RODITELJI, HVALA ZA VAŠ BLAGOSLOV
U MOJEM ODAZIVU GOSPODINU DA BUDEM REDOVNICA
Gospodin svojoj Crkvi trajno daruje obećani i toliko potrebni dar: Duha Svetoga. Taj dar premalo (pre)poznajemo, odviše skromno „koristimo…“ Kako otkriti Njegovu živu i djelatnu prisutnost među nama? U Godini posvećenog života dobro je prisjetiti se da je duhovni poziv nemoguće shvatiti bez Njegova djelovanja. Kada se jedna osoba odvaži učiniti Isusa Krista središtem svoga života i slijediti Ga načinom života kako je On živio na zemlji – u čistoći, siromaštvu i poslušnosti, tada je to doista istinsko čudo Duha Svetoga! Odaziv na duhovni poziv je znak Njegove moći i prisutnosti. No, isto tako primiti blagoslov za taj put je plod otvorenosti djelovanju Duha Svetoga u srcima onih koji taj blagoslov daju.
Dvije redovničke pripravnice su o tome izrekle svoje iskustvo i sljedeće misli:
RODITELJSKI BLAGOSLOV ZA REDOVNIČKI POZIV
– DAR DUHA SVETOGA –
Redovnički poziv, poziv biti Kristovom zaručnicom jest snažan poziv. Tako snažan da se zbog njega ostavlja sve, cijeli dotadašnji život, prijatelji, obitelj, roditelji. Mišljenja ljudi postaju manje važna, no ipak kao važno mišljenje ostaje mišljenje roditelja, njihov blagoslov i podrška. Tako je bilo i kod mene kada me Gospodin pozvao da Mu u potpunosti predam svoj život.
Odrasla sam u obitelji prožetoj ljubavlju i razumijevanjem, u obitelji koja je svoju vjeru zaista živjela. Cijela obitelj je bila aktivna u događanjima župe, hodočašćima, raznim susretima i slično i svaki je član obitelji bio na svoj način uključen u život župe. S druge strane, nitko nije slutio što je Gospodin pripremio za mene. Sasvim tiho odlučio je pozvati me da postanem Njegovom zaručnicom. Kako je to nesvakidašnji poziv, i meni je trebalo vremena da ga prihvatim. Nakon prihvaćanja poziva, slijedila je odluka da i ja želim darovati život upravo na taj način. Vrlo brzo mi je Gospodin pokazao Karmel Svog Božanskog Srca kao zajednicu za koju me već godinama pripremao, a da nisam ni znala. Nakon donesene odluke da ću postati karmelićanka Božanskog Srca Isusova, trebalo je to reći i roditeljima. Kako se u meni rađala odluka, molila sam za njih da prihvate ono što Bog želi. Priželjkivala sam njihov blagoslov i podršku iako mi je bilo jasno da roditeljima, iako su ljudi vjere, nije lako pustiti dijete koje su odgajali preko 20 godina. Vjerovala sam da će im biti teško, da će se boriti u sebi, ali i da će prihvatiti moju odluku kroz neko vrijeme bilo to nekoliko dana, tjedana ili mjeseci. No Duh Sveti učinio je svoje! Pripremio im je srca za žrtvu koju je Bog tražio od njih, da Mu daruju svoju kćer. Bio je utorak, oko 10 sati navečer kad se cijela obitelj okupila i kad sam im rekla za poziv koji nosim u sebi. Kada sam rekla sve što sam imala, nastala je minuta šutnje, a onda je tata progovorio dajući mi svoj blagoslov na moje potpuno iznenađenje. Mama, sa suzama u očima i osmjehom na licu, rekla je da je očekivala da ću im to reći, samo je čekala trenutak. Oboje su se gledali s nekom nevjericom i radošću pitajući se: „Zar je Bog na ovakav način pogledao našu obitelj, zar je ovako želi blagosloviti?“ Nastali su trenuci velike radosti, veselja, suza radosnica i zahvale Bogu za darovani blagoslov. Brat nije puno govorio, ali je neprekidno imao osmjeh od uha do uha. Odmah je donio fotoaparat da se ovaj trenutak zabilježi, a odmah se i nazdravilo. A ja zaista nisam očekivala da će njihova reakcija biti baš ovakva. Gledala sam ih u nevjerici, s oduševljenjem i velikom zahvalnošću kako s lakoćom prihvaćaju Božju volju.
Ali da je roditeljima i braći bilo lako, to nije! Bilo je tu puno pitanja, preispitivanja, suza, izmješanih osjećaja, privikavanje na novost koja je pred njima… Ali u svakom trenu najočitija je bila i sada jest njihova zahvala Bogu za darovanu milost jer tako oni gledaju na poziv koji je Bog dao njihovoj jedinoj kćeri. Imati blagoslov i podršku roditelja i braće za redovnički poziv za mene znači veliku slobodu srca jer mi je od prvog trena srce slobodno od tereta da netko od mojih najbližih pati zbog mene. Dapače, njihova molitva nosi me iz dana u dan, a naš odnos postao je nekako sve dublji i ne treba puno riječi da se razumijemo. Bogu zahvaljujem za roditelje koje mi je darovao i njihovu otvorenost Duhu Svetom.
Svaki je poziv dar Duha Svetoga, a na nama je da naš osobni „odaziv na Božji poziv“ održimo i po(t)krijepimo svojim životom. No, postoji još jedna dimenzija poziva na posvećeni život o kojoj se rijetko kada govori. Iskustvo onih koji se odazovu na Božji zov ukazuje na činjenicu da poziv ne utječe samo na „odabranog“ ili „odabranu“, već uvelike i na svu okolinu te osobe. Naravno, to se posebno odnosi na njenu obitelj, prijatelje, radno okruženje… ali, na osobit način na one koji su je odgajali – na njezine roditelje.
U obiteljima sve je naizgled tako obično, svaki se dan odvija spontano, svaki trenutak, a da toga mnogo puta nismo ni svjesni, rađa prirodnim zajedništvom. Tek kada osoba krene „svojim“ putem počinje uviđati vrijednost svoje obitelji i svo bogatstvo koje joj je u njoj darovano. Često se govori o tome kako su djeca dar i radost svojih roditelja. No, sada sve više dolazi do izražaja kako su roditelji Božji dar svojoj djeci, te da je njihov osobni blagoslov veoma važan za nesmetan razvoj životnog puta, sad već odraslog, djeteta.
I ja sam jedno takvo dijete, plod jedne, naizgled obične, radničke obitelji. No, u toj se „običnosti“ nalazi izvor gotovo svih Božjih milosti koje sam u životu primila. Ipak, kako to može biti spojivo: običnost i neobičnost; obiteljsko zajedništvo i osobni poziv u Crkvi? Možda nam ova svetkovina Duhova (Pedesetnica) može pomoći u pronalasku odgovora na to pitanje.
Naime, Duh Sveti je onaj koji ujedinjuje različitosti i omogućuje da Crkva, koja je tijelo Isusa Krista – njezine Glave, bude jedinstvena ili da neprestano teži k tome. Tako i obitelj, kao „Crkva u malom“, kao „Božja kapelica“, može i treba biti oruđe po kojem će Gospodin neprestano izlijevati svoga Duha,kako na njezine članove, tako i na sve one s kojima će ona dolaziti u kontakt. Poput mjesta na kojem su se na Pedesetnicu u Jeruzalemu spustili ognjeni plamenovi Duha Svetoga na Mariju i apostole, tako i obitelji mogu i trebaju biti mjesta gdje će svatko za sebe otkriti vatru Božje ljubavi i, po njoj, svoje osobno poslanje.
Dugo vremena nisam bila u potpunosti svjesna koliko je moja voljena obitelj, doprinijela razvoju mog poziva. To se osobito odnosi na roditelje koji su mi uvijek bili podrška u svemu. Njihova je velika ljubav prema meni tim više došla do izražaja što su moju odluku da pođem u samostan Karmelićanki BSI prihvatili bez obzira na vlastitu zbunjenost, pa i na uništenje mnogih osobnih očekivanja i želja za moju budućnost. Iako nisu mogli do kraja shvatiti taj moj odlučujući, prijelomni korak, dali su mi gotovo potpunu slobodu, sa osjećajem sigurnosti da su uz mene – što god dalje odlučila i kako se stvari budu nadalje odvijale. Na tome sam im neizmjerno zahvalna, a dragi Bog će im za to biti plaća.
Bez obzira što su i sada bili oruđe u Božjim rukama i doprinijeli da njihovo dijete odgovori svim snagama na Božju volju, njihova im je roditeljska privrženost zadavala mnogo boli. Dijete koje to gleda, a da ništa ne može pomoći ili promijeniti situaciju, jer se predalo u Očeve ruke, osjeća se potpuno bespomoćno i žalosno. U njegovom se srcu rađaju mnoga pitanja i velika zbunjenost jer ne želi biti uzrokom žalosti onima koje najviše voli i koji su mu u životu najviše dali. Ipak, djelovanjem Božje milosti i snagom Duha Svetoga, ono je sposobno proći kroz taj mračni tunel kušnje, nadajući se da će jednom ugledati svjetlo.
Došao je i taj trenutak! Svjetlo se ukazalo na obzoru. Kakvo je to svjetlo? Koji mu je izvor? Ponovno Bog, Otac svega stvorenoga, koji se po svome Duhu sve više proslavlja u mojoj obitelji unoseći u nju mir, radost, ljubav i još snažnije zajedništvo. A posljedica svega toga bit će jedan od najljepših plodova: izrečeni i potpuno proživljeni blagoslov mojih roditelja na poziv svoga djeteta. Blagoslov tako jednostavan i tih, a koji opet tako glasno odjekuje u mome srcu i pomalo slaže u mojoj duši suprotnosti koje su se do sada u njoj hrvale. Zar to nije onda dar Duha Svetoga?