’. Tada nestade svih mojih muka, dvije krupne suze…
17.3.2026.
„Kao što majka miluje svoje dijete, tako ću ja tješiti vas, nosit ću vas na rukama svojim i njihati vas na koljenima svojim.“ Ove riječi iz knjige proroka Izaije duboko su odjeknule u duši sv. Male Terezije i u jedno spojile iskustvo roditeljske i Božje ljubavi. Nježna roditeljska ljubav puna prihvaćanja, povjerenja i pouzdanja priprema Terezijino srce da Boga prepozna kao milosrdnog Oca koji ljubi majčinskim srcem i da se bez straha preda toj ljubavi jer, kako kaže Svetica: „Dragi Bog je nježniji od svake majke.“ Rado koristi slike kojima želi opisati iskustvo Božje ljubavi. Piše o slaboj ptičici i božanskom Orlu, o dizalu koje ju ima podići do neba te plače od ljubavi i zahvalnosti kada u kvočki koja pod krila skuplja svoje piliće prepoznaje sliku Božje ljubavi i nježnosti prema njoj. Otkrivajući pomalo svoj „Mali put“, kojim Bog želi voditi njezinu, kao i mnoge druge duše, Terezija otkriva…
16.3.2026.
Ljudevit Martin stupa u brak s Azelijom Guerin 1858. godine. Ljudevitu je 35, a Azeliji 27 godina. Oboje su željeli posvetiti život Bogu u redovničkom staležu, ali to nisu uspjeli ostvariti. Bračni život u početku žive kao brat i sestra, no nakon devet mjeseci, na poticaj ispovjednika, otvaraju se životu i roditeljstvo prepoznaju kao svoj poziv. Željeli su imati puno djece kako bi ih odgajali za nebo. Bog im je darovao devetero djece. U potpunosti su se posvetili svojoj djeci pronalazeći svoju radost u njima. Nisu se bojali obiteljskih odgovornosti i nisu razmazili svoju djecu. Odgoj je bio ljubazan i brižan. Svaka pogreška bila je ukorena, ali s ljubavlju i povjerenjem. Znali su da prava sreća ne dolazi od ovoga svijeta i materijalnih dobara te su sebe i svoju djecu pripremali za vječnost kroz svakodnevnu molitvu, odlazak na sv. misu i primanje sakramenata, kroz djela milosrđa, uzajamnu ljubav i predanjem…
15.3.2026.
Što ako bismo i mi pokušali činiti kao što je činila Terezija? Osjećamo li se kao i ona toliko siromašni i bijedni da ne želimo ništa više nego biti voljeni upravo zbog svoje malenosti i slabosti? Osjećamo li poput nje radost kad razmišljamo da je dragi Bog pravedan i da uzima u obzir naše krhkosti, da savršeno poznaje ograničenost naše bijedne naravi? Čega se, dakle, trebamo bojati? Kao i ona, trebamo podnositi sebe takvima kakvi jesmo sa svim svojim nesavršenostima i slabostima, od kojih nije bio izuzet nijedan svetac, pa stoga i sv. Anđela Folinjska piše: „Bog, to je svaka savršenost i apsolutno dobro, a ja, ja sam samo ništavilo… “ (usp. Jean Lafrance, Terezija iz Lisieuxa, Moje zvanje je ljubav, str. 49). Naša Mala svetica nas hrabri govoreći nam da nas ne treba opterećivati to što smo mi ništa, kad znamo da je Isus sve. Naše ništa se jednostavno treba izgubiti u…
14.3.2026.
„Sada se više ničemu ne čudim i ne žalostim se kad vidim da sam sama slabost, naprotiv, u njoj se proslavljujem (usp. 2 Kor 12, 5) i svaki dan očekujem da otkrijem na sebi novih nesavršenosti“ (Ruk. C 15b). „O, moj brate, molim vas, vjerujte mi, dragi Bog vam nije dao za sestru jednu veliku dušu, nego jednu posve malenu i jako nesavršenu“ (P o. Bellièreu, 25. travnja 1897.). „Gospodine, ja znam da ti ne zapovijedaš ništa nemoguće. Ti bolje od mene poznaš moju slabost, moju nesavršenost, ti dobro znaš da nikada ne bih mogla ljubiti svoje sestre kao što ih ti ljubiš, kad ih ti sam, o, moj Isuse, ne bi ljubio u meni“ (Ruk. C 12b). „Povećati se ne mogu, moram podnositi sebe takvu kakva jesam sa svim svojim nesavršenostima“ (Ruk. C 2b). Koliko svjetla i mudrosti za naše duše, za naš svakodnevni hod za Gospodinom možemo naći…
13.3.2026.
„Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuj“ (2 Kor 12, 9). Koliko dugo je sv. Mala Terezija bila nadvita nad ovim predivnim izričajem sv. Pavla ne možemo tvrditi, ali ona sama priznaje da se Isus udostojao poučiti je, kao i svetog Pavla, znanosti da se diči u svojim slabostima. Zato s pravom možemo reći da je i ova misao sigurno bila svjetlo u trenucima kad je dolazila do „kraja svojih snaga, do kraja svoje mudrosti, pameti i sposobnosti“. (usp. Derek Prince, čl. Snaga u slabosti). Kako je samo čudesna ta snaga u slabosti! Netko je rekao: „Slabost nije kraj puta – ona je vrata kroz koja ulazi Njegova moć. Svaka rana, svaki strah, svaki pad – prostor su u kojem se očituje Božja snaga.“ Jer kad sam ja slaba, ti si, Bože moj, jak! (usp. Isus – moj Gospod, čl. Snaga u slabosti). Stoga sestro, brate, osjećaš li se slabim i krhkim…
12.3.2026.
Sva Terezijina nastojanja počevši od obiteljskog života, a zatim i u Karmelu svodila su se na trud oko ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, no tek nekoliko mjeseci prije svoje smrti ona piše ovako: „Ove mi je godine dragi Bog udijelio milost te sam shvatila što je ljubav; ja sam je, doduše, i prije shvaćala, ali nesavršeno: nisam shvatila svu dubinu ove Isusove riječi: ‚Druga je zapovijed jednaka prvoj: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.‘ Ja sam se osobito trudila da ljubim Boga i ljubeći Njega shvatila sam da se moja ljubav ne smije očitovati samo riječima, jer ‚neće oni koji govore Gospodine, Gospodine! ući u kraljevstvo nebesko, nego oni koji vrše volju Božju.‘“ Shvativši da je sva volja Božja na najpotpuniji način sadržana u Isusovoj Novoj zapovijedi, nastojala ju je uvijek primjenjivati i pritom je učila iz sitnih zgoda svakodnevnog samostanskog života. U svojoj je autobiografiji opisala jednu zgodu iz…
11.3.2026.
Svakomu je od nas potrebno vrijeme samoće, nekoliko dana duhovnih vježbi ili barem jedan dan duhovne obnove, jedan smireni dan u koji možemo sabrati misli, posvetiti dodatno vrijeme molitvi. Tražimo za to dan koji nam se čini najprikladnijim, trudimo se osigurati ga od iznenadnih obveza koje bi mogle uletjeti, ljutimo se već unaprijed pri pomisli da bi se to moglo dogoditi, a ako se to i dogodi… Ah! Možda bolje ne reći kako sve može završiti! U Karmelu također postoje dani sabiranja u koje sestre nastoje posvetiti se onomu što im je najvažnije, a to je duhovni život. Obično to bude nedjeljom jer se tada ionako ne radi. Eh, da! Kako u obitelji, tako i u samostanu, i u nedjelju valja ručak skuhati, suđe oprati, goste podvoriti, za bolesnice se pobrinuti i slično. Uvijek nešto uleti! Tako se jedna mlada sestra žalila Tereziji da joj je teško naći jednu nedjelju…