Čovjek današnjice živi s osjećajem da mu nešto nedostaje. Imamo sve, a iznutra smo puni praznine i ne shvaćamo da se upravo toga što smo nagomilali trebamo osloboditi, ostaviti. Egzistencijalnu prazninu ne možemo ispuniti materijalnim posjedom jer duh vapi za duhom i nuka nas i vabi da krenemo za nekim tko je već spoznao dubine duha.
Tu nam Providnost nudi našu naučiteljicu sv. Malu Tereziju. Ona poput Blažene Djevice Marije ne prestaje biti učenica i upozorava nas da se Gospodin uvijek služi svojim stvorenjima kako bi izvršio svoje djelo u dušama te nam u svojim spisima otkriva mudrost svetih, da je Bog u svemu stvorenom skrio svoje Otajstvo, svoj trag koji smo pozvani otkriti i živjeti.
„Ljubi bližnjega svog kao samoga sebeˮ, glasi Božja zapovijed.
Razmišljam li ikad o međuljudskim odnosima koji me okružuju? O mojem bližnjemu? Jesu li naši odnosi uvijek mjesto izgradnje, rasta, lijepih misli i riječi? Jesam li svjestan da je zdrava i sretna osoba samo ona koja ima zdrave odnose ili sam toliko zarobljen materijalnim da mi je relacija odnosa postala poprilično strana i daleka?
U obitelji sv. Male Terezije njegovala se ljubav prema slikarstvu, Terezija je odmalena crtala kao i njezine sestre. Pronicljiva kakva je bila i tu je spoznala Božju skrivenu poruku te nam u svojem autobiografskom rukopisu „Povijest jedne duše“ piše:
„Kad bi platno na kojem slikar radi moglo misliti i govoriti, sigurno se ne bi tužilo što ga bez prestanka obrađuje i prerađuje kist, ali ne bi ni zaviđalo tomu oružju na njegovoj sudbini jer bi znalo da ne duguje kistu, nego umjetniku koji njime upravlja, ljepotu kojom je ukrašeno. A ni kist se ne bi mogao dičiti remek-djelom što ga čini jer zna da umjetnik katkada voli izabrati slabo i neprikladno oružje.ˮ (C, 226 str.)
Ona svoju stvarnost promatra iz relacija s onima koji su joj na tom putu darovani te svoje postupke i utjecaj na njihove živote gleda iz perspektive maloga kistića kojeg je Isus izabrao da njime naslika svoju sliku u dušama koje su joj povjerene.
Ona tu ne staje, već kao poznavatelj tehnike crtanja zna da se umjetnik služi s više kistova i da mu je prvi najkorisniji jer njime potpuno pokriva platno.
Taj prvi dragocjeni kist što ga Isusova ruka uzima s ljubavlju kad želi izvršiti veliki posao u dušama svoje djece za nju je upravo njezina draga Majka Marija od Gonzage, o čemu nam Terezija svjedoči iz osobnog iskustva, ali i promatrajući i sudjelujući u odnosima koje je Majka Gonzaga imala s drugim sestrama, a Mala Terezija je sasvim mali kist kojim se Isus zatim služi da nacrta najsitnije pojedinosti.
Sjeća se prvog puta kada se Isus poslužio svojim kistićem.
U njezinoj redovničkoj zajednici na samim početcima njezina redovničkog života s njom u novicijatu bila je sestra s kojom se Terezija divno razumjela. Uočila je to i Majka Gonzaga te uvjerena da to mora donijeti dobre plodove, dopušta im da od vremena do vremena imaju male duhovne razgovore kako bi se još više zagrijale u ljubavi prema svom Zaručniku.
Ta sestra je Malu Tereziju očaravala svojom nevinošću, srdačnim značajem, a istovremeno bila je iznenađena vladanjem te sestre prema drugim sestrama i uistinu je željela da ga promijeni. Tada joj Gospodin otkriva da On nekim dušama samo postupno daje svoja rasvjetljenja i mudra se Mala Terezija dobro čuvala da ne pretekne njegov čas.
Jednoga dana, uvidjevši da duhovni razgovori između nje i dotične sestre više ne postižu željeni cilj, nego da više sliče razgovoru prijateljica u svijetu, Bog joj udjeljuje jasnoću i spoznaju da je došao čas i da se ne smije bojati govoriti.
Usrdno se pomolivši i preporučivši Isusu da On govori preko nje razgovarala je sa svojom sestrom iskreno joj kazujući sve što misli o njoj, ali sa toliko nježnim izrazima, dokazujući joj tako veliku ljubav. Sestra se nije srdila, već je u poniznosti prihvatila Terezijin riječi uvidjevši da su istinite, s velikom željom da popravi svoj život. Kad je došao trenutak rastanka, ljubav među njima postala je sasvim duhovna, ničeg ljudskog više nije bilo u njoj. Terezija svjedoči da se na njima obistinilo ovo mjesto Svetog pisma:
Brat kojeg pomaže njegov brat jest kao utvrđeni grad (Izr 18, 19)
Zaključuje da se ljubav hrani žrtvama i što se duša više odriče prirodnih zadovoljstava, to njezina ljubav postaje jača i nesebičnija, te je sretna što se već od početka svog redovničkog života odricala svih utjeha srca koje je sada sposobno puno više voljeti, nego da se usmjerilo na sebičnu i neplodnu ljubav.
Gospodin nije pristran i svatko od nas je primio dar mudrosti koji nam je, kao i svaki drugi dar koji smo primili, od Boga darovan u sjemenu te ga trebamo razvijati trudom i radom, ali prije svega mudrost trebamo voljeti i za njom čeznuti. Tada nećemo biti nepoznanica samima sebi te ćemo imati oči i srce za naše bližnje, znat ćemo se umanjiti i strpljivo čekat Gospodinov čas.
Hodeći ususret Uskrsu, zajedno s onom koja već uživa u blaženom gledanju Uskrsloga, budimo jedni drugima pomoć i podrška, dopustimo jedan drugomu da rastemo i volimo jedni druge te ćemo tada biti sposobni radovati se svim divnim djelima koja poput svoda Michelangelove Sikstinske kapele krase svod naše duše.
