Smrt sina jedinca
Misao, osjećaj, riječ, pokušavam ih zaustaviti, možda i zapisati, ali ne ide mi. Gube se, ne nastaju. Kako i bi, nastaju li kome tko se nalazi u povorci koja iznosi na ukop mrtvoga… jedinca sina? Iznosiš iz grada, svoga svjetla, blizine, prijateljstva koje podrazumijeva susrete, razgovore, podršku… Iznosiš u prostor samo do jedne granice poznat, dalje vjeruješ, nadaš se… Hodaš polako, mirno, u povorci… Ponekad ubrzaju, pa se pitaš zašto? Kamo im se žuri? Ovakvi nas trenuci ne ubrzavaju, ne daju poleta, već usporavaju, unose u neki čudan svijet doživljavanja stvarnosti u kojoj ti je toga trena ‘sve ravno’. Pokušavam i moliti, ali mi ni riječi molitve baš ne dolaze. Razgovaraju oko mene, bez veze, čak ni o pokojniku, trenutno komentiraju kako imam čiste cipele… “Bože, kako me svi razgovori, svaka riječ u ovakvom hodu smeta, pokušavam se isključiti ne razumijevajući potrebu čovjeka da baš sada izgovara riječi. Zar ih…