28.2.2026.
Oči su prozori naše duše; govor naše nutrine, odraz našega bića. Oči nam pokazuju trpi li netko; proživljava li bol, zabrinutost, tugu ili pak radost, nadu, zahvalnost, mir. Pogled može biti pogled ljubavi, dobrote, velikodušnosti, pogled praštanja, ali i pogled samodostatnosti, zavisti, ljubomore i tomu slično. O nama uvelike ovisi kakav pogled njegujemo, živimo, odnosno darujemo drugomu. Pročitat ćemo jedan ulomak iz autobiografije sv. Male Terezije „Povijest jedne duše“ i vidjeti kakav je pogled njegovala ova mala Svetica, kako je gledala na ljude i što mi možemo naučiti iz njezina primjera ove korizme i na takav način pripremiti svoje srce za susret s Uskrslim. U knjizi čitamo: Na šetnjama mi je tata rado davao da nosim milostinju siromasima koje smo susretali. Jednoga dana vidjeli smo siromaha koji se mučno vukao na štakama. Ja se približim da mu dam jedan novčić, ali kako se nije smatrao dovoljno siromašnim da primi milostinju, pogleda me…
27.2.2026.
Čovjek današnjice živi s osjećajem da mu nešto nedostaje. Imamo sve, a iznutra smo puni praznine i ne shvaćamo da se upravo toga što smo nagomilali trebamo osloboditi, ostaviti. Egzistencijalnu prazninu ne možemo ispuniti materijalnim posjedom jer duh vapi za duhom i nuka nas i vabi da krenemo za nekim tko je već spoznao dubine duha. Tu nam Providnost nudi našu naučiteljicu sv. Malu Tereziju. Ona poput Blažene Djevice Marije ne prestaje biti učenica i upozorava nas da se Gospodin uvijek služi svojim stvorenjima kako bi izvršio svoje djelo u dušama te nam u svojim spisima otkriva mudrost svetih, da je Bog u svemu stvorenom skrio svoje Otajstvo, svoj trag koji smo pozvani otkriti i živjeti. „Ljubi bližnjega svog kao samoga sebeˮ, glasi Božja zapovijed. Razmišljam li ikad o međuljudskim odnosima koji me okružuju? O mojem bližnjemu? Jesu li naši odnosi uvijek mjesto izgradnje, rasta, lijepih misli i riječi? Jesam li…
26.2.2026.
Apostolat molitve – molitva za svećenike, bio je glavni Terezijin cilj kada je prigrlila strogi život Karmela: „Došla sam u Karmel spašavati duše, a nadasve moliti za svećenike“, izjavila je Svetica uoči polaganja Svetih zavjeta. U pismu Celini, svojoj sestri, poslije također karmelićanki, piše: Nedavno sam mislila na to kako bih mogla poduzeti nešto za spasenje duša i ova jednostavna riječ Evanđelja dala mi je svjetla. Jednom je Isus, pokazujući svojim učenicima polja zreloga žita, rekao: ‘Podignite oči svoje i pogledajte polja kako se već bijele za žetvu’ (usp. Iv 4,35) i malo dalje: ‘Žetva je velika, ali radnika je malo. Molite dakle gospodara žetve, da pošalje radnika u žetvu svoju.’ (usp. Lk, 10,2). Kakvo otajstvo! Zar nije Isus svemoguć? Ne pripadaju li stvorenja Onomu koji ih je stvorio? Zašto se, dakle, snizuje pa kaže: Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju? O, to je zato što nas ljubi tako neshvatljivom,…
25.2.2026.
Čovjek je biće želja. One ga prate u njegovu odrastanju od djetinjstva pa do duboke starosti. Želje su dio naše stvarnosti, naše svakidašnjice, našeg identiteta. Dobre želje nas izgrađuju, oplemenjuju, usrećuju i približuju Bogu i čovjeku… Međutim, ima i drugačijih želja koje nas ne izgrađuju; želja koje podržavaju našu sebičnost i naš egoizam, našu ranjivost. Ljudi velikih želja obično su idealisti, genijalci koji nose vedrinu, kreativnost i nadu u život. Njihove želje imaju jasan cilj i uvijek su usmjerene prema nekom dobru koje nas usrećuje i posvećuje. Među tim idealistima i genijalcima možemo prepoznati ljude jake vjere, molitve i sebedarja. To su bili zapravo svi Božji ljudi i prijatelji, kao i sveci. Jedna od njih je i sv. Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga Lica. Bila je svetica malih i velikih želja koje je ugradila u svoje odrastanje od najranije dobi do kraja svojega života. Znala se diviti Bogu u…
24.2.2026.
U knjizi„ Povijest jedne duše“ u rukopisu A, koji je sveta Terezija od Djeteta Isusa posvetila majci Agnezi od Isusa, ona opisuje svoj duhovni put i težnju za svetošću kroz jednu zgodu iz svojega djetinjstva. „Jednoga dana Leonija, misleći da je prevelika da se igra s lutkom, dođe k nama dvjema s košarom punom haljinica i lijepih komada tkanine za druge haljinice; odozgo je ležala njezina lutka. –’Evo, drage sestrice – reče ona – birajte: dajem vam sve ovo’ – Celina pruži ruku i uzme omotić vrpca koji joj se sviđao. Poslije jednog časa razmišljanja pružim i ja ruku govoreći: ‘Ja biram sve!’ I uzmem košaru bez daljnjih pitanja.ˮ Dalje Terezija piše: „Ta zgodica iz moga djetinjstva kratak je sadržaj cijeloga moga života. Kad sam kasnije spoznala što je savršenost, shvatila sam da treba mnogo trpjeti da se postane sveticom, tražiti uvijek ono što je najsavršenije, i zaboravljati sebe; shvatila…
23.2.2026.
U svojim svakodnevnim razgovorima o svetosti govorimo rijetko, čak i mi kršćani. U najboljem slučaju o tome je riječ kad umre neki izvanredni čovjek. Čudno je to jer iskustveno znamo da smo svi mi smrtni, da je naše vrijeme na zemlji ograničeno, čak vrlo kratko te se naš život nastavlja u Božjem svetom svijetu. Zar nije sasvim prirodno da onda već danas počnemo živjeti onako kako smo stvoreni, za Boga, životom ljubavi? Svetost nije tek pojam moralnog savršenstva, herojskih vrlina nekih čudnih ljudi, izdvojenih iz svakodnevnog života. Svetost je daleko više od toga. „Sveti“ je jedno od Božjih imena. Biblija već u tekstu Levitskog zakonika kaže: Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš! (Lev 19,2) Prema tome biti svet znači biti Bogu sličan. Kakav je Bog, pitamo se? Kako da ja budem kao On? To je bilo glavno pitanje u životu Terezije iz Liseuxsa, ona piše: Uvijek sam željela…
22.2.2026.
Treća Terezijina odluka je možda i najvažnija odluka, ona je onaj pokretač koji ju je i doveo do svetosti. Ona je, naime, oduvijek željela biti sveta, biti velika svetica kako sama kaže, no nikada se nije zavaravala da može sama učiniti nešto što ne može. Vidjela je svoje snage i svoje mogućnosti i shvatila da neće ništa postići ako se bude oslanjala na njih. Promatrajući velike svece vidjela je da im nije dorasla, ona je bila u usporedbi s njima poput djeteta pored divova. Sićušno zrno pijeska u usporedbi s planinama. Međutim, znala je da Bog ne daje neostvarivih želja. Isto tako znala je i da u kući Oca njezina ima mnogo stanova. Ako ih ima za velike pokornike i divove, ima ih i za malu djecu. Znači da i ona može doći tamo, samo ne smije odustati unatoč tome što vidi da sama nikada onamo neće stići. I mi znamo da je…
21.2.2026.
Druga Terezijina odluka bila je da će se svakog dana utjecati za pomoć Blaženoj Djevici Mariji moleći molitvu sv. Bernarda Spomeni se. Ljubav prema Mariji Terezija gaji od malena. Marija joj je bila druga majka kada je njezina preminula. Marijin čudesni osmijeh izliječio ju je u njezinoj velikoj i neobjašnjivoj bolesti u djetinjstvu. Od Marije uči kako živjeti skrovitim nazaretskim životom u Karmelu. Mariju je toliko ljubila da joj je spjevala prekrasnu pjesmu Zašto te ljubim, Marijo, u kojoj napose ističe da je Marija više Majka, nego Kraljica. Ona je bliska, a ne daleka i uzvišena, preuzvišena za svoju djecu. Tko će bolje shvatiti dijete od njegove vlastite majke? Koliko je i danas djece bez majke, koliko su i danas sami, bez utjehe i razumijevanja, bez nekoga tko će im obrisati suze, obrisati koljena od prašine kada padnu i poljubiti uplakane obraze od boli. Koliko i nama danas svima treba utočište. Netko tko će…
20.2.2026.
Prva Terezijina odluka bila je borba protiv oholosti. Ona je bila jako voljeno i maženo dijete, posebno nakon velikog gubitka smrću majke Zelije, koja je umrla kada je ona imala 4 godine. Vrlo lako je mogla od malog anđela postati mali vražić, kako sama kaže u povijesti svoga života. Ona svjesno ide u tu borbu. Da bi razveselila Isusa, zaboravljala je samu sebe i nastojala da ni u čemu sebe ne traži. Zaboravljala je samu sebe ne tražeći priznanja, ne tražeći pohvalu, ne tražeći zasluge za sebe. U jednom pismu kaže da zasluga nije u tome da se mnogo čini ili daruje, nego da se mnogo prima, mnogo ljubi. Sve što je primila, darivala je za spas duša, ništa nije stavljala u svoju riznicu. Oholost se može vrlo lako uvući i kada vršimo djela pokore, bivajući herojima bar u vlastitim očima, ako ne i u očima drugih. Mala Terezija zazire od toga. Govoreći o tjelesnoj pokori, rekla je da u…
19.02.2026.
Jučer smo krenuli put korizme. Za razliku od došašća, koje odmah mami radost i osmijeh, većinom čim čujemo riječ korizma, kao da nestane radosti na našim licima jer to je ozbiljno vrijeme, i to se mora vidjeti na nama. Odricanje, pokora, post, askeza, pepeo, prolaznost, žrtva, poništenje – riječi su koje vežemo uz korizmu. Pomalo teške riječi, još teže za ostvariti. Daleko, odnosno previsoko. I koji je smisao svega toga: odricati se, činiti pokoru? Ima li to uopće smisla ili smo se navikli da nešto moramo pa ćemo to i ove godine, bar nekoliko dana, ako već ne uspijemo svih 40 i nešto? Jesmo li nešto odlučili? I sv. Mala Terezija donosila je neke odluke za vježbanje u svom životu. Na primjer na dan svoje Prve svete pričesti donijela je tri odluke: da će se boriti protiv oholosti; da će svakoga dana moliti „Spomeni se“ Blaženoj Djevici Mariji; da se nikada neće dati obeshrabriti. One mogu i nama biti…