Pođoh u polje pozvan glasom jasno čujnim. Ne vidjeh odakle dolazi i kamo me vodi. Pođoh, pođoše i drugi. Sreli smo se i nastavili hod jedan uz drugoga. Jedna uz drugu pođoše u mlin. Plug pripravljen, polje prostrano, natopljeno, tlo rahlo, kamen na putu, puteljak jasan. Uhvatih plug, čvrsto stisnutom rukom, krenuh. Putovanje, rad, odmor, umor, s drugima i sȃm, s mnogima u tom napučenom polju, s mislima i osjećajima, bez njih. Kiša, snijeg, sunce, magla i glas: „Ne okreći se, tko stavi ruku na plug?…“ Jasan glas u šumu valova mnogih riječi. „Ne okreći se, ne … se“, odzvanja u meni. Što mi je činiti? „Gospodine, ništa sam, ništa sam bez Tebe“, odzvanja mi s kajanjem zbog pogleda u maglu i bez sluha za Tvoj glas. I brat i sestra pored mene, zajedno u buri, potopu, zajedno u sjetvi, na polju i u mlinu. Jedno i drugo, iz dana u dan dok Gospodin dolazi. On dolazi i poziva, žetva je. Dolazi i dariva, kraljevstvom, plodom rada na polju s plugom. Dolazi, ali ne ostavlja, ne uzima. Raduje se plodu s polja. Raduje se glasom radosnim: „Dođi!“ Ruku raširenih: „Dođi!“ Poziva: „Dođi!“ Ne uzima i ne ostavlja. Odaziva se radnik sȃm, uzima se jedan od dvojice, jedna od dviju, sȃm i sama se uzimaju, kreću za glasom za kojim davno pođoše, glasom u magli, kiši, oluji i na suncu. Dolazi i poziva, dolazi i dariva kraljevstvo svoje.
s. Lidija
