16.3.2026.
Ljudevit Martin stupa u brak s Azelijom Guerin 1858. godine. Ljudevitu je 35, a Azeliji 27 godina. Oboje su željeli posvetiti život Bogu u redovničkom staležu, ali to nisu uspjeli ostvariti. Bračni život u početku žive kao brat i sestra, no nakon devet mjeseci, na poticaj ispovjednika, otvaraju se životu i roditeljstvo prepoznaju kao svoj poziv. Željeli su imati puno djece kako bi ih odgajali za nebo. Bog im je darovao devetero djece. U potpunosti su se posvetili svojoj djeci pronalazeći svoju radost u njima. Nisu se bojali obiteljskih odgovornosti i nisu razmazili svoju djecu. Odgoj je bio ljubazan i brižan. Svaka pogreška bila je ukorena, ali s ljubavlju i povjerenjem. Znali su da prava sreća ne dolazi od ovoga svijeta i materijalnih dobara te su sebe i svoju djecu pripremali za vječnost kroz svakodnevnu molitvu, odlazak na sv. misu i primanje sakramenata, kroz djela milosrđa, uzajamnu ljubav i predanjem…
15.3.2026.
Što ako bismo i mi pokušali činiti kao što je činila Terezija? Osjećamo li se kao i ona toliko siromašni i bijedni da ne želimo ništa više nego biti voljeni upravo zbog svoje malenosti i slabosti? Osjećamo li poput nje radost kad razmišljamo da je dragi Bog pravedan i da uzima u obzir naše krhkosti, da savršeno poznaje ograničenost naše bijedne naravi? Čega se, dakle, trebamo bojati? Kao i ona, trebamo podnositi sebe takvima kakvi jesmo sa svim svojim nesavršenostima i slabostima, od kojih nije bio izuzet nijedan svetac, pa stoga i sv. Anđela Folinjska piše: „Bog, to je svaka savršenost i apsolutno dobro, a ja, ja sam samo ništavilo… “ (usp. Jean Lafrance, Terezija iz Lisieuxa, Moje zvanje je ljubav, str. 49). Naša Mala svetica nas hrabri govoreći nam da nas ne treba opterećivati to što smo mi ništa, kad znamo da je Isus sve. Naše ništa se jednostavno treba izgubiti u…
14.3.2026.
„Sada se više ničemu ne čudim i ne žalostim se kad vidim da sam sama slabost, naprotiv, u njoj se proslavljujem (usp. 2 Kor 12, 5) i svaki dan očekujem da otkrijem na sebi novih nesavršenosti“ (Ruk. C 15b). „O, moj brate, molim vas, vjerujte mi, dragi Bog vam nije dao za sestru jednu veliku dušu, nego jednu posve malenu i jako nesavršenu“ (P o. Bellièreu, 25. travnja 1897.). „Gospodine, ja znam da ti ne zapovijedaš ništa nemoguće. Ti bolje od mene poznaš moju slabost, moju nesavršenost, ti dobro znaš da nikada ne bih mogla ljubiti svoje sestre kao što ih ti ljubiš, kad ih ti sam, o, moj Isuse, ne bi ljubio u meni“ (Ruk. C 12b). „Povećati se ne mogu, moram podnositi sebe takvu kakva jesam sa svim svojim nesavršenostima“ (Ruk. C 2b). Koliko svjetla i mudrosti za naše duše, za naš svakodnevni hod za Gospodinom možemo naći…
13.3.2026.
„Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuj“ (2 Kor 12, 9). Koliko dugo je sv. Mala Terezija bila nadvita nad ovim predivnim izričajem sv. Pavla ne možemo tvrditi, ali ona sama priznaje da se Isus udostojao poučiti je, kao i svetog Pavla, znanosti da se diči u svojim slabostima. Zato s pravom možemo reći da je i ova misao sigurno bila svjetlo u trenucima kad je dolazila do „kraja svojih snaga, do kraja svoje mudrosti, pameti i sposobnosti“. (usp. Derek Prince, čl. Snaga u slabosti). Kako je samo čudesna ta snaga u slabosti! Netko je rekao: „Slabost nije kraj puta – ona je vrata kroz koja ulazi Njegova moć. Svaka rana, svaki strah, svaki pad – prostor su u kojem se očituje Božja snaga.“ Jer kad sam ja slaba, ti si, Bože moj, jak! (usp. Isus – moj Gospod, čl. Snaga u slabosti). Stoga sestro, brate, osjećaš li se slabim i krhkim…
12.3.2026.
Sva Terezijina nastojanja počevši od obiteljskog života, a zatim i u Karmelu svodila su se na trud oko ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, no tek nekoliko mjeseci prije svoje smrti ona piše ovako: „Ove mi je godine dragi Bog udijelio milost te sam shvatila što je ljubav; ja sam je, doduše, i prije shvaćala, ali nesavršeno: nisam shvatila svu dubinu ove Isusove riječi: ‚Druga je zapovijed jednaka prvoj: ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.‘ Ja sam se osobito trudila da ljubim Boga i ljubeći Njega shvatila sam da se moja ljubav ne smije očitovati samo riječima, jer ‚neće oni koji govore Gospodine, Gospodine! ući u kraljevstvo nebesko, nego oni koji vrše volju Božju.‘“ Shvativši da je sva volja Božja na najpotpuniji način sadržana u Isusovoj Novoj zapovijedi, nastojala ju je uvijek primjenjivati i pritom je učila iz sitnih zgoda svakodnevnog samostanskog života. U svojoj je autobiografiji opisala jednu zgodu iz…
11.3.2026.
Svakomu je od nas potrebno vrijeme samoće, nekoliko dana duhovnih vježbi ili barem jedan dan duhovne obnove, jedan smireni dan u koji možemo sabrati misli, posvetiti dodatno vrijeme molitvi. Tražimo za to dan koji nam se čini najprikladnijim, trudimo se osigurati ga od iznenadnih obveza koje bi mogle uletjeti, ljutimo se već unaprijed pri pomisli da bi se to moglo dogoditi, a ako se to i dogodi… Ah! Možda bolje ne reći kako sve može završiti! U Karmelu također postoje dani sabiranja u koje sestre nastoje posvetiti se onomu što im je najvažnije, a to je duhovni život. Obično to bude nedjeljom jer se tada ionako ne radi. Eh, da! Kako u obitelji, tako i u samostanu, i u nedjelju valja ručak skuhati, suđe oprati, goste podvoriti, za bolesnice se pobrinuti i slično. Uvijek nešto uleti! Tako se jedna mlada sestra žalila Tereziji da joj je teško naći jednu nedjelju…
10.3.2026.
U ovo korizmeno vrijeme uvijek se odlučujemo za neki oblik pokore, odricanja ili mrtvljenja. Ukoliko želimo, od Male Terezije možemo naučiti jedan specifični oblik pokore koji je ona s velikim uspjehom prakticirala, a koji s pravom možemo nazvati opasnim. Ušavši u Karmel s 15 godina, Mala je Terezija osjećala sklonost prema raznim pokorama, no kako nije imala propisanu dob, bez posebnog dopuštenja nije smjela sudjelovati niti u onim pokorničkim činima koji su za ostale bili obavezni. I kad je molila dopuštenje, često je dobivala negativan odgovor. Tako je razvila je svoj stil pokorničkog života. Upute za svoje opasne pokore našla je u Evanđelju. Upravo u Evanđelju koje ju je zaokupljalo tijekom svakodnevnog razmatranja otkrivala je „uvijek nova rasvjetljenja, skrivene i tajanstvene misli“. Osobito se trudila živjeti Isusovu Novu zapovijed primjenjujući je na bezbroj načina u svakodnevnom životu. Tako se trudila biti pozorna na svaku priliku da učini kome kakvu malu uslugu,…
9.3.2026.
Maloj su Tereziji dodijeljene mnoge titule: ona je svetica, naučiteljica Crkve, zaštitnica misija, a 2023. godine dodijeljena joj je i titula „osobe svjetske baštineˮ, kojom svake druge godine UNESCO odaje priznanje osobama koje su, svaka na svoj način i u svoje vrijeme, ostavile dubok trag u društvu promičući vrijednosti čovječanstva u službi mira. Mala Terezija, kao i ostale osobe svjetske baštine, tu je titulu mogla dobiti samo zato što joj je bio poklonjen život i što su se u njezino odrastanje utkali utjecaji mnogih ljudi koji nisu znali s kako važnom osobom za čovječanstvo imaju posla. Rođena je kao deveto i posljednje dijete Ljudevita i Azelije Martin, no da bi svi oni uopće mogli doći na svijet, Bog je morao pomrsiti životne planove njezinih roditelja. I Ljudevit i Azelija sanjali su ne o tome da sklope brak, nego da posvete svoj život Bogu u redovništvu. Želja da Njemu posvete svoj…
8.3.2026.
U tišini smo pozvani zastati i osluhnuti svoje srce: komu ili čemu smo najdublje privrženi? Privržen znači uvijek vjeran, odan. Privrženost je, dakle, duboka povezanost srca, ona koja ne sputava, nego oslobađa. Kršćanska privrženost ne znači zatvaranje u sebe ili posesivnu ljubav, nego potpuno povjerenje koje se rađa iz odnosa s Bogom. Prava privrženost započinje u Bogu i kroz Boga se prelijeva u obitelj. Sveti supružnici Azelija i Ljudevit Martin svjedoče da ljubav prema Bogu ne umanjuje bračnu i roditeljsku ljubav, nego je pročišćuje, učvršćuje i daje joj vječnost. U njihovu zajedničkom životu jasno se vidi da prava privrženost Bogu čovjeka ne udaljava od obitelji, nego je čini mjestom rasta u svetosti. U pismima sabranima u knjizi Istinska ljubav otkrivamo supružnike koji su Boga stavili u središte svakodnevice. Njihova privrženost Bogu bila je izvor njihove međusobne vjernosti, strpljivosti i nježnosti. U svakodnevici obitelji Martin privrženost se očitovala u prihvaćanju križa, ustrajnosti i…
7.3.2026.
Zamolio me 2007. godine o. Vjenceslav Mihetec da u sklopu molitvenog svibnja u Remetama na temelju knjige Povijest jedne duše napišem jednu kratku životnu pripovijest, povezujući iskustvo svete obitelji Martin i naše obitelji. Moja supruga i ja imali smo tada četvero maloljetne djece u dobi od 10 do 16 godina. Pisao sam tada dosta o odnosu očeve „Male kraljice“ sv. Male Terezije i njezina Kralja, oca Ljudevita. Ostavši rano bez majke na očevoj nježnosti ona je izgradila svoj nježni odnos s Ocem nebeskim. On je dobro poznavao njezinu dušu i kada je procijenio da je sazrela u svim njezinim nastojanjima ju je svesrdno podržavao! Čak se zauzeo kod biskupa da kao maloljetna Terezija uđe u klauzuru u Karmelu. Pisao sam tada o molitvenom životu obitelji Martin, zavideći im na miru koji su imali bez televizije i interneta, bez videoigara rabijatna sadržaja i kako se, poput njih, trudimo u našoj obitelji imati vrijeme…