Tko je blažena Elizabeta od Presvetog Trojstva?

Tko je blažena Elizabeta od Presvetog Trojstva?

Upoznajmo mladu karmelićanku, koja je našla „Nebo na zemlji“ i svojim iskustvom „moderne svetosti“ – nježne prisnosti s Bogom i prije ulaska u samostan, postala  jednako poticajan uzor za Kristove vjernike laike u svijetu kao i za redovničke osobe.

 

Elizabeta je rođena 18. srpnja 1880. u vojnom kampu Avora, blizu Bourgesa, gdje je njen otac bio stacioniran. Bila je prvo dijete kapetana Josepha i Marie Catez. Kada je imala dvije godine, njena obitelj seli u Dijon  u kojem je rođena i njena sestra Marguerite. Elizabeta je bila  veoma živo dijete, vatrenog temperamenta i vrlo tvrdoglava. Prva sv. Ispovijed će u njoj izazvati duboku promjenu te će sa mnogo uspjeha nadalje raditi na svladavanju svojih mana. Pri prvom susretu s euharistijskim Kristom, 19.travnja 1891. primit će milost razumijevanja nazočnosti Trojstva u duši.  To je bio početak naglašene povezanosti s Bogom, što ju je dovelo do Karmela.

Kao djevojka, Elizabeta je bila ozbiljna, ali također aktivna. Živjela je poput svake druge djevojke njenog vremena. Voljela je putovanja, susrete, bankete i ples, te je u društvu bila veoma zapažena. Istinoljubiva je i čestita, ponizna i otvorena za sve ljepotu milosti i naravi. Kada je imala osam godina, majka ju je upisala na Glazbeni konzervatorij u Dijonu na kojem je pokazala izrazitu talentiranost. Osvaja nagradu za nagradom te postaje tražena pijanistica. Također, katehizira djecu  koja su radila u tvornici, posjećuje bolesnike i  angažirana je  u župskom zboru. Bila je vođa po naravi, te sasvim spontano zadobiva naklonost osoba svih dobi. Uz sve to provodila je život intenzivne molitve i pokore.

U četrnaestoj godini života osjeća snažan poticaj da zavjetuje doživotno djevičanstvo te  želi stupiti u Karmel.. Ona želi biti zaručnica Kristova. Svoju odluku vjerno živi, iako njena okolina ne zna ništa o njenoj odluci. Elegantna djevojka, ugodne vanjštine i značaja, nije mogla ostati nezapažena te je nekoliko puta bila i isprošena. No, Elizabetin je stav: «Kako sam ostala ravnodušna na taj zavodljiv prijedlog», zapisat će ona kasnije u svom Dnevniku. «Moje srce nikako nije slobodno, dala sam ga Kralju kraljeva, ne mogu više raspolagati s njim. Zaručnik može biti samo onaj koga srce doista ljubi. Za Elizabetu to može biti samo Isus jer On obuzima njene misli, s njim dijeli radosti i tjeskobe, osjećaje, planove o budućnosti… ». Ona svoju tajnu čuva za sebe, ali nešto osobito ižaruje iz nje. Tajanstvena prisutnost najviše Ljubavi posve ju obuzima i Elizabeta otkriva da je Karmel ona pustinja kamo je Bog želi odvesti, da bi je sebi zaručio u ljubavi i vjernosti. Majka se tome odlučno protivi jer je uvjerena u uspješnu budućnost i izvrsnu karijeru svoje glazbeno nadarene kćerke. Energično majčino protivljenje prisilit će ju da odgodi svoju želju za Karmelom do dvadesetprve godine života.

Ona nastavlja živjeti intenzivnim duhovnim životom u svijetu. Čak su i posve svjetovne osobe osjećale nešto nebesko u njenoj pojavi.  Bilo je očito da je započela karmelski život mnogo prije nego je ušla u klauzuru. Shvaćala je svetost kao ostvarivanje svakodnevnih dužnosti, te je ohrabrivala svoje prijatelje i rođake za dosljedan kršćanski život u svijetu. Integralni dio njenog duhovnog života je Biblija, osobito pavlovski spisi, što je značajan podatak  u vrijeme kada Biblija nije bila odviše čitana u katoličkim krugovima.

Majka najzad popušta Elizabetinoj želji, te ona ulazi u Karmel u Dijonu 2. kolovoza 1902. Ondje je njeno duhovno putovanje bilo vrlo zanimljivo, od iskustva velikih osjetnih milosti do ekstremnih tmina i suhoća. Redovničke zavjete polaže 11. siječnja 1903. Svoj poziv karmelićanke je živjela u velikoj vjernosti, ulazeći sve intenzivnije u misterij nazočnosti Trojstva. Uz Bibliju, izvori njene duhovnosti su: Terezija Avilska, Ivan od Križa, Terezija iz Lisieuxa, Angela iz Foligna, flamanski mistik Ruysbroec.

U ljeto 1903. godine, kod Elizabete se zamjećuju se prvi simptomi Addisonove bolesti. U jesen 1906. stanje se izrazito pogoršava. Podnosila je bolest i trpljenje s radošću i herojskom snagom. Inspirirana Himnom iz Poslanice Efežanima, željela je biti pohvala slave Presvetog Trojstva i to postaje njen duhovni program u zadnjem razdoblju života.  Poput mnogih svetaca, osjećala je da će se njeno poslanje nastaviti nakon smrti. «Čini mi s da će u Nebu moje poslanje biti privlačiti duše pomažući im da izađu iz sebe da bi prionule uz Boga po sasvim jednostavnom pokretu i punom ljubavi, te da se čuvaju u toj velikoj tišini iznutra koja dopušta Bogu da se utisne u njih, da ih preobrazi u sebe.» Stožeri njene nauke su: Trojstvo, milost krštenja, božansko prebivanje, Pohvala slave – sjedinjenje s Kristom.

Umrla je 9. studenoga 1906., a posljednje su joj riječi bile: ulazim u svjetlo, u ljubav, u život.

Nakon njene smrti, prepoznavajući svetost njena života, poglavarica je  zajedno s nekrologom poslala karmelskim samostanima i neke Elizabetine spise. Odjek je bio više nego pozitivan. Rezultat velikog zanimanja za njezin život i spise jest knjiga «Uspomene» čije je svako novo izdanje bili rasprodano brže od prethodnog. Značajno je da je u Francuskoj, u to vrijeme koje je povijesno promatrano vrlo nepovoljno za vjeru jer je ona službeno nakon zakona o separaciji Crkve i države (1905.) bila ateistička država, ta zemlja bila puna mistika i mnogih autentičnih izvora duhovnosti.

Vrijednost Elizabetine poruke bila je priznata, te je postupak za njenu beatifikaciju započeo 23. svibnja 1931. Papa Ivan Pavao II, koji  je i sam priznao veliki duhovni utjecaj Blaženice na njegov život, proglasio ju je blaženom 25. studenog 1984. na blagdan Krista Kralja. Tada je rekao: «Našem dezorijentiranom čovječanstvu Elizabeta daje svjedočanstvo o savršenoj otvorenosti za riječ Božju u kojoj se nalazi sve što daje smisao životu. Mi se danas usuđujemo predstaviti je svijetu. Sa bl. Elizabetom obasjalo nas je jedno novo svjetlo, jedna nova zvijezda, pouzdana i sigurna.».

U mističnoj teologiji Blaženica ima istaknuto mjesto. Njena molitva «O moj Bože, Trojstvo kojemu se klanjam…» uvrštena u Katekizam katoličke Crkve pokazuje važnost njene poruke cijeloj Crkvi. Opus sačuvanih Elizabetinih spisa je prilično bogat. Sačuvana su 342 pisma, 125 pjesama, fragmenti iz njenog dnevnika i osobnih bilješki, a posebno su značajni spisi u obliku pisma: «Nebo u vjeri» (1906), «Posljednje duhovne vježbe»,  «Veličina našeg poziva» (1906), i «Daj da te ljubim».

S obzirom da je umrla u dvadeset šestoj godini života, nije joj dostajalo vremena da uz sva bogatstva svoga srca i inteligencije dosegne osobni stil te vlastitu terminologiju za izricanje svojeg mističnog života. No, ona nije profesorica teologije ili mistike, već svjedok djelovanja milosti. Hans Urs von Balthasar navodi da su  struktura njenog duhovnog svijeta čiste i duboke teološke misli.

Jedno od najljepših svjedočanstava o Blaženici je dao biskup Dijona msgr. Monestis koji je izjavio: «Bog je revnu karmelićanku učinio apostolom preko koje Duh Sveti u neprestanim Duhovima silazi u duše.».

 Nema dvojbe da Elizabeta iz vječnosti nastavlja svoje poslanje pohvale Slave trojedinoga Boga. (S. KBSI)

Molitva:

Blažena Elizabeto!

U svojoj velikoj ljubavi prema Bogu

ti si uvijek bila bliska tvojim

prijateljima u potrebama.

Sada kada si u nebu,

licem u lice s Gospodinom,

posreduj za nakane koje ti

preporučujemo. Pouči nas

kako da u ljubavi i vjernosti

častimo Presveto Trojstvo

svim srcem svojim.

Posreduj za sve nakane

koje ti preporučujemo.

Uči nas kako da ižaravamo Božju

ljubav bližnjima u svakodnevnom

životu, tako da možemo biti

Pohvala slave Presvetog Trojstva. Amen.

Odgovori